Pratite nas

Razgovor

Povjesničar Vladimir Šumanović: Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca

Objavljeno

na

Razgovor povjesničara Vladimira Šumanovića za “Glas Koncila”

Apokalipticni dani

Nedavno je predstavljena memoarska knjiga pokojnoga hercegovačkoga franjevca o. Janka Bubala »Apokaliptični dani«, u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »CroLibertasa« iz Chicaga. Vicepostulator i urednik hrvatskoga izdanja o. Miljenko Stojić skrenuo je pozornost slušatelja uz ostalo i na posvetu knjige: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete.« Knjiga govori o događajima u Hercegovini i šire krajem i nakon Drugoga svjetskoga rata, rasvjetljavajući brojna onodobna zbivanja, među kojima i stradanja širokobrijeških franjevaca.

Taj iznimno vrijedan memoarski tekst ima i svoje znanstveno uporište u studiji mr. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega«, objavljenoj u »Časopisu za suvremenu povijest«.

Mr. Šumanović rođen je u Zagrebu 1988., gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a diplomirao je jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao poslijediplomski (doktorski) studij povijesti. Zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest. Bavi se nacionalnom i svjetskom suvremenom poviješću, a uže područje znanstvenoga interesa mu je razdoblje Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih članka u različitim časopisima.

Potvrda Titove zapovjedne odgovornosti

Šira hrvatska javnost nije upoznata s Vašim doista važnim i pomalo šokantnim otkrićem da je »likvidaciju širokobrijeških franjevaca Josip Broz Tito zapovjedio još prije početka napada na Široki Brijeg«! Temeljem kojega dokumenta donosite citiranu tvrdnju?

Vlado Sumanovic

Zaključak o spomenutoj Titovoj zapovijedi temeljio sam na analizi objavljenoga dokumenta Fitzroya Macleana od 8.veljače 1945. u kojem Maclean kao zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), osvrćući se na pisanje jugoslavenskoga tiska protiv hercegovačkih franjevaca, navodi kako mu je Tito »nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«. Macleanovo izvješće objavljeno je u zborniku dokumenata »Tito – Churchill: Strogo tajno« koji su 1981. zajednički objavili Arhiv Jugoslavije i Nakladnička kuća »Globus« iz Zagreba.

Kada se taj dokument uklopi u kontekst povijesno relevantnih okolnosti likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu, razvidno je da je on ne samo potvrda Titove zapovjedne odgovornosti, nego i jasan pokazatelj da je britansko državno vodstvo bilo u realnom vremenu upoznato s tim događajem. Da pojasnim, bitka za Široki Brijeg počela je u ranim jutarnjim satima 6. veljače te je trajala sve do poslijepodnevnih sati 7. veljače, a Maclean je svoje izvješće napisao 8. veljače, dan nakon završetka bitke, tj. u trenutku kada su franjevci već bili likvidirani.

Naknadno konstruiran dokument 26. dalmatinske divizije

Približite nam malo to izvješće o tobože »opravdanom« pogubljenju franjevaca i barem neke nelogičnosti i neistine u njemu.

Široki Brijeg

U izvješću 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskomu korpusu o borbama za Široki Brijeg od 16. veljače 1945.
prisutno je pet očitih nelogičnosti iz kojih je jasno da je taj dokument naknadno konstruiran iz dnevnopolitičkih razloga, odnosno da nije autentičan tekst nastao neposredno nakon bitke za Široki Brijeg. Prva nelogičnost vezana je uz opisani smjer kretanja 26. dalmatinske divizije u razdoblju koje je prethodilo bitki za Široki Brijeg. Usporedbom toga dokumenta s izvješćem ostalih postrojba vidljivo je da se 26. dalmatinska divizija nije nalazila na području navedenom u tom dokumentu.

Druga nelogičnost odnosi se na ocjenu prema kojoj su se ranije prikupljeni podatci vojne obavještajne službe postrojba 8. dalmatinskoga korpusa o sastavu širokobriješke posade pokazali točnima. Ta nelogičnost očita je na temelju toga što je kao izvor za taj zaključak priloženo izvješće 8. dalmatinskoga korpusa od 4. veljače iste godine u kojem je ne samo popis postrojba, nego i njihov ukupan broj bitno različit od onoga navedenoga u tom dokumentu.

Pobijeni.jpg

Treća nelogičnost jest opis samostana, koji je u tom izvješću prikazan kao glavno uporište obrane, premda je izdruga dva dokumenta, arhivskoga izvješća obavještajne službe 8. dalmatinskoga korpusa od 5. veljače i zemljovida s ucrtanim položajem širokobriješke posade, objavljenoga u ratnoj monografiji 11. dalmatinske brigade, posve jasno da se nikakva vojna postrojba nije nalazila u samostanu.

Slijedom toga formulacija navedena u izvješću prema kojem 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije drugoga dana bitke u 8 i 45 »upada u samostan i poslije kratke bitke zauzima ga« očita je obmana jer sugerira da se vojska nalazila u samostanu drugoga dana bitke, odnosno 7. veljače. Do koje je razine riječ o netočnosti najočitije je iz okolnosti da je u izvješću navedena borba unutar samostanskih objekata, ali ne i točan naziv postrojbe koja se tamo nalazila.

Četvrta nelogičnost odnosi se na izostanak važnih događaja koji su uslijedili nakon završetka borba, kao što su likvidacija tamošnjih franjevaca i odnos prema lokalnomu stanovništvu. S obzirom na to da je u onodobnom jugoslavenskom tisku priznata likvidacija franjevaca, pod optužbom da su bili sastavni dio širokobriješke posade, posve je nevjerojatno da bi ta činjenica bila ispuštena u izvješću u kojem je opisano razdoblje od 30. siječnja do 8. veljače jer bi iz njezina ispuštanja proizlazio nevjerojatan zaključak prema kojem je novinski članak činjenično sadržajniji od povjerljivoga vojnoga izvješća. Na jednak način nelogično je i zaobilaženje pitanja odnosa prema lokalnomu stanovništvu s obzirom na to da je ta tema bila do te mjere važna da je spominjana i u kasnijim izvješćima 26. dalmatinske divizije.

Peta nelogičnost vizualnoga je karaktera i odnosi se na neuobičajeno dvostruko navođenje datuma na početku izvješća, kao i na urudžbeni broj koji s obzirom na navodni datum izvješća nije mogao biti točan.

Likvidacija nepokretnoga u bolesničkoj postelji

No poslijeratna je partizanska historiografija odmah, mora se priznati, doista uspješno plasirala mit o opravdanosti pogubljenja širokobrijeških franjevaca. Možete li nam nešto reći o toj medijskoj potpori onodobnih režimskih glasila?

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dosljedno je marksističkomu pristupu o religiji kao ključnom protivniku u »ovladavanju masama« kao ključnoga protivnika označila upravo vjerske institucije. Katolička je Crkva u tom kontekstu zbog svoga međunarodnoga karaktera bila posebno opasna te su zato njezini pripadnici bili na posebnom udaru.

Međutim, s obzirom na to da je Komunistička partija na vlast došla u okolnostima formalnoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, morala je paziti na to da opravdanje za progon Katoličke Crkve nema ideološki karakter.

Stoga su franjevci optuženi da su pucali na pripadnike NOVJ-a. Razlog za konstruiranje upravo te teze razumljiv je ako se analizira spomenuto Macleanovo izvješće u kojem je on, opravdavajući Titovu odluku o tzv. drastičnim akcijama protiv hercegovačkih franjevaca, naglasio da se Tito odlučio obračunati s njima premda se »više no ikad suprotstavlja bilo kakvom obliku vjerskih progona«.

Iako istina o širokobriješkim mučenicima nezaustavljivo ruši mit o partizanskim »oslobodiocima«, dobro je ukratko ponovno podsjetiti javnost na imena, broj, dob… pobijenih franjevaca.

Neposredno nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe NOVJ-a likvidirale su u samostanu dvanaest tamošnjih svećenika. Bili su to: Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Dobroslav Šimović, Tadija Kožul, Borislav Pandžić, Viktor Kosir, Stjepan Majić, Ludovik Radoš i Žarko Leventić. Osim njih, tih su dana likvidirani i franjevci uhvaćeni izvan samostana, kod rijeke Lištice, te oni koji su zarobljeni u bijegu prema Mostarskom Gradcu.

Dakle, i ta činjenica upućuje na to da navodno »sudjelovanje u borbama« u samostanu i oko njega nije moglo biti razlog za likvidaciju kada su ubijeni i oni koji su se nalazili izvan samostana. Uostalom, neki od ubijenih bili su u kasnoj životnoj dobi te nisu mogli sudjelovati ni u kakvim bitkama. Primjerice, fra Marka Barbarića pripadnici NOVJ-a pronašli su nepokretnoga u bolesničkoj postelji te ga likvidirali.

Na širokobriješkom području 150 grobišta

Današnji hrvatski »antifašisti« žestoko se protive poistovjećivanju njihova »antifašizma«, koji je po njima »čist«, s komunizmom u ime kojega su počinjeni brojni i masovni zločini, no u izvješću komesara 26. dalmatinske divizije Veljka Kadijevića o »širokobriješkom slučaju« citirate njegovu pohvalu »jačini i čvrstini partijske organizacije«, čime razotkrivate današnju »antifašističku« krivotvorinu i laži.

Današnja propaganda podsjeća na onu iz predratnoga, ratnoga i neposrednoga poslijeratnoga razdoblja tijekom kojega je Komunistička partija nastupala pod različitim prikrivenim imenima te nije isticala termine »socijalizam« i »komunizam«. Do V. kongresa KPJ-a, održanoga od 21. do 28. srpnja 1948., vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi nastupala je u ime Narodne fronte, a ime KPJ-a se prikrivalo. Slična je situacija i danas kada se termin »antifašizam« stavlja u prvi plan kako bi se prikrila bit pokreta čiji je temeljni simbol crvena petokraka zvijezda.

Spomenuli ste i odnos postrojba prema lokalnomu stanovništvu, pa nam recite nešto o tome.

Hrvatsko stanovništvo Širokoga Brijega, kao i čitavoga hercegovačkoga područja, teško je stradalo od postrojba NOVJ-a u zadnjim mjesecima rata. Prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i utvrđivanje grobišta Drugoga svjetskoga rata i poraća, na širokobriješkom području utvrđeno je 150 grobišta i stratišta, na kojima je stradalo najmanje 788 civila. Broj je gotovo sigurno mnogo veći jer se mnoge masovne grobnice još i danas otkrivaju. Te likvidacije civila nisu bile posljedica samovolje pojedinaca, nego logičan završetak kontinuiranoga odnosa nove vlasti prema hrvatskomu stanovništvu toga kraja. O

tome svjedoče izvješća zapovjedništava 26. dalmatinske divizije 4. jugoslavenskoj armiji od 16. ožujka i 9. travnja 1945., u kojima je pohvaljen rad partijske organizacije 26. dalmatinske divizije te je usputno navedeno da je u pripadnika te postrojbe postojalo stajalište da se pojam »neprijateljski raspoloženo stanovništvo« »bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«.

Dakle, od zauzimanja Širokoga Brijega u veljači 1945. hrvatsko stanovništvo toga kraja živjelo je pod nametnutom stigmom navedenom u izvješću političkoga komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća.

Konstruiranje poželjne slike prošlosti

Budući da su znanstvena otkrića koja ste iznijeli, doista, više nego zanimljiva te jednostavno nameću nužnost revizije dosadašnjih prevladavajućih povijesnih »činjenica« i zaključaka, navedite nam kao svojevrsni »desert« još koji sličan krivotvoriteljski primjer pripremljen u partizansko-komunističkoj »kuhinji«.

I u drugim republikama bivše Jugoslavije otkrivaju se brojni primjeri, slično načinu na koji je Komunistička partija preko svojih znanstvenih ustanova pokušala provesti promjenu društvenoga pamćenja u hrvatskom društvu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Samo ću spomenuti karakterističan primjer bez temeljite analize za takav postupak – pismo Tita i Aleksandra Rankovića Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju od 14. prosinca 1941. jer je ono metodološki istovjetno analiziranomu izvješću 26. dalmatinske divizije, ali je prilagođeno potrebama komunističkih vlasti u Srbiji.

Za razliku od izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je trebalo opravdati masovan zločin, pismo Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju konstruirano je zato da bi se stvorio privid o tome da je politički pokret pod vodstvom KPJ-a u Srbiji bio jak tijekom cjelokupnoga razdoblja Drugoga svjetskoga rata, odnosno i nakon sloma Užičke Republike u zapadnoj Srbiji krajem studenoga 1941.

Usporedbom tih dvaju dokumenata razvidno je koliko je truda vlast socijalističke Jugoslavije ulagala u konstruiranje poželjne slike prošlosti kojoj je na taj način dala historiografsku utemeljenost. Slijedom toga ta dva dokumenta važna su upravo zato što upućuju na nužnost istraživanja Drugoga svjetskoga rata, ali uostalom i svakoga povijesnoga razdoblja, bez unaprijed zadanih zaključaka temeljenih na interesima različitih političkih skupina. Nema i ne može biti zabranjenih tema ili nedopuštenih zaključaka, nego je jedini pravi i stvarni kriterij znanstvena metodologija koja rezultira utvrđivanjem istine kakva god ona bila.

Partizanska krinka u likvidaciji političkih protivnika

Jesu li tvrdnje o naoružanim franjevcima, njihovu oružanom otporu, vojnim utvrdama u samostanu i slično nastale da bi partizani opravdali hladnokrvno ubojstvo bez suda i presude?

Da. Praksa NOVJ-a odnosno partizanskih postrojba bila je likvidirati političke protivnike tijekom zauzimanja određenoga mjesta, odnosno u nekoliko sati meteža nakon završetka borba. To je poduzimano iz dva razloga. Prvo, da se prikriju tragovi zločina i, drugo, da se likvidirane osobe, kao u ovom slučaju širokobriješke franjevce, optuži da su se aktivno borili protiv njihovih postrojba te da su slijedom toga likvidirani kao aktivne vojne osobe.

Mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti

Na kraju, iako ste Vi prvotno znanstvenik, nameće se pitanje koje nekako »iskače« iz toga okvira. Kako u kontekstu »širokobriješkoga slučaja« gledate na grčevito, gotovo fanatično zagovaranje političke i moralne veličine »najvećega sina svih naroda i narodnosti« – Tita?

Veličanje lika i djela Josipa Broza Tita nije u suprotnosti s tzv. širokobriješkim slučajem, nego se upravo s njim skladno nadopunjava. Titovi sljedbenici, naime, nisu osobe koje bi bilo kakva znanstvena spoznaja vezana uz njihove uzore pokolebala. Oni i dalje žive po krilatici: »Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži« koja im na psihološkoj razini omogućava da masovne likvidacije civila i svećenika opravdaju nekom novom neodrživom konstrukcijom ili jednostavno prešute.

Njihovo shvaćanje stvarnosti posve je odvojeno od uporišta u činjenicama jer počiva na svjetonazoru koji je revolucionaran. U tom kontekstu mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti i dosljednosti, a ne nešto čega se treba sramiti. Doduše, iz taktičkih razloga revolucionarnu narav komunističke ideologije ne ističu ili ju prikazuju kao nužni obrambeni refleks, ali je ona prisutna u njihovu javnom djelovanju. To je razumljivo ako se uzme u obzir količina truda uložena prvo u prikrivanje masovnih grobnica, a onda i u produciranje tekstova poput izvješća 26. dalmatinske divizije čiju sam neautentičnost dokazao.

Dakle, oni su svoj cilj sasvim jasno i konkretno postavili, a sastavni dio njegove provedbe je »omasovljivanje njihovih redova«, za što je nužno imati privid znanstvenosti. Stoga njihova pozornost i jest bila usmjerena na produciranje vlastite kadrovske strukture koja bi pod formom znanstvenosti ponavljala propagandne uratke iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata.

Tomislav Vuković
Glas Koncila

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Domagoj Pintarić: Većina desničara je cijepljena protiv humora

Objavljeno

na

Objavio

Domagoj Pintarić je stand-up komičar i novinar Podcasta Velebit. S Pintarićem smo napravili razgovor u kojemu smo se dotaknuli brojnih tema koji se odnose na hrvatsku političku, društvenu i medijsku scenu. Iako je riječ o vrlo dugačkome razgovoru, Pintarić je iznimno zanimljiv sugovornik što jamči da se pred Vama ne nalazi dosadan, nego zanimljiv tekst koji donosi potpuno drugačije, prije svega “politički nekorektne” poglede na određene teme u Hrvatskoj.

Na jednom sam portalu pročitao da Vas je životni put vodio od „antife“ i ateista do današnje vrijednosne pozicije koja je dijametralno suprotna onoj u mlađim danima. Pa, možete li ukratko reći kako je došlo do transformacije stavova? Što je bio okidač za životnu promjenu?

Ono što se danas smatra “antifom” prilično je drugačije od onoga što sam osobno bio tih godina kad sam to bio. Mi smo bili generacija klinaca koji su za rat bili premladi, a dovoljno stari da razumijemo što se događa. Usput smo bili pankeri koji su slušali bendove koji su pričali protiv fašizma, za „bolji svijet“ i slično. Kad je rat završio imao sam tek 16 godina, gledao sam oko sebe neke stvari koje mi nisu sjele, bogaćenje ratnih profitera, bogataše na vlasti, razne moćnike koji nas sve iskorištavaju, lažne branitelje, razne oblike nepravdi dok su naši članovi obitelji ratovali i dok smo mi ostali bili zakinuti za puno toga. Pa kad se to sve skupa s mladenačkim buntom upakira u neko pliće pakiranje bez pretjeranog razmišljanja, bez dodatnih objašnjenja nije teško mladom čovjeku steći dojam da je riječ o nečem nepravednom te svrstati sve u „ladice“ koje mu odgovaraju.

No, sjećam se kad smo mi tadašnji „antife“ razgovarali poslije Oluje bilo je ljudi koji su tada bili vodeći anarhisti u Zagrebu, ljudi koji su izdavali knjige o anarhizmu, vodili te neke „antifa“ stvari, a koji su bili zadovoljni Olujom i time što se tako riješila situacija. Danas imam osjećaj da bi isti takvi ljudi spaljivali hrvatske zastave u znak prosvjeda jer oslobađamo svoju zemlju od okupacije. Tako da je ipak bilo drugačije tada. Antife tada nisu voljele komunizam. Istina je da smo organizirali koncerte i izdavali ploče „protiv nacionalizama i rata“, ali bilo je normalno osuđivati komunizam i sve nacionalizme podjednako. Danas ljudi misle da su jako napredni, otvorena uma, progresivni i „dobri ljudi“ ako smišljaju strašne uvrede za one koji napadnu ljude koji viču „ovo je Srbija“ usred Hrvatske ili hodaju u njihovim nacionalističkim obilježjima, a da je situacija obrnuta i da je napadnut netko s hrvatskim obilježjima u Beogradu onda bi pričali protiv tog hrvatskog provokatora.

Bitno je „ograditi se“ od svojih jer je to jako napredno, drugačije i pozitivno, bitno je osuđivati svoje jer time pokazuju da su „iznad“ ognjištarstva i da su građani svijeta. Postalo je bitno „svrstati“ se među te progresivce čak i kad je to svrstavanje bezumno. Ljudi pričaju „protiv rasista“ koje govore da migranti nisu samo „žene i djeca“, iako je to očigledno i nema uporište u rasizmu nego u nečemu posve drugom. Danas je sve puno gluplje i pliće nego što je bilo tada, što je suludo jer je dostupnost informacija puno veća nego što je bila onda.

Prije nije bilo tako, pogotovo nakon rata dok je sve bilo svježe. Na toj anarho-antifa sceni nacionalizam se smatrao lošim, ali ni komuniste nitko nije volio. Jugoslavija se smatrala diktaturom i Tito diktatorom. Tek kasnije s prolaskom vremena se počelo pričati o Jugoslaviji kao o nekoj super zemlji i divnim vremenima kad su „svi radili“, „moglo se spavati na klupama“ i slično. S tim su se počele izdavati kompilacije partizanskih pjesama, slaviti komunizam i krenulo je u tom smjeru. Nakon rata se sjećam da smo mi kao antife komuniste zvali komunjarama koje su izdale anarhiste u Španjolskom građanskom ratu, prilikom Oktobarske revolucije i u svim mogućim pokušajima revolucija. Nitko nije „brijao“ na Staljina, Tita i slične bolesnike. To sve je došlo kasnije. Zato mi je pomalo čudno kad govorim da sam ja bio „antifa“ jer ovo što se danas podrazumijeva pod tim pojmom je nešto sasvim drugo.

Kao srednjoškolac u tom poratnom razdoblju sam za maturalni rad prijavio Doktrinu anarhizma i ulogu anarhista u Španjolskom građanskom ratu gdje sam veliki dio rada posvetio sukobu anarhista i komunista te komunističkoj izdaji tadašnje španjolske Republike. Danas imam dojam da većina „antifa“ ni ne zna razliku između tog dvoje. Na ondašnjim anarhističkim sajmovima knjiga se jednom pojavila Crvena akcija koji su kao bili komunisti ili nekakvi ljevičari i naša anarho ekipa ih je otjerala. Tada se na komunizam gledalo kao na totalitarni zločinački sustav kojim upravljaju elite s namjerom porobljavanja ljudi. Danas se to potpuno izokrenulo i danas studenti na Filozofskom fakultetu slave Oktobarsku revoluciju?!? Pa može li biti nešto luđe od toga?!?

Danas homoseksualci pišu statuse o tome kako Tito ne bi dopustio „klerofašistima“ da brane njihove parade, a Tito ih je progonio, zatvarao, a za vrijeme rata i strijeljao. Baš kao i vječni uzor ljevice Che Guevara koji je uz homoseksualce progonio i ubijao crnce.

S vremenom me počelo iritirati kako se priča okretala jer sam se dobro sjećao kako je rat počeo, što se sve događalo i nije mi bilo jasno kako to da mnogi moji antifa prijatelji odjednom pričaju da smo mi napali nekakvu Krajinu koja nikada nije ni postojala i koja je nastala tako što su pobunjenici bacili balvane na ceste i etnički očistili kraj u kojem su činili 40%, nisu bili ni većina. Odjednom mi nije bilo jasno kako to da se opravdavaju ubojstva i etničko čišćenje jednoj strani koja je s time i počela, a drugoj strani se predbacuje nešto puno manje od toga. Zašto se nama sve preuveličavalo, a njima umanjivalo?!? Počelo me to sve više smetati, a mislim da je prijelomni trenutak bio kad sam se počeo baviti komedijom i kad su neke kolege iz Srbije, od kojih neki žive ovdje počeli u svojim nastupima iskazivati mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima upakiranu u „šale“.

Više me smetalo to što postoji nevjerojatno puno Hrvata koji to ne razumiju, nego što me smetalo to što ovi to rade. A vrhunac je bio kad smo se jednom vraćali s nastupa iz Banja Luke i kolega koji je iz Srbije, ali živi u Zagrebu je počeo pričati da se on osjeća ugroženo u Zagrebu, da ne hoda slobodno ulicom pa da bi zato on „klao ustaše“ pri čemu je mislio na Hrvate. Tad smo imali nešto žustriju raspravu, ali je sve nejasno završilo jer sam iskreno bio šokiran time da bi netko koga sam smatrao kolegom poklao mene i druge kolege samo zato što smo Hrvati. Nakon toga je objavio nekoliko statusa na Facebooku na koje sam reagirao i tu sam više-manje shvatio da nešto ozbiljno nije u redu. Ja sam tada bio antifa, čovjek koji je donedavno bio panker, koji je organizirao koncerte pod nazivom „Protiv nacionalizma i rata“, studirao sam na Filozofskom nekoliko jezika među kojima i srpski jezik i književnost (s obzirom na to da sam studirao tri jezika htio sam da bar jedan bude nešto jednostavniji), a u tim raspravama su me nazivali ustašom, nacistom i prijetili mi klanjem.

Ti veliki progresivni ljudi puni ljubavi. Uglavnom bi to izgledalo ovako: On bi napisao neki status u kojem proziva „ustaše“, „ustašoide“ ili nešto takvo za gluposti, ali baš za gluposti, za nešto što veze s time ne bi imalo, pisao bi da smo mi izazvali rat i slične stvari. Čovjek je liječio komplekse i demonstrirao mržnju javno na Facebooku i dobivao je potporu za to. Jednom se sjećam na dan kad je predsjednikom Srbije postao Tomislav Nikolić, čovjek koji je četnički vojvoda, iz radikalne stranke, čovjek koji je povezan sa Šešeljem… a taj moj kolega bi napisao cijeli status o „ustašoidima iz HDZ-a koji su izabrali Karamarka“. Za Oluju i sve naše praznike smo trpjeli niz uvreda i slično, a za drugu stranu ni riječi. Ni pisnuo ne bi o okupaciji Hrvatske, o pokoljima, etničkom čišćenju, silovanjima… to kao da se nije ni dogodilo. Tako su reagirali njegovi pratitelji i ljudi oko njega. Govorili su mi da „nas je sve trebalo poklati“, da mi unosimo razdor, da smo uništili prekrasnu Jugoslaviju… a pojma nemaju, ne znaju osnovne stvari ni o Jugoslaviji ni o ratu, ni o čemu. To su glupi, plitki ljudi kojima je mržnja zamračila um i mogućnost bilo kakve spoznaje.

Tada sam progledao i shvatio protiv čega su Hrvati i Hrvatska suočeni posljednjih nekoliko stoljeća, a pogotovo posljednjih stotinjak godina. To je, na žalost, mržnja koja nema temelje ni u čemu, ne postoji opravdanje ili razlog za tu mržnju. Mržnja koja je sama sebi uzrok. A da bi se opravdali i prikazali pravednima onda moraju izmišljati stvari kojima bi nas prikazali kao nekoga koga vrijedi mrziti. Zato ne odustaju od laži oko Drugog svjetskog rata, Oluje i slično. Jer kad bi se istina prihvatila onda bi bilo jasno tko mrzi, tko je zločinac i tko maltretira druge zbog nacionalne pripadnosti.
Najviše me potaknulo to što sam vidio koliko naših ljudi nasjeda na te manipulacije. Kad sam vidio koliko mojih kolega i kolegica na nastupima preuzima njihove „argumente“ tipa „HDZ krade“, a s obzirom na to da je HDZ bio na vlasti kad se stvarala država i kad je počeo rat to znači da je HDZ odgovoran za sve i da je sve to bilo zbog krađe i pljačke. Još kad je čovjek malo gluplji i naivniji onda vrlo lako dođe do HDZ=HRVATI=KRAĐA=LAŽ, a svi ostali su žrtve. To bi imbecilno bilo čak i da je HDZ zaista hrvatska, a ne udbaška stranka. Bilo mi je nevjerojatno koliko naših ljudi može promijeniti mišljenje o nečemu čemu su osobno svjedočili. Ljudi koji su bili u ratu, ok, bili su mobilizirani pa valjda i to ima neki utjecaj na viđenje stvari, ali bili su tamo, svjedočili su tom vremenu, a svejedno su progutali najgluplju propagandu. Zapravo sam zahvaljujući toj komediji najviše toga shvatio.

Neke kolege su počele pričati na srpskom slengu jer su „puno vremena provodile u Srbiji“ i onda bi nakon nekog vremena počele pričati da su „četnici bili saveznici koji su bili na pravoj strani“. Shvatio sam da nam se ponavlja priča kao prije nekoliko prošlih ratova i da gubimo bitku. Shvatio sam da su na vlasti strukture koje omogućavaju takvim neistinama da dobivaju sve više prostora, a istina se skriva. Shvatio sam da postoji puno ljudi koji profitiraju od izmišljanja žrtava na nacionalnoj ili bilo kakvoj manjinskoj razini i da mi kao većinska populacija postajemo prave žrtve. To nije mjesto na kojem želim živjeti i zato sam se odlučio aktivirati da se istina sazna. Ja sam i dalje „antifašist“ – ja sam protiv tiranije, protiv diktature, protiv bilo kakvog ugnjetavanja ljudi, protiv podjela i protiv izrabljivanja, ali nisam antifa. Nisam izmanipulirani glupan kojem su natovarili teret nekakve ili izmišljene krivnje ili krivnje zbog nečeg iz daleke prošlosti pa zbog toga ja sad moram mrziti sve svoje ili postati transrodni kozmopolit, budistički ateist, feminist. Eto, nije baš „ukratko“, ali je sažeta verzija.

Dugo godina uspješno se bavite se stand-up komedijom. Kako ocjenjujete stanje na toj sceni u Hrvatskoj?

Ove godine će mi biti 12 godina bavljenja stand-up komedijom. To mi je posao, karijera, dobro mi ide, dobio sam i neke nagrade, a na nastupima dobro prolazim… iako smo generalno gledajući svi mi komičari javnosti prilično nepoznati. Znaju ljudi da to postoji, vole gospodina Pervana, ali i to zbog televizijskih emisija, tu i tamo možda nalete na neki nastup, možda neki to zovu „stand-by“, ali čuli su skoro svi za to, iako poimence teško da mogu nekoga izdvojiti. Nismo sad baš ono totalno nepoznati kao neka eksperimentalna jazz scena, ali smo daleko od nekih „većih“ pozornica.

Nije ni luđački hobi kojim se bavi 16 ljudi na kontinentu i troše sav novac da bi se oblačili u kostime jednoroga i odlazili na konvencije igrati društvene igre. Ovo je pravi posao, dobro plaćen posao, nekad ide bolje, nekad ne, ali ide. Znam da je ljudima teško to shvatiti gledajući nas kako nastupamo po kafićima i klubovima, ali može se živjeti od toga, ponekad i prilično dobro. Hrvatska ima prilično jaku i dobru scenu, ja sam nastupao i vani, bili smo u nekoliko država, bio sam u Londonu i kad sam se vratio shvatio sam koliko nam je dobro u odnosu na London. Tako ima nekoliko tisuća ljudi koji se time bave, bez obzira na kvalitetu čovjek ne može napredovati zbog gužve i ponude komičara. Nastupaju u rupama kakve mi nemamo u Hrvatskoj.

Ja sam nastupao u klubu, to često spominjem taj događaj, jer dok sam nastupao u tom klubu u Južnom Wimbledonu ispred kluba je jedan mladić izbo drugog mladića nožem na smrt. A to je jedna od boljih gaža. Ponekad komičari cijeli dan putuju za 20 funta i nastupaju pred 6 ljudi od čega su trojica kolege komičari. Kad sam se vratio vidio sam kako izgledaju naši prostori i naše gaže te bio sretan što smo ovdje.

Ljudi kod nas su često snobovi i gledaju televizijske nastupe najvećih njihovih zvijezda pa misle da su svi takvi. Međutim, njihova klupska razina je ispod naše. Puno ispod naše iako kod nas nema puno komičara pa se zna dogoditi da netko redovno nastupa, a da je užasan, ali kod njih toga ima puno više i zaista, kad netko iznutra pogleda razlika između hrvatske i engleske scene je očigledna. Njihove zvijezde kad uspiju onda su svjetski poznati jer pričaju na engleskom, ali po tom putu uspinjanja u Hrvatskoj je lakše i kvalitetnije to raditi. Bolje je i komičarima i publici te sve skupa izgleda kvalitetnije i profesionalnije. Osim na najvišim razinama gdje se uključuje ogroman novac i gdje ti ljudi postaju zvijezde. Kod nas toga nema, ali na ovim običnim klupskim razinima mi to radimo bolje.

Na Podcastu Velebit vodili ste emisiju Dnevni SHOWinist. Za one koji nisu pogledali niti jednu epizodu, možete li ukratko opisati koncept emisije? I, potpitanje, jeste li zaista šovinist?

Haha, ovisi koga pitate. Za neke sam najgori od najgorih. Inače, od 2016. redovno pratim brojne (uglavnom američke) podcaste i video komentare na YouTube-u koji su mješavina humora, političkih analiza, ismijavanja protivnika ili kritiziranja štetnih političkih trendova poput političke korektnosti i slično. Projektu Velebit sam pristupio iz razloga da pokušamo napraviti nešto takvo na našem internetskom prostoru. Početkom 2017. smo počeli emitirati Dnevni SHOWinist što je bila prva emisija koju smo napravili kao testnu fazu da vidimo hoće li takvo što proći i ima li smisla stvarati nešto dalje. No, na žalost, „SHOWinista“ nikada nije zaživio jer se nismo najbolje razumjeli oko koncepta. Snimljeno je svega 20-ak ili 30-ak emisija u dvije godine, iako smo na početku to zamislili na dnevnoj bazi. Otud i ime. No, nije ni čudno to što je nastao problem jer sam ja htio raditi nešto slično kao što to rade Gavin McInnes, Paul Joseph Watson, Stewen Crowder i drugi konzervativni komentatori i komičari, a kolege su htjele da budem nekakav klaun koji će se udaviti od smijeha na sliku Pupovca sa šajkačom.

Dnevni SHOWinist nikada nije bio nešto što mi se sviđalo raditi i nikada se u tome nisam osjećao ugodno jer to nije moj stil. Ljudi koji čitaju moje Facebook statuse mogu otprilike vidjeti što me zanima i na kakav način. Malo drugačiji politički komentari s daškom humora i ispričani zanimljivije od uobičajenog dok me glupiranje s nizanjem loših isfuranih gegova da se osamdesetogodišnjaci odvale na vrijeđanje Pupovca me umara fizički, psihički, a i ponižava me kao komičara pa zato to više ni ne radim. Ime je nastalo zbog sličnosti riječi „show“ i šovinist, iako se na engleskom drugačije piše, ali nama je dobro došla ta sličnost, a s obzirom na to da će nam ionako reći da smo šovinisti smo se našalili odmah u startu. Nisam šovinist, iako ljudi koje pratim poput Gavina McInnesa govore da su oni zapadni šovinisti zato što smatraju Zapad i zapadnu kulturu superiorniju ostatku svijeta i ne skrivaju svoju želju za održavanjem tih vrijednosti te protivljenje prodiranju stranih kultura.

Protiv srednjostrujaške ideologije

Emisija je, dakle, išla protiv danas dominantne ideologije tzv. političke korektnosti. Možemo li o političkoj korektnosti govoriti kao o obliku samocenzure?

Politička korektnost je svakako alat. I to baš za samocenzuru. Nije to samo kod nas, to se događa u cijelom svijetu. U Americi ih „korigiraju“ rasizmom, „bijelim privilegijama“, u Njemačkoj su to nacizam i Hitler, u Engleskoj kolonijalizam, kao i u Francuskoj i Belgiji, dok je na sjeveru na Skandinaviji to čisto nabijanje krivnje zbog uspješnosti. „Vi ste bogati i uživati dok ima toliko siromaha pa ste vi imate moralnu i društvenu obavezu iz svojeg naprednog društva napraviti njihovo neuspješno!“. S razlogom su ova društva uspješna, a neka druga isto tako imaju razloge zašto su neuspješna. Sada se traži od uspješnih društava da prime one koji su svoja društva upropastili. U ime pravednosti?!?

Tako da da, idemo protiv te srednjostrujaške tzv. mainstream ideologije koja nas uvjerava da svi moramo sudjelovati u uništenju određenih vrijednosti. Meni su te vrijednosti ispravne i želim ih zaštititi. Ne vidim ništa loše u obitelji. Ne vidim zašto je podjela na dva roda loša. Ne vidim zašto je problem biti okružen svojim i poznatim, a ne stranim, različitim i onime što ne razumijem i što ne razumije mene. To nije progres, to je put ka samouništenju. Stupovi društva poput vjere, nacije i obitelji se uništavaju u ime progresa, a sve to se odvija preko tih glavnih medija. Ne samo u informativnom programu gdje nam uporno govore o blagodatima „različitosti“ dok ignoriraju silovanja, provale u kuće, napade, terorizam i krađe, nego i u zabavnom dijelu programa.

U filmovima, serijama, glazbi… sve je više ispiranja mozga gdje npr. snimaju Robina Hooda u kojem ima više crnaca i pripadnika manjina nego bijelaca, a radnja se odvija u srednjevjekovnoj Engleskoj gdje su živjeli isključivo bijelci. To i ubacivanja tj. normaliziranje transrodnosti i raznih seksualnih orijentacija preko simpatičnih likova u komedijama. Pomalo nam ubacuju takve stvari da se naviknemo, a krajnji cilj je legalizacija pedofilije jer kad smo sve tu već prihvatili, sve od istospolnih brakova, toga da ljudi mogu sami odlučiti koji su rod, da mogu sami mijenjati spol, da mogu izmisliti svoje stanje i slično, doći ćemo do toga da nećemo imati izbora nego prihvatiti njihovu „borbu za ljubav među generacijama“ ili kako će to već nazvati. To je već na putu i to je sigurno jedan od krajnjih ciljeva te „borbe“. Uz, naravno, uništenje obitelji. Lakše je ljudima upravljati kad su svi individue za sebe bez ikakvih poveznica, nego kad imate čvrstu i snažnu obitelj, koja je dio društva, a društvo povezuju zajedničke osobine poput vjere i nacije. Ovako kad imate „različitost“ imate i razjedinjene ljude koji neće ni shvatiti da su postali roblje i na fizičkoj razini.

Antife su dobri za zezanciju

Na „udaru“ Vašeg humora često se nalaze tzv. antifašisti. Osobno smatram da tzv. antife daju dosta materijala za dobru zezanciju. Vaš komentar?

Antife su odlične za ismijavanje jer postoji previše ljudi koji su jako glupi, a koji bi htjeli biti u tijeku i glumiti progresivce, odnosno „biti na pravoj strani povijesti“. Naravno, bez da išta istražuju, bez da proučavaju ili da poslušaju one protiv kojih se dolaze boriti. Nije teško takve ljude ismijavati. Pa kad je Trump postao predsjednik Rada Borić je na Cvjetnom trgu održala govor u kojem ga naziva seksualnim prijestupnikom i silovateljem. A ona se još pripremala za to, većina koja ih dođe tamo dođu ili biti viđeni ili jer misle da će im buduća pokoljenja biti zahvalna za njihovu požrtvovnu borbu. Valjda se doživljavaju kao moderni partizani. I onda kad takvi negdje dođu pravo je blago to što oni mogu izgovoriti.

Nedavno sam intervjuirao protivnice Hoda za život koje su blokirale put koloni. Jedna je rekla da su kondomi u Hrvatskoj zabranjeni, druga je da kontracepcija nedostupna i skupa, neke od njih su govorile da žene nemaju pristup informacijama o kontracepciji… samo im treba dati priliku. Pokazat će i više nego što mi mislimo. To nije ništa novo, to rade moji kolege diljem svijeta. Dođu na razne prosvjede i samo im prepuste mikrofone s malo potpitanja. I dobiju slične rezultate. Jer se drugo ni ne može očekivati od tih ljudi. Pa kad je bio onaj prosvjed, onaj neki „marš za znanost“ ljudi su dolazili s transparentima koji su bili samo zašarani bojicama. To je kao bio njihov „stav“. Međutim, bolje od toga ne znaju, oni ne znaju zašto su došli, što rade na tom skupu, za što je uopće skup i tko je protiv koga. I onda ni ne znaju što napraviti na transparentu nego ga pošarati da mi vidimo da su oni bijesni.

Jednom je jedan njujorški novinar pitao bijelce po Njujorškom sveučilištu koje slovi kao liberalno misle li da su izbori nepravedni. Većina je rekla da su izrazito nepravedni jer crnci nemaju dokumente, nemaju novca za dokumente, ne znaju gdje su birališta, ne znaju gdje doći do informacija, da nemaju Internet… onda je isti novinar otišao u crnačke kvartove i ispitivao ljude imaju li dokumente i znaju li sve oko izbornih mjesta i izbora. Svi su naravno imali dokumente i bili informirani, a internet su imali na telefonima. I svi do jednog su se složili da je iznimno rasistički reći da su glupi i da ne znaju kako glasovati. No, liberali su to koristili kao argument. Tako i ove naše djevojke opravdavaju to što blokiraju Hod za život time što „postoje žene koje ne znaju da postoji kontracepcija“ i time što je „kontracepcija skupa i nedostupna“.

One koje se navodno bore protiv seksizma tretiraju žene kao glupače koje nemaju dovoljno mozga ni 100 kuna potrebne za kupiti kontracepciju. Za mene je to uvredljivo za žene. Mislim da bi se svaka žene trebala uvrijediti kad ju netko tako tretira. I baš zbog svega toga, zbog te njihove površnosti, zbog lupetanja u argumentima, zbog licemjerja i svega što rade su dobri za zezanciju. Lako je ismijati to što rade, iako ih je najbolje pustiti da to sami rade.

Izvlačenje novca iz države uz pomoć „fašizma“

Je li zazivanje fašizma u Hrvatskoj zapravo tek poluga za dobar biznis tzv. antifa?

Termin rasizam je navodno izmislio Trocki da bi time ožigosao sve svoje neprijatelje te ih diskreditirao pred očima javnosti. Tako to i danas funkcionira. Kad se nekog optuži za fašizam njegovi argumenti više nisu važni, nema više smisla ni to što je možda u pravu već se sve svodi na to kako će se on izvući iz tih optužbi. On je fašist i sad je na njemu da se posipa pepelom, da okreće priču ili bježi nazad u sigurnu anonimnost. Zato to i postoji. Zato i da neki lijepo žive na račun „borbe protiv fašizma“. To je način izvlačenja novca iz države, pogotovo za one kojima se ne radi neki pošten posao. Najbolje je ovako, sjesti i izmišljati fašizam svugdje te dobivati novac za taj svoj naporan rad. To je isto nešto što postoji svugdje u svijetu, ni po tome nismo specifični.

Za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu neka francuska organizacija nas je optužila za rasizam i fašizam zato što su nam svi igrači bijelci. Tako to funkcionira. Jednostavno je. Izmislite problem, potencirate ga u najveću prijetnju na svijetu, imate medije koji su pod vašom kontrolom, ubacite to u javni prostor i nakon toga ubirete plodove sljedećih sto godina. Tako je sa svime. Ovogodišnja tematika lgtb parade ponosa je bila protiv nasilja. Naglašavali su da je dosta nasilja nad lgtb pripadnicima. Tražio sam, tražio i tražio vijesti o tom nasilju i nikako da nešto pronađem. Pronašao sam vijest o tome da su dva mladića privedena jer su vrijeđali dvojicu homoseksualaca ispred nekog noćnog kluba. I to je to. I to je bilo prije nekih 10-ak godina. Koje nasilje onda oni spominju, gdje je ta epidemija nasilja zbog kojeg se organiziraju parade? Naravno da ga nema, ali ako dovoljno puta ponovite da ste ugroženi i da se nad vama vrši nasilje to će postati istina. I dobit ćete novac za parade i za svoje organizacije.

Te organizacije će zaposliti ljude kojima će biti u interesu širiti takve priče i koji će nastaviti posao da mogu nastaviti biti zaposleni i uživati u privilegijama koje „privilegirana većina“ nema. Više puta sam vidio i čuo kad su se lgtb pripadnici izvlačili na račun svoje seksualne orijentacije. Jedan čovjek je stalno kasnio na posao, dobivao bi upozorenja zbog toga, ali ignorirao ih je i nastavio kasniti. Kad je konačno dobio otkaz zbog kašnjenja okrenuo je priču na to da je otpušten zbog svoje seksualne opredijeljenosti. To je to što se skriva u pozadini svega – osobna korist. Jer fašizma više nema. Ni seksizma ni svih tih diskriminacija o kojima pričaju. Nema ni naznaka da će se nešto grozno dogoditi. Zato se mora izmišljati i prenaglašavati sve što im ne odgovara da bi iz toga stvorili „prijetnju“ protiv koje se onda moraju boriti, a za to sve naravno i biti nagrađeni, tj. dobiti plaće i privilegije.

Na primjer ženske organizacije stalno naglašavaju da nisu jednako plaćene kao i muškarci, a to je apsolutna neistina. Ustavom je zagarantirana jednaka plaća i netko tko bi ženu za isti posao platio manje bi mogao završiti u zatvoru. Nigdje nema nikoga tko može reći da je to doživio, ne postoje primjeri, nema tih zanimanja, ali se to stalno spominje. Zašto? Da bi se stvorila slika žena kao žrtava kojima te ženske organizacije trebaju da bi se borile za njihovu jednakost. Iako žene u pravilu više zarađuju od muškaraca, rade manje opasne poslove, idu ranije u mirovinu, ne idu u vojsku, ne ratuju i trpe manje nasilja od muškaraca. Stalno izvlače lažne iskrivljene statistike. Baš sam danas čuo neku statistiku da je svaka treća djevojčica izvrgnuta verbalnom nasilju, a svaka peta fizičkom. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko dječaka nije izvrgnuto ni verbalnom ni fizičkom nasilju. Pa više muškaraca su žrtve fizičkog nasilja nego što je žena. No, činjenice su fašizam i moramo se ravnati prema osjećajima i političkoj korektnosti prema kojoj su žrtve oni koji se žrtvama osjećaju čak i kad nema razloga za to.

Imate li dojam da je desnica u Hrvatskoj previše sterilna te lišena humora i satire? Leži li baš u tome jedan od razloga njenih neuspjeha?

Kad pričamo o hrvatskoj desnici ljudi često brkaju pojmove pa govore o „mladima“ na Thompsonovim koncertima ili o svima onima koji su bili na dočeku nogometaša. No, to nije desnica, to možda velikim dijelom jesu ljudi koji naginju toj opciji, koji se tako osjećaju, ali nisu aktivni dio toga. Naša desnica se sastoji od uglavnom starije populacije koja se u brojkama od 10 do 100 okuplja na povremenim promocijama knjiga ili tribinama i koji vise na par manjih nepoznatih portala. Predstavljanja knjiga se uglavnom organizira na mjestima za koja drugi baš i ne znaju, često povezanim s crkvom i prosječni posjetitelj ima 70 godina. Rijetko kad se nađe netko mlađi od 40. Sve vezano uz to se uvijek nepotrebno prikazuje puno kompliciranijim nego što stvarno jest. Tako na primjer prosječni naziv knjige mora u sebi sadržavati „paradigme“, „kriptokomunizam“ i slične zgodne fora riječi koje masovno privlače ljude mlađe od 80. I onda ta ekipa sjedi tamo satima i svađa se oko dvije-tri iste stvari sve vrijeme, a nisu svjesni da su oni sami uzrok odbijanja ljudi. To je desnica, aktivna desnica, ljudi koji se time bave, a ne gomila koja ide na utakmice, dočeke navijača ili koncerte.

I unatoč par vrijednih iznimaka poput Zvonimira Hodaka, ponekih istupa ljudi poput Škore, Pervana, tj. duhovitih ljudi koji koketiraju s tradicionalnim, konzervativnim ili desnim stajalištima, većina desničara je cijepljena protiv humora. Privatno ih ima puno koji se mogu opustiti kao i svi, ali službeno, šala je doživljava kao i riječ „regija“. Znamo da postoji, znamo da je neki koriste, ali nama se gadi. Ako se nešto i pokušava to se svede na loše montirane šajkače Pupovcu ili Mesiću, crteže Plenkovića u opancima ili smišljanje „uvredljivih“ nadimaka poput Njonjo, Jaca, Plenki i slično. Meni nije jasno ako nekoga vrijeđamo zašto se to svede na simpatične nadimke i tepanje?!

Možda nisu baš svi cijepljeni protiv humora, mnogi vole i ovo što mi radimo i dobar humor, ali desnica kao nekakva scena, u prosjeku djeluje opterećeno. Recimo nakon onog skeča u kojem smo se ismijavali „pokušaju atentata limunom na Pupovca“ dobili smo jednu reakciju kao „smiješno je, ok, ali u jednom trenutku se ismijavate iz silovanja što je teško onima koji su bili silovani“. Kao da smo se mi ismijavali iz žrtava silovanja, a ne napravili glupu foru. Opterećeni su, sve doživljavaju na takav način, a to je onda prilično komplicirano. Ne smiješ spominjati ovo, ono, ništa… i kako onda da se opustiš. Otprilike istu stvar rade ovi opterećeni političkom korektnošću.

U SAD-u i Kanadi odlaze na nastupe komičara i kad komičar spomene neku seksualnu šalu, onda feministice ustaju i glasno prosvjeduju ometajući izvođača jer seks može biti i silovanje. Tako je i meni netko s te desnice napisao da se ne smijem ismijavati iz Biblije jer sam za svadbu u Kani rekao da mi je jasno da je Isus pretvorio vodu u vino jer je mogao raditi čuda, ali mi nije jasno tko je donio vodu na svadbu. I to ga je zasmetalo. To onda postane i problem. To su opterećeni ljudi. Ljudi koji traže načine da budu uvrijeđeni da mogu istresti svoje probleme i ispasti bolji i pametniji od drugih. Jednostavno ima puno sličnosti na obje strane političkog spektra, a odnos prema humora je jedna od njih – ne razumiju ga i iz šale traže način da budu uvrijeđeni pa da dobiju status žrtve. A kad nešto ne razumiju onda to i preziru, a kad nešto preziru onda je to fašizam i moraju se boriti protiv toga do iskorjenjenja.

Na primjer jedna humoristična serija koju smo mi napisali i koja promovira prave društvene vrijednosti promijenila bi više nego sto tisuća napornih članaka na portalima, ali 99,9% naše desnice smatra obrnuto. Dive se knjigama koje se tiskaju u nakladama od 300 primjeraka i koje ne pročitaju ni svi oni koji su knjigu dobili, a u isto vrijeme podcjenjuju naše emisije koje imaju pola milijuna pogleda mjesečno. Zaostali su. Žive u krivom vremenu, imaju pogrešan uvid u stvari, pogrešno postavljene postavke i ne razumiju ni trendove ni medije. A tvrdoglavi su i odbijaju prihvatiti savjete, kritike i uvidjeti pogreške. S takvim ljudima se ne može drugačije nego ih ignorirati i čekati da prirodna selekcija odradi svoje. Zato se i događa to da ih nema nigdje, ni u najnižim oblicima vlasti, a u medijima su na marginama. Ni u mjesnim zajednicama ne mogu dobiti mjesta, a da ne govorimo o ozbiljnijoj vlasti. Tako će i biti dok se ne pojave ljudi koji razumiju da laprdanje u odijelima na dosadnim tribinama nije učinkovit način borbe. Pogotovo ako je to jedino što se radi.

Uspjeli smo napraviti emisiju koju pogleda nekoliko stotina tisuća ljudi mjesečno

Prošle je više od pola godine od kako je Podcast Velebit intenzivno krenuo s emitiranjem emisija. Kao promatrač sa strane rekao bih da ste se do sada profilirali vrlo kao ozbiljan medij i da je rast gledanosti i kvalitete produkcije nemoguće ne zamijetiti. Kako Vi kao insider gledate na sve?

Iznimno mi je drago čuti da smo uspjeli napraviti nešto što ljudi prepoznaju kao ozbiljan medij. Nije bilo jednostavno ni jeftino, bilo je tu puno truda, rada, vlastitih ulaganja i entuzijazma, ali uspjeli smo napraviti emisiju koju pogleda nekoliko stotina tisuća ljudi mjesečno. To nije malo, a nije ni lako doći do toga. Kad pogledam malo slične sadržaje po internetu koji poglede broje u desecima ili možda u stotinu-dvije tek onda shvatim koliko nam dobro ide. Ima tu još puno prostora i mogućnosti koje tek trebamo doseći, ali za sad možemo biti prilično zadovoljni.

Pokrenuli smo podcast prije nešto manje od godinu dana, uskoro će nam biti kraj prve sezone i možemo otprilike vidjeti što smo uspjeli napraviti u prvoj godini. Sklepali smo studio s onime čime smo imali, nešto smo uložili sami, nešto dobili od donacija, radili, trudili se, slagali sve, učili to raditi po putu, uočavali greške, trudili se ispraviti ih… Bila je to uzbudljiva vožnja, rekao bih. Naletjeli smo par puta i na prepreke, ali prešli smo nekako preko njih. Kad ima volje ima i načina. To sve samo pokazuje što se može napraviti kad postoji volja. Upravo prelazimo 10 tisuća pretplatnika na našem kanalu što je prilično dobar rezultat postignut bez novca.

Zamislite samo što bismo napravili da smo imali nešto novca s kojim bismo imali mogućnost reklamiranja, kupovanja bolje opreme ili plaćanja ljudi koji bi radili sve ono što trenutno sami raditi, a što smo morali naučiti jer nitko od nas nije ni montažer ni snimatelj niti smo ikada to radili. Uglavnom smo i Marko Jurič i ja i svi ostali voditelji uglavnom bili ispred kamere i publike. A sad radimo sve, od vođenja stranica, pisanja tekstova, dogovaranja gostovanja, montiranja emisija, snimanja, rasvjete, zvuka, odlaska na teren, a ja i pudram goste prije emisija da se ne sjaje na rasvjeti. 😊

No, jasno nam je da je to potrebno na početku i da smo morali napraviti dodatni trud da uspijemo. Sad ću iskoristiti priliku i najaviti za drugu sezonu neke promjene, novi izgled studija, nove formate i ako sve bude po planu novi portal za vijesti i razne sadržaje koji bi trebao popuniti malo medijski prostor. Najvrjednije od svega je to što nam se ljudi javljaju i žele sudjelovati, žele biti dio našeg tima i rastemo iz dana u dan. To je ono što je najveći dobitak, nije nam toliko bitno to što smo napravili sve te emisije, postigli gledanost i napravili medij, nego to što smo ljudima dali nazad nadu i vjeru u to da se stvari mogu promijeniti da se oni samoinicijativno i na pozive javljaju i žele u tome sudjelovati.

Problem s tzv. desnim odnosno nacionalnim medijima uvijek je njihovo financiranje. Jednom ste se na Facebooku osvrnuli na činjenicu da dični hrvatski desničari uglavnom ne samo da ne žele niti najmanjim uplatama poduprijeti desne medijske projekte, nego im je često veliki problem stisnuti „like“ na Facebooku ili subscribe na YouTube-u. S druge strane, to ih ne sprječava da dociraju kako bi medijski sadržaj trebao izgledati. Jesmo li onda, dakle, uopće zaslužili imati jake desne medije?

Da. To je problem. Ne samo da nas većina nikada neće podržati ni s jednim jedinim „likeom“, nego će nam redovno stvarati probleme. Ako se pojavi neki gost kojeg oni osobno ne vole onda će pisati uvrede, prijetnje i poticati druge da nas prestanu gledati, financirati ili da prekinu pretplate na našem kanalu. Sto emisija im valja, jedna ne i odjednom smo najveći neprijatelji i živote posvećuju tome da nas unište. I to uglavnom pišu ljudi koji nemaju ni pravo ime i prezime, nego neke lažne profile, ali eto, to je naša scena. To nam je dobar dio publike. S druge strane će deset puta dnevno proslijediti indexove članke s uvredama i psovkama. Kao da su zaista toliko glupi da ne razumiju ako čitaju i prosljjeđuju njihove članke njima rade uslugu jer im raste čitanost, a na temelju čitanosti dobivaju novac i procjenjuje se reklamni prostor.

Nama s druge strane ne žele pomoći ni prosljjeđivanjem emisija ni „likeom“ ni pretplatom. Ima nešto ljudi naravno koji nas podržavaju, koji doniraju, koji razumiju da mi ne bismo postojali da nas ne pomažu svojim donacijama. Jer mi imamo troškove, imamo režije, a ne dobivamo ništa ni od države niti imamo sponzore. Jedino što dobijemo je nešto sitno s YouTube-a i nešto od donacija. To je jedino što nas održava sve ovo vrijeme. A naši dragi „domoljubi“ rade reklamu imbexu, hoboctnma, yutarnjem i sličnim medijima, njih podržavaju i čitaju.

Mislim da bi se puno toga popravilo kad bi „domoljubni“ mediji postajali jači i zanimljiviji. Ovako su zanimljivi njihovi mediji i oni diktiraju trendove. Ljudi idu na njih i tamo se svađaju ili što već rade. Ovako ne bi morali ići „neprijatelju“ nego bi mogli ići na svoje, prijateljske medije i reći što imaju. Time bi se promijenio dojam koji svi imamo, a koji nam govori da smo sve izgubili, da smo poraženi i da tonemo sve dublje. Malo više normalnih serija, normalnih filmova, normalnih portala, normalne zabave, normalnih skečeva, dobrog normalnog humora, naše glazbe i sve će se promijeniti. Ovako smo mi na margini, naše pjevače nazivaju „fašistima“, naše stranice „ekstremnom desnicom i nacistima“ zato što mogu. Mogu to raditi i to prolazi, to je moda. A modu kreiraju oni koji ju mogu kreirati, a to na žalost nismo mi s domoljubne scene. Oni kreiraju i javno mnijenje, a to na kraju kreira i vlast jer će svi ti ljudi pod tim utjecajem izaći na izbore. Zato je bitno mijenjati modu, trendove, mišljenja i to će promijeniti stvarnost, svijest i svijet.

Na desnim medijima uvijek je zanimljivo pratiti komentare čitatelja/gledatelja koji nerijetko ukazuju na ozbiljne halucinacije, neuroze i paranoje. Mene su nekoliko puta proglasili udbašem iako sam rođen 1987. godine. Vi ste, naravno, također udbaš?

To su odlike gubitnika. Kad smo bili klinci i potukli se onaj tko je izgubio je često pretjerivanjem i lažima pokušao omalovažavati pobjedu druge strane. Ako je bila masovna šora onda su oni imali palice i lance, među njima je bio majstor karatea, a kolektivno su bili na obuci u specijalnoj policiji. Tako je i na desnici. Odlika nemoći, intelektualne potkapacitiranosti i očaja je izmišljati „nevidljive“ razloge zašto je nešto takvo kakvo jest. Lakše je svoje mane sakrivati tuđim „prijevarama“ nego se suočiti s vlastitim nedostacima.

Na primjer, moja lijenost je kriva zato što stalno imamo napada ne chatu tijekom emisija uživo jer nisam unio dodatne riječi u filter. Već tjednima to odgađam i nisam to napravio pa smo redovno pod napadima raznih pornografskih stranica koje očito pucaju na prijenose uživo i pokušavaju se reklamirati na taj način. No naši gledatelji uvjereni su da je UDBA iza toga. Malo neznanja, malo paranoje i „zavjere“ same isplivaju.

Leftardi odnosno ljevica koriste za to fašizam. Kad im nešto nije jasno ili kad se s nekim ili nečim ne slažu onda jednostavno to proglase fašizmom i za njih je stvar riješena. Na desnici su to teorije zavjera. Kad desničari nešto ne razumiju ili se s nekime ne slažu onda je taj milijardu posto plaćenik, udbaš, radi za nečije interese ili nešto slično. Jednostavno ne mogu shvatiti da smo svi različiti i da imamo različite poglede i metode. U isto vrijeme osuđuju i zahtijevaju jednoumlje?!

Nas redovno optužuju za svašta. Mene su nedavno zbog jednog teksta optužili da me plaća hercegovački HDZ. Ja ne znam niti jednu jedinu osobu iz hercegovačkog HDZ-a, čak ni s televizije, ali eto – plaćaju me jer sam iznio svoje mišljenje. Tekst je bio o tome da će desne stranke zbog razjedinjenosti maksimalno osvojiti jedan mandat na EU izborima, a da idu zajedno osvojile bi ih nekoliko i načele HDZ na parlamentarnima. To se eto i dogodilo, ali priglupi ljudi koji su očekivali pobjedu Neovisnih su me proglasili plaćenikom. Inače nam stalno spočitavaju da nas netko plaća, ali to uglavnom rade ljudi koji bi htjeli da ih pozovemo u emisiju, a mi ih nismo pozvali. Pa onda izmišljaju da ih mi zapravo ne smijemo zvati jer se to ne bi dopalo ljudima koji nas kao plaćaju. Jadno. Ali ima dovoljno naivaca kojima će to objašnjenje biti uvjerljivo jer traže takve zavjere. To ih hrani. Vjerojatno nemaju nikakva iskustva ni s medijima ni s politikom pa si onda pojednostavljuju cijelu situaciju zavjerama. Tu se često vide i privatne projekcije pojedinih ljudi. Oni koji nas optužuju da smo se prodali su uglavnom oni koje se može kupiti i bez novca ili sa sitnišem.

Nedavno nas je jedan čovjek kojeg sam prije poštovao optužio da smo HDZ-ov potrčko, a ja sam ga planirao zvati u emisiju i dati mu prostor na portalu za njegove teorije. Onda kad nas je to optužio mi je postalo jasno da je čovjek u deluzijama jer ako je zaključio da smo mi HDZ-ovi plaćenici onda ima ozbiljnih problema i sve njegove teorije nisu ni za staviti kao podlogu u koš za smeće u slučaju da nešto procuri iz vrećice za smeće. Tako da ga nakon toga nećemo zvati ni u emisiju niti mu dati prostor na portalu. Besplatno, ne mora nas nitko plaćati za to. Radimo to iz gušta.

Da sam udbaš su me optuživali više puta, iako sam rođen 1979. godine i nitko mi nije bio u Udbi. Najjadnije je kad me optužuju za idiotarije koje nemaju baš nikakvog smisla. Na primjer nedavno je krenula priča da idem van na splavove u Beograd. Ja sam u Beogradu nastupao profesionalno, zadnji put prije nekoliko godina i teško da ću opet ići što je bila svjesna odluka, ali prije sam išao redovno, imao sam odličnu publiku i nastupe koji su bili super. Uvijek sam bio odlično primljen tamo i jedan od tih nastupa je bio na jednom novobeogradskom splavu. Bio je lijepo uređen splav, svirala je strana glazba i ljudi su bili sjajna publika. Poslije toga smo otišli na drugi splav koji je bio restoran i večerali smo, a svirala je uglavnom hrvatska glazba. To su moji jedini dodiri sa splavovima, a netko sad to potencira u priču da valjda idem na narodnjake tamo.

Na narodnjake ne idem ni ovdje niti bilo gdje, a pogotovo ne u grad 400 kilometara odavde. U Beogradu sam bio u finim klubovima s normalnom glazbom i normalnim ljudima, a ne na cajkama. Evo, a sad kad sam spomenuo da više ne nastupam u Srbiji jer pretpostavljam da bi nekog tamo smetalo to što radim ovdje moram spomenuti i da mi malo smeta kad neki „pametni koji sve kuže“ pišu da sam kao okrenuo priču udesno da bih više zarađivao na nastupima. To je tek maloumno jer kompletnu stand-up scenu drže ljudi koji su sve samo ne desnica, na nastupe dolaze ljudi koji nisu desno, a ta tzv. „desnica“ na svaku pojavu humora zove egzorciste, odnosno ne znam kad je netko tko se smatra desničarem dolazio na stand-up ili slične sadržaje.

To je nekako više liberalna scena, onih koji se smatraju urbanih i građanskim tipom. Otkad sam počeo raditi SHOWinista izgubio sam gomile gaža, kontakata, prilika, novca pa i prijatelja, a nikako nisam profitirao. Ovo sam počeo raditi jer sam vidio da je riječ o nepravdi, o nečemu što se cijelom narodu nameće i upropaštava zemlju i odlučio sam dati svoj doprinos koliko mogu u tome da se to spriječi. Ne zbog novca. Tako da me to zna malo povrijediti, pogotovo kad to pišu i govore ljudi koji bi trebali biti na našoj strani i razumjeti kakve je situacija. Mi jedva održavamo taj medij, svaku kunu šest puta okrenemo, a netko me optužuje jer sam ostavio onaj prilično lagodni život i otišao se boriti za neke ideale…?!?

Trebamo sve novo

O nezavidnom stanu u Hrvatskoj suvišno je više išta komentirati: sve je već rečeno i napisano, no promjene dolaze puževim koracima. Kako gledate na budućnost? Imamo li razloga za optimizam?

Pa kad sam vidio prošlogodišnji entuzijazam nakon hrvatskih pobjeda na Svjetskom nogometnom prvenstvu shvatio sam da se promjene mogu dogoditi u svega par dana. Doslovno. Na dočeku su bili ljudi koji nisu htjeli gledati prve utakmice, koji se „ne osjećaju Hrvatima jer nisu sami to birali“, koji su ovo ili ono pa ih je nakon par dana zahvatio val da su na dočeku skakali u dresovima i pjevali Čavoglave. Treba nešto malo, nešto sitno da se to ponovno dogodi. To nije nemoguće, ali je nemoguće u ovim trenutnim uvjetima. S ovim ljudima. Ovi ljudi su ili svoje dali pa sad rade štetu ili oduvijek svjesno to rade, ali sad je kraj. To treba mijenjati. Nije stvar ni mladosti, ima ljudi u godinama kojima to ne odgovara. Trebamo sve novo. Novu medijsku scenu, novu političku scenu. Nove ljude koji organiziraju događaje. Uz naravno, neke od nas koji razumiju situaciju. Ali ako se iste priče vrte 20 godina i sve je manje ljudi prisutno znači da nešto ne valja.

Mediji su nam dosadni i na rubu društva, knjige iste i još dosadnije, glazbe nešto imamo, ali je poluzabranjena, filmove i serije nemamo… pa kako da onda uopće nešto napravimo?! A sve se vrti u krug… ljudi koji su aktivni ne razumiju ništa i ne žele ništa mijenjati, a mlađi i novi ljudi ne dolaze jer ih to ne zanima. I onda se sve svede na ovakve pokušaje poput našeg kanala na kojem pokušavamo izaći iz tog okvira u koji nas trpaju.

Ne želimo biti tipovi u zastarjelim odijelima koji vrte istu priču na dosadan način, nego želimo ponuditi ljudima istinu kroz nešto drugačije načine. Nemamo ogromnu gledanosti i nismo dosegli razine koje možemo, ali drago nam je što oni koji nas prate shvaćaju što i zašto radimo te cijene baš to što smo drugačiji.

Nadam se da ćemo s novom sezonom u rujnu podići sve za još koju stepenicu i u kvaliteti i novitetima te da ćemo osvojiti još koji komadić Interneta.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

don Anđelko Kaćunko proslavio 40-tu obljetnicu svećeničkog poziva

Objavljeno

na

S don Anđelkom Kaćunkom možemo se ili ne trebamo složiti. Ali, ga ne možemo ignorirati. Iznimno je popularan među vjernicima Crkve u Hrvata, prije svega zbog svojih malo „neobičnih“ razmišljanja, otvorenih kritika, pa i svojih blogova. Neki su ga prozvali i najvećim blogerom među svećenstvom. To dakako nekima ne odgovara, ali taj je humanist i čovjek uvijek manje-više deset koraka ispred drugih, tako da je već postao i „imun“, poglavito prema nedobronamjernima, a takvih nije mali broj. Sada je na službi u Lici, a prije toga bio je i u Zagrebu. Lika mu je osobito prirasla srcu, zapravo nema mjesta u Hrvatskoj koje on ne voli i koje ne bi njega voljelo.

Za njega kažu da ne štedi ni crkvenu elitu, pa je jednom prigodom za neki Zadarski list uz ostalo izjavio i ovo: „Znadete da često kritiziram svoje kolege, osobito stotine doktora teologije koji su na mnogim područjima kompetentniji od mene, a skrivaju se u crkvenim „mišjim rupama“, umjesto da hrabro iziđu na medijsku bojišnicu. Ne shvaćaju da je Crkva stalno, i bit će do konca svijeta, u duhovnom ratu sa“sinovima tame“-kazao je.

Objavio je i nekoliko vrijednih knjiga.

Don Kaćunko, stječe se dojam da od stvaranja hrvatske države ni o jednom katoličkom svećeniku nije napisano i objavljeno toliko neistina, uvreda i laži, kao o Vama. Jesam li u pravu, odnosno zbog čega Vas (i tko) nazivaju “kontraverzni”? – pitam ga, a on kao „iz topa“ odgovara:

– Niste daleko od istine, premda ima još svećenika koji su meta negativne energije pojedinaca i organiziranih skupina. Nekoliko je razloga za to. Pođimo od pojma “kontrAverzni” (upravo tako pišu i govore, umjesto kontrOverzni!), što bi neki psihijatri objasnili dvama razlozima koji su u njima: “kontriranjem” i “averzijom” prema meni, odnosnom protivljenjem i odvratnošću. Ali za takav odnos ne vidim nikakva opravdana razloga, jer neslaganje s nečijim svjetonazorom ne smije biti razlogom gađenja nad tim čovjekom. Ni ja se ne slažem s mnogim ljudima u mnogo čemu pa ipak su mi simpatični ili čak dragi, a za sve bez razlike molim Boga da im srce privuče Isusovu Srcu. Nažalost, u hrvatskom primitivnom mentalitetu pripadnost npr. drugoj političkoj opciji, pa čak i “protivničkom” nogometnom klubu, kod nekih izaziva odbojnost samo zato što su “drukčiji”, jer nisu “iz našega tabora” itd. Dovoljno je pročitati komentare mojih neistomišljenika na blogu, koje sam objavio u knjizi “Don Blog”, pa da “čovjeku pamet stane”… A nekim sam “kontroverzan” samo zato što nisam “ukalupljen” prema predrasudama ili slici koju oni imaju o svećeniku, kao nekom mračnom ili srednjovjekovnom liku koji ne izlazi iz sakristije (gdje “pipa ministrante”!) i koji drži “konzervativno-domoljubne” propovijedi te “s oltara” poziva ljude da glasuju za uvijek istu stranku. O predrasudama prema svećeniku moglo bi se snimiti stotine dobrih filmova, kao što su npr. talijanski romani o Don Camillu, ali nažalost snimaju se samo negativni.

Za svećenika ste zaređeni 24. lipnja, prije točno četrdeset godina. Zbog čega ste se i kada odlučili za svećenički poziv?

– To je jedno od pitanja na koje znam odgovoriti kad me nitko ne pita, a ne znam kad me netko pita – kao što je Sv. Augustin rekao za pitanje o tome “što je vrijeme?” Kad sam bio osmi razred, i moji roditelji i susjedi su me poticali da idem u sjemenište. To mi se sviđalo, iako nisam tada mogao imati pojma što znači biti svećenik, jer za taj poziv potrebno je vrijeme sazrijevanja. Svakako, i danas sam, nakon četrdeset godina pred istim pitanjem-stihom iz pjesme Krist na žalu: “O Bože, zar si pozvao mene?” Odnosno, začuđen sam činjenicom da je Bog između mnogih sposobnijih odabrao upravo mene, ovakvog kakav jesam – mnogima “kontroverzan”! – pa, malo u šali a malo ozbiljno, ponekad dobacim Isusu: “Čudim ti se što si izabrao baš mene!” Ali to uvijek činim s velikom poniznošću i zahvalnošću. Jer svećeničko je zvanje, baš kao i vjera, zapravo otajstvo jer pokazuje da Bog u svemu ima mjerila i kriterije koji se razlikuju od ljudskih i koje teško možemo razumjeti.

Kako gledate na kritike Pape Franje, poglavito na one u svezi pedofilije među svećenicima? Vi ste “pljeskali” kad su spalili na jednom “fašniku” slikovnicu o gayevima…

– Na pedofiliju općenito gledam s najvećim gađenjem i osudom te podupirem nastojanja pape Franje u čišćenju Crkve od toga zla. No ne znam jeste li nehotice ili svjesno u isto pitanje stavili pedofiliju i ‘gayofiliju’, ali ima dokaza (čak i u samom Vatikanu!) da je medijska hajka na ‘pedomaniju’ među klerom pokrenuta od neprijatelja Crkve također uz pomoć nekih tzv. visokih prelata kako bi se preduhitrio Papin udar na ‘pederofiliju’. Ali, očito, nije im uspjelo, jer je u ovoj fazi čišćenja kurijalnih i ostalih crkveno-‘augijevskih štala’ Papina “metla” zahvatila prilično široko. Naravno, ishod te Papine akcije je neizvjestan, jer je i taj lobi ušao duboko u sve strukture Crkve te, što je najgore i najparadoksalnije, smatra se nosivim stupom “mističnoga Tijela Kristova”, premda ga zapravo razara svojom perverzijom, pa dobro upućeni ističu kako je kriza u Crkvi danas na vrhuncu upravo zbog moći i utjecaja te, kako ju nazivam, kurijalne ‘gayonerije’ ili ‘homokurijonerije’. Stanje je takvo da bi nam Bog hitno trebao poslati novoga Sv. Franju, a ako se to ne dogodi Crkvi će se sigurno dogoditi novi Luther! Zato se moj pljesak Papi razlikuje od “pljeska” paljenju gay-slikovnice u Kaštelima, što sam objavio na Facebooku pa su mi odmah blokirali profil na nekoliko dana!

A što mislite o Papinoj izjavi u svezi bl. Alojzija Stepinca, da se mora “savjetovati s patrijarhom Irinejom”?

– Ponovit ću što je Papa točno rekao, ali bitno je da on nikada ništa ne izjavljuje slučajno, a važno je i u kojem je trenutku nešto rekao, odnosno u kojem kontekstu i na kojem mjestu! Dakle, Papa Franjo je u avionu odgovorio na pitanje poznatog novinara – koji ga s istom temom stalno “maltretira”(!) i koji je čak mogao biti od nekoga potaknut na to pa i na ‘fino’ provokativan način – što znači da to nije Papin pravorijek “ex cathedra”. No to se ipak može smatrati potpuno sporednim pa se valja usredotočiti na Papine riječi i još više na reakciju na njih. A Papa je doslovce rekao kako je “tražio pomoć Irineja da sve bude po istini… Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Dublje se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine.” Eto to su bitne riječi u Papinu odgovoru na novinarevo pitanje – svakome su dostupne na stranicama IKA-e i Radio Vatikana. pa se ne treba oslanjati na razna iskrivljavanja i tumačenja, a poglavito ne u nekim tzv. domoljubnim medijima, među kojima su neki Papu ‘kitili’ raznim pogrdama ili ga čak nazvali “Antikristom”, što je ne samo njihova povijestna blamaža, nego i “u nebo vapijuća” blasfemija. Također, valja respektirati i naknadnu smirenu izjavu nadbiskupa Želimira Puljića koji je potaknuo vjernike na strpljivost i molitvu, poručujući da se ne treba bojati transparentnosti i istine kad je riječ o Stepincu.

No ono što je mene uzrujalo i teško rastužilo, jesu “katoličke” totalno nekatoličke izjave protiv Pape – koje su došle čak iz usta nekih biskupa i katoličkih intelektualaca! – koje su bile intonirane više politički-domoljubno nego vjernički-crkveno. Pritom su tragično smiješni i žalosni napadi na Papu bili od onih “velikih Hrvata” koji niti idu u crkvu, niti žive sakramentalno, ali zato na svim skupovima mašu hrvatskim barjacima i između nekoliko psovki skandiraju da su “za dom spremni”, a na crkvenim slavljima svojim barjacima zaklanjaju čak i oltar. Neki su išli tako daleko da su – pazite ovo, radi “obrane” Stepinčeve svetosti! – predložili osnivanje “samostalne hrvatske katoličke Crkve, neovisne o Vatikanu”! Dakle, doslovce ono isto što je Stepincu nudio Tito, kojega naši vrli domoljubi mrze iz dna duše, a što je Bl. Alojzije odbio te to suprotstavljanje Yu-satrapu platio zatvorom i mučeničkom smrću!

Nažalost, problem je u tome što se u ‘tvrdoglavoj’ trostrukoj hrvatskoj nepismenosti – vjerskoj, političkoj, medijskoj – već oblikovala neformalna “katolička sekta” naglašeno domoljubnih kršćana, odnosno površno kršćanskih žestokih domoljuba, koji su od tzv. domoljublja (koje je zapravo uglavnom verbalno, “navijačko”!) stvorili oblik religioznosti. Budući da to kvazikršćanstvo ima nacionalni, tj. HRvatski predznak, ja ga nazivam “HRšćanstvom”. A kako je u naglašeno izravnoj oprjeci sa srbskim pravoslavljem, ono ima sve oznake specifičnog “HRvoslavlja”. Poklonici takvoga ‘naciljublja’ nisu uopće svjestni da takav nacionalizam bez Boga uvijek vodi u poganski nacizam, kao što i socijalizam bez Boga vodi u ateistički komunizam. To je naš narod sve iskusio i gorko platio u prošlosti, ali idejne i ideološke zablude neizlječivo se “recikliraju”… Dakle, da zaključim, prvo, upitajmo se što bi takvima za njihov osobni vjerski život te za život izumirućega hrvatskoga naroda značilo proglašenje Bl. Alojzija svetim, odnosno hitno “unaprjeđenje” iz blaženika u svetca“? Pa zar nemamo toliko blaženika i svetaca kojima se nitko ne moli?! A drugo, ispravan stav katolika prema Papi (Kristovu namjesniku na zemlji!), ali i prema svakom duhovnom auktoritetu, nalazi se u riječima Sv. Maksimilijana Kolbea, “svetca koji je spasio čast 20. stoljeća”: “Može moj poglavar i pogriješiti, ali neću pogriješiti ja ako ga poslušam!” Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

Vas nazivaju i najpoznatijim blogerom među svećenicima. Zbog čega ste pokrenuli blog, jeste li zbog toga imali bilo kakvih problema?

– Obratno je – pokrenuo sam blog zbog problema u koje sam upao. Naime, budući da sam tada, kao kancelar Vojne biskupije (od 1999. do 2008.) bio i neformalni njezin glasnogovornik, bio sam ne samo naglašeno javno eksponiran nego često i meta Crkvi nesklonih medija. To je, po mišljenju nekih odgovornih i u Crkvi i u MORH-u, stvaralo lošu sliku o tim ustanovama pa sam bio izložen dodatnom pritisku s više strana – dotle da je u jednom susretu na Kaptolu jedan biskup pitao tadašnjega vojnog ordinarija i generalnog vikara: “Kad ćete ga ušutkati?” Zato sam bio odlučio na određeno vrijeme prekinuti vezu s javnošću, a poklopilo se da sam tada – u travnju 2006. godine – trebao započeti rad na Monografiji Vojne biskupije pa mi je ta medijska stanka dobro došla. Međutim, izdržao sam tek devet mjeseci, jer (budući da nisam prestao pratiti tiskane i elektronske medije) više nisam mogao trpjeti da nitko ne reagira na svakodnevne brojne medijske gluposti. Požalio sam se nekim prijateljima pa su mi – u veljači 2007. – časna s. Berislava Grabovac i novinar Darko Pavičić savjetovali da “otvorim blog”. Nisam ni znao što je to blog, ali čim sam upoznao taj medij odmah sam krenuo… To je pak izazvalo novu medijsku lavinu… no to je posebna priča. Svakako, nakon prelaska na blogosferu Večernjeg lista u rujnu 2009., ukupno sam – do zaključenja ‘blogokarijere’ (u ožujku ove godine, komentarom pod naslovom “Hvala vam, braćo Austrijanci! Je li ‘teologija crokausta’ isto što i ‘industrija holokausta’?”) – izdržao u toj medijskoj “areni” gotovo punih dvanaest godina.

Bili ste na službi u Zagrebu, pa u Gospiću, a sada ste već duže vrijeme u jednom malom ličkom mjestu. “Patite” li za Zagrebom?

– Vjerujem da u tome Vašem pitanju, gospodine Pavkoviću, nema tzv. urbanog rasizma, koji sam često osjetio kod mnogih, i to u svim velikim gradovima a ne samo u Zagrebu. Ali, kad je riječ o metropoli, nažalost tu, naravno samo u glavama nekih, već je južno od Save sve “teška provincija” i “najcrnji Bangladeš”, a da ne govorimo o njihovoj slici Like i ostalih pustih hrvatskih ‘vuko-medvjeđih staništa’… U Zagrebu sam proživio gotovo trideset godina, i Bog se pobrinuo – a sâm sam to odabrao! – da dođem u mirniju sredinu upravo kad mi je to s obzirom na životnu dob bilo potrebno. Tako da nikakva razloga nemam za nekakvu “patnju za Zagrebom”. Sredina u kojoj sada živim, nakon trogodišnje službe u Gospiću, nije “malo ličko mjesto”, nego predivna Gacka dolina – drevna hrvatska pokrajina, koja je u prošlosti često činila cjelinu s Likom i Krbavom pa i susjednim regijama. Nažalost, davno se udomaćio, od svih nehrvatskih režima u prošlosti nametan jedinstven pojam “Lika” za cijeli ovaj kraj. A koliko je to pogrješno pokazuje činjenica da današnja Ličko-senjska županija i Gospićko-senjska biskupija uključuju Grad Senj odnosno Senjski dekanat koji nemaju nikakvu “ličku tradiciju”. Odnosno, županija obuhvaća područje južno od Velebita, odnosno dio otoka Paga, a u granicama biskupije su Ogulinski i Modruški kraj koji također nisu Lika. Ali hrvatska školska “širina” i zemljopisna površnost su takve da Pula može biti u Dalmaciji, a Prelog u Slavoniji…

Svojedobno ste uzdizali pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirali Severinu…!?

– Hvala Bogu to je još jedna od predrasuda koju ste točno naveli. Jer Nives uopće nisam uzdizao – nego sam samo jednom u životu (u srpnju 2008.!) sudjelovao u predstavljanju njezine knjige Gola istina – a Severinu sam doista kritizirao, jer se javno mnogo puta očitovala kao katolkinja, a svojim je životom i pjesmama svjedočila sasvim suprotno.

Kako to da ima malo duhovnih pjesama, pa općenito i sadržaja u medijima, od novina do televizije, o našim duhovnim vrijednostima? Obično, kad se, poglavito u zadnje vrijeme piše o Crkvi u Hrvata, iznose se samo ružne teme?

– To pokazuje da urednici ili vlasnici medija u Hrvatskoj ne žele te sadržaje u svojim medijima, premda znaju da je golema većina naroda sklona upravo takvim prilozima. Upravljači medija, dakle, ili narod ignoriraju ili ga žele duhovno i mentalno preoblikovati u skladu sa svojim “vrijednostima”. Tome naravno služe i ružne teme o Crkvi.

Zbog čega se sve više zaboravlja Domovinski rat, pa i krunica koja je bila jedan od simbola hrvatskih branitelja i stradalnika?

– Djelomice je to jasno iz ovoga što sam malo prije rekao. Iskustvo potvrđuje da tzv. lijevo-liberalnim medijima, tj. svima globalističke orijentacije, nema ‘strašnije’ teme od čistog spoja bogoljublja i domoljublja – što se zapravo očitovalo u cijelom Stepinčevu životu, uključujući njegovo čovjekoljublje. A taj ‘spoj’ Neba i Domovine, simboliziran u liku branitelja s krunicom oko vrata, očitovao se upravo u našem pravednom obrambenom ratu, pri čemu je – u bezizlaznom stanju pred navalom oružjem moćnog neprijatelja s potporom “međunarodne zajednice! – do izražaja došla vjera “marijanski orijentirane duše Hrvatskoga naroda”, podpuno oslonjena na Boga i zagovor Majke Božje. Zato i jesmo pobijedili. Ali današnja medijska ignorancija toga čuda pokazuje da smo poremetili ‘A-plan’ “međunarodne zajednice”, koja je poslije aktivirala ‘B-plan’ i priznala hrvatsku pobjedu. Ipak, trajna netrpeljivost i zloba raznih ‘sotonerijskih’ organizacija prema nama je očita na svim područjima života – od proglašavanja “smećem” našega kreditnog rejtinga (što podsjeća na Marks-Engelsovu etiketu Hrvata kao “smeća”!), preko političkih pritisaka i ucjena, do svakodnevnog blaćenja i naroda i države raznim pogrdnim izrazima. Međutim, to nas ne smije zbunjivati, jer kršćani znaju da đavao napada samo one koji nisu njegovi i koji žele biti Božji. Apostol Pavao zato u Drugoj poslanici Timoteju jasno upozorava: “Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni” (3,12). A Isus nas je već prije toga ohrabrio ‘blaženim’ upozorenjem: “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Matej 5,10-12). Ako tako budemo gledali na naše vrjednote i na napade na njih tada veličinu žrtve naših branitelja – kao i kršćanskih mučenika! – nikada nitko neće uspjeti izbrisati iz hrvatske kolektivne memorije te će uvijek biti onih koji će moliti Krunicu i misliti na branitelje naše slobode kojima je krunica u ratu bila najjače ‘oružje’!

A što Vi mislite o pozdravu “Za dom spremni”, pa i o Thompsonovim pjesmama?

– Pa mislim isto što misle svi zdravi i normalni pripadnici svih naroda na svijetu, koji su spremni braniti svoj ‘Dom’, dakle svoj život, svoju obitelj te svoj narod i domovinu. A to je definirano već u svojevrstnom geslu moćnog Rimskoga carstva (zapisanu kod pjesnika Horacija), koje na latinskom glasi: “Dulce et decorum est pro patria mori” (tj. Slatko je i dolično umrijeti za domovinu). Jasno, globalistima svih boja to smeta, jer takve čvrsto ukorijenjene narode teško mogu pokoriti. A budući da su upravo tim duhom prožete pjesme Marka Perkovića Thompsona, on je zbog toga žestoko na udaru i medija i raznih podružnica ‘globalističke sotonerije’. Njegove pjesme su u moderno glazbeno ruho sjajno ‘upakirane’ vrjednote i krjeposti koje su hrvatski narod očuvale tijekom krvave prošlosti. Zato sam Thompsonovu liriku definirao kao ‘MPT-ov BOD’ (Bog, Obitelj, Domovina). U “Hrvatskom slovu” je već ujesen 2002. objavljena moja analiza pozadine napada na njega pod naslovom “Korijeni thompsonofobije”, a taj prilog objavio sam i na blogu odmah 2007. (dostupan je na internetu). Štoviše, namjeravao sam, ali nažalost nisam stigao, napisati i studiju sa šifriranim naslovom ‘TPM MPT’ – što znači Teologija pjesničke matrice Marka Perkovića Thompsona.

Pratite li politiku, osobito sjednice hrvatskog Sabora?

– Oprostite za grubu iskrenost, ali nisam ni glup ni politički nepismen da dragocjeno vrijeme trošim uludo! Ipak znadem što se događa, jer očima preletim naslove u novinama, ali televiziju ne gledam već 38 (slovima: trideset i osam!) godina. Međutim, jadni naš naivni i politički neupućen narod doslovce je opsjednut demonom politike, a pojma nema niti što je ona niti kako funkcionira – premda je to lijepo i jasno objelodanio ‘dubinski’ upućen insajder Vladimir Šeks, rekavši u jednoj tv-emisiji da “Hrvatski sabor ne odlučuje ni o čemu važnom, jer se odluke donose na drugom mjestu, u gremijima…”! Dakle, zainteresirano pratiti politiku isto je što i živcirati se gledajući namještenu utakmicu. Nažalost, o tome pojma nemaju ni svećenici, ni većina hrvatskih intelektualaca, a čak i biskupi sudjeluju u obmani naroda ponavljajući floskulu da je “politika skrb za opće dobro” (kao da još uvijek živimo u vrijeme stare Grčke, a ne u 21. stoljeću kad je sve pod kontrolom centara moći i Kapitala, za koje Biblija kaže da su “upravljači ovoga mračnog svijeta”)! Zato ja već barem deset godina javno pozivam na bojkot izborne farse i lakrdije, jer ne želim sudjelovati u laži i prijevari. Sapienti sat.

Što mislite o polemikama oko Jasenovca, a što u svezi Bleiburga? A kako gledate na “derneke” u Kumrovcu?

– Nažalost, zvučat će nekima ružno što ću reći, ali na sva tri spomenuta mjesta događaju se “derneci”! Jasno, s različitim porukama i različitim ‘liturgijama’. Riječ je o bolnim i teškim temama iz naše bolne i teške prošlosti, gdje se u javnoj areni još uvijek vodi borba između istine i laži, između znanosti i mitologije, između ‘cromoljublja’ i antihrvatske histerije… A to bi konačno trebalo staviti u arhive i muzeje odnosno u “povijest”, ali spomenuti “upravljači ovoga mračnog svijeta” dobro znaju koliko je hrvatski narod i osjetljiv na te teme, i ranjen događajima i lažima… pa zato i u medijima i u politici namjerno stalno podpaljuju vatru borbe između “ustaša i partizana”. Ali, teološki gledano, i tu treba prepoznati “mysterium iniquitatis” (otajstvo zla) s kojim se svaki ljubitelj Istine, Dobrote i Ljepote mora hrvati do konca života, i što će, kako nas Biblija poučava, trajati do konca svijeta.

Koliko ste dosad objavili knjiga, pišete li nešto novo?

– Dosad mi je izišlo osam samostalnih knjiga, a urednik sam i suautor knjige “MI 25 godina za Boga i Hrvatsku dragu” (2001.) te monografije “Vojni ordinarijat u RH” (2007.), kao i (zajedno s još devetero novelista) dviju knjiga priča “Otočki dekameron” (2016. i 2017.). No, možda je najbolje da navedem sve ostale naslove, jer većini su nepoznati. Prva samostalna knjiga mi je “Pogled sa Sljemena” (2005.), a ostale su “Hrvanje sa svijetom” (2007. i 2008.), “Moji topnički dnevnici” (2009.), “Raspuća blogovske neo/zbiljnosti” (2010.), “Vikar crkve Naše Gospe” (2013.), “Uoči progona” (2017.), “Tko ne čita – umire glup!” (2018.), i “Doncameron” (2019. – mojih deset priča iz Otočkog dekamerona). U pripremi mi je deveta knjiga, koja će biti iznenađenje – jer je to moje prvo glazbeno tiskano djelo.

Nego, branili ste i Ćiru Blaževića, “trenera svih trenera”, kad se nedavno “spetljao” s Miloradom Pupovcem… Zašto?

– Pa zato što Ćiru napadaju i pljuju kao lakrdijaša oni kojima njegovo lakrdijašenje prije nije smetalo nego su mu čak pljeskali kao velikom domoljubu! A to je još jedan znak masovne hrvatske površnosti koja kod ljudi cijeni samo ono što joj donosi ugodu i osjećaj “ponosa i slave”, poglavito u sportu, i koja ne zna kako je sva politika zapravo najobičnija zabava za narod koji je obmanut navodnim tuđim zauzimanjem za njegovo dobro! A obmana je uvećana uvjerenjem da sam narod o tome odlučuje. Nevjerojatno je kako narod ne shvaća (a to mu ne posvješćuju ni duhovni auktoriteti!) da “upravljači ovoga mračnog svijeta” – koje znanstvenik Jean Ziegler naziva “novim gospodarima svijeta” – nisu toliko ludi da NARODU prepuste odluku o nečemu što je NJIMA važno! Zato bi se ista graja digla npr. i na Dalića, da nekome od “nepoćudnih” dade potporu.

Dobro. S ovim se možemo i ne trebamo složiti, ali, uskoro ćemo opet na izbore. Tko će Vam biti draži: K.G.K. ili Škoro, Milanović, Kolakušić…?

– Nakon svega što sam već rekao dodat ću, slikovito, da prema figurama na šahovskoj ploči ili fikusima u uredima “visokih predstavnika” u malim narodima nemam nikakav osjećaj, kakav imam prema bilo kojem čovjeku. Ali da moj odgovor bude potpuniji i jači, bit će najbolje da ponovim ocjene koje sam dao o tzv. predsjedničkim kandidatima prije pet godina. Objavio ih je Hrvatski tjednik (18.12.2014.) pod naslovom: Svi su oni velika ništica. Evo što sam tada rekao, a Vi i čitatelji – po onome što su od tada do danas ta “4 asa” učinila – prosudite u čemu sam pogriješio.

IVAN VILIBOR SINČIĆ (0 (ništica)): Kao što mu ime govori – on je ‘mali sin’ nekoga ‘velikoga tate’ ili globalnoga tata, ubačen u kampanju da kao ‘polukandidat’ unese malo živosti i mladenačkoga šarma u strogi i uštogljeni političko-medijski show.

MILAN KUJUNDŽIĆ (0 (nula)): Ako nije tajni igrač nekog velikog lobija, onda je totalna hrvatska naivčina s naglašenim neartikuliranim entuzijazmom, iz prvoga razreda ‘političke hlebinske škole’, koji želi biti Al Capone kako bi uništio mafiju.

IVO JOSIPOVIĆ (0 (zero)): Prvi crveni pijanist Kukuriku orkestra sa zmijom za hrvatskim klavirom, koji već pet godina Hrvatima uporno pokazuje kako, pod palicom globalnoga dirigenta, uspješno izvodi magijski obred ‘Sympathy for the Devil’.

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ (0): Prividno šarmantna igračica globalnoga vojnog lobija poslana u Hrvatsku da na domoljubnim ‘guslama’ u narodu probudi lažnu nadu u pobjedu ‘naših’ i ojača (nepri)rodnu feminističku frontu (na koju je ‘pala’ i HBK).

Ne čini li Vam se da su Hrvati previše jalni i zlobni ili, kako bi netko rekao, “malo nas je al smo govna”…?

– Ništa mi se ne čini, nego sam siguran da takvu paušalnu i preopćenitu ocjenu o bilo kojem narodu na svijetu, a poglavito o vlastitom narodu, može dati samo onaj tko je teško bolestan od sado-mazohističkog sindroma pa bi hitno trebao na terapiju kod nekog vrsnog psihijatra. Jer ni jednom narodu na svijetu ne može se zalijepiti ‘precizna’ etiketa, jer u svim narodima svijeta ima i svetaca i zločinaca, a jal i zloba nisu nikakav hrvatski “endem”, nego su nam poznati već Adamovih sinova! Nažalost, razne ružne etikete – koje nastaju i u neprijateljskim kuhinjama – naš površni mentalitet olako prihvaća, jer one u njemu brzo izazovu osjećaj nemoći pa zaključi da se ni za što ne trebamo truditi, jer ako tzv. veliki reknu da smo mi Hrvati “izgubljen slučaj” onda je to valjda istina. Tako se prepustiti apatiji mnogo je lakše nego “zasukati rukave”, izložiti se riziku i prihvatiti žrtvu!

Zatim, zanima me je li itko od takvih mrzitelja svoga roda i naroda čuo za ono što akademik Pečarić ponavlja na predstavljanjima svojih knjiga: “Tako je Papa Ivan Pavao II. za nas Hrvate govorio da smo NAROD NADE, a bivši francuski vojni biskup Michel Dubost na Međunarodnom vojnom hodočašću u Lurdu je rekao da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. (Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.). Slično je doživio don Anđelko Kaćunko u Lurdu na vojnom hodočašću sredinom svibnja 2005. Kardinal i nadbiskup Kölna, Joachim Meisner je tvrdio: ‘Hrvati su sol u njemačkoj katoličkoj juhi’.” Problem je što se naš mentalitet brzo uzoholi nad uspjehom i tuđim pohvalama te još brže ‘potone’ u beznađe radi neuspjeha i tuđih kritika, a treba nam samo zdrava uravnoteženost. Potrebno nam je upravo ono što je veliki prijatelj hrvatskoga naroda – kojega većina Hrvata voli i “diže u zvijezde” – Sv. Ivan Pavao Dragi (tako ga ja zovem, ne Drugi!) baš nama i to na našem jeziku rekao u Solinu 4. listopada 1998.: “Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko!”

Što znače 10 Božjih zapovijedi, kad ih malo tko ili gotovo nitko ne poštuje?

– Te Božje zapovijedi su zapravo naravni moralni zakon, koji je Stvoritelj utkao u čovjekov genetski kod, ali ih je Izraelu, svojemu Izabranom narodu preko Mojsija dao kao znak Saveza, kao “ustav” i sustav na religijskoj razini, koji ostaje do konca svijeta svima narodima i pojedincima kao Božji putokaz, vječni znamen i temeljni kamen, bez obzira na to koliko ljudi (na svoju štetu!) ne živi po tim Zapovijedima.

Po crnoj demografskoj slici onda izgleda da su Hrvati masovno odbacili Božje zapovijedi?

– Dobro ste rekli, jer to je doslovce biblijska “dijagnoza”. Mnogo je primjera za to u Sv. pismu. Tako npr. prorok Jeremija (2,11-13) posvješćuje Izraelcima da su upravo zbog odpadništva od Boga upali u nevolje: “Je li koji narod mijenjao bogove -oni čak i nisu bogovi!A narod moj Slavu svoju zamijeniza one što ne pomažu!Zapanjite se nad tim, nebesa,zgranite se i zaprepastite, riječ je Gospodinova.Jer dva zla narod moj učini:ostavi mene,Izvor vode žive,te iskopa sebi kladence,kladence ispucanešto vode držati ne mogu.” A malo dalje – u 19. redku – prorok utvrđuje zašto su Izraelci postali robovi i zašto je njihova zemlja u pustoš pretvorena: “Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Gospoda, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi – riječ je Gospoda Boga nad Vojskama.” To doista treba uzeti doslovce, jer Božja je riječ jasna. Uzalud se Hrvatima pozivati na kršćanstvo “od stoljeća sedmog”, kad ‘Crotitanik’ ubrzano tone. Narod je na rubu provalije skorog izumiranja i situacija je toliko dramatična da je neshvatljivo što svi nacionalni “alarmi” nisu uključeni! A upravo je suprotno – i mediji, i politika, i ukupna javnost, pa čak i Crkva sa svim odgovornim auktoritetima gotovo uopće ne spominje taj najveći problem našega naroda. Nažalost, i politika i narod, jednako kao i demografi grdno se varaju misleći da neke ekonomske mjere nešto mogu promijeniti. Zato sam na tribini u Otočcu demografu Štercu rekao da “demografija” nije ni politički ni ekonomski problem, nego – duhovni! Svi su se začudili toj tvrdnji, ali ona je očita iz iskustva da djecu ne rađaju BOGATI, nego oni koji se oslanjaju na BOGA! Već je početkom 20. st. nastala izreka da je “kapitalizam najbolja kontracepcija”. U ovoj dramatičnoj situaciji zastrašujuće je i zapanjujuće na što sve Hrvati&hrvatići (čak i misleći ljudi, uključujući i crkvenjake) troše dragocjenu nacionalnu energiju! Kao da nitko ne zna kako “upravljači ovoga mračnog svijeta” žele upravo ovakvo stanje – jer što se prije smanji broj Hrvata to lakše će se na području Lijepe Naše naseliti imigranti. Jasno, nekima je sva “domoljubna galama” protiv ‘političkih vjetrenjača’ samo loša maska za demografsko-‘domografske’ propuste koje su u svojemu životu napravili (a to je svima teško priznati)! Zato, premda Crotitanik nezaustavljivo tone, razni medijski pa i teološki (b)analitičari raspredaju, slikovito rečeno, ili o snazi brodskih motora, ili o karakteristikama mora po kojem plovimo, ili o karakternim osobinama svirača brodskog orkestra… a političari su kao šef palube koji moli kapetana da se zamijeni poklopac školjke u jednom WCu… Eto, to je vjerna slika, premda malo karikirani mozaik, duhovnog stanja u Hrvatskoj, za koje neki rado optužuju razne “vanjske neprijatelje”. Ali to je velika obmana i bijeg od istine, jer nitko ne želi priznati da Hrvatskoj prijeti opasnost “iznutra”, tj. od samoga Hrvatskoga naroda, koji ubrzano izumire jer ne rađa djecu, ali ne zbog siromaštva, nego zato što se više ne klanja Bogu, već je za kumira-idola-božanstvo prihvatio svjetovno-materijalistički PTSP (= Progres-Tehnologija-Standard-Prosperitet). Zato bi se naša Crkva prva trebala trgnuti iz uspavanosti ter, poput proroka Jone u Ninivi, narod jasno i jednostavno svakodnevno pozivati na život po formuli MOLI-RADI-RODI, jer se samo žrtvom može priskrbiti evanđeoski BON (Bog-Obitelj-Narod) odnosno sebi i svojoj djeci osigurati budućnost. Ako se to ne dogodi, već u bliskoj budućnosti stići će je optužba za grijeh propusta šutnjom, a netko će joj i ‘zalijepiti etiketu’, u krležijanskom duhu, da je ‘Hrkao Blaženo Kler’ dok su tonuli brod i škver!

Nakon takve otvorenosti, dragi don Kaćunko, jeste li Vi “Za dom spremni” ili…?

– Poslije svega o čemu smo razgovarali, poštovani Pavkoviću, neka umjesto izravna odgovora na to pitanje bude i moja svakodnevna jutarnja molitva:

Gospodine, svemogući Bože, tvojom dobrotom započinjem ovaj radni dan. Spasi me i vodi svojom snagom i ne daj da danas grijeha počinim, već da moje misli, riječi i djela budu posve u skladu s tvojom voljom te tvoju pravednost i ljubav odrazuju. Ne dopusti da nekom glupošću poremetim tvoj plan sa mnom. Ako treba daj mi trpjeti za Crkvu, ali ne daj mi teret koji ne mogu nositi. Neka cijeli moj život bude tebi na čast i hvalu, na korist cijeloj Crkvi i za dobro našega naroda. Daj da ti u poniznosti ustrajno služim i da te životom svojim proslavim. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari