Pratite nas

Povijest i hrvatski političari sa svojim svjetonazorima

Objavljeno

na

Ususret predsjedničkim izborima

Cjelokupna povijest čovječanstva je uglavnom priča o povijesnim ličnostima: carevima, kraljevima, predsjednicima, osvajačima, diktatorima, tiranima i sl. Pri tom su neki svojim životom i svojim djelovanjem zauzeli u svjetskoj historiografiji vrlo visoko mjesto poput Aleksandra Velikog, Julija Cesara, Karla Velikog, Sulejmana Veličanstvenog, Napolenona, Hitlera, Lenjina, Staljina, Mao Ce Tunga i brojni drugi na toj ljestvici, sve do onih kakvih je najviše, i koje povijest jedva da i pamti. Kod mnogih koji su duboko ušli u povijest prevladavala je njihova negativna strana. Ali zbog njihove snažne karizmatičnosti i dugotrajne legende, njihova negativna strana se zamračuje i stvara lažna slika o njima.

Novije vrijeme puno je bezličnih političara, bezličnih u smislu povijesnog pamćenja, jer njihove funkcije na kojima su se nalazili iza sebe najčešće nisu ostavile neke upadljivije posljedice. Niti su bili previše dobri, niti previše loši. Najčešće su imali i jedno i drugo. a takvih je mnogo da bi ih povijest pamtila. Zapravo oni i nisu bili povijesne ličnosti već visoki državni činovnici. U pravilu njihov dolazak na vlast i njihov odlazak s vlasti u načelu nisu ništa promijenili.

Ni Hrvatska nije imuna od takve sorte političara, pri tom mislim na političare u Hrvatskoj od proglašenja njene samostalnosti. Povijest, prvenstveno hrvatska, pamtit će kao povijesnu ličnost jedino dr. Franju Tuđmana, jer njegov dolazak na vlast i njegov odlazak s vlasti izazvali su i ostavili velike i trajne posljedice.

Kad umiru hrastovi, niču trave. Isti slučaj je u povijesti – iza velikih povijesnih ličnosti javljaju se sitne političke duše. Te sitne političke duše povijest bilježi samo kao statistiku. Bilježi im se samo ime i vrijema vladanja. Sve drugo i u statističkom smislu pada u zaborav.

Najnovija smjena na vrhu hrvatske države koja će se najvjerojatnije dogoditi na predstojećim predsjedničkim izborima upravo je takav slučaj. Ta sama promjena imat će za hrvatske prilike pravi povijesni značaj. Predstojeći predsjednički izbori su u prvom redu sudar dvaju svjetonazora na hrvatskom tlu. Domoljubni hrvatski i postkomunističi jugonostalgičarski svjetonazor koji ovim sudarom definitivno i za sva vremena u hrvatskom narodu gubi svoje poilitičko tlo.

Nakon tog sudara i pada jugonostalgičarske i postkomunističke ideologije, po prvi put ukazuje se prilika da se u Hrvatskoj više ne vodi samo politika na nivou države, već da se ta politika podigne na novi viši stadij – da se vodi na razini cjelokupnog hrvatskog nacionalnog corpusa, bez obzira gdje se njegovi pojedini dijelovi u svijetu nalaze.

Sudar svjetonazora

Posljednje dvije garniture na Pantovčaku ne samo da nisu bile sposobne voditi politiku na nivou cijelog nacionalnog corpusa, već nisu htjele, više nego što nisu bile sposobne, ni voditi politiku na nivou same hrvatske države, to jest voditi računa o njenim nacionalnim interesima. Ovaj put politički sudar tih različitih svjetonadzora odrazit će se do širokih narodnih slojeva i po dubini i po širini, ali i u cijeloj hrvatskoj dijaspori, a time djelomično i u “regionu” kako ga oni nazivaju.

Trenutni predsjednik bi mogao dobiti drugi mandat samo pod jednim uvjetom, a to je da ozbiljno poradi u skladu sa svojim ustavnim ovlastima na smjeni premijera, jer svi parametri pokazuju da država pod ovom vladom tone na svakom području i na svakom koraku, i već jedanaesti kvartal zaredom pada BDP, čitamo – kakav slučaj nije zabilježen u posljednih 60 godina ni kod jedne vlade u Europi.

To postojeći predsjednik dobro zna i zna kakve su mu ustavne ovlasti, ali on nije državnik od kalibra da bi pod tako nešto mogao podmetnuti svoja leđa i nema hrabrosti da tragičnu situaciju u Hrvatskoj koja ide prema sunovratu države i naroda zaustavi pa makar samo i traženjem izvanrednih izbora ili traženjem formiranja vlade nacionalnog spasa. Unatoč činjenici da je kod inauguracije položio zakletvu vjerenosti hrvatskoj državi i hrvatskom narodu.

Svojom suzdržanošću i nepovlačenjem snažnih državničkih poteza koje od njega narod očekuje trenutni Predsjednik Republike, postaje dio sveopćeg političkoig i gospodarskog problema u naciji i kao takav ne može proći na predstojećim izborima, jer snosi barem četvrtinu sveopće krivnje i odgovornosti. Takvim ponašanjem ulazi duboko i u dio svoje moralne, da ne kažem i zakonske odgovornosti za teško stanje nacije, sa sudbinu naroda koji se nalazi pred nastupajućom katastrofom. Njegov prolazak na izborima u ovakvim okolnostima bilo bi pravo političko čudo i totalno političko sljepilo hrvatskoga naroda. Pročitah jučer u Večernjem listu da ako nastupi bankrot države (koji nam je već pokucao na vrata) da nam prijeti glad i politički neredi i nemiri.

Naš narod je kroz povijest mnogo puta trpio i bio gladan, pa će se i ovaj put nekako snaći, ali što se tiče političkih nereda Hrvati se na to rijetko kada odlučuju. Ali ako se pokrenu to neće biti samo neredi, iskalit će se sav bijes za sve ono protunarodno što su neodgovorne političke garniture posljednih petnaestak godina u Hrvatskoj činile, pritom ne pitajući tko je kriv, a tko je nedužan.

A što se tiče samih predstojećih predsjedničkih izbora, borba za drugi predsjednički mandat ima dvije strane, onu dobru i onu lošu. Dobra je, gledano s pozicije kandidata, to što se ide u kampanju s najvišeg političkog položaja u državi, što u svakom pogledu itekako olakšava kampanju, ali ima i onu drugu stranu koja je veliki uteg na vagi, a to je analiza vladanja u prvom predsjedničkom mandatu. Analiza vladanja u prvom mandatu predsjednika gospodina Josipovića je najslabija karika u njegovoj izbornoj kampanji.

Kao velike zamjerke trenutnom Predsjedniku spočitavat će se antihrvatski govor u izraelskom Knesetu i u Sarajevu. Sudjelovanje na obnovi spomenika u Srbu, tj. veličanju partizanskih zločina nad nenaoružanim hrvatskim civilima i hodočasnicima, koji su ni krivi ni dužni umrli mučeničkom smrću, a svećenik koji je vodio hodočasnike živ je pečen na ražnju pred očima vlastite majke.

Nova pravednost – potpuni promašaj

U analizi tog mandata uočit ćemo i činjenicu da svojim nastupima nikad nije isticao da je predsjednik svih Hrvata, pa čak ni predsjednik svih građana. Brojne strukture naroda nisu ga doživljavale svojim predsjednikom, a poglavito branitelji kao najvažniji dio hrvataske populacije jer zahvaljujući njima izborili smo se za slobodu, a također ga hrvatska dijaspora nikada nije prihvatila kao svoga predsjednika..

Njegova sintagma, ili njegov moto predsjednikovanja – “Nova pravednost” je potpuni promašaj, da ne kažem prvorazredna glupost. Onaj tko imalo poznaje monoteističke religije i humanističku filozofiju koje su kristalno jasno razjasnile što je to pravednost, još od doba Zaratustre, Bude, Konfucija, Krista, pa i Muhameda, a da velikane humanističke filozofije i ne spominjem.

Terminu “nova pravednost” više nema mjesta u suvremenoj humanističkoj filozofiji, upotrebljavali su ga veliki tirani; Hitler, Lenjin, Staljin, komunističke revolucije, a niti jedan humanist. A dobro se zna što se skrivalo iza njihove “nove pravednosti” koncetracijski logori, gulazi, kultura smrti. Dalo bi se još mnogo nabrajati o utegu prvog mandata, a spomenut ću samo slučaj udbaša Perkovića i referenduma – U ime obitelji, gdje je bio i pristran i stao javno na krivu stranu. Predsjednik države, bilo koje u svijetu, smije stajati samo na strani jedinstva naroda, a nikako ne na strani pojedinih njegovih separatnih djelova.

Sudar dvaju svjetonazora dogodit će se na predstojećim predsjedničkim izborima, domoljubno nacionalni svjetonazor ako i izgubi bitku, ponovno će se javiti na političkoj pozornici, a jugopostkomunistički svjetonazor ako izgubi izbore više se nikada neće vratiti na političku scenu Hrvatske.

Posebno treba imati na umu da cijela Europa ulazi u vrlo turbulentna vremena ruskom invazijom na djelove Ukrajine, da je prijetnja velikog rata u Europi na samim vratima, što neće mimoići ni Hrvatsku. I Hrvatska u tom vremenu treba imati snažnu ličnost na čelu države. S iste strane imamo činjenicu da u Srbiji pokraj Niša Rusi grade ogromni vojni kompleks koji može imati samo jedan cilj – prodor Srba, a time i Rusa na Jadran, na toplo more. Nadamo se da to neće biti preko Hrvatske.

Mile Prpa/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Izraelska vojska napala iranske mete u Siriji

Objavljeno

na

Objavio

Izraelski vojni zrakoplovi napali su u ponedjeljak u Siriji mete iranskih snaga Quds, ogranka Revolucionarne garde, te nakon što su Sirijci uzvratili vatru, gađali su i obrambene raketne sustave sirijske vojske, objavila je izraelska vojska

Sirijski državni mediji citirali su sirijski vojni izvor koji je rekao da je Izrael pokrenuo ‘intenzivan napad kroz uzastopne valove krstarećih raketa’, no sirijska raketna obrana uništila je većinu ‘neprijateljskih meta’.

Svjedoci u Damasku kažu kako su se čule glasne eksplozije na nebu gotovo sat vremena.

Izraelska vojska je izjavila kako je gađala ‘iranske Quds vojne mete u Siriji’, uključujući i skladišta streljiva, lokaciju na međunarodnom aerodromu u Damasku, iransku obavještajnu lokaciju te iranski vojni kamp.

‘Tijekom napada lansirani su deseci sirijskih projektila zemlja-zrak, unatoč jasnim upozorenjima da se izbjegnu takvi sukobi. Kao odgovor, nekoliko obrambenih raketnih sustava sirijske vojske je ciljano’, stoji u priopćenju Izraelaca.

Iranske snage Quds dio su Iranske Revolucionarne Garde kao njen inozemni ogranak za posebne operacije.

Napadi u ponedjeljak rano ujutro prate pogranične napade u nedjelju za koji Sirija kaže da je odbila napad izraelskih zračnih snaga. Izrael je s druge strane naglasio kako su presreli projektil lansiran prema Golanskoj visoravni.

‘Imamo stalnu politiku, da gađamo iranske lokacije u Siriji i da naudimo svima koji žele nauditi nama’, rekao je ranije izraelski premijer Benajmin Netanyahu.

Izraelska vojska poručila je kako je popularno skijaško mjesto Mount Hermon u izraelskom dijelu okupirane Golanske visoravni zatvoreno na jedan dan. Dodali su kako su ostala djelovanja na sirijskoj granici ‘rutinska’.

(Hina)

 

Netanyahu poručio Iranu: Napustite Siriju ili kreću odlučni napadi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 20. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, a služio je đakon Milan Daniel Jurić.

Slavlju su nazočili i predsjednik sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj g. Pavao Krešić te protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi pape Franje izgovorene na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, ali i kako su tekstove ovu godinu sastavili kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. „Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: ‘Teži za samom pravdom’ (Pnz 16,20a). Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo’. To i svi mi trebamo slijediti“.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’.

Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju.

No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine?

No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece.

Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država!

Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta.

Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom.

Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom.

Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“.

Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“.

No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari