Pratite nas

Povijesnice

Povijest Škotske i njena 3 stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu

Objavljeno

na

Riječ Škotska (Scotland) dolazi od latinske riječi Scoti, a radi se o nazivu za Gele, etnolingvističke grupe u Irskoj, Škotskoj. Nekada se riječ Scotia koristila za današnju Irsku. No, riječ Škotska i Škoti počinje se upotrebljavati za današnji prostor i ljude negdje tijekom Srednjeg vijeka.

Vjeruje se kako su prvi ljudi na ovaj prostor stigli prije nekih 12,800 godina, u vrijeme kada se ledeni pokrov počeo povlačiti. Trajne nastambe na prostoru današnje Škotske pojavljuje se otprilike prije 9,500 godina.

No, pisana povijest ovih prostora počinje s dolaskom Rimljana. Julije Cezar prve ekspedicije na ovaj prostor slao je još 50-ih godina prije Nove ere, no pravo osvajanje kreće 43. godine Nove ere pod vodstvom rimskog cara Klaudija. Osnovana je rimska provincija Britanija i biti će pod Rimom sve do 409. godine.

Prije rimske invazije narodi na ovom prostoru već su uspostavili kulturalne i ekonomske kontakte s kontinentalnom Europom, no tek dolaskom Rimljana kreće ubrzani razvoj – napredne poljoprivredne metode, urbanizacija, industrija, arhitektura, sve to stiže s rimskim osvajačima.
Rimsko carstvo s ucrtanom provincijom Britanijom

Nažalost, rimski povjesničari vrlo su rijetko pisali o svojoj sjeverozapadnoj provinciji, tako da se većina znanja o tom vremenu danas temelji na arheološkim istraživanjima.

Jedna od važnijih lokacija bio je tzv. Hadrijanov zid. Bio je to 120 kilometara dug rimski zid koji je dijelio Britanski otok napola. Gradio se deset godina , od 122.-132. god., za vladavine cara Hadrijana, a štitio je rimsku Englesku od napadaja barbara Pikta sa sjevera iz Albe (staro ime za Škotsku). Dugo je označavao sjevernu granicu Rimskog Carstva.

Hadrijanov zid

Rimska okupacija prostora današnje sjeverne Škotske trajala je svega 40 godina, no utjecaj na južnom dijelu bio je značajan.

Tko je ostao sa sjeverne strane Hadrijanovog zida? Bili su to već spomenuti Pikti – plemenska konfederacija naroda. Živjeli su u istočnom i sjevernom dijelu današnje Škotske. Većina povjesničara smatra kako su bili keltskog porijekla, a njihov, danas izumrli i gotovo potpuno nepoznat, piktski jezik, pripadao je porodici keltskih jezika. Pikte su prvi opisali rimski pisci kao narod koji živi s druge strane njihovih sjevernih granica.

U ranom srednjem vijeku njihovo područje, zvano Pictavia ili Pictland, s vremenom se spojilo s gelskim kraljevstvom Dál Riata i tako stvorilo Kraljevstvo Alba, preteču prve škotske države.

No, u vrijeme vladavine Rima Pikti su se pokazali kao iznimno žestoki borci. Rimljani su bili krenuli na sjever, no potisnuti su natrag do Hadrijanovog zida. Često se smatra kako je Hadrijanov zid granica između današnje Škotske i Engleske, no to nije posve točno, mada je relativno blizu.
Ostaci Hadrijanovog zida i dalje stoje

Anglo-škotska granica je jedina škotska kopnena granica, a proteže se 154 kilometra između rijeke Tweed na istočnoj obali i zaljeva Solway Firth na zapadu. Dugo vremena je ovo bila de facto granica između Škotske i Engleske, no formalno postaje 1237. Ugovorom u Yorku. Ovo je ujedno i jedna od najstarijih granica na svijetu.

No, vratimo se natrag u prva stoljeća – Pikti su napadali Rimljane i pružali žestok otpor, do te mjere da su se Rimljani u potpunosti povukli s prostora današnje Škotske do 3. stoljeća (Rimsko Carstvo se raspada 476. godine). Ključni događaj dolazi u 5. stoljeću – Geli (zapravo Škoti) kreću u invaziju na prostoru današnje Škotske iz pravca Irske, iskrcavaju se na sjeverozapadu. Na zapadu osnivaju kraljevstvo Dalriada, dok Angli sada već napreduju s juga, dalje od Hadrijanovog zida, te osnivaju svoje kraljevstvo naziva Bernicia.

Plemenski borac iz naroda Pikti koji su živjeli na prostoru današnje Škotske

Kako je izgledala situacija do 8-og stoljeća? Na prostoru današnje Škotske imali smo međusobno sukobljene Pikte i Škote (koji su, kako smo i spomenuli, prvotno se zvali Geli, ali do sada već polako preuzimaju naziv Škoti). Pikti i Škoti bi se možda još stoljećima borili da ih u tom 8. stoljeću ne ujedinjuje zajednički neprijatelj. Naime, prostor današnje Škotske počeli su napadati Vikinzi. Nakon brojnih poraza Pikti i Škoti su shvatili da im nema druge nego ujediniti snage i prekinuti s međusobnim borbama, ukoliko se žele spasiti od Vikinga. To su i učinili u 9-om stoljeću kada i nastaje Kraljevina Škotska.

No, što se desilo s Piktima? Njihova unikatna kultura sa stoljećima je potpuno nestala. Nakon formiranja Kraljevine Škotske, do 11. stoljeća, njihov zasebni piktski identitet u potpunosti je utopljen u novu škotsku naciju. Danas im je jezik zaboravljen, no ne i ime. Naime, da Pikti nisu tada pružali toliki otpor Rimljanima, vjerojatno ovaj prostor nikada ne bi izgledao kako je izgledao.

Kako smo i spomenuli, Hadrijanov zid nije zemljopisno točna granica između današnje Škotske i Engleske, ali je blizu, no bez otpora Pikta nikada ni ne bi bio sagrađen, a to znači da gotovo sigurno ni današnje granice, pa i samih država, vjerojatno ne bi bilo u ovakvom obliku. Da je Rimsko Carstvo uspjelo trajno zagospodariti sve do sjevera, škotska invazija iz Irske možda se ne bi dogodila ili ne bi bila uspješna. Zbog svega ovoga, Pikti su svakako odigrali važnu ulogu u daljnjoj povijesti Škotske.

Sve u svemu, stoljeća su prošla i na otoku sada imamo dva moćna kraljevstva koja se promatraju s nepovjerenjem, Kraljevinu Škotsku i Kraljevinu Englesku. Bilo je samo pitanje kada će izbiti rat za teritorij – i izbija, Englezi napadaju Škotsku 1296. Počinje rat, prvi rat u tzv. Ratovima za škotsku nezavisnost. Potrajati će dugih 34 godine, završava 1328. Predah će kratko trajati jer Engleska ponovno napada 1332., a novi rat trajati će još 25 godina, do 1357. Unatoč gubitcima, političkim preslagivanjima i ustupcima, Škotska je obranila svoju nezavisnost u ova dva odlučujuća rata.
Edward III napada Škotsku

Ovo je bio ključni period u povijesti Škotske, njen najveći izazov. Pravo ime ovih ratova trebalo bi glasiti ratovi za opstanak škotske nezavisnosti. Da se Škotska tada nije obranila, velika je šansa da sutra (18.9.2014.) ne bi tko imao izaći na referendum.

Dvojica škotskih lidera istaknula su se u prvom ratu protiv Engleza, Andrew Moray i William Wallace. Škotski heroj, William Wallace, današnjim generacijama možda je najpoznatiji po filmu Hrabro Srce (“Braveheart”) iz 1995., no pjesme o njegovoj hrabrosti svakako nisu novijeg datuma već se provlače kroz duga stoljeća i daleko izvan prostora Škotske.

Wallace je porazio englesku vojsku u Bitci za Stirling Bridge u rujnu 1297., no iduće godine je i sam poražen u Bitci za Falkirk. Sedam godina kasnije, u kolovozu 1305. zarobljen je kod Robroystona, u blizini Glasgowa, te je brutalno pogubljen od strane kralja Edwarda I.
William Wallace, statua u Aberdeenu

Dakako, mitovi, pa i oni moderni, mogu se poprilično razlikovati od povijesnih detalja, pa se tako Wallacea u spomenutom filmu prikazuje kao kakvog nacionalističkog gerilskog lidera, mada govorimo o pola tisućljeća prije no što se nacionalizam uopće pojavio kao historijski koncept.

Nadalje, škotski kralj Robert Bruce se u istom filmu prikazuje kao običan oportunist dok su zapravo njegova mudrost i strpljenje možda odigrali i puno važniju ulogu u obrani škotske nezavisnosti od impulzivnog Wallacea.

Sve u svemu, Škotska je gotovo 60 godina morala ratovati za svoju nezavisnost protiv Engleza. Ti ratovi ostati će ključni i presudni trenuci u škotskoj povijesti. Nakon izborene, tj. obranjene, nezavisnosti, Škotskom su vladale razne dinastije. Sukobi s Englezima i dalje su se događali, no nisu bilo toliko presudni, a u zemlji su trajali i brojni unutarnji sukobi između plemstva koje se stalno borilo za prevlast.

Kada bismo se osvrnuli samo na manji dio tih događanja, trebalo bi nam jako puno vremena. Povijest Škotske je iznimno bogata te gotovo da i nema godine o kojoj se ne bi mogle napisati stranice i stranice. No, pošto je cilj objaviti ovaj tekst dok je Škotska još uvijek dio Britanije – jer od sutra (referendum o odcjepljenju održava se 18.9.2014.) možda više i ne bude – morati ćemo preskočiti brojne povijesne kuriozitete kako bismo došli do neminovnog ujedinjenja Škota i Engleza. Spomenimo ipak detalj kako je kroz godine (stoljeća zapravo) sukoba između Škota i Engleza, Škotska Kraljevina mogla gotovo uvijek računati na engleske rivale, Francuze, koji su se često uključivali u ratove na strani Škota, a i francuska kultura u Škotskoj je bila utjecajna.
Ilustracija, Glasgow 1881.

Već smo u 18. stoljeću početkom kojeg na snagu stupa ujedinjenje. Zakon o Uniji ili Akt o Uniji (eng. Acts of Union) je naziv za zakone donesene u engleskom i škotskom parlamentu kako bi se ozakonili uvjeti iz pregovora predstavnika oba parlamenta koji su dogovoreni 1706. godine o stvaranju zajedničke države.

Izglasavanjem Akta o Uniji u oba parlamenta, englesko i škotsko kraljevstvo, dvije odvojene države, do tada ujedinjene samo u osobi vladara, ujedinile su se u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije 1707. godine.

Naime, ranije su Škotska i Engleska stupile u tzv. “personalnu uniju”, no bile su zasebne zemlje. Personalna unija je zajednica dviju ili više država koje su vezane samo time što im je ista osoba državni poglavar, i to ne na osnovi ugovora nego prema ustavnim propisima svake od njih. Inače su te države potpuno odvojene, kako s obzirom na njihove unutrašnje tako i vanjske poslove. Prema tome, one su samostalne u pravom smislu riječi, a sama unija nije država.

No, sada se stvari mijenjaju, ujedinjenje stupa na snagu. U novoosnovani Parlament Velike Britanije u Londonu, Škotska je poslala 45 zastupnika u Donji dom, koji su se pridružili zastupnicima Donjeg doma engleskog parlamenta kojih je bilo 513. Ukupno je u Donjem domu Parlamenta Velike Britanije bilo 558 zastupnika. Škotska je također poslala i 16 perova* u Dom Lordova koji su se pridružili engleskim perovima kojih je u tom trenutku bilo 168.
* Perstvo (eng. Peerage) je sustav plemićkih titula u Ujedinjenom Kraljevstvu. Postoji pet stupnjeva perova: vojvoda, markiz, grof, vikont i barun. Postoje dvije vrste perstva: nasljedno i doživotno perstvo.

Zašto su Škotska i Engleska postale Velika Britanija? Stvar nipošto nije bila zbog nekakve ljubavi, daleko od toga. Škotska je nevoljko ušla u takvu uniju (a i gornje brojke jasno pokazuju tko je dominirao već od prvog dana). Prije svega se ipak radilo o ekonomiji – Škotska je željela pristup novom britanskom zajedničkom tržištu i unija je bila jedino rješenje. Dakako, od velikih ratova prošlo je već gotovo pola tisućljeća i dvije zemlje su – što je zbog zemljopisa jednostavno bilo neizbježno – sve više i više ovisile jedna o drugoj.

Nadalje, nemojmo zaboraviti kako je ovo već vrijeme u kojem se Engleska širi diljem svijeta svojim kolonijama, dakle Škotska ulaskom u Britaniju ne dobiva pristup samo engleskom, već i globalnom zajedničkom tržištu. Škotski parlament je prije toga imao grandiozne ideje, željeli su stvoriti rivala Istočnoindijskoj kompaniji*, ali krajnje neuspješno.
* Časna Istočnoindijska kompanija (eng. Honourable East India Company) je bila dioničko društvo. Dobila je Englesku Kraljevsku povelju od Elizabete Prve 31. prosinca 1600. godine sa namjerom stjecanja trgovačke prednosti u Indiji. Kompanija se preobrazila iz smjelog trgovačkog pothvata u prividnog vladara Indije te je stekla pomoćne državne i vojne dužnosti, sve do raspuštanja 1858. nakon Indijske pobune.

Pokušali su Škoti i sami postati kolonijalisti, o tome im je – kao i svim drugim zemljama onog vremena – ovisila budućnost i suverenitet. Pokušali jesu, ali s katastrofalno lošim učinkom. Kao lokaciju za širenje škotskog kolonijalnog kraljevstva odabrali su zaljev Darien u Panami. Tamo su kasnih 60-ih osnovali svoju prvu koloniju pod nazivom Caledonia. No, od samog početka Caledonia je bila osuđena na propast pa se i cijeli ovaj škotski poduhvat često naziva “Darien katastrofa”. Cijela stvar je loše isplanirana, vodstvo nije bilo adekvatno, nedostajala je potražnja za lokalne proizvode, a tada su nastupile velike epidemije raznih bolesti i sve kroničnija nestašica hrane. U konačnici su Škoti napustili svoju koloniju nakon što su opsadu iste u travnju 1700. započele španjolske snage.

Zaljev Darien (ili Panamski zaljev), mjesto gdje je Škotska osnovala svoju prvu koloniju, no projekt je neslavno propao

Taj kolonijalni neuspjeh značio je da Škotska jednostavno neće moći nastaviti dalje sama. Sve ovo se događa prije industrijskog kapitalizma i industrijske revolucije koja će stupiti na snagu u drugoj polovici 18. stoljeća, no za tadašnji merkantilizam (preteča kapitalizma) je širenje na tek otkriveni svijet bilo podjednako nužno kao i danas primjerice uvođenje internetske mreže za opstanak ekonomije jedne zemlje.

Škotskom narodu stvaranje Britanije nije bilo drago, ali to je bio kompromis kojeg su teško mogli izbjeći – žrtvovali su svoju drevnu nezavisnost za otvaranje širem svijetu i novim prilikama koje im njihov teritorij više nije mogao pružati.

Engleska je pak bila i više nego zadovoljna, ponajviše iz sigurnosnih razloga jer njeni europski neprijatelji sada više nisu mogli koristiti Škotsku za napade na nju.

U aktu ujedinjenja se ističe kako će postojati “jedno Ujedinjeno Kraljevstvo pod nazivom Velika Britanija”.

Dok su Škotska i Britanija još bile u personalnoj uniji kruna je pripadala škotskoj dinastiji Stuart, no, tada se Škotska i Engleska i parlamentarno ujedinjuju u kraljevinu Veliku Britaniju. Prvi, jedini i posljednji Stuart na britanskom prijestolju bila je kraljica Ana, a nakon nje kruna je otišla Hannoverima. Naime, prema ranijem dogovoru kruna nakon ujedinjenja Škotske i Engleske više nije mogla pripadati katolicima.To je izazvalo brojne pobune, a ustanici – koji su se nazivali Jakobiti (od latinske riječi Jacobus, ime za James, tj. referenca na kralja Jamesa VII) – željeli su na vlast vratiti katoličku krunu. No, unatoč nostalgiji za dinastijom Stuart, koja je i dalje imala iznimnu podršku u Škotskoj, nisu baš svi imali volje za jedan novi rat, koji bi svakako prerastao u veliki, sada već građanski, rat.

Inicijalne tenzije su ipak prevladane, a Britanija od 1707. postaje stvarnost te se već od onda radi na stvaranju tzv. “britanskog identiteta”, zajedničke kulture, zajedničke zemlje. Britanija je stvorena ujedinjenjem Engleske i Škotske 1707. no kasnije se također ujedinjuje i s Kraljevinom Iskom 1801. No, pet šestina Irske izlazi iz Ujedinjenog Kraljevstva 1922., ali u sastavu ostaje Sjeverna Irska te time i naziv zemlje postaje Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske.

No, jakobitske pobune potrajale su još gotovo pola stoljeća, a jakobitska vojska – kojoj je i dalje pomagala Francuska – povremeno je i znatno napredovala, sve do Bitke kod Cullodena 1746. (Jakobite je predvodio Charles Edward Stuart) kada su konačno poraženi, a tada su se ugasli i svi realni snovi o vraćanju Stuarta na prijestolje.
Jakobiti i lojalisti – konačni poraz Jakobita u Bitci kod Cullodena

Ipak, nova Britanija je bila potresena. Navikla je na borbe na moru, ili na tuđim teritorijima. No, ovdje se radilo o nečem drugom, o prijetećoj vojsci koja je regrutirana iz vlastitog, britanskog, naroda. No, glavna borbena snaga Jakobita (barem lokalna, ne računajući Francuze) bili su Škoti i to Škoti sa sjevera zemlje, s prostora Škotskog visočja, gorštaci, jedni od najboljih boraca na svijetu. Nekoć je ovo bilo jako naseljeno područje, a danas je Škotsko visočje možda i najrjeđe naseljeni prostor u cijeloj Europi.

Škotski duh nezavisnosti nikada nije umro, ali je bio upao u jednu duboku apatiju. Povremeno su ga budili veliki događaji u vanjskom svijetu, kao što je bio Američki rat za nezavisnost i Francuska Revolucija.

Englezi su pak uvijek bili sumnjičavi prema Škotima, ali glavni razlog te sumnjičavosti bila je zapravo velika ljubomora – za razliku od njihove sumnjičavosti prema Velšanima koja se svodi prije svega na čuđenje prema njihovom “čudnom” jeziku.

Engleska ljubomora bila je velika, a razlozi su bili mnogi. Naime, od sredine 18-og stoljeća, tj. otkako kreće velika Industrijska revolucija koja će zauvijek promijeniti naš cijeli svijet, Škotska postaje velika industrijska sila. U Glasgowu je zamjetan izuzetan rast, ponajviše potaknut velikom trgovinom duhana s američkim kolonijama.

Škotski trgovci duhanom postali su ogromni bogataši, no, ova trgovina je naglo propala nakon uspješne Američke Revolucije. Ipak, Škoti se nisu dali smesti i pokazali su se kao vrlo uspješno ekonomisti – nakon propasti duhanske trgovine brzo su se okrenuli tekstilnoj industriji te ostvarili veliki uspjeh na tom polju.
Edinburgh Događaji u SAD-u uvelike su utjecali na razvoj Škotske. 1860-ih u SAD-u izbija građanski rat kojime se prekinulo robovlasništvo, a samim time i trgovina pamuka. No, Škoti su zarađeni novac investirali u tešku industriju te su do kraja 19-og stoljeća bili svjetski lider u inženjerstvu i brodogradnji, a ulagali su iznimno puno u željezo, čelik i ugljen.

Tu su i brojni škotski izumitelji, kao što je primjerice bio James Watt koji je 1765. izumio parni stroj novog tipa koji je imao kondenzator i uređaj za isisavanje zraka i kondenziranje pare. Godine 1769. patentirao je svoj parni stroj koji je za osiguranje broja okretaja imao centrifugalni regulator. Spomenimo i poznatog inženjera mostogradnje, Thomasa Telforda, a svakog kišnog dana mogli bi se sjetiti i škotskog kemičara i izumitelja Charlesa Macintosha koji je prvi izumio vodootporne materijale (kišni kaput “mackintosh” nosi ime po njemu).

Sigurno ste se vozili neasfaltiranom cestom, tzv. “makadamskom cestom” – ista nosi naziv po svom škotskom izumitelju, Johnu Loudonu McAdama, koji je uvelike unaprijedio transport diljem svijeta, a pokrenuta je i masovna “makadamizacija”.
Luka u gradu Aberdeen Za vrijeme Škotskog prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, Škotska je postala jedna od ključnih komercijalnih, intelektualnih i industrijskih sila Europe. No, nakon Drugog svjetskog rata njena industrijska snaga naglo opada. Ipak, zadnjih desetljeća Škotska ponovno kreće naprijed u jednu kulturalnu i ekonomsku renesansu koja je gonjena jačanjem financijskog sektora, ali i otkrića velikih zaliha nafte i plina u Sjevernom moru.

Glavni grad Škotske, Edinburgh, bio je centar prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, grad koji je Škotsku transformirao u ekonomsku silu Europe, no, drugi ključ je Glasgow, najveći grad Škotske i vodeći industrijski centar.

Škotska, koja zauzima jednu trećinu otoka Velike Britanije, danas ima oko 5,3 milijuna ljudi. U usporedbi, Engleska, s niti duplo većom površinom, ima 10 puta više stanovnika – 53 milijuna.

Još od ujedinjenja s Engleskom 1707. Škotska je zadržala svoje pravne, obrazovne i religijske institucije, što joj je uvelike omogućilo održavanje nacionalnog identiteta i unikatne kulture zadnjih 300 godina.

No, osjećaj izgubljene nezavisnosti uvijek je bio prisutan, kroz sve te godine. Tada je izgledalo kako se bez Engleske jednostavno ne može dalje u budućnost i pozitivan ekonomski razvoj. Danas mnogi više nemaju takav osjećaj, a ako znamo pod kojim uvjetima, u kojem vremenu i zbog kojih razloga je Škotska uopće i ušla u savez s Engleskom, onda je jasno da onda zapravo već preko 300 godina čeka na stvaranje uvjeta za izlazak.

Škotska nikada nije pokorena, unatoč engleskim agresijama kroz povijest. Ona je svojevoljno ušla 1707. u projekt stvaranja Britanije, tj. Ujedinjenog Kraljevstva, jer je smatrala da nema druge alternative. Danas, kada alternative itekako postoje, Škotska je spremnija no ikad preuzeti natrag svoju nezavisnost koju je imala još otkako su u ranom srednjem vijeku Pikti i Škoti iz Irske shvatili da se moraju udružiti protiv zajedničkog neprijatelja.

Ono što će se desiti sutra zaista jest povijesni dan, dan na kojeg se čekalo više od 300 godina. No, proces nije počeo naglo, on je u pripremi već gotovo dva desetljeća. Još 1997. je u Škotskoj proveden referendum kojim se tražilo (i dobilo) ponovno uspostavljanje škotskog parlamenta. U konačnici u svibnju 2011. na vlast dolazi Škotska Nacionalna Stranka, pobjeđuje programom u kojem obećava referendum o nezavisnosti i datum se određuje – 18. rujna 2014.

U vrijeme pisanja ovog teksta je večer 17. rujna 2014. Sutra u ovo vrijeme znati ćemo što su Škoti odlučili. Tj. mogli bismo reći kako ćemo sutra zapravo saznati što su Škoti procijenili – da li im se još uvijek više isplati biti u uniji s Engleskom ili su se do sada stekli uvjeti da se vrate natrag na svoj put nezavisnosti.

Unatoč činjenici da nisu jedini u aktualnoj uniji, posve je jasno da su Škotska i Engleska kičma države (jer Ujedinjeno Kraljevstvo i nastaje ujedinjenjem Kraljevine Škotske i Kraljevine Engleske 1707.) koja se, još danas, naziva Ujedinjeno Kraljevstvo. O posljedicama, uzrocima, prednostima i manama (a ima ih pregršt u svim kategorijama, stvari svakako nisu “crno-bijele”) govoriti ćemo jednom drugom prilikom – sada počinje zadnje odbrojavanje jer ukoliko sutra Škotska glasa “DA” to bi bio, bez obzira na formalnosti, kraj Britanije, kraj Ujedinjenog Kraljevstva i jedna istaknuta nova stranica u povijesti Europe.

Izvori / reference: Advance.hr

A Brief History of Scotland by Peter N. Williams, Ph.D.
http://britannia.com/celtic/scotland/history_scotland.html

The Jacobite Rebellions 1689-1745 (Men-at-Arms)
1982, Michael Barthorp

A History Of Scotland
2010, Neil Oliver

A brief history of Scotland
http://www.wdam.com/story/26546272/a-brief-history-of-scotland

Scottish history
http://www.scotland.org/about-scotland/scottish-history/

The Union with England Act 1707 – full original text
http://www.rahbarnes.demon.co.uk/Union/UnionWithEnglandAct.htm

History of Scotland: Primary Documents
http://eudocs.lib.byu.edu/index.php/History_of_Scotland:_Primary_Documents

Wars of Scottish Independence: Battle of Bannockburn
http://www.historynet.com/wars-of-scottish-independence-battle-of-bannockburn.htm

A History of Scotland from the Roman Occupation
1903, Andrew Lang

Who were the Picts? A brief history
http://www.pictishstones.org.uk/pictishstones/pictishstoneshome/aboutthepicts/who/briefhistory.htm

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sibinj 19.veljače 1935. – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

 

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Objavljeno

na

Objavio

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu (dr. Mile Budak kasnije je samo za dlaku izbjegao Šufflayev scenarij!), dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti. Nije pritom Šufflayu nimalo pomogla činjenica što je bio žrtvom monarhofašističke Jugoslavije, protiv koje su službeno istupale i komunističke vlasti. Monarhofašistiški i komunistički režim imali su zajedničku poveznicu – jugoslavenstvo, dok im je Šufflayev nacionalizam i beskompromisna borba za hrvatsku stvar predstavljala zajednički trn u oku. Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Za Šufflayev svjetonazor karakteristična je izrazita zapadnjačka orijentacija. Jednom prilikom tako umuje:»(…)Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad». I zato je hrvatskoj naciji «mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv». «Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena». Hrvatskoj je, dakle, mjesto na Zapadu, a nikako na Balkanu; tko Hrvatsku gura na Balkan nužno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa. «Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost». Hrvatski nacionalizam, koji je uvijek bio i ostao obrambena kategorija (Korsky), za Šufflaya je pozitivan jer «ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu».

Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše:» Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo.Objašnjavajući u historiografiji nedovoljno istražen i mitovima obavijen pokušaj osnivanja Hrvatske radikalne stranke Šufflay kaže:» Politička smrt svim Slavosrbima svih dlaka i patentiranim Jugoslavenima može nastupiti tek onda kad bi se sreli srpski frankovci i hrvatski radikali (…) Jer jedno je nepobitno (…) i frankovci i radikali neprijatelji su jugoslavenske nacionalne ideje». Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («… Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana «Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana «Na Pacifiku godine 2255.» (1924). Kao povjesnčar uglavnom se je bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne? (Davor Dijanović – Hrvatsko slovo)

Ako bi se morali odlučiti koja su dva najveća hrvatska znanstvenika svih vremena, to bi, po mom mišljenju, svakako bili Ruđer Bošković i Milan Šufflay.

1621765_884054868284821_1362957280727159863_nDarko Sagrak, Dr. Milan pl. Šufflay, Hrvatski aristokrat duha, Darko Sagrak – Hrvatska uzdanica, Zagreb, 1998, str. 25, 29, 70, 81, 84, 86, 105, 193, 207, kaže za tog legendarnog čovjeka koji je napisao 3.000 objavljenih radova:

“Poslije četiri godine rada u Ugarskomu nacionalnom muzeju, dobiva poziv iz Zagreba da preuzme mjesto sveučilišnoga (izvanrednog) profesora [u 29. godini]. Tako je postao tada najmlađim sveučilišnim profesorom u jugoistočnoj Europi. …S [Ivom] Pilarom će se Šufflay poslije naći zajedno za optuženičkoj klupi za vrijeme veleizdajničkog procesa 1921″. U svoju obranu kaže: ‘Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali, jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Europe…’. „Cijelo vrijeme postojanja Titove unitarističke Jugoslavije bilo je obilježeno sustavnim prešućivanjem Milana Šufflaya. Njegovo marginaliziranje počelo je mijenjanjem imena ulice Milana Šufflaya (današnje Masarykove) u ljetu 1945. Izostavljen je iz svih školskih učbenika, nije spominjan na predavanjima na zagrebačkom Sveučilištu. …Ako se u vrijeme I. i II. Jugoslavije uobće govorilo o Šufflayu, bilo je to u svrhu njegovog obezvrijeđivanja i vrijeđanja njegove ličnosti. …

‘Braća Hrvatskog zmaja’ postavili su spomen-ploču u Dalmatinskoj ulici br. 6, na kući pred kojom je Šufflay smrtno ranjen. …Mnoge rukopise treba tek dešifrirati jer je Šufflay često pisao pod pseudonimom, a naročito nakon izdržane kazne ‘zbog veleizdaje’ 1923. Situaciju komplicira činjenica, da su brojni rukopisi pisani njemački, latinski, albanski i madžarski, jer, kao što je poznato, Šufflay je bio jedan od najvećih poliglota u Hrvata. …Milana Šufflaya podjednako cijene Arbanasi-katolici, Arbanasi-muslimani a i Arbanasi Grko-iztočne vjere. Ako Šufflay nije gurnut u zaborav u arbanaškim krugovima, ne smijemo to pogotovo dopustiti da se dogodi u njegovoj matičnoj domovini Hrvatskoj. …

Nakon što je oko 20 sati 18. veljače 1931. izišao iz kuće u kojoj je stanovala gospođa Tucić, u slabo osvijetljenoj Dalmatinskoj ulici prikrale su mu se tri sjene. Jedan od trojice udario ga je željeznom motkom po glavi, i dr. Milan pl. Šufflay pao je kao pokošen. …Tragovi tog zločina vodili su od Dalmatinske ulice pa preko ‘Udruženja četnika’ i velikosrpskih nacionalista sve do Petrinjske ulice i dalje do najviših mjesta, i čitava ta stvar poprima neku tragikomičnu crtu na pozornici naše svakidašnjice. Bilo je jasno, da je umorstvo dra Milana Šufflaya bilo naručeno i blagoslovljeno sa najvišeg mjesta, i baš zato čitava ta stvar hotimično pada u zaborav, jer optužiti zločince znači optužiti začetnike, znači optužiti Beograd i predstavnike vlasti. [S. P.]

…Milana Šufflaya su se bojali beogradski vlastodržci. Bojali kao nekompromisnog Hrvata, bojali još više kao učenjaka svjetskog glasa, koji je objelodanjivao svoja djela u stranim časopisima i na stranim jezicima i primao za to priznanja od najvećih kapaciteta znanosti u svietu. Bojao ga se i Aleksandar Karađorđević i njegova kuća, jer je znao neke tajne, koje je Šufflay kanio objelodaniti u inozemstvu, a koje bi kompromitirale ‘slavne’ Karađorđeviće! Za to je Aleksandar Karađorđević davao Šufflaya progoniti, zatvarati, osuđivati na tamnicu i kad ga sve to nije moglo satrti, dao ga je i – ubiti. [Z. pl. Vukelić]”

Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenoga 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.),


Pismo A.Einsteina povodom…
Albert Einstein
Heinrich Mann
APEL MEĐUNARODNOJ LIGI ZA LJUDSKA PRAVA
125, AVENUE DE WAGRAM, PARIZ

Mnogopoštovani prijatelji!

Mi ne možemo propustiti, a da Međunarodnu ligu za ljudska prava ne upozorima na događaje, koji su dne 18. veljače o.g. [1931.] doveli do umorstva hrvatskoga učenjaka dr. Milana Šufflaya.
Kada je ovaj učenjak spomenutoga dana išao kući, bio je u Zagrebu na cesti iza leđa napadnut i, prema našem izvještaju, željeznom motkom umoren. Slijedećega dana on je ovim težkim ozljedama podlegao i dne 22. veljače je na Mirogoju pokopan uz hrvatske mučenike.

Profesor Milan Šufflay bio je poznat po svojim brojnim znanstvenim djelima i radnjama. Zagrebačke novine nisu međutim smjele izvješćivati o djelovanju ovoga učenjaka, čak je i osmrtnica zaplijenjena, a brzojavne sažalnice nisu smjele biti odpremane. Nije bilo dozvoljeno objaviti vrijeme pogreba, a zabranjeno je bilo izvjestiti žalobnu zastavu na zgradi Sveučilišta. Školsku mladež, koja je prisustvovala sprovodu, policajne vlasti izagnaše iz Zagreba, a hrvatske narodne trobojnice, kojima su bili vijenci urešeni, odstraniše.

Ime ubojice, Branko Zwerger, bilo je poznato. Poznata je bila i organizacija kojoj je ubojica pripadao (“Mlada Jugoslavija”). Poznato je bilo da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije “Mlade Jugoslavije” Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače dne 19. veljače da je počinitelj nepoznat.

Ubojstvu profesora Šufflaya prethodile su sljedeće činjenice:

Povodom posjeta kralja Srbije u Zagrebu mjeseca siječnja dostavljena su nizu najuglednijih ličnosti – tako vođi Hrvata dr. Vladku Mačku, dr. Anti Trumbiću, dr. Mili Budaku, sveučilišnim profesorima dr. Filipu Lukasu, dr. Davidu Karloviću, dr. Milanu Šufflayu i drugima – prijeteća pisma s podpisom “Za kralja i otadžbinu”, u kojima ih se čini odgovornim i vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, bude li za to vrijeme kraljeva boravka u Zagrebu ikakvih protesta ili demonstracija.

Ovoj terorističkoj organizaciji, koja javno nosi ime “Mlada Jugoslavija” održao je kralj Aleksandar javni govor, u kojem je progovorio o odstranjivanju po narodu izabranih hrvatskih narodnih zastupnika, što je proveo. Riječima: “Ja sam odstranio poslenike”, on je sam dao poticaj odnosno nalog da se od njegova formalnog odstranjivanja iz parlamenta imade prići na fizičko, to jest konačno odstranjenje. Kao uzor ima vrijediti 20. lipnja 1928., kada su u beogradskom parlamentu umoreni hrvatski vođe.

Iza toga slijede u vladinoj štampi javni pozivi na umorstva vođa hrvatskoga naroda. Tako piše vladin list “Naša Soga” na Sušaku dne 18. veljače: “čelenke će prskati…” Istoga dana uvečer umoren je u Zagrebu prof. Šufflay. Drugi primjer otvorenoga poziva na umorstvo objavljen je 28. veljače u splitskoj “Zastavi”, daljnji poziv, u mariborskom “Jugoslavenu”. Neki članovi držtva “Mlada Jugoslavija”, koji su imali izvesti umorstva Hrvata u inozemstvu, uhapšeni su dne 12. ožujka kod umorstvenih priprema u Beču te predani bečkim sudovima na postupak.

Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dne 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže obtužba protiv absolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće.

S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo, da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj bezkrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj.
Ne smije se trpiti da se umorstvo upotrebljava kao sredsto za postizavanje političkih ciljeva.
Ne smije se trpijeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci.
Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod.
Mi očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.

Njemačka liga za ljudska prava.
Albert Einstein
Heinrich Mann
Travanj 1931., Berlin

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari