Pratite nas

Vijesti

povjesničar Krešimir Bušić o Hrvatima Bunjevcima

Objavljeno

na

O hrvatskom iseljeništvu ne znamo dovoljno!
Mr Krešimir Bušić povjesnik je mlađeg naraštaja (r. 1970.). Radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Vukovar. Područje kojim se bavi jest istraživanje povijesti starijeg hrvatskog iseljeništva, posebice Hrvata s prostora južne Ugarske, to jest Bačke, Baranje i Banata. Živi i radi u Vukovaru.

Možda je nešto popravljeno u udžbenicima za 7 i 8 razred?
U udžbenicima za sedmi razred, koji su izrazito važni zbog primarne edukacije učenika u pogledu hrvatskih nacionalnih integracijskih procesa, nailazimo na činjenične netočnosti, koje posebice degradiraju struku. Moram naglasiti da su upravo Hrvati – Bunjevci i Šokci, jedino zastupljeni u udžbenicima za sedmi razred, i to s dvojicom znamenitih bačkih, bunjevačkih Hrvata – biskupom Ivanom Antunovićem i vlč. Pajom Kujundžićem. Ali upravo kod spominjanja Paje Kujundžića u nekim udžbenicima se vidi ta činjenična netočnost koja se odnosi na prvo političko organiziranje bačkih Hrvata, a koje pojedini autori stavljaju tek u početak 20. stoljeća, dok se u arhivskoj građi, pa i u brojnim memoarskim i drugim sekundarnim radovima, zorno može vidjeti da je političko organiziranje bačkih Hrvata počelo već sedamdesetih godina 19. stoljeća.
Ako pak pogledamo udžbenike za osmi razred, koji se odnose na nacionalnu povijest 20. stoljeća, slika je još poraznija, jer nijedan znameniti Hrvat, odnosno nijedna hrvatska kulturna organizacija, bilo da se radi o Kraljevini Jugoslaviji bilo da se radi o komunističkoj Jugoslaviji, nije prezentirana hrvatskim učenicima. Bačka se pojavljuje samo na povijesnim zemljovidima. Čak ako izdvojimo i zanimljivosti koje se u toj edukacijskoj literaturi koriste kao dodatna informacija, nema niti jedan primjer koji se odnosi na bačke Hrvate. Primjerice, zanimljivo je kako je subotički Hrvatski nogometni klub Bačka 1939. godine izašao iz jugoslavenske lige te igrao u novoformiranoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i tako dalje.
Ali, puno tragičnije jest to da se u toj literaturi uopće ne govori o manipulaciji s etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, koje su obje Jugoslavije velikosrpski krugovi sve do dana današnjeg pokušavali odvojiti od hrvatske nacije. Stoga je potpuno nelogično da mi nemamo niti jednoga znamenitog Hrvata iz Bačke, npr. biskupa Ljudevita Lajčo Budanovića, vlč. Blaška Raića, ili vođu bačkog HSS-a Josipa Đidu Vukovića, ta literatura uopće ne spominje, iako su oni iznimno pridonijeli da se do 1941. godine očuva hrvatski nacionalni i kulturni identitet na prostoru Bačke.
Ukupno gledajući, svi hrvatski udžbenici koje sam analizirao, u pogledu posredovanja znanja o hrvatskom iseljeništvu, vrlo su loši. A još više je poražavajuća činjenica što isti ti udžbenici odlaze i u škole u iseljeništvu, čija bi djeca trebala dobiti znanje ne samo o povijesti domovine nego i o povijesti vlastitih iseljeničkih zajednica, što je osobiti problem u Bosni i Hercegovini i u tzv. Vojvodini. Ti su udžbenici u tom smislu neupotrebljivi za kvalitetan obrazovni sustav.
Poseban udžbenik za potrebe škola u hrvatskom iseljeništvu tiska samo jedna nakladnička kuća, ali taj udžbenik je izrazito manjkav glede obrađenih i prezentiranih tema, koje su vezane za potrebe hrvatskih manjinskih zajednica u svijetu.

Osim problema s udžbenicima, čini se da postoje i terminološki problemi?
Kad se govori o osnovnim terminološkim, pojmovnim, problemima ukazao bih na pitanje sve češćeg korištenja pojma dijaspora, koji se ustalio u hrvatskoj javnosti, a koji bi se sa znanstvenog i stručnog stajališta trebao promijeniti, odnosno trebali bi se koristiti pojmovi novijeg i starijeg hrvatskog iseljeništva. Oni sa stajališta historiografskih i drugih istraživanja, npr. sociologije i demogeografije, puno preciznije i terminološki točnije određuju vremenski okvir seljenja. Pojam dijaspora ništa ne objašnjava.

Bavite se posebice Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj?
Prije svega želio bih naglasiti kako je povijest bačkih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, iznimno bogata, od njihova doseljenja na južnougarske prostore do danas. Bunjevci i Šokci posebice tijekom 18. i 19. stoljeća kada se ustrojava građansko društvo i kad ih promatramo iz perspektive njihova doprinosa zemlji doseljenja, možemo s pravom reći kako su bili jedni od glavnih graditelja kulturnih i građanskih institucija toga vremena. U hrvatskoj javnosti malo je poznata činjenica kako su upravo bunjevački plemići Vojnići, Rudići, Antunovići i drugi pridonijeli da se Subotica u 18. stoljeću proglasi slobodnim kraljevskim gradom. Subotica je, također je malo poznato, u 19. stoljeću bila po broju stanovnika najveći hrvatski grad, veći od Zagreba.
Ali upravo tijekom 19. stoljeća započinje i snažni asimilacijski pritisak na te hrvatske etničke zajednice od strane mađarskog hegemonizma, kojega od formiranja prve Jugoslavije nasljeđuje i u još većoj mjeri provodi velikosrpski šovinistički hegemonizam.
Primjerice, već 1918. iako su vodeće bunjevačke elite željele i pokušavale izvršiti ujedinjenje uz pomoć Zagreba, prečanski Srbi izvršili su na novosadskoj skupštini prevrat, te se ujedinjene južnougarskog prostora u novu jugoslavensku zajednicu izvršilo preko Beograda, a ne preko Narodnog vijeća države SHS u Zagrebu. Već tada jasno se vidjelo da je proklamirano južnoslavensko jedinstvo mrtvo slovo na papiru, te da jedan hegemonizam zamjenjuje drugi, još gori. To posebice dolazi do izražaja od 1929. godine, kad se i na prostoru Bačke, u vrijeme otvorene diktature, gasi većina hrvatskih ustanova, npr. Hrvatski katolički orao, a vodeće srpske elite kao i dio već tada odnarođenih “nacionalnih Bunjevaca”, proklamiraju ideju o četvrtom jugoslavenskom plemenu, odnosno o Bunjevcima kao Srbima – katolicima.

Velikosrpska politika prema Hrvatima u Bačkoj nastavljena je i u komunističkom totalitarnom režimu Jugoslavije?
Prethodno moram naglasiti da su biskup Budanović, vlč. Raić i vođa bačkog ogranka HSS-a senator Josip Đido Vuković, od 1936. do 1941. godine uspjeli zbog velikog pritiska homogenizirati bunjevačku zajednicu, to se posebice osjeća 1936. godine kad su organizirali veliku proslavu 250. obljetnice doseljenja u Bačku, te također 1939. godine kad su jasno bački Hrvati od Mačeka zahtijevali da se “Bačka Hrvatska”, tj. šest bačko-baranjskih kotareva pripoji novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj. Realizaciju te želje bačkih Hrvata prekinuo je Drugi svjetski rat, a nakon njegova završetka, zajednica je pretrpjela veliki udar novih komunističkih vlasti, jer su gotovo sve prijeratne građanske organizacije i institucije do sredine pedesetih godina prestale raditi, kao što su Križari, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, itd., a prestale su izlaziti i Hrvatske novine, čije je izlaženje obnovljeno tek prije nekoliko godina, nakon pada Miloševića. Moram naglasiti, da je u vrijeme hrvatskog proljeća, što je također malo poznato, jači udar na hrvatske intelektualce bio u Subotici, negoli u nekim drugim krajevima Hrvatske. Zabranjen je rad Matice hrvatske u Subotici, a preko 200 ljudi je izgubilo posao. Cijelo to vrijeme, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, provodila se sustavna srbizacija školstva u tzv. Vojvodini. Drastičan primjer srbizacije školstva vidljiv je odmah 1918. godine, kad se u Subotici ustrojava Srpski pravni fakultet, dok su u svim drugim dijelovima monarhističke Jugoslavije, npr. u Zagrebu i Ljubljani, znanstveno-obrazovne ustanove nosila jugoslavenska imena.

Kakav je situacija u razdoblju od raspada Jugoslavije do danas?
U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatska zajednica u tzv. Vojvodini ponovo doživljava vrlo teške trenutke, jer se opet manipulira s etničkom pripadnošću Bunjevaca, kojima je režim Slobodana Miloševića dopustio posebno izjašnjavanje, a u popisima stanovništva nisu ubrojeni u Hrvate, nego u rubriku ostali. Takvo stanje djelomičnog nepriznavanja hrvatske autohtone manjinske zajednice zadržalo se i do danas, gdje je hrvatski nacionalni korpus podijeljen na nacionalne Hrvate i “nacionalne Bunjevce”. Tako je posljednji popis pučanstva u Srbiji zabilježio 20.002 izjašnjena nacionalna Bunjevca. Od 1971. do danas možemo sustavno pratiti kontinuitet pada broja hrvatske autohtone manjinske zajednice u tzv. Vojvodini. Djelomice se stanje poboljšalo nakon pada Miloševićeva režima, ali ono nikako nije zadovoljavajuće, jer i njegovi nasljednici nisu ništa učinili da spriječe manipulaciju s “nacionalnim Bunjevcima”, kao što je to učinjeno u Mađarskoj, gdje je mađarski parlament sve hrvatske etničke zajednice ubrojio u nacionalne Hrvate.
Manipulacija se može vidjeti i u radu Nacionalnog savjeta bunjevačke nacionalne manjine, kojega srpske političke i kulturne elite koriste i stavljaju u istu ravan s Hrvatskim narodnim vijećem – krovnom organizacijom Hrvata u tzv. Vojvodini. Upravo NSBNM u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti te Maticom srpskom iz Novog Sada od 2006. godine kontinuirano organizira pseudo znanstvene skupove kojima je cilj pokazati kako su Bunjevci, ako ne Srbi, onda posebna nacija. Već iz tog primjera vidljivo je kako se srpska kulturna i politička elita nije udaljila od koncepta srpskog pritiska na Hrvate u tzv. Vojvodini, poznat od 19. stoljeća u djelima Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, čije teze u 20. stoljeću zastupaju od Jovana Erdeljanovića do današnjih akademika SANU Slavka Gavrilovića i Čedomira Popova, te dr. Drage Njegovana, Dragoljuba Petrovića i drugih. Zbog svega toga danas se izjašnjavanje za rubriku nacionalni Bunjevac može djelomično razumjeti. Naime u tom dijelu hrvatske manjinske autohtone zajednice prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.
Nenad PISKAČ, HS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Silvana Oruč Ivoš: Dokad će Hrvatska biti talac Milorada Pupovca i velikosrpskih i materijalnih interesa?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon skandalozne i sramotne izjave da je akcija Oluja bila etničko čišćenje, najnormalnije bi bilo javno zapitati koga to u Hrvatskoj zastupa Milorad Pupovac? Srpsku manjinu u Hrvatskoj sigurno ne, ali zato zastupa osvajačku i agresorsku velikosrpsku politiku?

Posljednjim javnim svrstavanjem na gubitničku četničku stranu Pupovac je izgubio i najmanji legitimitet zastupati Srbe u Hrvatskoj!

Za početak tim se činom otvoreno i izravno pozicionirao protiv više od deset tisuća časnih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata srpske nacionalnosti. Od ljudi koji su branili svoju Domovinu Hrvatsku od istih onih velikosrba koje Pupovac otvoreno glorificira.

Isto tako, svrstao se protiv svih hrvatskih građana srpske nacionalnosti kojima je dosta te ratnohuškačke politike i koji žele normalni život, te već dugo ne žele glasovati na manjinskoj listi koju Pupovac predvodi. Isto tako Pupovac se izravno svrstao protiv Republike Hrvatske i Domovinskog rata koji je temelj države.

Drugim riječima, tom manje ili više otvorenom i stalnom velikosrpskom politikom, Pupovac je najviše štete napravio svojim sunarodnjacima. Po zadatku stvara privid kako su Srbi u Hrvatskoj ugnjetavani, proganjani.

Sustavno i smišljeno iznosi neistine, izmišlja, laže, konstruira sukobe. A pritom je sebi omogućio iznimno lagodan život. A ako se netko pokuša propitkivati o tom lagodnom životu ili o Pupovčevoj vezi ili ulozi u Tesla banci, odmah će biti optužen za nesnošljivost prema Srbima. Odmah će se oglasiti neke na brzinu sklepane udruge koje će ispitivati stanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

Istodobno Pupovcu ne pada na pamet boriti se za to da se u 21. stoljeću u nekom zaselku s većinskim srpskim stanovništvom uvede struja. Bitno je moći kukati kako postoje takvi zaselci, ali s druge strane napraviti sve da proračunska „lova“ ode Novostima i nekakvim nerazvidnim udrugama i projektima.

Jer ta „lova“ otvara mogućnost za širenje mržnje prema hrvatskom narodu i većini Srba u Hrvatskoj koji se s tom politikom ne slažu. Jer, zamislimo, kad ne bi bilo tih konstrukcija i ratnohuškačke retorike od čega bi Pupovac živio? Što bi radio? Kako bi dolazio u medije? I ključno, kako bi ucjenjivao?!

Nakon svega s Pupovcem biti u koaliciji (a on je važna karika vladajuće koalicije) i ne reagirati ne može biti tumačeno drugačije nego kao slaganje s onim što Pupovac radi i – govori. Ne možeš slaviti Oluju, klanjati se žrtvama agresorske velikosrpske politike i istodobno jednog notornog Pupovca – koji se otvoreno svrstao na četničku stranu – držati uz skute. I još jadnije – ovisiti o njegovu raspoloženju.

Ovaj posljednji Pupovčev ispad pokazuje koliko je važna promjena izbornog sustava. Odnosno koliko je važno zastupnicima koji su birani s manjinskih lista i kojima se bez obzira na broj birača jamči određen broj zastupničkih mjesta, onemogućiti da ucjenjuju.

Najveća je manipulacija da to znači uskraćivanje prava manjinama jer manjinska prava su regulirana Zakonom o položaju i pravima manjinama i njih nitko ne krši. Naprotiv, hrvatski građani koji su pripadnici manjina sasvim sigurno nisu za to da se na njihovoj grbači pojedinci bogate stvarajući nesnošljivost i vječne sukobe s većinskim narodom. Potvrđuje to i odluka većine pripadnika manjine da ne glasuju na tim posebnim listama.

I konačno, kad već nitko iz hrvatskih vlasti od straha nije odgovorio Pupovcu koji je bahato ustvrdio da je akcija Oluja etničko čišćenje i kad mu već nitko nije zamjerio sudjelovanje u Vučićevim eskapadama, možda bi bilo dobro prisjetiti se nekoliko činjenica.

Jedna od njih je da su vlasti tzv. SAO krajine etnički počistile nesrpsko stanovništvo. Na početku akcije Oluja, velikosrpska politika je donijela odluku da Srbi masovno napuste Hrvatsku te su im takvu zapovijed i uputili. To vrlo dobro znaju, a u tome su i sudjelovali mnogi (poput Vučića) koji danas kukaju i plaču o tome kako su Srbi iz Hrvatske protjerani.

Prvi hrvatski predsjednik Tuđman javno je preko svih dostupnih medijskih kanala proglasom iz sata u sat pozivao na ostanak. No, srpske vlasti nisu htjele ni priznati Hrvatsku niti živjeti u hrvatskoj državi.

Uostalom, Haaški je sud u Prvostupanjskoj presudi hrvatskim generalima (u paragrafu 1762) utvrdio da su “dužnosnici Republike srpske krajine pozvali (su) stanovnike da napuste područja”.

Ignoriranje tih činjenica ne čudi i sve je to u skladu s velikosrpskom politikom koja od davnina promiče naseljavanje prostora samo zato da ih jednom mogu oteti. A kad u tome ne uspiju, onda su već korak dalje, u nekom novom velikosrpskom osvajanju i samoviktimizaciji.

Kakav je bio plan nakon Oluje, možda najbolje ocrtava izjava velikosrpskog ideologa Save Štrbca koji je u prvim satima akcije Oluja poslao pismo tadašnjem glavnom tajniku UN-a, Boutrosu Galiju u kojem kaže da su se odlučili za egzodus jer su morali sačuvati „svoju biološku masu“. Toj „biološkoj masi“ bilo je namijenjeno naseljavanje Kosova.

Vrlo dobro sve to zna i Pupovac. No pravo je pitanje dokad će cijela država biti talac njegovih i velikosrpskih i materijalnih interesa?!

Silvana Oruč Ivoš / narod.hr

 

Nino Raspudić: Ako je Hrvatska nacistička je li Pupovac ustaša?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Vanna otkazala koncert u Crnoj Gori – Trebala je nastupiti na jedrenjaku koji je JNA 1991. otela iz Splita

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska pop pjevačica Ivana Vrdoljak – Vanna iznenada je u utorak otkazala koncert koji je trebala održati u srijedu u crnogorskom gradiću Tivtu, na palubi školskog jedrenjaka “Jadrana” oko kojega se vodi spor između Hrvatske i Crne Gore.

Koncert Vanne u Tivtu – a bio bi to njezin treći nastup u Crnoj Gori – organizirala je Turistička organizacija Tivta kao svoj poklon i doprinos povodom proslave 85. godišnjice školskog broda, jedrenjaka “Jadran”, a koja se ovih dana u Boki kotorskoj obilježava nizom manifestacija.

Hrvatski mediji objavili su informaciju da se Vanna “ni kriva ni dužna našla u središtu diplomatskog incidenta između Hrvatske i Crne Gore” jer službeni Zagreb vrši pojačan međunarodni pritisak na Podgoricu da se Hrvatskoj “vrati brod koji je 1991. JNA otela iz Splita”. Pošto su je novinari prozvali da u takvim okolnostima ne bi smjela nastupiti u Tivtu na palubi “Jadrana”, Vanna je otkazala koncert što je i protvrdila u telefonskoj izjavi za N1 televiziju.

“Ne očekuje se od hrvatske pjevačice iznimnog glasa, naše ‘kraljice popa’, da prati politiku, ali morala bi znati da u trenucima kada hrvatske institucije poduzimaju korake da se vrati oteti brod, njezin nastup može imati negativan odjek u hrvatskoj javnosti. Doista bi bilo bizarno da hrvatska pjevačica, ispred ukradenog hrvatskog broda, pjeva u čast crnogorskoj vojnoj posadi. Jasno je da pjevači, kao i svi mi, žive od svojih primanja, ali postoje trenutci kada valja pokazati osjećaj za vrijeme i prostor”, napisao je Vanni maxportal.hr , a ona je očito prihvatila sugestiju i pritisak dijela hrvatske javnosti.

Iz TO Tivat koja je bila organizator nesuđenog nastupa Vanne u Tivtu, do sada nisu komentirali ovakav postupak hrvatske pjevačice. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari