Pratite nas

Razgovor

Povjesničar Vladimir Šumanović: Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca

Objavljeno

na

Razgovor povjesničara Vladimira Šumanovića za “Glas Koncila”

Apokalipticni dani

Nedavno je predstavljena memoarska knjiga pokojnoga hercegovačkoga franjevca o. Janka Bubala »Apokaliptični dani«, u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »CroLibertasa« iz Chicaga. Vicepostulator i urednik hrvatskoga izdanja o. Miljenko Stojić skrenuo je pozornost slušatelja uz ostalo i na posvetu knjige: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete.« Knjiga govori o događajima u Hercegovini i šire krajem i nakon Drugoga svjetskoga rata, rasvjetljavajući brojna onodobna zbivanja, među kojima i stradanja širokobrijeških franjevaca.

Taj iznimno vrijedan memoarski tekst ima i svoje znanstveno uporište u studiji mr. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega«, objavljenoj u »Časopisu za suvremenu povijest«.

Mr. Šumanović rođen je u Zagrebu 1988., gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a diplomirao je jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao poslijediplomski (doktorski) studij povijesti. Zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest. Bavi se nacionalnom i svjetskom suvremenom poviješću, a uže područje znanstvenoga interesa mu je razdoblje Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih članka u različitim časopisima.

Potvrda Titove zapovjedne odgovornosti

Šira hrvatska javnost nije upoznata s Vašim doista važnim i pomalo šokantnim otkrićem da je »likvidaciju širokobrijeških franjevaca Josip Broz Tito zapovjedio još prije početka napada na Široki Brijeg«! Temeljem kojega dokumenta donosite citiranu tvrdnju?

Vlado Sumanovic

Zaključak o spomenutoj Titovoj zapovijedi temeljio sam na analizi objavljenoga dokumenta Fitzroya Macleana od 8.veljače 1945. u kojem Maclean kao zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), osvrćući se na pisanje jugoslavenskoga tiska protiv hercegovačkih franjevaca, navodi kako mu je Tito »nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«. Macleanovo izvješće objavljeno je u zborniku dokumenata »Tito – Churchill: Strogo tajno« koji su 1981. zajednički objavili Arhiv Jugoslavije i Nakladnička kuća »Globus« iz Zagreba.

Kada se taj dokument uklopi u kontekst povijesno relevantnih okolnosti likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu, razvidno je da je on ne samo potvrda Titove zapovjedne odgovornosti, nego i jasan pokazatelj da je britansko državno vodstvo bilo u realnom vremenu upoznato s tim događajem. Da pojasnim, bitka za Široki Brijeg počela je u ranim jutarnjim satima 6. veljače te je trajala sve do poslijepodnevnih sati 7. veljače, a Maclean je svoje izvješće napisao 8. veljače, dan nakon završetka bitke, tj. u trenutku kada su franjevci već bili likvidirani.

Naknadno konstruiran dokument 26. dalmatinske divizije

Približite nam malo to izvješće o tobože »opravdanom« pogubljenju franjevaca i barem neke nelogičnosti i neistine u njemu.

Široki Brijeg

U izvješću 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskomu korpusu o borbama za Široki Brijeg od 16. veljače 1945.
prisutno je pet očitih nelogičnosti iz kojih je jasno da je taj dokument naknadno konstruiran iz dnevnopolitičkih razloga, odnosno da nije autentičan tekst nastao neposredno nakon bitke za Široki Brijeg. Prva nelogičnost vezana je uz opisani smjer kretanja 26. dalmatinske divizije u razdoblju koje je prethodilo bitki za Široki Brijeg. Usporedbom toga dokumenta s izvješćem ostalih postrojba vidljivo je da se 26. dalmatinska divizija nije nalazila na području navedenom u tom dokumentu.

Druga nelogičnost odnosi se na ocjenu prema kojoj su se ranije prikupljeni podatci vojne obavještajne službe postrojba 8. dalmatinskoga korpusa o sastavu širokobriješke posade pokazali točnima. Ta nelogičnost očita je na temelju toga što je kao izvor za taj zaključak priloženo izvješće 8. dalmatinskoga korpusa od 4. veljače iste godine u kojem je ne samo popis postrojba, nego i njihov ukupan broj bitno različit od onoga navedenoga u tom dokumentu.

Pobijeni.jpg

Treća nelogičnost jest opis samostana, koji je u tom izvješću prikazan kao glavno uporište obrane, premda je izdruga dva dokumenta, arhivskoga izvješća obavještajne službe 8. dalmatinskoga korpusa od 5. veljače i zemljovida s ucrtanim položajem širokobriješke posade, objavljenoga u ratnoj monografiji 11. dalmatinske brigade, posve jasno da se nikakva vojna postrojba nije nalazila u samostanu.

Slijedom toga formulacija navedena u izvješću prema kojem 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije drugoga dana bitke u 8 i 45 »upada u samostan i poslije kratke bitke zauzima ga« očita je obmana jer sugerira da se vojska nalazila u samostanu drugoga dana bitke, odnosno 7. veljače. Do koje je razine riječ o netočnosti najočitije je iz okolnosti da je u izvješću navedena borba unutar samostanskih objekata, ali ne i točan naziv postrojbe koja se tamo nalazila.

Četvrta nelogičnost odnosi se na izostanak važnih događaja koji su uslijedili nakon završetka borba, kao što su likvidacija tamošnjih franjevaca i odnos prema lokalnomu stanovništvu. S obzirom na to da je u onodobnom jugoslavenskom tisku priznata likvidacija franjevaca, pod optužbom da su bili sastavni dio širokobriješke posade, posve je nevjerojatno da bi ta činjenica bila ispuštena u izvješću u kojem je opisano razdoblje od 30. siječnja do 8. veljače jer bi iz njezina ispuštanja proizlazio nevjerojatan zaključak prema kojem je novinski članak činjenično sadržajniji od povjerljivoga vojnoga izvješća. Na jednak način nelogično je i zaobilaženje pitanja odnosa prema lokalnomu stanovništvu s obzirom na to da je ta tema bila do te mjere važna da je spominjana i u kasnijim izvješćima 26. dalmatinske divizije.

Peta nelogičnost vizualnoga je karaktera i odnosi se na neuobičajeno dvostruko navođenje datuma na početku izvješća, kao i na urudžbeni broj koji s obzirom na navodni datum izvješća nije mogao biti točan.

Likvidacija nepokretnoga u bolesničkoj postelji

No poslijeratna je partizanska historiografija odmah, mora se priznati, doista uspješno plasirala mit o opravdanosti pogubljenja širokobrijeških franjevaca. Možete li nam nešto reći o toj medijskoj potpori onodobnih režimskih glasila?

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dosljedno je marksističkomu pristupu o religiji kao ključnom protivniku u »ovladavanju masama« kao ključnoga protivnika označila upravo vjerske institucije. Katolička je Crkva u tom kontekstu zbog svoga međunarodnoga karaktera bila posebno opasna te su zato njezini pripadnici bili na posebnom udaru.

Međutim, s obzirom na to da je Komunistička partija na vlast došla u okolnostima formalnoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, morala je paziti na to da opravdanje za progon Katoličke Crkve nema ideološki karakter.

Stoga su franjevci optuženi da su pucali na pripadnike NOVJ-a. Razlog za konstruiranje upravo te teze razumljiv je ako se analizira spomenuto Macleanovo izvješće u kojem je on, opravdavajući Titovu odluku o tzv. drastičnim akcijama protiv hercegovačkih franjevaca, naglasio da se Tito odlučio obračunati s njima premda se »više no ikad suprotstavlja bilo kakvom obliku vjerskih progona«.

Iako istina o širokobriješkim mučenicima nezaustavljivo ruši mit o partizanskim »oslobodiocima«, dobro je ukratko ponovno podsjetiti javnost na imena, broj, dob… pobijenih franjevaca.

Neposredno nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe NOVJ-a likvidirale su u samostanu dvanaest tamošnjih svećenika. Bili su to: Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Dobroslav Šimović, Tadija Kožul, Borislav Pandžić, Viktor Kosir, Stjepan Majić, Ludovik Radoš i Žarko Leventić. Osim njih, tih su dana likvidirani i franjevci uhvaćeni izvan samostana, kod rijeke Lištice, te oni koji su zarobljeni u bijegu prema Mostarskom Gradcu.

Dakle, i ta činjenica upućuje na to da navodno »sudjelovanje u borbama« u samostanu i oko njega nije moglo biti razlog za likvidaciju kada su ubijeni i oni koji su se nalazili izvan samostana. Uostalom, neki od ubijenih bili su u kasnoj životnoj dobi te nisu mogli sudjelovati ni u kakvim bitkama. Primjerice, fra Marka Barbarića pripadnici NOVJ-a pronašli su nepokretnoga u bolesničkoj postelji te ga likvidirali.

Na širokobriješkom području 150 grobišta

Današnji hrvatski »antifašisti« žestoko se protive poistovjećivanju njihova »antifašizma«, koji je po njima »čist«, s komunizmom u ime kojega su počinjeni brojni i masovni zločini, no u izvješću komesara 26. dalmatinske divizije Veljka Kadijevića o »širokobriješkom slučaju« citirate njegovu pohvalu »jačini i čvrstini partijske organizacije«, čime razotkrivate današnju »antifašističku« krivotvorinu i laži.

Današnja propaganda podsjeća na onu iz predratnoga, ratnoga i neposrednoga poslijeratnoga razdoblja tijekom kojega je Komunistička partija nastupala pod različitim prikrivenim imenima te nije isticala termine »socijalizam« i »komunizam«. Do V. kongresa KPJ-a, održanoga od 21. do 28. srpnja 1948., vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi nastupala je u ime Narodne fronte, a ime KPJ-a se prikrivalo. Slična je situacija i danas kada se termin »antifašizam« stavlja u prvi plan kako bi se prikrila bit pokreta čiji je temeljni simbol crvena petokraka zvijezda.

Spomenuli ste i odnos postrojba prema lokalnomu stanovništvu, pa nam recite nešto o tome.

Hrvatsko stanovništvo Širokoga Brijega, kao i čitavoga hercegovačkoga područja, teško je stradalo od postrojba NOVJ-a u zadnjim mjesecima rata. Prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i utvrđivanje grobišta Drugoga svjetskoga rata i poraća, na širokobriješkom području utvrđeno je 150 grobišta i stratišta, na kojima je stradalo najmanje 788 civila. Broj je gotovo sigurno mnogo veći jer se mnoge masovne grobnice još i danas otkrivaju. Te likvidacije civila nisu bile posljedica samovolje pojedinaca, nego logičan završetak kontinuiranoga odnosa nove vlasti prema hrvatskomu stanovništvu toga kraja. O

tome svjedoče izvješća zapovjedništava 26. dalmatinske divizije 4. jugoslavenskoj armiji od 16. ožujka i 9. travnja 1945., u kojima je pohvaljen rad partijske organizacije 26. dalmatinske divizije te je usputno navedeno da je u pripadnika te postrojbe postojalo stajalište da se pojam »neprijateljski raspoloženo stanovništvo« »bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«.

Dakle, od zauzimanja Širokoga Brijega u veljači 1945. hrvatsko stanovništvo toga kraja živjelo je pod nametnutom stigmom navedenom u izvješću političkoga komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća.

Konstruiranje poželjne slike prošlosti

Budući da su znanstvena otkrića koja ste iznijeli, doista, više nego zanimljiva te jednostavno nameću nužnost revizije dosadašnjih prevladavajućih povijesnih »činjenica« i zaključaka, navedite nam kao svojevrsni »desert« još koji sličan krivotvoriteljski primjer pripremljen u partizansko-komunističkoj »kuhinji«.

I u drugim republikama bivše Jugoslavije otkrivaju se brojni primjeri, slično načinu na koji je Komunistička partija preko svojih znanstvenih ustanova pokušala provesti promjenu društvenoga pamćenja u hrvatskom društvu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Samo ću spomenuti karakterističan primjer bez temeljite analize za takav postupak – pismo Tita i Aleksandra Rankovića Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju od 14. prosinca 1941. jer je ono metodološki istovjetno analiziranomu izvješću 26. dalmatinske divizije, ali je prilagođeno potrebama komunističkih vlasti u Srbiji.

Za razliku od izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je trebalo opravdati masovan zločin, pismo Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju konstruirano je zato da bi se stvorio privid o tome da je politički pokret pod vodstvom KPJ-a u Srbiji bio jak tijekom cjelokupnoga razdoblja Drugoga svjetskoga rata, odnosno i nakon sloma Užičke Republike u zapadnoj Srbiji krajem studenoga 1941.

Usporedbom tih dvaju dokumenata razvidno je koliko je truda vlast socijalističke Jugoslavije ulagala u konstruiranje poželjne slike prošlosti kojoj je na taj način dala historiografsku utemeljenost. Slijedom toga ta dva dokumenta važna su upravo zato što upućuju na nužnost istraživanja Drugoga svjetskoga rata, ali uostalom i svakoga povijesnoga razdoblja, bez unaprijed zadanih zaključaka temeljenih na interesima različitih političkih skupina. Nema i ne može biti zabranjenih tema ili nedopuštenih zaključaka, nego je jedini pravi i stvarni kriterij znanstvena metodologija koja rezultira utvrđivanjem istine kakva god ona bila.

Partizanska krinka u likvidaciji političkih protivnika

Jesu li tvrdnje o naoružanim franjevcima, njihovu oružanom otporu, vojnim utvrdama u samostanu i slično nastale da bi partizani opravdali hladnokrvno ubojstvo bez suda i presude?

Da. Praksa NOVJ-a odnosno partizanskih postrojba bila je likvidirati političke protivnike tijekom zauzimanja određenoga mjesta, odnosno u nekoliko sati meteža nakon završetka borba. To je poduzimano iz dva razloga. Prvo, da se prikriju tragovi zločina i, drugo, da se likvidirane osobe, kao u ovom slučaju širokobriješke franjevce, optuži da su se aktivno borili protiv njihovih postrojba te da su slijedom toga likvidirani kao aktivne vojne osobe.

Mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti

Na kraju, iako ste Vi prvotno znanstvenik, nameće se pitanje koje nekako »iskače« iz toga okvira. Kako u kontekstu »širokobriješkoga slučaja« gledate na grčevito, gotovo fanatično zagovaranje političke i moralne veličine »najvećega sina svih naroda i narodnosti« – Tita?

Veličanje lika i djela Josipa Broza Tita nije u suprotnosti s tzv. širokobriješkim slučajem, nego se upravo s njim skladno nadopunjava. Titovi sljedbenici, naime, nisu osobe koje bi bilo kakva znanstvena spoznaja vezana uz njihove uzore pokolebala. Oni i dalje žive po krilatici: »Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži« koja im na psihološkoj razini omogućava da masovne likvidacije civila i svećenika opravdaju nekom novom neodrživom konstrukcijom ili jednostavno prešute.

Njihovo shvaćanje stvarnosti posve je odvojeno od uporišta u činjenicama jer počiva na svjetonazoru koji je revolucionaran. U tom kontekstu mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti i dosljednosti, a ne nešto čega se treba sramiti. Doduše, iz taktičkih razloga revolucionarnu narav komunističke ideologije ne ističu ili ju prikazuju kao nužni obrambeni refleks, ali je ona prisutna u njihovu javnom djelovanju. To je razumljivo ako se uzme u obzir količina truda uložena prvo u prikrivanje masovnih grobnica, a onda i u produciranje tekstova poput izvješća 26. dalmatinske divizije čiju sam neautentičnost dokazao.

Dakle, oni su svoj cilj sasvim jasno i konkretno postavili, a sastavni dio njegove provedbe je »omasovljivanje njihovih redova«, za što je nužno imati privid znanstvenosti. Stoga njihova pozornost i jest bila usmjerena na produciranje vlastite kadrovske strukture koja bi pod formom znanstvenosti ponavljala propagandne uratke iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata.

Tomislav Vuković
Glas Koncila

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Priča o Sarafini Lauš, travničkoj Hrvatici koja je u ratu izgubila muža i trojicu sinova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.ba

Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni. Kako to, u razgovoru za Dnevnik.ba, baka Sarafina i opisuje – sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna. Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u Središnjoj Bosni.

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

Njena obiteljska tragedija, tragedija je  i svih nas  u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom  u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Sarafinu Lauš posjetila sam  u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke  od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković,  Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“

„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.

Baka Sarafina, inače, rodila je  jedanaestoro djece.

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji,  po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina,  četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.

Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće“.

„Bosna vavik i naša bila“

Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.
„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna  je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.

Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama“, kaže Sarafina.

„Ne tražim ništa, samo pravdu“

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada  dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno,  netko htio spasti.

Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

„Onda su rekli da se to desilo  nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’ govorili su joj naši  da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca 

„Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.

Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili 

„Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

„Sve se to,bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.

„Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci“

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat’,  da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.
„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?“, pita se Sarafina.

Podsjeća  i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u  Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana,  ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.

Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih  Vukovara, Srebrenice“.

Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji

„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.

Spominje i postupak  u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

„Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u  Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina.

„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“

Na  pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

„Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.

Razgovor  privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.

„Sve  bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.

Dnevnik.ba 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari