Pratite nas

Kolumne

Povlačenje apelacije Borjane Krišto zapravo je spašavanje pozicije Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Trebalo je čak 16 mjeseci da zahtjev tadašnje predsjedateljice Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Borjane Krišto stigne na stol za raspravu pred sudcima Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine o dijelovima Ustava Federacije BiH kojim se tražilo preispitivanje diskriminacijskih odredaba koje su omogućavale brojnijim Bošnjacima preglasavanje Hrvata, postavljanje u vlast Hrvata s halal certifikatom te njihovo sustavno desubjektiviziranje. Ovaj je predmet svojevrstan nastavak apelacije koju je ranije Ustavnomu sudu BiH upućivao Božo Ljubić na Izborni zakon i koja je prihvaćena 2016. godine, zbog čega umalo dvije godine kasnije nisu uopće održani izbori u BiH. No ovoga puta rasprava pred Ustavnim sudom BiH ne će biti održana jer je u posljednji trenutak Borjana Krišto odlučila povući svoj zahtjev shvativši kako su bošnjačke stranke uz potporu sudaca stranaca odlučile u njezinu predmetu negativno presuditi. Da se to dogodilo, pozicija Hrvata bila bi dodatno otežana.

Uloga ‘katolika’ Inzka

U Ustavnomu sudu Bosne i Hercegovine sjedi devet sudaca. O toga po dvoje ustavnih sudaca su Hrvati, Bošnjaci i Srbi, dok ih je troje stranaca koji su pod izravnim utjecajem međunarodne zajednice čiji rad u najvećoj mjeri modelira američka administracija, ali uz snažni utjecaj Turske i Saudijske Arabije kojima je BiH odavno dvorište za igru. Kako je uspjela doznati Krišto, sva trojica sudaca stranaca – Talijan Giovanni Grasso, Makedonka Margarita Caca-Nikolovska i Rumunj Tudor Pantiru – složili su se s bošnjačkim kolegama Seadom Palavrić i Mirsadom Ćemanom, te su trebali na plenarnoj sjednici preglasati hrvatske i srpske sudce Matu Tadića, Valeriju Galić, Miodraga Simovića i predsjednika suda Zdravka Kneževića, koji su smatrali da priziv Borjane Krišto ima utemeljenje. No to u ovakvoj državi u kojoj ne vrijede zakoni, ustavi niti logika ne znači da će na kraju biti donesena odluka kakva je jedino bila očekivana.

Naime, ustavna apelacija Borjane Krišto doslovno je bio kopirani uradak ranije apelacije Bože Ljubića, a odnosila se na način izbora izaslanika za gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Federacije BiH. Identične odredbe na prigovor Ljubića Ustavni je sud BiH izbrisao u Izbornom zakonu BiH, a sada se te odredbe ne žele ukloniti i iz Ustava Federacije BiH. Naime, Ustav hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH još uvijek ima odredbe po kojima se iz svake od deset županija bira po jedan izaslanik – Hrvat, Srbin i Bošnjak – te se pri izboru izaslanika primjenjuje popis iz 1991. godine. Te je odredbe prije dvije godine izbrisao Ustavni sud BiH u Izbornome zakonu smatrajući kako su protivne sustavu razmjernoga izbora. Prigodom toga glasovanja dvoje sudaca stranaca podržali su Ljubićevu apelaciju, a u međuvremenu se promijenio jedan sudac stranac, kojega inače biraju iz Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Tada je i dvoje bošnjačkih sudaca bilo protiv apelacije Bože Ljubića, no ipak je prošla jer je dobila potporu šestero sudaca. U međuvremenu su visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko, koji se predstavlja kao veliki katolik i vjernik, njegov pravni odjel kojemu je na čelu Belgijac Edouard D’Aoust koji je oženjen Bošnjakinjom iz Bugojna, kao i američka administracija u BiH, napravili su neviđeni pritisak na Ustavni sud BiH da ne podrži apelaciju Borjane Krišto. D’Aoust je Ustavnome sudu BiH kao ‘prijatelj suda’ dostavio podnesak u kojemu tvrdi kako Ustav FBiH ne treba mijenjati – da se iz svake županije bira po jedan izaslanik – jer se po njemu na taj način omogućuje konstitutivnim narodima koji su manjina u nekoj županiji da imaju pravo na ‘vitalni nacionalni interes’ zaštićen u toj županiji, čak i kada je samo jedan od njihovih izaslanika izabran u skupštini.

U Izbornom zakonu izbrisano, u Ustavu ostalo

Odluka da izaslanik nema pravo zastupati konstitutivni narod kojemu pripada u Domu naroda Parlamenta FBiH utjecala bi na njegovu sposobnost da zaštiti nacionalni interes konstitutivnih naroda na županijskoj razini – piše u odgovoru OHR-a. Time se zanemaruje i prihvaćeni dio iz ranije apelacije kako upravo ta odredba o biranju jednoga izaslanika omogućuje da, primjerice, Bosansko-podrinjska županija bira jednoga Hrvata u Dom naroda, iako u njoj žive 24 Hrvata, jednako kao i Posavska županija s 36.000 Hrvata. Razlika u vrijednosti glasa je čak 1600 puta. Po D’Aoustu, smisao je da izabrani izaslanici štite vitalni interes županija, a ne narodnih kolektiva, što je zapravo besmisleno. Naime, gornji federalni dom ne zove se Dom županija, nego Dom naroda. Ustavni sud BiH ranije je utvrdio kako su odredbe Izbornoga zakona, a istom analogijom i odredbe Ustava Federacije BiH, u suprotnosti s Ustavom BiH te je ocijenio kako su konstitutivni narodi i njihovo legitimno zastupanje ‘natkrovljujuće načelo ustava zemlje’. D’Aoust, navodeći sva stajališta koja zastupaju bošnjačke stranke iz Sarajeva, dodaje kako bi se u procesu izbora izaslanika i dalje trebao koristiti popisom iz 1991. godine sve dok se u potpunosti ne provede Aneks 7 Daytonskoga mirovnog sporazuma. To u praksi znači krivotvorenje izbornih rezultata, odnosno razmjernosti glasovanja, jer bi se ponovno u praksi jedino omogućilo brojnijim Bošnjacima da Hrvatima, Srbima i ostalima nameću izaslanike, odnosno u cijelosti biraju vlast, dok to nigdje ne bi bio slučaj s Bošnjacima. Možda je najdrastičniji primjer prijedloga da se u Sarajevu i dalje biraju trojica Bošnjaka i čak pet Srba kao izaslanici u Dom naroda, iako u ovomu gradu Bošnjaci danas čine 90 posto pučanstva.

Od samoga početka predaje apelacije, bošnjačke stranke koje nadziru rad Ustavnoga suda pobrinule su se da ona ne prođe. Naime, predmet je dodijeljen rumunjskom sucu Pantiru, koji je jedini od stranaca bio i protiv apelacije Bože Ljubića. Koliko je apsurdno da u BiH presuđuju sudci stranci, još je apsurdnije da su gotovo uvijek na strani bošnjačke politike, a još je apsurdnije da su bošnjački sudci donedavno bili vodeći ljudi bošnjačke SDA. Nedugo nakon smrti prvoga bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića, Ćeman je bio privremeni predsjednik SDA, a Palavrić je bila potpredsjednica stranke. Za dobre zasluge u stranci nagrađeni su mjestom u Ustavnom sudu BiH. Iako nema nikakve logike da Ustavni sud BiH izbriše identične odredbe u Izbornom zakonu, a da ih zadrži u Ustavu Federacije BiH, to bi se dogodilo da je slučaj Krišto došao na odlučivanje. Sada će se BiH nalaziti u pravnome vakuumu jer je u Izbornome zakonu izbrisana odredba da se iz svake županije bira po jedan Hrvat u Dom naroda iako ih nema za izbor u tamošnje županijske skupštine, dok će te iste odredbe ostati u Ustavu Federacije BiH.

Hrvati Edim i Anel

Kako se bošnjačke stranke ponašaju i na koji način misle nastaviti varati Hrvate, najbolje govore primjeri dvojice ‘Hrvata’ –Edima Fejzića iz Goražda i Anela Šahinovića iz Velike Kladuše – koji su ušli u hrvatski klub u Domu naroda. Nakon toga i očekivanoga rušenja apelacije, odluka HDZ-ove dužnosnice Borjane Krišto bila je ispravna i jedino moguća – povlačenje predmeta kako ne bi kompromitirao postignuće s ranijom presudom u predmetu Bože Ljubića. Ovaj slučaj uvelike podsjeća na način donošenja odluke Arbitražnoga suda u slučaju Piranskoga zaljeva kada su hrvatske službe otkrile prijevaru Slovenije. U slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata ne može se više zaustaviti ovo pravno nasilje. Cilj svega realizacija je inicijative koju potenciraju bošnjačke stranke, a podržava i značajan dio međunarodnih administracija angažiranih u BiH – stvaranje građanske države u kojoj vrijedi zakon većine. To je prokletstvo u više navrata na ovim prostorima dovodilo do rata.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari