Pratite nas

Vijesti

povjesničar Krešimir Bušić o Hrvatima Bunjevcima

Objavljeno

na

O hrvatskom iseljeništvu ne znamo dovoljno!
Mr Krešimir Bušić povjesnik je mlađeg naraštaja (r. 1970.). Radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Vukovar. Područje kojim se bavi jest istraživanje povijesti starijeg hrvatskog iseljeništva, posebice Hrvata s prostora južne Ugarske, to jest Bačke, Baranje i Banata. Živi i radi u Vukovaru.

Možda je nešto popravljeno u udžbenicima za 7 i 8 razred?
U udžbenicima za sedmi razred, koji su izrazito važni zbog primarne edukacije učenika u pogledu hrvatskih nacionalnih integracijskih procesa, nailazimo na činjenične netočnosti, koje posebice degradiraju struku. Moram naglasiti da su upravo Hrvati – Bunjevci i Šokci, jedino zastupljeni u udžbenicima za sedmi razred, i to s dvojicom znamenitih bačkih, bunjevačkih Hrvata – biskupom Ivanom Antunovićem i vlč. Pajom Kujundžićem. Ali upravo kod spominjanja Paje Kujundžića u nekim udžbenicima se vidi ta činjenična netočnost koja se odnosi na prvo političko organiziranje bačkih Hrvata, a koje pojedini autori stavljaju tek u početak 20. stoljeća, dok se u arhivskoj građi, pa i u brojnim memoarskim i drugim sekundarnim radovima, zorno može vidjeti da je političko organiziranje bačkih Hrvata počelo već sedamdesetih godina 19. stoljeća.
Ako pak pogledamo udžbenike za osmi razred, koji se odnose na nacionalnu povijest 20. stoljeća, slika je još poraznija, jer nijedan znameniti Hrvat, odnosno nijedna hrvatska kulturna organizacija, bilo da se radi o Kraljevini Jugoslaviji bilo da se radi o komunističkoj Jugoslaviji, nije prezentirana hrvatskim učenicima. Bačka se pojavljuje samo na povijesnim zemljovidima. Čak ako izdvojimo i zanimljivosti koje se u toj edukacijskoj literaturi koriste kao dodatna informacija, nema niti jedan primjer koji se odnosi na bačke Hrvate. Primjerice, zanimljivo je kako je subotički Hrvatski nogometni klub Bačka 1939. godine izašao iz jugoslavenske lige te igrao u novoformiranoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i tako dalje.
Ali, puno tragičnije jest to da se u toj literaturi uopće ne govori o manipulaciji s etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, koje su obje Jugoslavije velikosrpski krugovi sve do dana današnjeg pokušavali odvojiti od hrvatske nacije. Stoga je potpuno nelogično da mi nemamo niti jednoga znamenitog Hrvata iz Bačke, npr. biskupa Ljudevita Lajčo Budanovića, vlč. Blaška Raića, ili vođu bačkog HSS-a Josipa Đidu Vukovića, ta literatura uopće ne spominje, iako su oni iznimno pridonijeli da se do 1941. godine očuva hrvatski nacionalni i kulturni identitet na prostoru Bačke.
Ukupno gledajući, svi hrvatski udžbenici koje sam analizirao, u pogledu posredovanja znanja o hrvatskom iseljeništvu, vrlo su loši. A još više je poražavajuća činjenica što isti ti udžbenici odlaze i u škole u iseljeništvu, čija bi djeca trebala dobiti znanje ne samo o povijesti domovine nego i o povijesti vlastitih iseljeničkih zajednica, što je osobiti problem u Bosni i Hercegovini i u tzv. Vojvodini. Ti su udžbenici u tom smislu neupotrebljivi za kvalitetan obrazovni sustav.
Poseban udžbenik za potrebe škola u hrvatskom iseljeništvu tiska samo jedna nakladnička kuća, ali taj udžbenik je izrazito manjkav glede obrađenih i prezentiranih tema, koje su vezane za potrebe hrvatskih manjinskih zajednica u svijetu.

Osim problema s udžbenicima, čini se da postoje i terminološki problemi?
Kad se govori o osnovnim terminološkim, pojmovnim, problemima ukazao bih na pitanje sve češćeg korištenja pojma dijaspora, koji se ustalio u hrvatskoj javnosti, a koji bi se sa znanstvenog i stručnog stajališta trebao promijeniti, odnosno trebali bi se koristiti pojmovi novijeg i starijeg hrvatskog iseljeništva. Oni sa stajališta historiografskih i drugih istraživanja, npr. sociologije i demogeografije, puno preciznije i terminološki točnije određuju vremenski okvir seljenja. Pojam dijaspora ništa ne objašnjava.

Bavite se posebice Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj?
Prije svega želio bih naglasiti kako je povijest bačkih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, iznimno bogata, od njihova doseljenja na južnougarske prostore do danas. Bunjevci i Šokci posebice tijekom 18. i 19. stoljeća kada se ustrojava građansko društvo i kad ih promatramo iz perspektive njihova doprinosa zemlji doseljenja, možemo s pravom reći kako su bili jedni od glavnih graditelja kulturnih i građanskih institucija toga vremena. U hrvatskoj javnosti malo je poznata činjenica kako su upravo bunjevački plemići Vojnići, Rudići, Antunovići i drugi pridonijeli da se Subotica u 18. stoljeću proglasi slobodnim kraljevskim gradom. Subotica je, također je malo poznato, u 19. stoljeću bila po broju stanovnika najveći hrvatski grad, veći od Zagreba.
Ali upravo tijekom 19. stoljeća započinje i snažni asimilacijski pritisak na te hrvatske etničke zajednice od strane mađarskog hegemonizma, kojega od formiranja prve Jugoslavije nasljeđuje i u još većoj mjeri provodi velikosrpski šovinistički hegemonizam.
Primjerice, već 1918. iako su vodeće bunjevačke elite željele i pokušavale izvršiti ujedinjenje uz pomoć Zagreba, prečanski Srbi izvršili su na novosadskoj skupštini prevrat, te se ujedinjene južnougarskog prostora u novu jugoslavensku zajednicu izvršilo preko Beograda, a ne preko Narodnog vijeća države SHS u Zagrebu. Već tada jasno se vidjelo da je proklamirano južnoslavensko jedinstvo mrtvo slovo na papiru, te da jedan hegemonizam zamjenjuje drugi, još gori. To posebice dolazi do izražaja od 1929. godine, kad se i na prostoru Bačke, u vrijeme otvorene diktature, gasi većina hrvatskih ustanova, npr. Hrvatski katolički orao, a vodeće srpske elite kao i dio već tada odnarođenih “nacionalnih Bunjevaca”, proklamiraju ideju o četvrtom jugoslavenskom plemenu, odnosno o Bunjevcima kao Srbima – katolicima.

Velikosrpska politika prema Hrvatima u Bačkoj nastavljena je i u komunističkom totalitarnom režimu Jugoslavije?
Prethodno moram naglasiti da su biskup Budanović, vlč. Raić i vođa bačkog ogranka HSS-a senator Josip Đido Vuković, od 1936. do 1941. godine uspjeli zbog velikog pritiska homogenizirati bunjevačku zajednicu, to se posebice osjeća 1936. godine kad su organizirali veliku proslavu 250. obljetnice doseljenja u Bačku, te također 1939. godine kad su jasno bački Hrvati od Mačeka zahtijevali da se “Bačka Hrvatska”, tj. šest bačko-baranjskih kotareva pripoji novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj. Realizaciju te želje bačkih Hrvata prekinuo je Drugi svjetski rat, a nakon njegova završetka, zajednica je pretrpjela veliki udar novih komunističkih vlasti, jer su gotovo sve prijeratne građanske organizacije i institucije do sredine pedesetih godina prestale raditi, kao što su Križari, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, itd., a prestale su izlaziti i Hrvatske novine, čije je izlaženje obnovljeno tek prije nekoliko godina, nakon pada Miloševića. Moram naglasiti, da je u vrijeme hrvatskog proljeća, što je također malo poznato, jači udar na hrvatske intelektualce bio u Subotici, negoli u nekim drugim krajevima Hrvatske. Zabranjen je rad Matice hrvatske u Subotici, a preko 200 ljudi je izgubilo posao. Cijelo to vrijeme, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, provodila se sustavna srbizacija školstva u tzv. Vojvodini. Drastičan primjer srbizacije školstva vidljiv je odmah 1918. godine, kad se u Subotici ustrojava Srpski pravni fakultet, dok su u svim drugim dijelovima monarhističke Jugoslavije, npr. u Zagrebu i Ljubljani, znanstveno-obrazovne ustanove nosila jugoslavenska imena.

Kakav je situacija u razdoblju od raspada Jugoslavije do danas?
U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatska zajednica u tzv. Vojvodini ponovo doživljava vrlo teške trenutke, jer se opet manipulira s etničkom pripadnošću Bunjevaca, kojima je režim Slobodana Miloševića dopustio posebno izjašnjavanje, a u popisima stanovništva nisu ubrojeni u Hrvate, nego u rubriku ostali. Takvo stanje djelomičnog nepriznavanja hrvatske autohtone manjinske zajednice zadržalo se i do danas, gdje je hrvatski nacionalni korpus podijeljen na nacionalne Hrvate i “nacionalne Bunjevce”. Tako je posljednji popis pučanstva u Srbiji zabilježio 20.002 izjašnjena nacionalna Bunjevca. Od 1971. do danas možemo sustavno pratiti kontinuitet pada broja hrvatske autohtone manjinske zajednice u tzv. Vojvodini. Djelomice se stanje poboljšalo nakon pada Miloševićeva režima, ali ono nikako nije zadovoljavajuće, jer i njegovi nasljednici nisu ništa učinili da spriječe manipulaciju s “nacionalnim Bunjevcima”, kao što je to učinjeno u Mađarskoj, gdje je mađarski parlament sve hrvatske etničke zajednice ubrojio u nacionalne Hrvate.
Manipulacija se može vidjeti i u radu Nacionalnog savjeta bunjevačke nacionalne manjine, kojega srpske političke i kulturne elite koriste i stavljaju u istu ravan s Hrvatskim narodnim vijećem – krovnom organizacijom Hrvata u tzv. Vojvodini. Upravo NSBNM u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti te Maticom srpskom iz Novog Sada od 2006. godine kontinuirano organizira pseudo znanstvene skupove kojima je cilj pokazati kako su Bunjevci, ako ne Srbi, onda posebna nacija. Već iz tog primjera vidljivo je kako se srpska kulturna i politička elita nije udaljila od koncepta srpskog pritiska na Hrvate u tzv. Vojvodini, poznat od 19. stoljeća u djelima Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, čije teze u 20. stoljeću zastupaju od Jovana Erdeljanovića do današnjih akademika SANU Slavka Gavrilovića i Čedomira Popova, te dr. Drage Njegovana, Dragoljuba Petrovića i drugih. Zbog svega toga danas se izjašnjavanje za rubriku nacionalni Bunjevac može djelomično razumjeti. Naime u tom dijelu hrvatske manjinske autohtone zajednice prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.
Nenad PISKAČ, HS

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč jakoj kiši danas je u Zagrebu na prosvjednom skupu u organizaciji hrvatskih studenata iz Hrvatske i BiH bilo prisutno više od 1 000 studenata.

Studenti s drugim građanima okupili su se u utorak 12. prosinca na Trgu bana Josipa Jelačića u 13 sati odakle su krenuli prema Trgu sv. Marka s glavnim transparentnom „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“.

Nakon okupljanja na Markovom trgu, ispred Hrvatskog sabora, otpjevana je hrvatska himna te je održana minuta šutnje u čast svim poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu te svim žrtvama rata.

Studenti su naglasili kako su se okupili i prije četiri godine na istom mjestu, samo nekoliko dana nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj šestorki, pod geslom „Još nije kasno!“. Ipak, kako su istaknuli, vlasti su zanemarivale vrlo važne činjenice, što je dovelo do smrti „čovjeka koji je s prijezirom odbacio laži, gledao na nepravdu i koji je prezirao nelogičnost i nerad dobrog dijela predstavnika njegovog naroda, za koji je na kraju i život dao!“

Studenti su uspjeli prikupiti preko 6000 potpisa za svoje zahtjeve koje su pročitali na skupu. Naglasili su kako ne žele dozvoliti da se „Hrvatska ponižava zbog sitnih interesa“ te da iznose konkretne zahtjeve kako bi se zaštitili sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, jer je vrijeme da dođe „do oštrog suprotstavljanja onima koji gaze ljudska, politička, ekonomska i sva ustavna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Među potpisnicima našli su se i saborski zastupnici iz kluba zastupnika HDZ-a, Mosta, Hrasta, nezavisni zastupnici, HSS-a,  zastupnici Europskog parlamenta, generali HV-a i HVO-a, mnogi sveučilišni profesori, akademici i javni intelektualci.

Studente je u Hrvatski sabor, gdje je i službeno predana predstavka s potpisima, primilo izaslanstvo HDZ-a na čelu s Božom Ljubićem, Mosta na čelu s Božom Petrovom i drugima,  Hrasta na čelu s Hrvojem Zekanovićem, Neovisnih za Hrvatsku na čelu sa zastupnikom Željkom Glasnovićem te Ivicom Mišićem kao zastupnikom stranke Promijenimo Hrvatsku.

Na sastanku je, kako doznajemo, više puta naglašeno kako je za Hrvate u BiH važan konsenzus političkog Zagreba. Mladi su zastupnicima istaknuli kako žele da se zajedništvom nadiđe dnevna politika po pitanju Hrvata u BiH, a sudeći po podršci iz gotovo svih parlamentarnih stranaka, to su i uspjeli.

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Šola: Gospodine Plenkoviću, trebate se malo zamisliti

Objavljeno

na

Objavio

Kako je (tradicionalna) ljevica padom Berlinskog zida politički poražena i utopila se u bezličnost sveprisutnog političkog centrizma, sukladno Gramscijevu “receptu”, spas pokušava pronaći prebacujući se na područje kulture (kulturkamf) i obrazovanja.

Tako je i kod nas HNS, kao i SDP prije s Jokićem, inzistirao na tim resorima sa zadnjim motivom koji nemaju veze ni s kulturom niti obrazovanjem, već s preodgojem naroda i pojedinaca, rušenjem milenijskih vrednota i tradicija, zahvaćeni nietzscheanskim delirijem “prevrednovanja svih vrijednosti”. U tome, kako kod nas, tako i posvuda po svijetu, djeluju netolerantno i isključivo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ideološka podvala

Podsjećamo da je Jokić kao uvrijeđena frajla dao ostavku samo zato jer se njegovu radnu skupinu željelo pluralizirati, dodati stručnjake i znanstvenike s drugih instituta i institucija, a on, koji se krio iza demagoškog slogana “struka, a ne politika”, u svojoj isključivosti to odbio, prema poznatom milanovićevskom “aksiomu” “ili mi ili oni”. Isti taj Milanović razotkrio je Jokićevo skrivanje iza “struke”, rekavši da je on njihov (politički) izbor, točnije njegovog savjetnika Nevena Budaka, zadnjeg šefa Komunističke partije na Filozofskom u Zagrebu.

Potom ministrica Divjak kao “nezavisna” zajedno s HNS-om uvjetuje Plenkovića, inzistirajući da oni vode glavnu riječ u reformi obrazovanja, da bi u “demokratskom i pluralnom” duhu počeli “čistke”, pri čemu je hajka na profesoricu Vican u duhu “tolerancije” zrcalo ljevičarske isključivosti i agresivnosti koje, naravno, pripisuju drugima, pa u ime slobode guše slobode, u ime tolerancije provode netoleranciju, u ime pluralizma nameću vlastiti svjetonazor na totalitarni način, gdje se svaki drukčiji glas etiketira, omalovažava i isključuje.

I njezina zavodljiva krilatica koja zvuči jako pametno “tehnologija, a ne ideologija” je čista ideološka podvala, jer promovira pristup koji bi i pripadnici ljevičarske frankfurtske škole, od Marcusea do Habermasa nazvali opasnim, upravo – ideološkim, ili pak glupošću na tragu fahidiotizma.

Kada je odgojno-obrazovna reforma u pitanju, s ljevice se rasprava vodila ili etiketama ili floskulama, manje argumentima, kao i prepotentno umišljenoj, samodoznačenoj mesijanskoj ulozi progresista nasuprot zatucanim tradicionalistima. Ove snobovske, progresističke ambicije ljevice Chesterton je još početkom prošlog stoljeća rasturio u samo dvije rečenice.

Prva: “I progresisti su tradicionalisti, samo pripadaju različitoj tradiciji.” I druga: “Što je to progresist? To je osoba koja vjeruje da je četvrtak bolji samo zato što dolazi poslije srijede.”

U ovu orwellovsku situaciju u kojoj je laž istina, čistke su tolerancija (Vican), totalitarizam i isključivost pluralizam, došla je u četvrtak poruka hrvatskih biskupa pod naslovom “Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji”, gdje upravo daju svoj prinos raspravi glede nastavnog uputnika (kurikul) i procesa reforme obrazovanja i odgoja.

Nasuprot niže spomenutoj isključivosti, biskupi se zalažu za pluralizaciju odgojno-obrazovnog procesa kada su svjetonazorske odrednice u pitanju (ne matematika, fizika, biologija…), kako to roditeljima jamči i naš Ustav, ne dirajući bilo kojoj svjetonazorskoj skupini u društvu da kroz građanski ili zdravstveni odgoj bira program koji želi, ali isto to ne može se uskratiti ni vjerskim zajednicama, budući da je sloboda savjesti temelj svakog demokratskog društva.

Kakva je to država?

Potom, u duhu najbolje sekularne tradicije, biskupi posebno ističu važnost humanističkih i društvenih znanosti u kontekstu razvijanja kritičkog mišljenja u pluralnim i demokratskim društvima, kao i istine o povijesti u kontekstu nacionalne memorije i identiteta, što su već istaknuli i mnogi javni intelektualci, napose Slaven Letica, upozoravajući da tehnika i tehnologija ne mogu razvijati “kritičku misao”.

I na koncu, u kontekstu tzv. Istanbulske konvencije i problematične, fluidne rodne teorije, biskupi nikome u pluralnom i demokratskom društvu ne osporavaju da sukladno tome odgaja svoju djecu, ali da isto ne mogu osporavati “vjerskim zajednicama da odgajaju djecu u skladu s vlastitim kršćanskim naukom”, jer je to kršenje hrvatskog Ustava i napad na slobodu vjeroispovijesti. U tom smislu, u demokratskom duhu, za razliku od ljevičarskih dogmi i dogmatizma i njihove (medijske) inkvizicije, pozivaju na javnu raspravu.

Poruka hrvatskih biskupa je otvorena, uključiva, tolerantna i nikoga ne vrijeđa. No ona ujedno zabrinjava i plaši iz jednog razloga. Tragikomično je da biskupi u Hrvatskoj 2017. godine nasuprot političarima i vlastodršcima (sekularnoj vlasti) moraju braniti temeljne sekularne vrijednosti zapadne civilizacije: pluralizam, slobodu kritičkog mišljenja, vjerske slobode i demokraciju. Naime, isto to su pod progonima branili i u totalitarnom komunističkom sustavu.

Nad ovom “opasnom” porukom, paradoksom, predsjednik Vlade treba se malo zamisliti: g. Plenkoviću, kakva je to država u kojoj biskupi brane sekularne i demokratske vrijednosti od sekularista (nominalnih) demokrata!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari