Pratite nas

Reagiranja

Povjesničar opasnih namjera – Klasić po zadatku degradira zrinske žrtve izjednačavanjem balkanskog političara i hrvatskog biskupa

Objavljeno

na

hrvoje klasić

Iako sam o Zrinu, kao gradu duhova, zločinu bez kazne i žrtvama bez zadovoljštine pisala još u rujnu 2016., na tužnu obljetnicu zvjerskog partizanskog zločina koji se dogodio u Zrinu 9. rujna 1943., a za koji nitko nije odgovarao, danas se moram ponovo osvrnuti na ovo sveto područje; ovaj put svrhu općeg demantija svojega kolege povjesničara Hrvoja Klasića, koji pokušava relativizirati događaje na ovom području, po principu „cilj opravdava sredstvo“.

Malo krivi „jedne“, malo „druge“ i smatra kako to pridonosi njegovoj znanstvenoj objektivnosti koja je na kraju ipak ostala bez znanstvene argumentacije jer svoje „teze“ nije potkrijepio niti jednim arhivskim dokumentom niti jednim fondom, a tehnički znanstvene „izjave“ stavlja u historiografski kontekst samo na temelju titule koju ima, kao i činjenice da je sveučilišni profesor. Upravo je s time i potvrdio da „se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba“.

Navodi potom kako je Crkvu u Hrvata zasmetalo spominjanje malog sela Zrin iz usta Aleksandra Vučića „za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula“. Ovdje se vidi kako prof. Klasić ne razumije da je Crkva u Hrvata ne samo institucija, nego i puls naroda. Nejasno je i na temelju čega prof. Klasić tvrdi da Hrvati nisu čuli za Zrin. Sramotno je da se kao znanstvenik tako paušalno koristi ovakvim tvrdnjama.

Kaže i kako Crkva „na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način“ reagira na laži. A kako bi drugačije i trebala reagirati, pogotovo kada je u pitanju više od pola stoljeća zločina bez kazne? U toj pak tvrdnji ne objašnjava što je točno „selektivno“ u reakciji Crkve. Tu je i banaliziranje atentata na Stjepana Radića koji je, kako se prema Klasićevom navodu može iščitati, valjda umro od posljedica gripe, a ne atentata.

No, potom čini zaista nedopustivo, a to je komparacija izjave jednog balkanskog političara s tvrdnjama kolege, doktora znanosti, mons. Vlade Košića. On ne samo da izjave komparira, već ih i poistovjećuje, nakon čega govori o dosupnim dokumentima na temelju kojih će on „pojasniti istinu“, ne navodeći koji su to dokumenti.

Na samome početku čini i skandaloznu grešku smještajući to „malo banijsko selo“ u potpuno krivi teritorijalni ustroj jer Zrin je selo na Banovini. Prikazuje potom život u tim krajevima romantično jednostavnim, iako bi trebao znati kakav je sustav represije tu vladao uspostavom Kraljevine SHS i svim daljnjim procesima nakon 1918. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Dakle, nije istina kako je od uspostave NDH na ovim prostorima „krenulo s različitim oblicima zabrana“; to je bila surova stvarnost za civilno stanovništvo desetljećima prije.

Kada govori o „zrinskim ustašama“ i njihovoj reputaciji, nejasni su izvori iz kojih temelji te tvrdnje jer dokumenti koje prilažem govore upravo suprotno. Govore kako su civili Zrina tražili zaštitu države s barem jednim odredom domobrana, a ne smijemo smetnuti s uma kako su domobrani legitimna i međunarodno priznata vojska NDH. Dokumentacija svjedoči i da je stanovništvo opetovano napadano od strane četničkih garnizona, što se sigurno ne bi događalo da su na tome području bili „zrinske ustaše“. Upravo je nepostojanje istih i omogućilo osvajanje Zrina 1943. Tada prof. Klasić donosi i jedini citat u svojem priopćenju, u kojem donosi pregled kako je štab Unske operativne grupe u svojoj zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: „Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.

Nije mi jasno, kao kolegici iz struke, kako ovakvu izjavu Klasić nije okarakterizirao kao „selektivnu, tendencioznu i patetičnu“?

Priopćenje Sisačke biskupije temeljem ovog citata naziva očitim primjerom povijesnog revizionizma koji je ideološki obojen, iako i dalje nije jasno temeljem čega ističe ovu klevetu.

Tekst završava klasičnom floskulom o mladima, okretu ka budućnosti i sličnim tvorenicama koje trebaju predstaviti njegov objektivitet koji, nažalost, na znanstvenoj razini i opet uopće nismo vidjeli.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić, povjesničarka

9. rujna 1943. – Partizanski zločin u Zrinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ministrica Divjak odgovorila biskupu Vladi Košiću

Objavljeno

na

Objavio

Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak reagirala je na prozivke sisačkog biskupa Vlade Košića. Tema – Škola za život.

Biskup se naime u četvrtak tijekom svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije u Sisku osvrnuo na aktualni društveni trenutak i tzv. Školu za život te, među ostalim, zapitao je li to ispravan put “ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih informatičkih pomagala, te je li to onda samo tehnicizacija, odnosno informatizacija obrazovnog procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije”.

– Pitamo se kakve bi to trebale biti ‘škole za život’ naše djece i mladih? Mi imamo pravo očekivati da to budu škole za život vječni, za život koji je u kontinuitetu, kako veli mons. Hoser, za život o kojem nam govori današnji blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. No, kako to postići, kako se pripremiti za život vječni, gdje je ta škola u kojoj bi se to moglo naučiti, nastavio je s pitanjima biskup Košić. S tim uvezi, istaknuo je kako je sv. papa Ivan Pavao II. u enciklici “Redemptoris Mater /Majka Otkupitelja” poručio da trebamo poći u “Marijinu školu” – školu molitve, duhovnosti, školu blizine s Kristom.

Ministrica Divjak odgovorila mu je na Facebooku.

“S obzirom na objave vezane uz odgojnu ulogu škole te ulogu moderne tehnologije u obrazovanju valja se podsjetiti da prema hrvatskim zakonima i međunarodnim konvencijama svako dijete ima pravo na obrazovanje.

Djeca imaju pravo na dotok informacija ili sadržaja utemeljenih na suvremenim znanstvenim i obrazovnim standardima važnim za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti, a koje se prenose na objektivan, kritički i pluralistički način. Zadaća je javnog školskog sustava da bude neutralan i uravnotežen te da omogući djetetu ostvarivanje tog prava.

U pripremi kurikularne reforme vodili smo se spomenutim načelima, a svi su dokumenti pripremljeni u skladu sa Zakonom i temeljem širokih konzultacija sa stručnom i općom javnošću. Osnovni ciljevi kurikularne reforme su osposobiti učenike za bolje suočavanje sa zahtjevima 21. stoljeća u profesionalnom, društvenom i osobnom životu što podrazumijeva da je učenik sposoban rješavati kompleksne probleme i kritički promišljati, učiti i biti inovativan i kreativan, ali i učiti i raditi u zdravoj suradnji s drugima. Cilj je, također, pružiti jednake prilike za kvalitetno obrazovanje svim učenicima u Hrvatskoj.

U kontekstu osposobljenosti za život i rad u 21. stoljeću provodi se i digitalna transformacija škola, koja podrazumijeva digitalizaciju koja je u službi zdravog pedagoškog pristupa i u suglasju s dobi učenika. Bez digitalnih kompetencija, naša djeca neće imati šanse na tržištu rada, a neće imati niti jednake mogućnosti sudjelovanja u društvenom životu 21. stoljeća jer već sada se za većinu servisa predviđa online upotreba.

To pravo na jednake prilike nitko nema pravo djeci oduzeti. Javni školski sustav mora odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva.

Škola i Crkva ne trebaju se u svemu slagati, jer svatko ima svoj zasebni resor, kao što ministar i biskup imaju različite nadležnosti i trebaju ih se držati. Naime, zadaća je javnog školstva da svim učenicima osigura jednake prilike za obrazovanje, a samim time i za kvalitetan život u suvremenom svijetu. Međutim, da bi učenici u tome uspjeli moraju naučiti rješavati probleme, kritički misliti, uvažavati druge i drugačije te o domoljublju učiti kroz djela, a ne kroz riječi”, napisala je.

 

Biskup Košić: Marija je uvijek bila naša zaštitnica, odvjetnica, najvjernija Majka, Kraljica Hrvata i osobit ures Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mišetić: Neka Džaferović objasni zašto je Vlada BiH 22. 7. 1995. zatražila hitnu vojnu intervenciju RH radi spašavanja Bihaća

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski odvjetnik Luka Mišetić, koji je na sudu u Haagu branio generala Antu Gotovinu, oglasio se danas na Twitteru povodom tvrdnji bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je ustvrdio da je Peti korpus tzv. Armije BiH branio Hrvatsku, javlja Hrvatski Medijski Servis.

-Šefik Džaferović tvrdi da je “Armija BiH zaslužna za obranu RH” te da žaloste teze “s druge strane da su nas tobože oni oslobađali.”Kada je već tako, neka Džaferović objasni zašto je Vlada BiH 22.7.1995 zatražila hitnu vojnu intervenciju RH radi spašavanja  BiH, posebno Bihaća? – napisao je  Mišetić.

Neka Džaferović objasni zasto zapovjednik petog korpusa Armije BiH tvrdi: “Gotovina je spasio Bihać od Mladićevih granata. Naime, bez operacije “Oluja” Bihać se ne bi mogao osloboditi iznutra.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari