Pratite nas

Vijesti

povjesničar Krešimir Bušić o Hrvatima Bunjevcima

Objavljeno

na

O hrvatskom iseljeništvu ne znamo dovoljno!
Mr Krešimir Bušić povjesnik je mlađeg naraštaja (r. 1970.). Radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Vukovar. Područje kojim se bavi jest istraživanje povijesti starijeg hrvatskog iseljeništva, posebice Hrvata s prostora južne Ugarske, to jest Bačke, Baranje i Banata. Živi i radi u Vukovaru.

Možda je nešto popravljeno u udžbenicima za 7 i 8 razred?
U udžbenicima za sedmi razred, koji su izrazito važni zbog primarne edukacije učenika u pogledu hrvatskih nacionalnih integracijskih procesa, nailazimo na činjenične netočnosti, koje posebice degradiraju struku. Moram naglasiti da su upravo Hrvati – Bunjevci i Šokci, jedino zastupljeni u udžbenicima za sedmi razred, i to s dvojicom znamenitih bačkih, bunjevačkih Hrvata – biskupom Ivanom Antunovićem i vlč. Pajom Kujundžićem. Ali upravo kod spominjanja Paje Kujundžića u nekim udžbenicima se vidi ta činjenična netočnost koja se odnosi na prvo političko organiziranje bačkih Hrvata, a koje pojedini autori stavljaju tek u početak 20. stoljeća, dok se u arhivskoj građi, pa i u brojnim memoarskim i drugim sekundarnim radovima, zorno može vidjeti da je političko organiziranje bačkih Hrvata počelo već sedamdesetih godina 19. stoljeća.
Ako pak pogledamo udžbenike za osmi razred, koji se odnose na nacionalnu povijest 20. stoljeća, slika je još poraznija, jer nijedan znameniti Hrvat, odnosno nijedna hrvatska kulturna organizacija, bilo da se radi o Kraljevini Jugoslaviji bilo da se radi o komunističkoj Jugoslaviji, nije prezentirana hrvatskim učenicima. Bačka se pojavljuje samo na povijesnim zemljovidima. Čak ako izdvojimo i zanimljivosti koje se u toj edukacijskoj literaturi koriste kao dodatna informacija, nema niti jedan primjer koji se odnosi na bačke Hrvate. Primjerice, zanimljivo je kako je subotički Hrvatski nogometni klub Bačka 1939. godine izašao iz jugoslavenske lige te igrao u novoformiranoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i tako dalje.
Ali, puno tragičnije jest to da se u toj literaturi uopće ne govori o manipulaciji s etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, koje su obje Jugoslavije velikosrpski krugovi sve do dana današnjeg pokušavali odvojiti od hrvatske nacije. Stoga je potpuno nelogično da mi nemamo niti jednoga znamenitog Hrvata iz Bačke, npr. biskupa Ljudevita Lajčo Budanovića, vlč. Blaška Raića, ili vođu bačkog HSS-a Josipa Đidu Vukovića, ta literatura uopće ne spominje, iako su oni iznimno pridonijeli da se do 1941. godine očuva hrvatski nacionalni i kulturni identitet na prostoru Bačke.
Ukupno gledajući, svi hrvatski udžbenici koje sam analizirao, u pogledu posredovanja znanja o hrvatskom iseljeništvu, vrlo su loši. A još više je poražavajuća činjenica što isti ti udžbenici odlaze i u škole u iseljeništvu, čija bi djeca trebala dobiti znanje ne samo o povijesti domovine nego i o povijesti vlastitih iseljeničkih zajednica, što je osobiti problem u Bosni i Hercegovini i u tzv. Vojvodini. Ti su udžbenici u tom smislu neupotrebljivi za kvalitetan obrazovni sustav.
Poseban udžbenik za potrebe škola u hrvatskom iseljeništvu tiska samo jedna nakladnička kuća, ali taj udžbenik je izrazito manjkav glede obrađenih i prezentiranih tema, koje su vezane za potrebe hrvatskih manjinskih zajednica u svijetu.

Osim problema s udžbenicima, čini se da postoje i terminološki problemi?
Kad se govori o osnovnim terminološkim, pojmovnim, problemima ukazao bih na pitanje sve češćeg korištenja pojma dijaspora, koji se ustalio u hrvatskoj javnosti, a koji bi se sa znanstvenog i stručnog stajališta trebao promijeniti, odnosno trebali bi se koristiti pojmovi novijeg i starijeg hrvatskog iseljeništva. Oni sa stajališta historiografskih i drugih istraživanja, npr. sociologije i demogeografije, puno preciznije i terminološki točnije određuju vremenski okvir seljenja. Pojam dijaspora ništa ne objašnjava.

Bavite se posebice Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj?
Prije svega želio bih naglasiti kako je povijest bačkih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, iznimno bogata, od njihova doseljenja na južnougarske prostore do danas. Bunjevci i Šokci posebice tijekom 18. i 19. stoljeća kada se ustrojava građansko društvo i kad ih promatramo iz perspektive njihova doprinosa zemlji doseljenja, možemo s pravom reći kako su bili jedni od glavnih graditelja kulturnih i građanskih institucija toga vremena. U hrvatskoj javnosti malo je poznata činjenica kako su upravo bunjevački plemići Vojnići, Rudići, Antunovići i drugi pridonijeli da se Subotica u 18. stoljeću proglasi slobodnim kraljevskim gradom. Subotica je, također je malo poznato, u 19. stoljeću bila po broju stanovnika najveći hrvatski grad, veći od Zagreba.
Ali upravo tijekom 19. stoljeća započinje i snažni asimilacijski pritisak na te hrvatske etničke zajednice od strane mađarskog hegemonizma, kojega od formiranja prve Jugoslavije nasljeđuje i u još većoj mjeri provodi velikosrpski šovinistički hegemonizam.
Primjerice, već 1918. iako su vodeće bunjevačke elite željele i pokušavale izvršiti ujedinjenje uz pomoć Zagreba, prečanski Srbi izvršili su na novosadskoj skupštini prevrat, te se ujedinjene južnougarskog prostora u novu jugoslavensku zajednicu izvršilo preko Beograda, a ne preko Narodnog vijeća države SHS u Zagrebu. Već tada jasno se vidjelo da je proklamirano južnoslavensko jedinstvo mrtvo slovo na papiru, te da jedan hegemonizam zamjenjuje drugi, još gori. To posebice dolazi do izražaja od 1929. godine, kad se i na prostoru Bačke, u vrijeme otvorene diktature, gasi većina hrvatskih ustanova, npr. Hrvatski katolički orao, a vodeće srpske elite kao i dio već tada odnarođenih “nacionalnih Bunjevaca”, proklamiraju ideju o četvrtom jugoslavenskom plemenu, odnosno o Bunjevcima kao Srbima – katolicima.

Velikosrpska politika prema Hrvatima u Bačkoj nastavljena je i u komunističkom totalitarnom režimu Jugoslavije?
Prethodno moram naglasiti da su biskup Budanović, vlč. Raić i vođa bačkog ogranka HSS-a senator Josip Đido Vuković, od 1936. do 1941. godine uspjeli zbog velikog pritiska homogenizirati bunjevačku zajednicu, to se posebice osjeća 1936. godine kad su organizirali veliku proslavu 250. obljetnice doseljenja u Bačku, te također 1939. godine kad su jasno bački Hrvati od Mačeka zahtijevali da se “Bačka Hrvatska”, tj. šest bačko-baranjskih kotareva pripoji novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj. Realizaciju te želje bačkih Hrvata prekinuo je Drugi svjetski rat, a nakon njegova završetka, zajednica je pretrpjela veliki udar novih komunističkih vlasti, jer su gotovo sve prijeratne građanske organizacije i institucije do sredine pedesetih godina prestale raditi, kao što su Križari, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, itd., a prestale su izlaziti i Hrvatske novine, čije je izlaženje obnovljeno tek prije nekoliko godina, nakon pada Miloševića. Moram naglasiti, da je u vrijeme hrvatskog proljeća, što je također malo poznato, jači udar na hrvatske intelektualce bio u Subotici, negoli u nekim drugim krajevima Hrvatske. Zabranjen je rad Matice hrvatske u Subotici, a preko 200 ljudi je izgubilo posao. Cijelo to vrijeme, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, provodila se sustavna srbizacija školstva u tzv. Vojvodini. Drastičan primjer srbizacije školstva vidljiv je odmah 1918. godine, kad se u Subotici ustrojava Srpski pravni fakultet, dok su u svim drugim dijelovima monarhističke Jugoslavije, npr. u Zagrebu i Ljubljani, znanstveno-obrazovne ustanove nosila jugoslavenska imena.

Kakav je situacija u razdoblju od raspada Jugoslavije do danas?
U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatska zajednica u tzv. Vojvodini ponovo doživljava vrlo teške trenutke, jer se opet manipulira s etničkom pripadnošću Bunjevaca, kojima je režim Slobodana Miloševića dopustio posebno izjašnjavanje, a u popisima stanovništva nisu ubrojeni u Hrvate, nego u rubriku ostali. Takvo stanje djelomičnog nepriznavanja hrvatske autohtone manjinske zajednice zadržalo se i do danas, gdje je hrvatski nacionalni korpus podijeljen na nacionalne Hrvate i “nacionalne Bunjevce”. Tako je posljednji popis pučanstva u Srbiji zabilježio 20.002 izjašnjena nacionalna Bunjevca. Od 1971. do danas možemo sustavno pratiti kontinuitet pada broja hrvatske autohtone manjinske zajednice u tzv. Vojvodini. Djelomice se stanje poboljšalo nakon pada Miloševićeva režima, ali ono nikako nije zadovoljavajuće, jer i njegovi nasljednici nisu ništa učinili da spriječe manipulaciju s “nacionalnim Bunjevcima”, kao što je to učinjeno u Mađarskoj, gdje je mađarski parlament sve hrvatske etničke zajednice ubrojio u nacionalne Hrvate.
Manipulacija se može vidjeti i u radu Nacionalnog savjeta bunjevačke nacionalne manjine, kojega srpske političke i kulturne elite koriste i stavljaju u istu ravan s Hrvatskim narodnim vijećem – krovnom organizacijom Hrvata u tzv. Vojvodini. Upravo NSBNM u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti te Maticom srpskom iz Novog Sada od 2006. godine kontinuirano organizira pseudo znanstvene skupove kojima je cilj pokazati kako su Bunjevci, ako ne Srbi, onda posebna nacija. Već iz tog primjera vidljivo je kako se srpska kulturna i politička elita nije udaljila od koncepta srpskog pritiska na Hrvate u tzv. Vojvodini, poznat od 19. stoljeća u djelima Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, čije teze u 20. stoljeću zastupaju od Jovana Erdeljanovića do današnjih akademika SANU Slavka Gavrilovića i Čedomira Popova, te dr. Drage Njegovana, Dragoljuba Petrovića i drugih. Zbog svega toga danas se izjašnjavanje za rubriku nacionalni Bunjevac može djelomično razumjeti. Naime u tom dijelu hrvatske manjinske autohtone zajednice prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.
Nenad PISKAČ, HS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Ni jedna inicijativa za referendum nema dovoljno potpisa

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske danas će na redovnoj sjednici raspravljati o prijedlogu mirovinske reforme, ali i o potpisima referendumske inicijative

Vlada Republike Hrvatske u srijedu će na redovitoj sjednici raspravljati o mirovinskoj reformi i izmjenama postojećeg sustava.

Druga točka dnevnog reda je izvješće o prebrojavanju potpisa za referendumske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj. Izvješće podnosi ministar uprave Lovro Kuščević.

Prije samog početka sjednice, Kuščević je istaknuo da Vlada podržava referendume kao demokratski oblik izjašnjavanja volje građana i ne zamjera inicijative, ali zamjera organizatorima dva referenduma zbog nepravilnosti prilikom prikupljanja potpisa.

– O tim nepravilnostima, njihovu broju, broju važećih, odnosno nevažećih potpisa možemo razgovarati nakon što prezentiramo izvješće. Povjerenstvo je završilo svoj posao, predalo je izvješće, a ja ću ga danas prezentirati Vladi – rekao je Kuščević novinarima pred Banskim dvorima.

Premijer Andrej Plenković uvodno je rekao da se bliži dvije godine rada Vlade te kako svim članovima i članicama Vlade treba biti zadaća da se još intenzivnije bave poboljšanjem života građana.

Podsjetio je na posjet Parizu te susret s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom te druženje s iseljenim Hrvatima, ocijenivši taj susret jako dobrim.

– Što se tiče prosvjeda u Vukovaru – čuli smo poruku žrtava – naglasio je i dodao kako DORH i policija rade svoj posao te istaknuo kako taj posao treba nastaviti.

–  Jednu od bitnih ostavština predsjednika Franje Tuđmana je proces mirne reintegracije Podunavlja – podsjetio je.

Naveo je kako je već tada zaključeno kako Podunavlje treba integrirati mirnim, diplomatskim putem.

– To je provedeno putem niza mjera, a jedna od njih bila je izgradnja povjerenja – kazao je Plenković.

– Na nama je da stalno naglašavamo stratešku važnost tog postignuća. Moramo stvarati ozračje koje je primjerenije 2018. godini i budućnosti koja je pred nama – istaknuo je premijer.

– Čini mi se da hrvatska javnost i svi mi koji smo politički odgovorni moramo staviti te poruke u prvi plan. Želimo graditi odnose koji se baziraju na povjerenju i suradnji, ali isto tako nećemo zaboraviti niti dopustiti da zločini ostanu nekažnjeni – dodao je.

Osvrnuo se i na vojnu vježbu Velebit 18 te pohvalio organizaciju i izvedbu vježbe.

Što se tiče izvješća ministra uprave Lovre Kuščevića, Plenković je rekao dani jedna inicijativa nije prikupila dovoljan broj potpisa za pokretanje referenduma. Omogućit će građanskim udrugama, ali i svim zainteresiranima, dodao je, uvid u nepravilnosti koje su pronašli.

Ministar uprave Lovro Kuščević izvijestio je na sjednici Vlade kako ni jedna referendumska inicijativa nije prikupila najmanje 374.740 valjanih potpisa, koliko je bilo potrebno za raspisivanje državnih referenduma o izmjenama izbornog zakonodavstva i ukidanju Istanbulske konvencije.

– ‘Istina o Istanbulskoj’ predala je 390.916 potpisa, ispravnih je bilo 345.942, a neispravnih 44.974.
– Narod odlučuje za prvu referendumsku inicijativu prikupio je 412.325, od kojih je ispravno 371.450, a neispravno 40.875.
– Za drugu inicijativu ‘Narod odlučuje’ prikupio je 407.835, od kojih ispravno 367.169, a neispravno 40.666.

Inicijativa Istina o Istanbulskoj zalagala se za otkazivanje tzv. Istanbulske konvencije. Inicijativa Narod odlučuje u prvom se referendumskom pitanju zalagala za promjenu Ustava tako da se smanji broj zastupnika u Saboru na 100 do najviše 120, da se ukinu dva saborska mandata srpskoj nacionalnoj manjini i da ukupni broj manjinskih zastupnika bude šest. Tražili su i da se uvedu tri preferencijska glasa, da se prekrajaju izborne jedinice, da se prag za ulazak u Sabor smanji na četiri posto, te uvede i dopisno i elektroničko glasovanje. U drugom referendumskom pitanju tražili su da manjine ne mogu odlučivati o Vladi i proračunu. Obje inicijative potpise su prikupljale od 13. do 27. svibnja.

Lovro Kuščević o potpisima: Tko izgubi, ima pravo da se ljuti

Predsjednik Vlade Andrej Plenković rekao je u uvodnom dijelu sjednice Vlade da se čini da niti jedno od tri referendumska pitanja nije prikupilo dovoljan broj potpisa. “Zadužit ćemo ministra uprave da građanskim inicijativama, a i svim drugim zainteresiranima, omogući uvid i kontrolu u sve one potpise koji su proglašeni neispravnima, odnosno nevažećima, tako da uz punu transprentnost oni koji su zainteresirani vide o čemu je točno riječ”, naglasio je premijer.

Nastavio je obrazlažući ciljeve izmjena paketa zakona koji se tiču mirovinske reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari