Pratite nas

Povijest i hrvatski političari sa svojim svjetonazorima

Objavljeno

na

Ususret predsjedničkim izborima

Cjelokupna povijest čovječanstva je uglavnom priča o povijesnim ličnostima: carevima, kraljevima, predsjednicima, osvajačima, diktatorima, tiranima i sl. Pri tom su neki svojim životom i svojim djelovanjem zauzeli u svjetskoj historiografiji vrlo visoko mjesto poput Aleksandra Velikog, Julija Cesara, Karla Velikog, Sulejmana Veličanstvenog, Napolenona, Hitlera, Lenjina, Staljina, Mao Ce Tunga i brojni drugi na toj ljestvici, sve do onih kakvih je najviše, i koje povijest jedva da i pamti. Kod mnogih koji su duboko ušli u povijest prevladavala je njihova negativna strana. Ali zbog njihove snažne karizmatičnosti i dugotrajne legende, njihova negativna strana se zamračuje i stvara lažna slika o njima.

Novije vrijeme puno je bezličnih političara, bezličnih u smislu povijesnog pamćenja, jer njihove funkcije na kojima su se nalazili iza sebe najčešće nisu ostavile neke upadljivije posljedice. Niti su bili previše dobri, niti previše loši. Najčešće su imali i jedno i drugo. a takvih je mnogo da bi ih povijest pamtila. Zapravo oni i nisu bili povijesne ličnosti već visoki državni činovnici. U pravilu njihov dolazak na vlast i njihov odlazak s vlasti u načelu nisu ništa promijenili.

Ni Hrvatska nije imuna od takve sorte političara, pri tom mislim na političare u Hrvatskoj od proglašenja njene samostalnosti. Povijest, prvenstveno hrvatska, pamtit će kao povijesnu ličnost jedino dr. Franju Tuđmana, jer njegov dolazak na vlast i njegov odlazak s vlasti izazvali su i ostavili velike i trajne posljedice.

Kad umiru hrastovi, niču trave. Isti slučaj je u povijesti – iza velikih povijesnih ličnosti javljaju se sitne političke duše. Te sitne političke duše povijest bilježi samo kao statistiku. Bilježi im se samo ime i vrijema vladanja. Sve drugo i u statističkom smislu pada u zaborav.

Najnovija smjena na vrhu hrvatske države koja će se najvjerojatnije dogoditi na predstojećim predsjedničkim izborima upravo je takav slučaj. Ta sama promjena imat će za hrvatske prilike pravi povijesni značaj. Predstojeći predsjednički izbori su u prvom redu sudar dvaju svjetonazora na hrvatskom tlu. Domoljubni hrvatski i postkomunističi jugonostalgičarski svjetonazor koji ovim sudarom definitivno i za sva vremena u hrvatskom narodu gubi svoje poilitičko tlo.

Nakon tog sudara i pada jugonostalgičarske i postkomunističke ideologije, po prvi put ukazuje se prilika da se u Hrvatskoj više ne vodi samo politika na nivou države, već da se ta politika podigne na novi viši stadij – da se vodi na razini cjelokupnog hrvatskog nacionalnog corpusa, bez obzira gdje se njegovi pojedini dijelovi u svijetu nalaze.

Sudar svjetonazora

Posljednje dvije garniture na Pantovčaku ne samo da nisu bile sposobne voditi politiku na nivou cijelog nacionalnog corpusa, već nisu htjele, više nego što nisu bile sposobne, ni voditi politiku na nivou same hrvatske države, to jest voditi računa o njenim nacionalnim interesima. Ovaj put politički sudar tih različitih svjetonadzora odrazit će se do širokih narodnih slojeva i po dubini i po širini, ali i u cijeloj hrvatskoj dijaspori, a time djelomično i u “regionu” kako ga oni nazivaju.

Trenutni predsjednik bi mogao dobiti drugi mandat samo pod jednim uvjetom, a to je da ozbiljno poradi u skladu sa svojim ustavnim ovlastima na smjeni premijera, jer svi parametri pokazuju da država pod ovom vladom tone na svakom području i na svakom koraku, i već jedanaesti kvartal zaredom pada BDP, čitamo – kakav slučaj nije zabilježen u posljednih 60 godina ni kod jedne vlade u Europi.

To postojeći predsjednik dobro zna i zna kakve su mu ustavne ovlasti, ali on nije državnik od kalibra da bi pod tako nešto mogao podmetnuti svoja leđa i nema hrabrosti da tragičnu situaciju u Hrvatskoj koja ide prema sunovratu države i naroda zaustavi pa makar samo i traženjem izvanrednih izbora ili traženjem formiranja vlade nacionalnog spasa. Unatoč činjenici da je kod inauguracije položio zakletvu vjerenosti hrvatskoj državi i hrvatskom narodu.

Svojom suzdržanošću i nepovlačenjem snažnih državničkih poteza koje od njega narod očekuje trenutni Predsjednik Republike, postaje dio sveopćeg političkoig i gospodarskog problema u naciji i kao takav ne može proći na predstojećim izborima, jer snosi barem četvrtinu sveopće krivnje i odgovornosti. Takvim ponašanjem ulazi duboko i u dio svoje moralne, da ne kažem i zakonske odgovornosti za teško stanje nacije, sa sudbinu naroda koji se nalazi pred nastupajućom katastrofom. Njegov prolazak na izborima u ovakvim okolnostima bilo bi pravo političko čudo i totalno političko sljepilo hrvatskoga naroda. Pročitah jučer u Večernjem listu da ako nastupi bankrot države (koji nam je već pokucao na vrata) da nam prijeti glad i politički neredi i nemiri.

Naš narod je kroz povijest mnogo puta trpio i bio gladan, pa će se i ovaj put nekako snaći, ali što se tiče političkih nereda Hrvati se na to rijetko kada odlučuju. Ali ako se pokrenu to neće biti samo neredi, iskalit će se sav bijes za sve ono protunarodno što su neodgovorne političke garniture posljednih petnaestak godina u Hrvatskoj činile, pritom ne pitajući tko je kriv, a tko je nedužan.

A što se tiče samih predstojećih predsjedničkih izbora, borba za drugi predsjednički mandat ima dvije strane, onu dobru i onu lošu. Dobra je, gledano s pozicije kandidata, to što se ide u kampanju s najvišeg političkog položaja u državi, što u svakom pogledu itekako olakšava kampanju, ali ima i onu drugu stranu koja je veliki uteg na vagi, a to je analiza vladanja u prvom predsjedničkom mandatu. Analiza vladanja u prvom mandatu predsjednika gospodina Josipovića je najslabija karika u njegovoj izbornoj kampanji.

Kao velike zamjerke trenutnom Predsjedniku spočitavat će se antihrvatski govor u izraelskom Knesetu i u Sarajevu. Sudjelovanje na obnovi spomenika u Srbu, tj. veličanju partizanskih zločina nad nenaoružanim hrvatskim civilima i hodočasnicima, koji su ni krivi ni dužni umrli mučeničkom smrću, a svećenik koji je vodio hodočasnike živ je pečen na ražnju pred očima vlastite majke.

Nova pravednost – potpuni promašaj

U analizi tog mandata uočit ćemo i činjenicu da svojim nastupima nikad nije isticao da je predsjednik svih Hrvata, pa čak ni predsjednik svih građana. Brojne strukture naroda nisu ga doživljavale svojim predsjednikom, a poglavito branitelji kao najvažniji dio hrvataske populacije jer zahvaljujući njima izborili smo se za slobodu, a također ga hrvatska dijaspora nikada nije prihvatila kao svoga predsjednika..

Njegova sintagma, ili njegov moto predsjednikovanja – “Nova pravednost” je potpuni promašaj, da ne kažem prvorazredna glupost. Onaj tko imalo poznaje monoteističke religije i humanističku filozofiju koje su kristalno jasno razjasnile što je to pravednost, još od doba Zaratustre, Bude, Konfucija, Krista, pa i Muhameda, a da velikane humanističke filozofije i ne spominjem.

Terminu “nova pravednost” više nema mjesta u suvremenoj humanističkoj filozofiji, upotrebljavali su ga veliki tirani; Hitler, Lenjin, Staljin, komunističke revolucije, a niti jedan humanist. A dobro se zna što se skrivalo iza njihove “nove pravednosti” koncetracijski logori, gulazi, kultura smrti. Dalo bi se još mnogo nabrajati o utegu prvog mandata, a spomenut ću samo slučaj udbaša Perkovića i referenduma – U ime obitelji, gdje je bio i pristran i stao javno na krivu stranu. Predsjednik države, bilo koje u svijetu, smije stajati samo na strani jedinstva naroda, a nikako ne na strani pojedinih njegovih separatnih djelova.

Sudar dvaju svjetonazora dogodit će se na predstojećim predsjedničkim izborima, domoljubno nacionalni svjetonazor ako i izgubi bitku, ponovno će se javiti na političkoj pozornici, a jugopostkomunistički svjetonazor ako izgubi izbore više se nikada neće vratiti na političku scenu Hrvatske.

Posebno treba imati na umu da cijela Europa ulazi u vrlo turbulentna vremena ruskom invazijom na djelove Ukrajine, da je prijetnja velikog rata u Europi na samim vratima, što neće mimoići ni Hrvatsku. I Hrvatska u tom vremenu treba imati snažnu ličnost na čelu države. S iste strane imamo činjenicu da u Srbiji pokraj Niša Rusi grade ogromni vojni kompleks koji može imati samo jedan cilj – prodor Srba, a time i Rusa na Jadran, na toplo more. Nadamo se da to neće biti preko Hrvatske.

Mile Prpa/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Davor Dijanović: Vojska EU-a kao projekt Sjedinjenih Europskih Država

Objavljeno

na

Objavio

Projekt vojske Europske unije

U nedavnom govoru o stanju Europske unije u Europskom parlamentu njemačka kancelarka Angela Merkel istaknula je kako su prošla vremena u kojima smo se bezrezervno uzdali u druge. „Ako želimo preživjeti kao zajednica moramo uzeti svoju sudbinu u ruke“ – dodala je Merkel i založila se za stvaranje „zajedničke europske vojske“ koja bi svijetu pokazala da „među europskim zemljama više nikad ne će biti rata“. Ta vojska ne bi bila protiv NATO-a, nego bi se radilo o dopuni NATO-a.

Za stvaranje vojske EU-a založio se i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Pred nekoliko dana on je također pozvao na uspostavu vojske EU-a, tvrdeći kako je ona potrebna za zaštitu od Kine, Rusije, ali čak i SAD-a. „Nećemo zaštititi Europljane ako ne uvedemo pravu europsku vojsku“ – dodao je.

Trump i Putin o EU vojsci

Macronov poziv na uspostavu EU vojske nije naišao na dobar prijam kod američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je poziv na stvaranje vojske kojom bi EU zaštitila sebe od mogućih neprijatelja, uključujući i SAD, nazvao „vrlo uvredljivim“. „Možda bi Europa prvo trebala platiti svoj pošteni dio za NATO koji uvelike subvencionira SAD“ – dodao je Trump.

Najavu osnivanja EU vojske komentirao je i čelnik NATO-a Jens Stoltenberg koji je pozdravio ideju jačanja napora EU-a glede obrane koja može ojačati i NATO savez. Upozorio je, međutim, da veći europski trud glede jačanja obrane ne bi smio razarati jačinu „transatlantske veze.“

Odluku o stvaranju vojske EU-a komentirao je i ruski predsjednik Vladimir Putin koji smatra da je Macronov koncept europske vojske „pozitivan“ za višepolaran svijet. „Europa je moćni ekonomski entitet, moćna ekonomska unija i sasvim je prirodno da želi svoju neovisnost, samodostatnost i suverenitet glede obrane i sigurnosti“. Naravno, ne gledaju svi u Rusiji na ovu ideju blagonaklono, pa tako pojedini ruski analitičari izražavaju bojazan da bi u budućnosti udruženoj vojsci NATO-a i EU-a mogla postati napamet ideja zajedničkog napada na Rusiju, a kao “preventiva“ protiv navodne ruske ekspanzionističke politike.

Narativ o opasnosti od ruskog ekspanzionizma, danas često prisutan kod političara u Bruxellesu i Washingtonu, nije od jučer. Sljedeće godine bit će sto godina od izlaska knjige „Demokratski ideali i stvarnost“ engleskog geopolitičara Halforda Mackindera u kojoj je ovaj utemeljitelj engleske geopolitike izrazio zabrinutost za Europu, jer je smatrao velika europska nizina pogoduje snagama kopna (sukob kopno-more), tj. Rusima za kretanje na zapad. Mackinder se bojao da Rusija zbog konfiguracije terena može vrlo lako ovladati područjima Crnog i Baltičkog mora te prostorom istočne Europe do linije Laba-Jadran.

Ideja iz 1950.

Ideja o osnivanju vojske EU-a seže u 1950. godinu. Tad je Sjeverna Koreja uz kinesku pomoć napala Južnu Koreju s ciljem da ju stavi pod komunističku vlast. U Europi se tada pojavila bojazan od širenja komunizma, pa su Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i države Beneluxa pod sloganom „zajedno smo jači“ potpisale ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice, u kojemu je previđeno da snage sigurnosti tih zemalja budu pod jednim vrhovnim zapovjedništvom. Ovaj ugovor nikada nije proveden u djelo, prvenstveno zbog otpora Francuske čiji je parlament 1954. odbio ovaj projekt.

No, tijekom godina stvoreni su određeni institucionalni preduvjeti za formiranje vojske EU-a. Od 1989. tako imamo njemačko-francusku brigadu s 6.000 vojnika, a od 1995. njemačko-nizozemski korpus kojemu su, u slučaju potrebe, podređene jedna nizozemska i jedna njemačka divizija s ukupno 40.000 vojnika. Tu je i Europska obrambena agencija, Vojni stožer Europske unije, ali i Eurocorps (interventna jedinica NATO-a koncipirana prvenstveno za potrebe EU-a). Tijekom posljednjih 12 mjeseci osnovan je i PESCO (Permanent Structured Cooperation – Stalna strukturirana suradnja), s 25 od 28 država članica Unije, kao okvir za strukturnu integraciju unutar Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, na temelju članka 42.6 Ugovora o Europskoj uniji.

Irealan projekt s ciljem dodatne EU integracije i ukidanja nacionalnih suvereniteta

Ideja o osnivanju vojske EU-a posebno je ojačala nakon izbora Trumpa za američkog predsjednika. Trump često kritizira NATO, što se u nekim europskim krugovima tumači kao njegova želja za ukidanjem toga vojnog saveza. No, Trump zapravo samo želi da europske države ispune normu od 2 % BDP-a za obranu. Takav je dogovor, a to je, dakako, i u interesu američkoga vojno-industrijskog kompleksa. SAD danas u obranu ulaže 3,1 %, a Njemačka tek 1,2 %.

Pred nekoliko dana u razgovoru za CNN Macron se usprotivio povećanju proračuna za kupovanje američkog oružja: „Ne želim da europske zemlje povećavaju svoj obrambeni proračun kako bi kupovali američko naoružanje ili od drugih. Smatram da ako povećamo proračun onda bismo morali graditi svoju autonomiju kako bismo postali stvarna suverena sila“. Dakako, Macronu bi odgovaralo da se više oružja kupuje u Europi jer bi tu profitirala francuska vojna industrija.

Na kraju treba istaknuti da je ideja osnivanja vojske EU-a – koja je potpuno irealna u situaciji dok postoji NATO savez (neovisno što o njemu mislili) – neraskidivo vezana uz utopističku ideju preobrazbe Europske unije u „Sjedinjene Europske Države“. Njemački i francuski cilj je postojeće probleme EU-a rješavati formulom „još više integracije“, iako je upravo dokidanje nacionalnih suvereniteta jedan od ključnih razloga jačanja desnih, tzv. populističkih i euroskeptičnih stranaka diljem Europske unije.

Davor Dijanović/HKV

Angela Merkel želi europsku vojsku: Ako želimo braniti svoju zajednicu, moramo sudbinu uzeti u svoje ruke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Diljem BiH Hrvati obilježili žrtvu Vukovara i uspostave Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Paljenjem svijeća i molitvama diljem Bosna i Hercegovine obilježen je spomen na Vukovarsku žrtvu, ali i stradanje Hrvata u toj zemlji te uspostavu Hrvatske zajednice Herceg Bosne koja je utemeljena zbog obrane od predstojeće agresije istoga dana kada je i pao Vukovar.

Duž Vukovarske ulice u Mostaru građani su upalili svijeće, a svećenici iz crkve svetog Mateja nakon mise poveli su procesiju s upaljenim svijećama koja se u molitvi zaustavila ispred središnjeg križa za žrtve Vukovara. Priključili su im se ondje brojni Hrvati i vjernici te su se pomolili za žrtve ubijene 1991. u tome gradu na Dunavu.

Nakon molitve u Vukovarskoj ulici u Mostaru, mladež udruge Troplet je na brdu Humu iznad Mostara, podno Jubilejskog križa upalila 27 velikih svijeća odajući poštovanje žrtvi Vukovara i sjećanje na 27 godina od uspostave Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

Diljem Bosne i Hercegovine noću na nedjelju i u samu nedjelju zapaljene su svijeće u sklopu akcije ‘Večer sjećanja’, a veliki broj Hrvata iz BiH otputovao je u Vukovar. Svijeće su zapaljene u Širokom Brijegu, Čapljini, Čitluku, Žepču, Orašju i brojnim drugim središtima.

Kako su priopćili iz Mladeži HDZ-a BiH koja je pokrenula akciju „Večer sjećanja“ je poseban događaj, osobito za Hrvate Bosne i Hercegovine, jer u vrijeme žrtve Grada Vukovara prije 27 godina krenula i borba za opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

”Snaga i zajedništvo koje su tada pokazali hrvatski branitelji u obrani naših domova trebaju biti nit vodilja i na ponos svima nama koji se u „Večeri sjećanja“ prisjećamo zajedničke žrtve koju je hrvatski narod prošao prije 27 godina”, priopćili su iz te organizacije.

Predsjednik udruge Hrvatske zajednice Herceg Bosne Vladimir Šoljić istaknuo je da je Herceg Bosna 1991. godine osnovana u trenutku pada Vukovara i dok su trajali napadi tzv. JNA na Hrvatsku s područja Bosne i Hercegovine na što tadašnje vlasti nisu imale nikakva odgovora.

”S velikog područja BiH napadana je Republika Hrvatska, a odgovora na neke stvari, poput uništenja sela Ravno, jednostavno nije bilo i HVO i Herceg Bosna su se tu pojavili kao povijesna nužnost”, istaknuo je Šoljić.

Hrvati su odigrali ključnu ulogu za neovisnost Bosne i Hercegovine, a bošnjačka politika danas pokušava sotonizirati Herceg Bosnu, rekao je Šoljić koji u tome vidi hegemonističku želju za obespravljivanjem Hrvata.

“Bošnjacima i Sarajevu Herceg Bosna nije smetala dok su im Hrvati trebali. Kad je trebalo proglasiti neovisnu BiH, nije im smetala ni u državnom parlamentu niti na referendumu o neovisnosti BiH koji je uspio zahvaljujući Hrvatima”, rekao je Šoljić.

(Hina)

 

Odluka o gašenju Herceg Bosne je teški promašaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari