Pratite nas

Reagiranja

Povjesničar opasnih namjera – Klasić po zadatku degradira zrinske žrtve izjednačavanjem balkanskog političara i hrvatskog biskupa

Objavljeno

na

hrvoje klasić

Iako sam o Zrinu, kao gradu duhova, zločinu bez kazne i žrtvama bez zadovoljštine pisala još u rujnu 2016., na tužnu obljetnicu zvjerskog partizanskog zločina koji se dogodio u Zrinu 9. rujna 1943., a za koji nitko nije odgovarao, danas se moram ponovo osvrnuti na ovo sveto područje; ovaj put svrhu općeg demantija svojega kolege povjesničara Hrvoja Klasića, koji pokušava relativizirati događaje na ovom području, po principu „cilj opravdava sredstvo“.

Malo krivi „jedne“, malo „druge“ i smatra kako to pridonosi njegovoj znanstvenoj objektivnosti koja je na kraju ipak ostala bez znanstvene argumentacije jer svoje „teze“ nije potkrijepio niti jednim arhivskim dokumentom niti jednim fondom, a tehnički znanstvene „izjave“ stavlja u historiografski kontekst samo na temelju titule koju ima, kao i činjenice da je sveučilišni profesor. Upravo je s time i potvrdio da „se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba“.

Navodi potom kako je Crkvu u Hrvata zasmetalo spominjanje malog sela Zrin iz usta Aleksandra Vučića „za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula“. Ovdje se vidi kako prof. Klasić ne razumije da je Crkva u Hrvata ne samo institucija, nego i puls naroda. Nejasno je i na temelju čega prof. Klasić tvrdi da Hrvati nisu čuli za Zrin. Sramotno je da se kao znanstvenik tako paušalno koristi ovakvim tvrdnjama.

Kaže i kako Crkva „na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način“ reagira na laži. A kako bi drugačije i trebala reagirati, pogotovo kada je u pitanju više od pola stoljeća zločina bez kazne? U toj pak tvrdnji ne objašnjava što je točno „selektivno“ u reakciji Crkve. Tu je i banaliziranje atentata na Stjepana Radića koji je, kako se prema Klasićevom navodu može iščitati, valjda umro od posljedica gripe, a ne atentata.

No, potom čini zaista nedopustivo, a to je komparacija izjave jednog balkanskog političara s tvrdnjama kolege, doktora znanosti, mons. Vlade Košića. On ne samo da izjave komparira, već ih i poistovjećuje, nakon čega govori o dosupnim dokumentima na temelju kojih će on „pojasniti istinu“, ne navodeći koji su to dokumenti.

Na samome početku čini i skandaloznu grešku smještajući to „malo banijsko selo“ u potpuno krivi teritorijalni ustroj jer Zrin je selo na Banovini. Prikazuje potom život u tim krajevima romantično jednostavnim, iako bi trebao znati kakav je sustav represije tu vladao uspostavom Kraljevine SHS i svim daljnjim procesima nakon 1918. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Dakle, nije istina kako je od uspostave NDH na ovim prostorima „krenulo s različitim oblicima zabrana“; to je bila surova stvarnost za civilno stanovništvo desetljećima prije.

Kada govori o „zrinskim ustašama“ i njihovoj reputaciji, nejasni su izvori iz kojih temelji te tvrdnje jer dokumenti koje prilažem govore upravo suprotno. Govore kako su civili Zrina tražili zaštitu države s barem jednim odredom domobrana, a ne smijemo smetnuti s uma kako su domobrani legitimna i međunarodno priznata vojska NDH. Dokumentacija svjedoči i da je stanovništvo opetovano napadano od strane četničkih garnizona, što se sigurno ne bi događalo da su na tome području bili „zrinske ustaše“. Upravo je nepostojanje istih i omogućilo osvajanje Zrina 1943. Tada prof. Klasić donosi i jedini citat u svojem priopćenju, u kojem donosi pregled kako je štab Unske operativne grupe u svojoj zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: „Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.

Nije mi jasno, kao kolegici iz struke, kako ovakvu izjavu Klasić nije okarakterizirao kao „selektivnu, tendencioznu i patetičnu“?

Priopćenje Sisačke biskupije temeljem ovog citata naziva očitim primjerom povijesnog revizionizma koji je ideološki obojen, iako i dalje nije jasno temeljem čega ističe ovu klevetu.

Tekst završava klasičnom floskulom o mladima, okretu ka budućnosti i sličnim tvorenicama koje trebaju predstaviti njegov objektivitet koji, nažalost, na znanstvenoj razini i opet uopće nismo vidjeli.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić, povjesničarka

9. rujna 1943. – Partizanski zločin u Zrinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ovakva podrška rijetko se viđa…

Objavljeno

na

Objavio

Edgenote50TV

Hrgović se nedugo nakon borbe oglasio na Instagramu, a njegovu su objavu prokomentirali i brojne kolege

Hrvatski boksač Filip Hrgović pobijedio je u dvoboju teške kategorije u Rijadu 37-godišnjeg američkog boksača Erica Molinu nokautom u trećoj rundi.

Hrgović se nametnuo od samog početka meča i 15 sekundi prije isteka prve runde srušio je serijom udaraca Molinu, kojeg je spasio gong za istek runde.

Nakon pola minute u drugoj rundi Molina je opet srušen, međutim Amerikanac se potom vratio s nekoliko opasnih udaraca. Filip 20 sekundi prije isteka druge runde udarcem u jetra šalje Molinu i treći puta na pod, ali ponovno zvono odgađa kraj borbe.

No, minutu prije kraja treće runde Hrgović desnim krošeom obara i po četvrti puta Molinu, a sudac konačno prekida neravnopravnu borbu.

Hrgović se nedugo nakon borbe oglasio na Instagramu, a njegovu su objavu prokomentirale brojne kolege. Donosimo u nastavku tko se sve dosad javio:

Mario Mandžukić: Čestitke! #stepbystep

Domagoj Vida: Bravo care! Čestitam

Ivan Rakitić: Čestitam kralju

Domagoj Duvnjak: Čestitke majstore

Dejan Lovren: Bravoooo majstore. Čestitke

Stjepan Božić: Zeznuo si me za tri runde. Čestitam i bravo majstore!!

Braća Sinković: Bravo kralju

Mateo Kovačić: (čestitao emoticonama)

Ivan Dodig: Bravo kralju

Marko Popović: Majstore

Goran Višnjić: Svaka čast majstore. Iskrene čestitke od srca

Ivan Klasnić: Sljedeći molim, svaka čast

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Potopite ‘Galeb’ i spasite nas sramote!

Objavljeno

na

Je li to normalno? S jedne strane novcima Europske unije obnavlja se brod „Galeb“ komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, a s druge pak  ta ista Europska unija šalje naputak da se moraju osuditi komunistički totalitarni režimi diljem Europe.

Tko je tu lud, ili – ima li kapetana na brodu?

Grad Rijeka i njihova perjanica Vojko Obersnel žele ovaj brod pretvoriti u muzej, gdje bi prije svih mladi učili ono što se treba „zaboraviti“ – Tita i partiju, ali ne i zločine koji je ovaj režim ostavio poglavito nakon II. svjetskog rata.

Hrvatska je doživjela strašnu velikosrpsku agresiju. Pretvaranjem komunističkih „kultova“ nastoji se zaboraviti što smo prošli tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a osobito žrtve koje su pale za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Čak 9 milijuna eura bit će utrošeno u ovaj projekt!

Bolje bi bilo da su se ti novci usmjerili prema Golom otoku ili bivšem logoru Stara Gradiška, koji se zbog nebrige ruši sam od sebe. (To je i cilj!).

Gradonačelnik Rijeke pobjedonosno kaže da će brod „Galeb“ biti ponajveća turistička atrakcija u Rijeci…“.

U pravu je. Atrakcija je i dolazak u Sjevernu Koreju, ali i razgledavanje rijetkih životinja u zoološkom vrtu!

Ali nama treba drugačijih „atrakcija“, kao što je primjerice državni Muzej hrvatskog Domovinskoga rata, koji bi se itekako mogao osnovati s tolikim novcem.

A najveća „atrakcija“ (čak i na razini „nesvrstanih“!)  bila bi  da se brod  „Galeb“ potopi u otvorenom moru nedaleko Rijeke!

Na taj način svim njegovim obožavateljima bio bi blizu, a ostalima „tako daleko“, što će reći, da se malo našalimo, da bi tim činom bili zadovoljeni jedni i drugi.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari