Pratite nas

Kolumne

Povlačenje apelacije Borjane Krišto zapravo je spašavanje pozicije Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Trebalo je čak 16 mjeseci da zahtjev tadašnje predsjedateljice Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Borjane Krišto stigne na stol za raspravu pred sudcima Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine o dijelovima Ustava Federacije BiH kojim se tražilo preispitivanje diskriminacijskih odredaba koje su omogućavale brojnijim Bošnjacima preglasavanje Hrvata, postavljanje u vlast Hrvata s halal certifikatom te njihovo sustavno desubjektiviziranje. Ovaj je predmet svojevrstan nastavak apelacije koju je ranije Ustavnomu sudu BiH upućivao Božo Ljubić na Izborni zakon i koja je prihvaćena 2016. godine, zbog čega umalo dvije godine kasnije nisu uopće održani izbori u BiH. No ovoga puta rasprava pred Ustavnim sudom BiH ne će biti održana jer je u posljednji trenutak Borjana Krišto odlučila povući svoj zahtjev shvativši kako su bošnjačke stranke uz potporu sudaca stranaca odlučile u njezinu predmetu negativno presuditi. Da se to dogodilo, pozicija Hrvata bila bi dodatno otežana.

Uloga ‘katolika’ Inzka

U Ustavnomu sudu Bosne i Hercegovine sjedi devet sudaca. O toga po dvoje ustavnih sudaca su Hrvati, Bošnjaci i Srbi, dok ih je troje stranaca koji su pod izravnim utjecajem međunarodne zajednice čiji rad u najvećoj mjeri modelira američka administracija, ali uz snažni utjecaj Turske i Saudijske Arabije kojima je BiH odavno dvorište za igru. Kako je uspjela doznati Krišto, sva trojica sudaca stranaca – Talijan Giovanni Grasso, Makedonka Margarita Caca-Nikolovska i Rumunj Tudor Pantiru – složili su se s bošnjačkim kolegama Seadom Palavrić i Mirsadom Ćemanom, te su trebali na plenarnoj sjednici preglasati hrvatske i srpske sudce Matu Tadića, Valeriju Galić, Miodraga Simovića i predsjednika suda Zdravka Kneževića, koji su smatrali da priziv Borjane Krišto ima utemeljenje. No to u ovakvoj državi u kojoj ne vrijede zakoni, ustavi niti logika ne znači da će na kraju biti donesena odluka kakva je jedino bila očekivana.

Naime, ustavna apelacija Borjane Krišto doslovno je bio kopirani uradak ranije apelacije Bože Ljubića, a odnosila se na način izbora izaslanika za gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Federacije BiH. Identične odredbe na prigovor Ljubića Ustavni je sud BiH izbrisao u Izbornom zakonu BiH, a sada se te odredbe ne žele ukloniti i iz Ustava Federacije BiH. Naime, Ustav hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH još uvijek ima odredbe po kojima se iz svake od deset županija bira po jedan izaslanik – Hrvat, Srbin i Bošnjak – te se pri izboru izaslanika primjenjuje popis iz 1991. godine. Te je odredbe prije dvije godine izbrisao Ustavni sud BiH u Izbornome zakonu smatrajući kako su protivne sustavu razmjernoga izbora. Prigodom toga glasovanja dvoje sudaca stranaca podržali su Ljubićevu apelaciju, a u međuvremenu se promijenio jedan sudac stranac, kojega inače biraju iz Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Tada je i dvoje bošnjačkih sudaca bilo protiv apelacije Bože Ljubića, no ipak je prošla jer je dobila potporu šestero sudaca. U međuvremenu su visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko, koji se predstavlja kao veliki katolik i vjernik, njegov pravni odjel kojemu je na čelu Belgijac Edouard D’Aoust koji je oženjen Bošnjakinjom iz Bugojna, kao i američka administracija u BiH, napravili su neviđeni pritisak na Ustavni sud BiH da ne podrži apelaciju Borjane Krišto. D’Aoust je Ustavnome sudu BiH kao ‘prijatelj suda’ dostavio podnesak u kojemu tvrdi kako Ustav FBiH ne treba mijenjati – da se iz svake županije bira po jedan izaslanik – jer se po njemu na taj način omogućuje konstitutivnim narodima koji su manjina u nekoj županiji da imaju pravo na ‘vitalni nacionalni interes’ zaštićen u toj županiji, čak i kada je samo jedan od njihovih izaslanika izabran u skupštini.

U Izbornom zakonu izbrisano, u Ustavu ostalo

Odluka da izaslanik nema pravo zastupati konstitutivni narod kojemu pripada u Domu naroda Parlamenta FBiH utjecala bi na njegovu sposobnost da zaštiti nacionalni interes konstitutivnih naroda na županijskoj razini – piše u odgovoru OHR-a. Time se zanemaruje i prihvaćeni dio iz ranije apelacije kako upravo ta odredba o biranju jednoga izaslanika omogućuje da, primjerice, Bosansko-podrinjska županija bira jednoga Hrvata u Dom naroda, iako u njoj žive 24 Hrvata, jednako kao i Posavska županija s 36.000 Hrvata. Razlika u vrijednosti glasa je čak 1600 puta. Po D’Aoustu, smisao je da izabrani izaslanici štite vitalni interes županija, a ne narodnih kolektiva, što je zapravo besmisleno. Naime, gornji federalni dom ne zove se Dom županija, nego Dom naroda. Ustavni sud BiH ranije je utvrdio kako su odredbe Izbornoga zakona, a istom analogijom i odredbe Ustava Federacije BiH, u suprotnosti s Ustavom BiH te je ocijenio kako su konstitutivni narodi i njihovo legitimno zastupanje ‘natkrovljujuće načelo ustava zemlje’. D’Aoust, navodeći sva stajališta koja zastupaju bošnjačke stranke iz Sarajeva, dodaje kako bi se u procesu izbora izaslanika i dalje trebao koristiti popisom iz 1991. godine sve dok se u potpunosti ne provede Aneks 7 Daytonskoga mirovnog sporazuma. To u praksi znači krivotvorenje izbornih rezultata, odnosno razmjernosti glasovanja, jer bi se ponovno u praksi jedino omogućilo brojnijim Bošnjacima da Hrvatima, Srbima i ostalima nameću izaslanike, odnosno u cijelosti biraju vlast, dok to nigdje ne bi bio slučaj s Bošnjacima. Možda je najdrastičniji primjer prijedloga da se u Sarajevu i dalje biraju trojica Bošnjaka i čak pet Srba kao izaslanici u Dom naroda, iako u ovomu gradu Bošnjaci danas čine 90 posto pučanstva.

Od samoga početka predaje apelacije, bošnjačke stranke koje nadziru rad Ustavnoga suda pobrinule su se da ona ne prođe. Naime, predmet je dodijeljen rumunjskom sucu Pantiru, koji je jedini od stranaca bio i protiv apelacije Bože Ljubića. Koliko je apsurdno da u BiH presuđuju sudci stranci, još je apsurdnije da su gotovo uvijek na strani bošnjačke politike, a još je apsurdnije da su bošnjački sudci donedavno bili vodeći ljudi bošnjačke SDA. Nedugo nakon smrti prvoga bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića, Ćeman je bio privremeni predsjednik SDA, a Palavrić je bila potpredsjednica stranke. Za dobre zasluge u stranci nagrađeni su mjestom u Ustavnom sudu BiH. Iako nema nikakve logike da Ustavni sud BiH izbriše identične odredbe u Izbornom zakonu, a da ih zadrži u Ustavu Federacije BiH, to bi se dogodilo da je slučaj Krišto došao na odlučivanje. Sada će se BiH nalaziti u pravnome vakuumu jer je u Izbornome zakonu izbrisana odredba da se iz svake županije bira po jedan Hrvat u Dom naroda iako ih nema za izbor u tamošnje županijske skupštine, dok će te iste odredbe ostati u Ustavu Federacije BiH.

Hrvati Edim i Anel

Kako se bošnjačke stranke ponašaju i na koji način misle nastaviti varati Hrvate, najbolje govore primjeri dvojice ‘Hrvata’ –Edima Fejzića iz Goražda i Anela Šahinovića iz Velike Kladuše – koji su ušli u hrvatski klub u Domu naroda. Nakon toga i očekivanoga rušenja apelacije, odluka HDZ-ove dužnosnice Borjane Krišto bila je ispravna i jedino moguća – povlačenje predmeta kako ne bi kompromitirao postignuće s ranijom presudom u predmetu Bože Ljubića. Ovaj slučaj uvelike podsjeća na način donošenja odluke Arbitražnoga suda u slučaju Piranskoga zaljeva kada su hrvatske službe otkrile prijevaru Slovenije. U slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata ne može se više zaustaviti ovo pravno nasilje. Cilj svega realizacija je inicijative koju potenciraju bošnjačke stranke, a podržava i značajan dio međunarodnih administracija angažiranih u BiH – stvaranje građanske države u kojoj vrijedi zakon većine. To je prokletstvo u više navrata na ovim prostorima dovodilo do rata.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari