Pratite nas

Povijest i hrvatski političari sa svojim svjetonazorima

Objavljeno

na

Ususret predsjedničkim izborima

Cjelokupna povijest čovječanstva je uglavnom priča o povijesnim ličnostima: carevima, kraljevima, predsjednicima, osvajačima, diktatorima, tiranima i sl. Pri tom su neki svojim životom i svojim djelovanjem zauzeli u svjetskoj historiografiji vrlo visoko mjesto poput Aleksandra Velikog, Julija Cesara, Karla Velikog, Sulejmana Veličanstvenog, Napolenona, Hitlera, Lenjina, Staljina, Mao Ce Tunga i brojni drugi na toj ljestvici, sve do onih kakvih je najviše, i koje povijest jedva da i pamti. Kod mnogih koji su duboko ušli u povijest prevladavala je njihova negativna strana. Ali zbog njihove snažne karizmatičnosti i dugotrajne legende, njihova negativna strana se zamračuje i stvara lažna slika o njima.

Novije vrijeme puno je bezličnih političara, bezličnih u smislu povijesnog pamćenja, jer njihove funkcije na kojima su se nalazili iza sebe najčešće nisu ostavile neke upadljivije posljedice. Niti su bili previše dobri, niti previše loši. Najčešće su imali i jedno i drugo. a takvih je mnogo da bi ih povijest pamtila. Zapravo oni i nisu bili povijesne ličnosti već visoki državni činovnici. U pravilu njihov dolazak na vlast i njihov odlazak s vlasti u načelu nisu ništa promijenili.

Ni Hrvatska nije imuna od takve sorte političara, pri tom mislim na političare u Hrvatskoj od proglašenja njene samostalnosti. Povijest, prvenstveno hrvatska, pamtit će kao povijesnu ličnost jedino dr. Franju Tuđmana, jer njegov dolazak na vlast i njegov odlazak s vlasti izazvali su i ostavili velike i trajne posljedice.

Kad umiru hrastovi, niču trave. Isti slučaj je u povijesti – iza velikih povijesnih ličnosti javljaju se sitne političke duše. Te sitne političke duše povijest bilježi samo kao statistiku. Bilježi im se samo ime i vrijema vladanja. Sve drugo i u statističkom smislu pada u zaborav.

Najnovija smjena na vrhu hrvatske države koja će se najvjerojatnije dogoditi na predstojećim predsjedničkim izborima upravo je takav slučaj. Ta sama promjena imat će za hrvatske prilike pravi povijesni značaj. Predstojeći predsjednički izbori su u prvom redu sudar dvaju svjetonazora na hrvatskom tlu. Domoljubni hrvatski i postkomunističi jugonostalgičarski svjetonazor koji ovim sudarom definitivno i za sva vremena u hrvatskom narodu gubi svoje poilitičko tlo.

Nakon tog sudara i pada jugonostalgičarske i postkomunističke ideologije, po prvi put ukazuje se prilika da se u Hrvatskoj više ne vodi samo politika na nivou države, već da se ta politika podigne na novi viši stadij – da se vodi na razini cjelokupnog hrvatskog nacionalnog corpusa, bez obzira gdje se njegovi pojedini dijelovi u svijetu nalaze.

Sudar svjetonazora

Posljednje dvije garniture na Pantovčaku ne samo da nisu bile sposobne voditi politiku na nivou cijelog nacionalnog corpusa, već nisu htjele, više nego što nisu bile sposobne, ni voditi politiku na nivou same hrvatske države, to jest voditi računa o njenim nacionalnim interesima. Ovaj put politički sudar tih različitih svjetonadzora odrazit će se do širokih narodnih slojeva i po dubini i po širini, ali i u cijeloj hrvatskoj dijaspori, a time djelomično i u “regionu” kako ga oni nazivaju.

Trenutni predsjednik bi mogao dobiti drugi mandat samo pod jednim uvjetom, a to je da ozbiljno poradi u skladu sa svojim ustavnim ovlastima na smjeni premijera, jer svi parametri pokazuju da država pod ovom vladom tone na svakom području i na svakom koraku, i već jedanaesti kvartal zaredom pada BDP, čitamo – kakav slučaj nije zabilježen u posljednih 60 godina ni kod jedne vlade u Europi.

To postojeći predsjednik dobro zna i zna kakve su mu ustavne ovlasti, ali on nije državnik od kalibra da bi pod tako nešto mogao podmetnuti svoja leđa i nema hrabrosti da tragičnu situaciju u Hrvatskoj koja ide prema sunovratu države i naroda zaustavi pa makar samo i traženjem izvanrednih izbora ili traženjem formiranja vlade nacionalnog spasa. Unatoč činjenici da je kod inauguracije položio zakletvu vjerenosti hrvatskoj državi i hrvatskom narodu.

Svojom suzdržanošću i nepovlačenjem snažnih državničkih poteza koje od njega narod očekuje trenutni Predsjednik Republike, postaje dio sveopćeg političkoig i gospodarskog problema u naciji i kao takav ne može proći na predstojećim izborima, jer snosi barem četvrtinu sveopće krivnje i odgovornosti. Takvim ponašanjem ulazi duboko i u dio svoje moralne, da ne kažem i zakonske odgovornosti za teško stanje nacije, sa sudbinu naroda koji se nalazi pred nastupajućom katastrofom. Njegov prolazak na izborima u ovakvim okolnostima bilo bi pravo političko čudo i totalno političko sljepilo hrvatskoga naroda. Pročitah jučer u Večernjem listu da ako nastupi bankrot države (koji nam je već pokucao na vrata) da nam prijeti glad i politički neredi i nemiri.

Naš narod je kroz povijest mnogo puta trpio i bio gladan, pa će se i ovaj put nekako snaći, ali što se tiče političkih nereda Hrvati se na to rijetko kada odlučuju. Ali ako se pokrenu to neće biti samo neredi, iskalit će se sav bijes za sve ono protunarodno što su neodgovorne političke garniture posljednih petnaestak godina u Hrvatskoj činile, pritom ne pitajući tko je kriv, a tko je nedužan.

A što se tiče samih predstojećih predsjedničkih izbora, borba za drugi predsjednički mandat ima dvije strane, onu dobru i onu lošu. Dobra je, gledano s pozicije kandidata, to što se ide u kampanju s najvišeg političkog položaja u državi, što u svakom pogledu itekako olakšava kampanju, ali ima i onu drugu stranu koja je veliki uteg na vagi, a to je analiza vladanja u prvom predsjedničkom mandatu. Analiza vladanja u prvom mandatu predsjednika gospodina Josipovića je najslabija karika u njegovoj izbornoj kampanji.

Kao velike zamjerke trenutnom Predsjedniku spočitavat će se antihrvatski govor u izraelskom Knesetu i u Sarajevu. Sudjelovanje na obnovi spomenika u Srbu, tj. veličanju partizanskih zločina nad nenaoružanim hrvatskim civilima i hodočasnicima, koji su ni krivi ni dužni umrli mučeničkom smrću, a svećenik koji je vodio hodočasnike živ je pečen na ražnju pred očima vlastite majke.

Nova pravednost – potpuni promašaj

U analizi tog mandata uočit ćemo i činjenicu da svojim nastupima nikad nije isticao da je predsjednik svih Hrvata, pa čak ni predsjednik svih građana. Brojne strukture naroda nisu ga doživljavale svojim predsjednikom, a poglavito branitelji kao najvažniji dio hrvataske populacije jer zahvaljujući njima izborili smo se za slobodu, a također ga hrvatska dijaspora nikada nije prihvatila kao svoga predsjednika..

Njegova sintagma, ili njegov moto predsjednikovanja – “Nova pravednost” je potpuni promašaj, da ne kažem prvorazredna glupost. Onaj tko imalo poznaje monoteističke religije i humanističku filozofiju koje su kristalno jasno razjasnile što je to pravednost, još od doba Zaratustre, Bude, Konfucija, Krista, pa i Muhameda, a da velikane humanističke filozofije i ne spominjem.

Terminu “nova pravednost” više nema mjesta u suvremenoj humanističkoj filozofiji, upotrebljavali su ga veliki tirani; Hitler, Lenjin, Staljin, komunističke revolucije, a niti jedan humanist. A dobro se zna što se skrivalo iza njihove “nove pravednosti” koncetracijski logori, gulazi, kultura smrti. Dalo bi se još mnogo nabrajati o utegu prvog mandata, a spomenut ću samo slučaj udbaša Perkovića i referenduma – U ime obitelji, gdje je bio i pristran i stao javno na krivu stranu. Predsjednik države, bilo koje u svijetu, smije stajati samo na strani jedinstva naroda, a nikako ne na strani pojedinih njegovih separatnih djelova.

Sudar dvaju svjetonazora dogodit će se na predstojećim predsjedničkim izborima, domoljubno nacionalni svjetonazor ako i izgubi bitku, ponovno će se javiti na političkoj pozornici, a jugopostkomunistički svjetonazor ako izgubi izbore više se nikada neće vratiti na političku scenu Hrvatske.

Posebno treba imati na umu da cijela Europa ulazi u vrlo turbulentna vremena ruskom invazijom na djelove Ukrajine, da je prijetnja velikog rata u Europi na samim vratima, što neće mimoići ni Hrvatsku. I Hrvatska u tom vremenu treba imati snažnu ličnost na čelu države. S iste strane imamo činjenicu da u Srbiji pokraj Niša Rusi grade ogromni vojni kompleks koji može imati samo jedan cilj – prodor Srba, a time i Rusa na Jadran, na toplo more. Nadamo se da to neće biti preko Hrvatske.

Mile Prpa/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Putin: Rušenje ruskog zrakoplova splet je tragičnih i nesretnih okolnosti

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Ruski predsjednik Vladimir Putin je kazao da je rušenje ruskog vojnog zrakoplova u blizini Sirije rezultat niza tragičnih i nesretnih okolnosti.

Rusko ministarstvo obrane je potvrdilo da je zrakoplov srušila sirijska protuzračna obrana, ali da je za incident indirektno odgovoran Izrael, obrazloživši da su izraelski zrakoplovi koji su djelovali u blizini doveli ruski zrakoplov u opasnost.

Putin je svojim izjavama ublažio kritike Rusije na račun Izraela, iako je dodao da Rusija mora pomnije utvrditi što se desilo. U ovom se slučaju najvjerojatnije radi o nizu tragičnih, nesretnih okolnosti, jer izraelski zrakoplov nije oborio naš zrakoplov. No, svakako moramo najozbiljnije utvrditi što se dogodilo, kazao je Putin.

Na pitanje kako će Rusija odgovoriti na taj incident, tj. hoće li biti mjera odmazde, Putin je kazao da će se poduzeti mjere koje će još više jamčiti sigurnost ruskog vojnog osoblja i i objekata u Siriji. Bit će to mjere koje će svi zapaziti, kazao je Putin.

Izrael žali zbog rušenja ruskog zrakoplova, okrivljuje Asada i Iran

Izrael je izrazio žaljenje zbog pogibije petnaestero članova posade ruskog vojnog zrakoplova koji je greškom srušila sirijska protuzračna obrana ciljajući izraelske zrakoplove, ali krivnju prebacuje na sirijski režim i njegove saveznike.
Izraelska vojska je također u priopćenju zanijekala da su se njezini zrakoplovi, koji su tada bili u akciji u Siriji, poslužili ruskim zrakoplovom kao štitom kako bi izbjegli sirijsku vatru, kako tvrde ruski dužnosnici.

U priopćenju koje je prva javna reakcija Izraela na taj događaj koji se dogodio sinoć, izraelska vojska tvrdi da su njezini zrakoplovi napali sirijsku vojnu metu odakle se isporučivalo sustave za proizvodnju snajperskih puški šijitskom Hezbolahu u Libanonu iza kojeg stoji Iran. Izrael smatra da je Asadov režim, čija je vojska srušila ruski zrakoplov, u cijelosti odgovoran za taj incident, priopćila je izraelska vojska.

Umirovljeni francuski general Jean-Paul Palomeros, bivši zapovjednik glavnog stožera francuskog ratnog zrakoplovstva, kazao je za France Presse kako smatra da je za pad ruskog zrakoplova kriva pogreška u komunikaciji između dvoje saveznika i ne vjeruje da se izraelski zrakoplov “zakamuflirao” u njegov radarski signal kako je ranije objavila Moskva.

(Hina)

Rusija zaprijetila Izraelu osvetom zbog srušenog zrakoplova nad Sirijom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prešućena, krvava akcija ‘UNA’: Tko je krivac za smrt 49 vrhunskih specijalaca, mjesec i pol nakon ‘Oluje’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta. Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanc. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Uz to, srpska strana pretrpjela je veliku materijalnu štetu, a zbog brojnih poginulih civila hrvatska strana optužuje se za ratni zločin, iako nije jasno zašto iz područja borbenih djelovanja civili nisu evakuirani?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari