Pratite nas

Kolumne

Povlačenje apelacije Borjane Krišto zapravo je spašavanje pozicije Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Trebalo je čak 16 mjeseci da zahtjev tadašnje predsjedateljice Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Borjane Krišto stigne na stol za raspravu pred sudcima Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine o dijelovima Ustava Federacije BiH kojim se tražilo preispitivanje diskriminacijskih odredaba koje su omogućavale brojnijim Bošnjacima preglasavanje Hrvata, postavljanje u vlast Hrvata s halal certifikatom te njihovo sustavno desubjektiviziranje. Ovaj je predmet svojevrstan nastavak apelacije koju je ranije Ustavnomu sudu BiH upućivao Božo Ljubić na Izborni zakon i koja je prihvaćena 2016. godine, zbog čega umalo dvije godine kasnije nisu uopće održani izbori u BiH. No ovoga puta rasprava pred Ustavnim sudom BiH ne će biti održana jer je u posljednji trenutak Borjana Krišto odlučila povući svoj zahtjev shvativši kako su bošnjačke stranke uz potporu sudaca stranaca odlučile u njezinu predmetu negativno presuditi. Da se to dogodilo, pozicija Hrvata bila bi dodatno otežana.

Uloga ‘katolika’ Inzka

U Ustavnomu sudu Bosne i Hercegovine sjedi devet sudaca. O toga po dvoje ustavnih sudaca su Hrvati, Bošnjaci i Srbi, dok ih je troje stranaca koji su pod izravnim utjecajem međunarodne zajednice čiji rad u najvećoj mjeri modelira američka administracija, ali uz snažni utjecaj Turske i Saudijske Arabije kojima je BiH odavno dvorište za igru. Kako je uspjela doznati Krišto, sva trojica sudaca stranaca – Talijan Giovanni Grasso, Makedonka Margarita Caca-Nikolovska i Rumunj Tudor Pantiru – složili su se s bošnjačkim kolegama Seadom Palavrić i Mirsadom Ćemanom, te su trebali na plenarnoj sjednici preglasati hrvatske i srpske sudce Matu Tadića, Valeriju Galić, Miodraga Simovića i predsjednika suda Zdravka Kneževića, koji su smatrali da priziv Borjane Krišto ima utemeljenje. No to u ovakvoj državi u kojoj ne vrijede zakoni, ustavi niti logika ne znači da će na kraju biti donesena odluka kakva je jedino bila očekivana.

Naime, ustavna apelacija Borjane Krišto doslovno je bio kopirani uradak ranije apelacije Bože Ljubića, a odnosila se na način izbora izaslanika za gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Federacije BiH. Identične odredbe na prigovor Ljubića Ustavni je sud BiH izbrisao u Izbornom zakonu BiH, a sada se te odredbe ne žele ukloniti i iz Ustava Federacije BiH. Naime, Ustav hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH još uvijek ima odredbe po kojima se iz svake od deset županija bira po jedan izaslanik – Hrvat, Srbin i Bošnjak – te se pri izboru izaslanika primjenjuje popis iz 1991. godine. Te je odredbe prije dvije godine izbrisao Ustavni sud BiH u Izbornome zakonu smatrajući kako su protivne sustavu razmjernoga izbora. Prigodom toga glasovanja dvoje sudaca stranaca podržali su Ljubićevu apelaciju, a u međuvremenu se promijenio jedan sudac stranac, kojega inače biraju iz Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Tada je i dvoje bošnjačkih sudaca bilo protiv apelacije Bože Ljubića, no ipak je prošla jer je dobila potporu šestero sudaca. U međuvremenu su visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko, koji se predstavlja kao veliki katolik i vjernik, njegov pravni odjel kojemu je na čelu Belgijac Edouard D’Aoust koji je oženjen Bošnjakinjom iz Bugojna, kao i američka administracija u BiH, napravili su neviđeni pritisak na Ustavni sud BiH da ne podrži apelaciju Borjane Krišto. D’Aoust je Ustavnome sudu BiH kao ‘prijatelj suda’ dostavio podnesak u kojemu tvrdi kako Ustav FBiH ne treba mijenjati – da se iz svake županije bira po jedan izaslanik – jer se po njemu na taj način omogućuje konstitutivnim narodima koji su manjina u nekoj županiji da imaju pravo na ‘vitalni nacionalni interes’ zaštićen u toj županiji, čak i kada je samo jedan od njihovih izaslanika izabran u skupštini.

U Izbornom zakonu izbrisano, u Ustavu ostalo

Odluka da izaslanik nema pravo zastupati konstitutivni narod kojemu pripada u Domu naroda Parlamenta FBiH utjecala bi na njegovu sposobnost da zaštiti nacionalni interes konstitutivnih naroda na županijskoj razini – piše u odgovoru OHR-a. Time se zanemaruje i prihvaćeni dio iz ranije apelacije kako upravo ta odredba o biranju jednoga izaslanika omogućuje da, primjerice, Bosansko-podrinjska županija bira jednoga Hrvata u Dom naroda, iako u njoj žive 24 Hrvata, jednako kao i Posavska županija s 36.000 Hrvata. Razlika u vrijednosti glasa je čak 1600 puta. Po D’Aoustu, smisao je da izabrani izaslanici štite vitalni interes županija, a ne narodnih kolektiva, što je zapravo besmisleno. Naime, gornji federalni dom ne zove se Dom županija, nego Dom naroda. Ustavni sud BiH ranije je utvrdio kako su odredbe Izbornoga zakona, a istom analogijom i odredbe Ustava Federacije BiH, u suprotnosti s Ustavom BiH te je ocijenio kako su konstitutivni narodi i njihovo legitimno zastupanje ‘natkrovljujuće načelo ustava zemlje’. D’Aoust, navodeći sva stajališta koja zastupaju bošnjačke stranke iz Sarajeva, dodaje kako bi se u procesu izbora izaslanika i dalje trebao koristiti popisom iz 1991. godine sve dok se u potpunosti ne provede Aneks 7 Daytonskoga mirovnog sporazuma. To u praksi znači krivotvorenje izbornih rezultata, odnosno razmjernosti glasovanja, jer bi se ponovno u praksi jedino omogućilo brojnijim Bošnjacima da Hrvatima, Srbima i ostalima nameću izaslanike, odnosno u cijelosti biraju vlast, dok to nigdje ne bi bio slučaj s Bošnjacima. Možda je najdrastičniji primjer prijedloga da se u Sarajevu i dalje biraju trojica Bošnjaka i čak pet Srba kao izaslanici u Dom naroda, iako u ovomu gradu Bošnjaci danas čine 90 posto pučanstva.

Od samoga početka predaje apelacije, bošnjačke stranke koje nadziru rad Ustavnoga suda pobrinule su se da ona ne prođe. Naime, predmet je dodijeljen rumunjskom sucu Pantiru, koji je jedini od stranaca bio i protiv apelacije Bože Ljubića. Koliko je apsurdno da u BiH presuđuju sudci stranci, još je apsurdnije da su gotovo uvijek na strani bošnjačke politike, a još je apsurdnije da su bošnjački sudci donedavno bili vodeći ljudi bošnjačke SDA. Nedugo nakon smrti prvoga bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića, Ćeman je bio privremeni predsjednik SDA, a Palavrić je bila potpredsjednica stranke. Za dobre zasluge u stranci nagrađeni su mjestom u Ustavnom sudu BiH. Iako nema nikakve logike da Ustavni sud BiH izbriše identične odredbe u Izbornom zakonu, a da ih zadrži u Ustavu Federacije BiH, to bi se dogodilo da je slučaj Krišto došao na odlučivanje. Sada će se BiH nalaziti u pravnome vakuumu jer je u Izbornome zakonu izbrisana odredba da se iz svake županije bira po jedan Hrvat u Dom naroda iako ih nema za izbor u tamošnje županijske skupštine, dok će te iste odredbe ostati u Ustavu Federacije BiH.

Hrvati Edim i Anel

Kako se bošnjačke stranke ponašaju i na koji način misle nastaviti varati Hrvate, najbolje govore primjeri dvojice ‘Hrvata’ –Edima Fejzića iz Goražda i Anela Šahinovića iz Velike Kladuše – koji su ušli u hrvatski klub u Domu naroda. Nakon toga i očekivanoga rušenja apelacije, odluka HDZ-ove dužnosnice Borjane Krišto bila je ispravna i jedino moguća – povlačenje predmeta kako ne bi kompromitirao postignuće s ranijom presudom u predmetu Bože Ljubića. Ovaj slučaj uvelike podsjeća na način donošenja odluke Arbitražnoga suda u slučaju Piranskoga zaljeva kada su hrvatske službe otkrile prijevaru Slovenije. U slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata ne može se više zaustaviti ovo pravno nasilje. Cilj svega realizacija je inicijative koju potenciraju bošnjačke stranke, a podržava i značajan dio međunarodnih administracija angažiranih u BiH – stvaranje građanske države u kojoj vrijedi zakon većine. To je prokletstvo u više navrata na ovim prostorima dovodilo do rata.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Da postoje ustaški studiji u Hrvatskoj četnika ne bi bilo

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač

Ustaški studiji postoje samo na četničkim studijima

Režimske provladine Novosti srbijansko-populističkom metodom i kontinuiranom protuhrvatskom uređivačkom politikom pronašle su u Zagrebu „ustaške studije“ i tako s ocjenom i revnošću pretekle svetosavsku političku stranku (SPC), Srbijansku akademiju znanosti i umjetnosti, Naprednu stranku „europskoga Vučića“ i klub EPP-a pri Europskom parlamentu.

Na podvalu četničkih studija reagirao je Pokret za hrvatsku budućnost… No, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna kako bi se osvijetlila istina o tom da vladajuća koalicija oživljava modificirani Plan Z-4 s Vukovarom umjesto Kninom kao glavnim gradom velikosrpske ideje u Hrvatskoj. Novosti takvu politiku razrađuju, zauzvrat su pod krinkom manjinskih prava proračunski odlično financirane.

Potrebna je „šira politička akcija“. A nju nitko ne pokreće. Čak ni dosad istaknuti „predsjednički kandidati“ o četnikovanju u Hrvatskoj šute, premda bi na tom pitanju objektivne stvarnosti mogli dobiti ozbiljan broj glasova.

Dok je hrvatske šutnje četnički studiji u Hrvatskoj nemaju alternativu. Bolje im je u Hrvatskoj nego u Srbiji kojoj služe. Četnički studiji studiraju, primjerice, izreke akademika M. Bećkovića među kojima se ističu i ove dvije temeljne studijske gluposti: „Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“, „Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati“.

Pomirba naroda i europska probava

Tko još u inkluzivnoj vladi, oporbi i u Europskoj uniji misli isto kao i notorni Pupovac, nakladnik Novosti, da na Sveučilištu u Zagrebu postoje ustaški studiji? Što kaže Plenković, ministrica obrazovanja Divjak, Klub zastupnika Ustaski studijiHDZ-a i ostali klubovi? Predsjednica? Što kaže rektor Sveučilišta, sklon sveučilišnom regionalizmu?

Hoće li tko tražiti barem demanti nakladnika i urednika Novosti? Što o tome kažu hrvatski europarlamentarci koji se mahom zalažu za „više Europe“ i manje nacionalne države? Ima li, nadalje, u visokom obrazovanju ostataka četništva, djeluje li mirnodopska velikosrpska sastavnica kroz pojedine stranke i fakultete društvenih znanosti?

Sve su to legalna i legitimna pitanja koja zahtijevaju političko, moralno, zakonodavno, represivno, sudbeno, sigurnosno i svako drugo odgovorno djelovanje, osobito kroz prizmu pretrpljene agresije i neplaćene ratne odštete.

Kako živimo u doba političke šizofrenije u kojemu je političko polje oslobođeno objektivnih sadržaja, a prenatrpano ideološkim – od „škole za život“, preko (konstantno od 1918.) ćirilizacije pod kišobranom sudbeno-političke duboke države i četiri aktualna pravopisa, preko nepostojećih žrtava u Jasenovcu, pa do Oluje kao pogroma, te „ustaških studija“ i instalacije A. Miloševića u Programsko vijeće HRT-a, što sve skupa predstavlja na djelu modificirani plan Z-4 – protezu srbijanskoga fašizma na hrvatskom proračunu, čini se dobrom i korisnom zabavom s vremena na vrijeme zaviriti u povijest, čak i pod uvjetom da nas zbog toga ideološki dobermani režima proglase „revizionistom“ ili „populistom“.

Prošećimo kroz dva dokumenta više-manje nepoznata hrvatskoj javnosti, kako bismo pomogli četničkim studijima, njihovim studentima i hrvatskom proračunu, da uz pomoć izvornih vrela revidiraju svoje zablude, protuhrvatske objede i dogovornu povijest pisanu ne zbog istine, već zbog opstanka protuhrvatskog režima jučer, a danas zbog „pomirbe naroda“. Što je isto „bratstvo i jedinstvo“, ali zvuči europski probavljivo.

Povratak u stanje prije Pavelića

U jeku novoga vala ćirilizacije Vukovara podsjetimo se na temelju dostupnoga dokumenta, kako je šef hrvatske države Ante Pavelić zborio o hrvatskome jeziku. Susreo se, naime, u Sabornici s hrvatskim novinarima (dne. 4. ožujka, ne piše godina). Ne piše poimence s kojim novinarima. Ne možemo stoga utvrditi tko je od njih preživio „oslobođenje“, tko se uspio probiti u „emigraciju“, a tko je eventualno dobio dopusnicu za novinarski rad u komunističkom raju.

Pavelić

Izvještaj započinje točnim konstatacijama. „Medju brojnim pitanjima, koja su ostala kao težko nasljedstvo iz nametnute nam zajednice sa Srbijom, hrvatski je jezik nešto silom, a nešto ostalim utjecajima u tolikoj mjeri iznakažen, da je jedno vrijeme bilo upravo bolno slušati i čitati sve ono što je bilo rečeno ili napisano tako iznakaženim jezikom.

Činjenica je, da su Srbijanci u školama, urednima, a osobito u vojsci nasilno kvarili hrvatski jezik, te ga srbizirali i nakazili raznim svojim i tudjim riečima. Trebalo je mnogo sviesti, ljubavi i odpora, da se hrvatski jezik kako tako sačuva od podpunog iznakažnjenja i da barem u skučenim granicama bude spašena čistoća materinske rieči“.

Budući da su konstatacije povijesno točne glede razdoblja od 1918. do 1941., one u interpretaciji četničkih studija predstavljaju „reviziju istorije“.

Pavelić „je dao izvrstne pobude za čišćenje hrvatskog jezika i za uporabu hrvatskih rieči i naziva, umjesto brojnih tudjica, koje su tokom posljednjih godina nagrdile ljepotu i čistoću hrvatskog jezika“. Smetalo ga je pretjerano upotrebljavanje „da“, tzv. dadakanje.

Kao jezični nestručnjak smatrao je kako je ispravno napisati „znam kupiti“, a neispravno „znam da kupim“. Podsjetio je kako je prije NDH u kaznenom zakonu „bila unesena čak i nagrda od riječi ‘sudija’“. Kako navodi dokument, novinarima je dao još nekoliko primjera „izrazito nevaljanih rieči, koje se još uviek upotrebljavaju, i ako postoje liepe hrvatske rieči te i ako prije takove nevaljane rieči nisu bile upotrebljavane“.

jezi ap

Hoću reći kad bi postojali „ustaški studiji“ (ili barem zakon o jeziku), Hrvatska ne bi imala problem s ćirilizacijom i tuđicama u tolikoj mjeri kao što ima danas… No, njih nema. Imali smo, istina, (ustaško?) Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojega je ukinula (ustaška?) Račanova vlada, a potom 2012. i (ustaška?) Milanovićeva vlada po ministru (ustaši?) Željku Jovanoviću (8. svibnja, na dan „oslobođenja“ Zagreba).

Takvo što usudio bi se napraviti samo srpski kralj Karađorđević prekjučer, Tito jučer ili četnički studiji danas. Vijeće nije ponovo uspostavljeno. Ali je godine 2017. osvanula Deklaracija o zajedničkom jeziku s potpisnicima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Stječu se, dakle, uvjeti za uspostavu (četničkoga?) stanja koje je prethodilo kratkotrajnom Paveliću.

Ustaška skrb za nezbrinutu djecu odmetnika

I drugi dokument (prijepis) također je zanimljiv sa stajališta ne samo četničkih studija. Naime, kaj. Autor: „’Ustaša’ Hrvatski oslobodilački pokret – logor ženske ustaške mladeži“ iz Gline. Nadnevak: dne. 27. travnja 1942. Primatelj: Kotarska oblast Glina. Predmet: „Prijedlog za osnivanje ubožnice i dječjeg sirotišta“. Broj: 64/42. Ženska ustaška mladež upozorava kotarsku vlast o tome kako već dulje vremena „osijeća se potreba, da se u Glini osnuje ubožnica“ za starce kako bi se Državna bolnica odteretila, osobito u zimskim mjesecima kad starčad nema „drugog skloništa“, što „smeta redovnom radu“ bolnice i oduzima mjesta bolesnicima. Ali, dragi profesori i studenti četničkih studija, to nije sve!

Mlade su ustašice primijetile „da nije prijeko potrebna samo ubožnica za starce i iznemogle, nego isto tako a i još više dječje sirotište. Naime, zbog „izvanrednih ratnih i revolucionarnih prilika u ovom kraju“, došlo je do „znatnog porasta“ djece bez roditelja ili onih čiji roditelji nisu nikako u stanju, da sami svoju djecu izdržavaju. „U najnovije vrijeme uporedo s povratkom pravoslavnog žiteljstva iz šume, broj ovakove sirotinje stalno raste.

Budući da su, naime u borbama hrvatske državne vojske s odmetnicima mnoga sela popaljena, to se mnogi od ovih nemaju kamo vratiti, pa tumaraju okolo, osobite žene s djecom, i traže zarade. Ali naravno, da ih nitko neće primiti u posao s nejakom djecom. Stoga bi bilo prijeko potrebno, da se državne vlasti za to pobrinu, u prvom redu, da se osnuje u Glini ili negdje drugdje u ovome kraju dječje sirotište, gdje bi se mola smjestiti barem najpotrebnija sirotinja i siročad“.

uboznia

Odmetnici su, dakle, tumarali s djecom, nije, hm, bilo organiziranoga odlaska iz Hrvatske „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“, niti Carla Bildta i Petera Galbraitha, kao godine 1995. Stoga zabrinute ustašice pišu: „Ne moramo naglašavati, da nam osnutak ovakovih zavoda ne nalaže samo socijala svijest i čovječnost, nego i čisto politički razlozi.

Jer u ovom nemirnom i nesigurnom kraju naša je socijalna i još više politička dužnost, da spriječimo nepotrebno stvaranje novih nezadovoljnika, rulje gladnih očajnika, koji su spremni na sve. A osim toga, mi se moramo, ako hoćemo ove krajeve barem za budućnost ne samo materijalno, nego i duhovno osigurati Hrvatskoj, pobrinuti za hrvatski nacionalni odgoj ove djece čiji su roditelji bili odmetnici i kao takovi stradali od hrvatske državne vlasti. A ako svu tu djecu pustimo, da zajedno s roditeljima s mržnjom i očajem obilaze oko svojih pustih garišta, ni po jednom psihološkom zakonu ne možemo očekivati, da će se oni sami nekim čudom izgraditi u svijesne Hrvate, koji će ljubiti ovu zemlju i ovu državu“. Socijalno osjetljivo, politički mudro.

Četnički studiji: Hrvati su ustaše

Imale su cure i konstruktivan prijedlog: „Napominjemo da bi za ubožnicu, prema izjavi samog g. upravitelja Državne bolnice, bila najprikladnija jedna bolnička zgrada, koju sama bolnica ne treba i koju je upotrebljavala Ustaška vojnica. Možda bi se za prvo vrijeme u toj istoj zgradi dalo urediti i sirotište, ali držimo da se za tu svrhu može lako od Države dobiti jedna od mnogih podržavljenih zgrada u Glini. Za dom spremni! Logorna odjelna upraviteljica za društvovno-gospodarsku brigu: Milka Faerfel, v. r., Logornica Z.U.M. za kotar Glinu: Benedikta Bužan, v. r.“. Osam mjeseci poslije nastanka ovoga dokumenta u Bosanskom Petrovcu utemeljena je Antifašistička fronta žena i sve je na planu socijalne politike odmah krenulo nabolje ako ne u NDH onda na „oslobođenim krajevima“, odnosno „na ovim Novostiprostorima“. I tako sve do naših dana, kad Hrvati s djecom, kao da su odmetnici, odlaze van u bivšu „emigraciju“, sadašnje „slobodno tržište radne snage“. Pritom su zavodi za nezbrinutu djecu iz razdoblja NDH prepjevani u „logore“!

Kad bi, dakle, postojali ustaški studiji, kako pišu Pupy-Plenky režimske Novosti, pa umjesto četničkih odgajali hrvatsku elitu, bilo bi dovoljno bolnica i sirotišta, dječjih vrtića i staračkih domova, kompletiran sustav socijalne skrbi sa naoružanim zaštitarima na ulazu, a izgleda kako bismo imali i zakon ili barem uredbu o hrvatskom jeziku.

Preživjelo bi i Vijeće za normu, da se Pavelići ne moraju baviti tuđom strukom. I četnika u Hrvatskoj ne bi bilo, prema uzoru na velike poraze u Lijevča Polju i Oluji. Zato što ih ima, aboliranih i neaboliranih iz obje agresije (1941. I 1991.), možemo li kriviti ustaške studije ili četničke?

Postoji bezbroj vrela u kojima crkveni i politički lideri Srba Hrvate kolektivno nazivaju ustašama. To znači da su i svaki hrvatski studiji prema kriterijima velikosrpske elite – ustaški. Kako ova logika može u praksi živjeti u hrvatskoj državi znaju samo odnarođene hrvatske vlasti i oporbe. Njih se treba riješiti, a onda je lako i sa četničkim studijima!

Krajnje je vrijeme da nam četnički studiji više ne kroje krivotvorenu prošlost u okupiranoj sadašnjosti i ne utječu na budućnost bez budućnosti. Za početak dovoljno je shvatiti kako ustaških studija u Hrvatskoj nema osim na četničkim studijima na proračunskom bankomatu. Proračunsko bildanje fašističkih studija nije „politička stabilnost“, već proizvodnja nestabilnosti.

Čeka se politička snaga koja će se znati i htjeti toj sveobuhvatnoj serbo-čedo-zajebanciji učinkovito, brzo, efikasno i s dugoročnim posljedicama oduprijeti, prije negoli novi naraštaji studenata četničkih studija u Hrvatskoj krenu s poznatom praksom „oslobođenja“ i „prisajedinjenja“. Kako? „Svim raspoloživim sredstvima“- što su Plenkoviću nedvosmisleno rekli, dok im je ponizno u ime vlade čestitao Božić.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari