Pratite nas

Feljton

Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”

Objavljeno

na

Foto: udruga Bijeli put

Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, Dnevnik.ba, uz tekst o najvećem humanitarnom konvoju u Europi organiziranom nakon Drugog svjetskog rata kojim je spašeno 80 tisuća Hrvata Središnje Bosne, objavljuje i galeriju fotografija dolaska konvoja u enklavu Lašvansku dolinu. Dio crno-bijelih fotografija vlasništvo je udruge Bijeli put, a ostatak u coloru, Oblutak filma iz Splita koje je snimio Boris Poljak.

To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan, trenutak, sat, dan, tjedan. U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali, a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio. Ovim je riječima Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, opisao dolazak humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u enklavu Lašvansku dolinu 20. prosinca 1993. godine, piše Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Hrvati Lašvanske doline i ove će godine obilježiti obljetnicu dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  Iako je Bijeli put u Lašvansku dolinu stigao 20. prosinca 1993. godine, čini se kako je priča o Bijelom putu, kao paradigmi svehrvatskog jedinstva, aktualnija i potrebnija nego ikada do sada.

Prigodni program povodom 24. obljetnice dolaska „Bijelog puta“ u Lašvansku dolinu ove godine organiziraju  Hrvatski kulturni centar „Nova Bila“ i udruga „Čuvarica tradicije“,  a počinje u srijedu, 20. prosinca svetim misnim slavljem u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj.

Rama: Krunice se molile u „kilometrima“ od Šćita do Nove Bile

Prema pisanjima fra Ike Skoke, jednog od sudionika konvoja, ramski su vjernici tada molili onoliki broj krunica koliko je kilometara od Šćita do Nove Bile.

Iste večeri, u 18:30 s autobusnog kolodvora iz Novog Travnika krenut će kolona kamiona koji će simulirati konvoj „Bijeli put“, a hrvatsko pučanstvo iz Travnika, Novog Travnika i Viteza, palit će svijeće uz glavne prometnice i raskrsnice triju općina, odnosno, sve do crkve u Novoj Biloj u čije je dvorište konvoj i stigao 1993. Pored  svojevrsnog  performansa, održat će se i koncert Limene glazba iz Nove Bile i vokalne skupine „Lašvanske dive“.

„Bijeli put“  iz Zagrebao krenuo na Međunarodni dan ljudskih prava

Na Međunarodni dan ljudskih prava,  10. 12. 1993. sa zagrebačkog zapadnog kolodvora krenuo je humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  U konvoju „Bijeli put“  sudjelovalo  je 167 osoba, predvođenih Slobodanom Langom, Brankom Čulom, Antom Damjanovićem, fra Velimirom Valjanom, fra Ikom Skokom, Androm Vlahušićem, Ivanom Bagarićem i  brojnim drugim liječnicima, vozačima,  medicinskim osobljem, franjevcimai  novinarima.

Konvoj se putem povećavao prolazeći kroz gradove u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Pula), osobito u Splitu, kada su se priključili iz Kruha svetog Ante, humanitarne organizacije Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Sudionici Bijelog puta jednu su večer prespavali u Tomislavgradu, a posljednje pripreme za ulazak u enklavu Lašvansku dolinu bile su u Rami.

Prolazak Bijelog puta dogovoren s Izetbegovićem, vojnici tzv. Armije BiH (ne)svjesno prekršili dogovor

Iako je nesmetan prolazak konvoja kroz teritorije tzv. Armije BiH bio dogovoren između tadašnjih predstavnika Hrvatske Republike Herceg – Bosne i predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, konvoj je prekinut na području Gornjeg Vakufa, i to u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, zbog ucjena pripadnika tzv. Armije BiH.

Langova monografija: Bijeli put: pobjeda dobra u ratu

Jedan od inicijatora i organizatora konvoja, Slobodan Lang, 2014. godine, u koautorstvu s Brankom Čulom, objavio je monografiju o Bijelom putu „Pobjeda dobra u ratu“. U monografiji su sadržana 152 autorska teksta sudionika konvoja i opsade Lašvanske doline.

 Merdanove ucjene  

Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH prolazak konvoja u Lašvansku dolinu uvjetovao je predajom HVO-a Središnja Bosna što je tražio od Slobodana Langa. Konvoj je, prema riječima sudionika, zadržan dva dana na Pavlovici, a sve i jedan od 99 šlepera pomno pregledan i istrpan kako bi se vojnici tzv. Armije BiH uvjerili da u njemu nema oružja.Pored toga, uvjet za ulazak u enklavu bio je taj da svi oni, osobito vozači koji su bili iz Središnje Bosne, moraju i izići iz prostora enklave s konvojem.

Blaškić: Da svi budemo jedno

Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, prisjećajući se  2013. godine, Bijelog puta, u monografiji, napisao je kako je  dolazak konvoja u Novu Bilu bio „erupcija oduševljenja, susret sa sudionicima konvoja koji su vjerovali čak i onda kada su Hrvati Središnje Bosne sumnjali da će konvoj uopće stići zbog svih blokada, zapreka, obruča, kontrola, višesatnih čekanja i pretresa“.

„Branitelji u Srednjoj Bosni u to su vrijeme već desetak mjeseci bili razdvojeni u tri enklave, Žepče, Kiseljak i Vitez. Prostore Viteza, Busovače, Travnika i Novog Travnika pod nadzorom HVO-a potpuno su izlolirali 1., 3., 6. i 7. korpus ARBiH“, naveo je Blaškić.

Jedina veza Lašvanske doline s vanjskim svijetom bio je humanitarni helikopter HVO-a koji je rijetko letio, i to uz posebne procedure, nadzor i dopuštenja UN-a.

Blaškić smatra kako se to vrijeme u životima brojnih obitelji Središnje Bosne mjerio brojem poginulih, ranjenih, nestalih, odbijenih napada, obranjenih položaja.

„To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan trenutak, sat, dan, tjedan“, naveo je Blaškić.

Teške ranjenike iz improvizirane franjevačke, odnosno, ratne bolnice HVO-a, prevozilo se helikopterom u Split uz asistenciju UN-a, a za višemjesečnu opsadu, bez hrane, vode, energenata, TV prijama, saznalo se tek u rujnu, po dolasku Ante Damjanovića u Središnju Bosnu.

Od granata tzv. Armije BiH stradavali  i ranjenici u bolnici

Meta tzv. Armije BiH bila je čak i crkva –  bolnica, gotovo na samoj crti bojišnice, nekoliko je puta granatirana, a ranjenici su u crkvi i dodatno stradavali od granata i snajperskih djelovanja.

U kolovozu 1993. dio ranjenika iz Središnje Bosne koji su ranije prevezeni u Split štrajkao je glađu zbog teškog položaja Hrvata u Središnjoj Bosni i zahtijevali su da se ranjenici iz bolnice – crkve u Novoj Biloj hitno prevezu do mjesta gdje bi im se osiguralo liječenje. Također, hrvatske izbjeglice iz Središnje Bosne, u Čitluku su uvjetovale prolazak konvoja pomoći tadašnjim Muslimanima u istočni Mostara, zahtjevima da se spase ranjenici iz Lašvanske doline. Slobodan Praljak, general HVO-a, tada je prekinuo prosvjede srednjobosanskih izbjeglica i uz obećanje pomoći Lašvanskoj dolini, konvoj za istočni Mostar je prošao na ljeto 1993. godine.

Osamdesetak tisuća Hrvata  Lašvanske doline tijekom mjeseci opsade na raspolaganju su imali tri Doma zdravlja, u Vitezu, Busovači i Novom Travniku koji su također bili mete napada. Prije opsade tzv. Armije BiH, Hrvati su se liječili u Kantonalnim bolnicama u Travniku i Zenici, a nakon progona i stradavanja zeničkih, odnosno, travničkih Hrvata, crkva u Novoj Biloj postala je jedina i to improvizirana bolnica.

„Zaboravljeni u svim pregovorima i precrtani na svim mapama“

Hrvati Lašvanske doline tada su, prema Blaškićevim riječima, bili uvjereni kako su potpuno zaboravljeni, ostavljeni i odbačeni.

„U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio“, prisjetio se Blaškić.

„Istina dolazi polako i sporo, kao Lašva u ljeto“

Ipak, Blaškić navodi, u autorskom tekstu u Langovoj monografiji, kako je, za početak, medijska blokada dijelom popustila nakon dolaska Ante Damjanovića u Lašvansku dolinu.

„Nakon      njegova     odlaska iz srednje Bosne osjetili smo da se nešto mijenja, da medijska    blokada popušta,  da istina postupno, kap po kap,  curi prema van,  teče polako i sporo kao Lašva u ljeto“,  naveo je Blaškić.

Snage tzv. Armije BiH (ni)su kršile međunarodno humanitarno pravo

Iako je humanitarni konvoj Bijeli put dogovoren na najvišoj mogućoj tadašnjoj političkoj instanci, napadnut je po dolasku u Lašvansku dolinu, a po povratku, 22. prosinca 1993. kod Gornjeg Vakufa, pripadnici tzv. Armije BiH  ubili su jednog od vozača kamiona, Antu Vlaića, nekoliko  osoba ranili i ukrali 28 kamiona, a sve to na teritoriju pod nadzorom međunarodnih snaga.

Premijer Vlade Herceg-Bosne:  UNPROFOR nije ništa učinio da spriječi napade na konvoj

Premijer Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, tada je pisao protestno pismo zapovjedniku UNPRFORA za BiH, generalu Briquemontu kako nisu učinili ništa da spriječe napade tzv. Armije BiH na humanitarce „Bijelog puta“.
Travnik: Ulice nazvane po pokojnom Vlaiću i Bijelom putu

U Općini Travnik jedna ulica u naselju Nova Bila nazvana je po Anti Vlaiću, a druga Bijeli put. Svakog 22. prosinca u župnoj crkvi održava se misa zadušnica za poginulog vozača Vlaića.

„Tragična bilanca humanitarne akcije Bijeli put dovodi u pitanje stvarnu zadaću Mirovnih snaga UN-a na podrčju BiH. Konvoj Bijeli put zaštitu snaga UNPRFOR-a nije imao, iako je to osigurano rezolucijama. Paradiranje posada Vaših tenkova i transportera pred TV kućama  samo dok se konvoj kretao na teritoriju HRHB, jer novinari i kamere nisu mogli ni stupiti na područje pod muslimanskom kontrolom, dovodi  u zabludu svjetsku javnost, koja uistinu, i ne zna što  mirovne snage UN-a rade u BiH“, naveo je tada Prlić.

Prlić: Konvoj za istočni Mostar prošao bez problema

Prlić, tada napominje, i kako najveći transport od 40 kontejnera stigao na istočnu obalu Mostara 7. siječnja 1994. , uz prethodno ispoštovane procedure, što govori o ponašanju hrvatske strane. Također je, i kao premijer Vlade,  uputio i pismo zahvale Slobodanu Langu naslovljeno s „Veličanstven rezultat akcije“.

„Zagazili u zločin kada su napali kolonu humanista“

„Strepili smo za vaše živote kada su pljačkaši, nasilnici i vjerski fanatici iz redova muslimanske vojske počeli ignorirati i gaziti jamstva vlasti iz Sarajeva napadajući konvoj. Više nije važno jesu li to učinili samovoljno ili u dogovoru s njihovom vlasti, oni su zagazili u zločin kada su ispalili prvi metak na vašu dugu kolonu humanista, časnih ljudi: liječnika, svećenika, časnih sestara, dragovoljaca – vozača, novinara. Ubojstvo Ante Vlaića i ranjavanje još pet sudionika konvoja bit će krvavi i trajni pečat na njihovoj savjesti po čemu će svijet prosuđivati njihovu etiku spram ukupnih humanitarnih napora“, naveo je Prlić u pismu čestitci Slobodanu Langu.

Iako je konvoj „Bijeli put“ 22. prosinca izišao iz Lašvanske doline, a dio pomoći iz Hrvatske upućen tadašnjim Muslimanima u Zenici i u viteška naselja poput Kruščice i Mahale,  u ranim jutarnjim satima 23. prosinca napadnut je na području Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, a istog su jutra snage tzv. Armije BiH počinile zločin nad 64 Hrvata u Križančevu selu za koji ni nakon 24 godine nitko nije kazneno odgovarao.

Najveći humanitarni konvoj organiziran u Europi nakon Drugog svjetskog rata ove je godine dobio i svoju prvu filmsku adaptaciju.

Film „Bijeli put“ redatelja Zdenka Jurilja i produkcijske kuće Kadar iz Širokog Brijega premijerno je prikazan 9. travnja 2016. godine u crkvi u Novoj Biloj u okviru projekta „Hrvatsko proljeće Središnje Bosne“.

Juriljev film tematizira organizaciju samog konvoja, njegov prolazak i dolazak u Lašvansku dolinu i to kroz razgovore s relevantnim akterima -Slobodan Lang, Tihomir Blaškić, Ante Damjanović, Meri Vlaić, Tihomir Perić, Drago Džambas, fra Zoran Livančić, Sally Becker, Džemal Merdan.  U Kadrovom filmu „Bijeli put“ po prvi su puta prikazane i do tada nikada viđene snimke konvoja. Film je nakon premijere u Novoj Biloj, prikazan u Zagrebu, gdje je i nastala ideja o pokretanju samog konvoja, a potom u Mostaru, Zenici, Kiseljaku, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Busovači, Kupresu, Posušju, Tomislavgradu.

 

 

U Hrvatskoj je prikazan u Osijeku, Splitu i Vukovaru i u Welsu u Austriji.  Također, film je igrao i na ovogodišnjem širokobriješkom Mediteran film festivalu u programu Domaćih autora i na Sarajevo Film Festivalu u BH programu.

Konvoj „Bijeli put“ dobio je i dvije svojevrsne himne. Jedan je lirski zapis fra Jakova Bubala, jednog od inicijatora i sudionika konvoja naslovljen sa „Bijeli put“ kojeg je 22. prosinca predao Branku Čuli u kući obitelji Sučić u Novoj Biloj, a druga je autora Slobodana Langa i Ranka Bobana „Dolinom Lašve teče tuga“, napisana 28. 10. 1993. kasnije uglazbljena, a najpoznatija po izvedbi Tereze Kesovije.

Uz monografiju Slobodana Langa i Branka Čule „Bijeli put: Pobjeda dobra u ratu“ obavljenu 2014. godine u Zagrebu, sjećanja na „Bijeli put“ prikazana su i u monografiji „Svjetlost i nada“ autora Zvonimira Čilića, fra Zorana Livančića, Srećka Stipovića i Željka Kocaja, objavljenoj 2010. u nakladi viteške podružnice HKD-a Napredak.  Hrvatsko amatersko kazalište Travnik  2015. godine premijerno je izvelo predstavu „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj.

Bijeli put – paradigma hrvatskog jedinstva

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj. I baš kako je to i začetnik konvoja, Slobodan Langa, u svojoj monografiji i napisao „Bijeli put je podsjetnik na ljude koji su u najtežim ratnim okolnostima,  u        prosincu         1993., odlučili    pomoći drugima dovodeći   u opasnost vlastite živote,   bilo  da  su oružjem branili domove  i zavičaj napadnutih, bilo da su svoje znanje stavili na  raspolaganje ranjenicima i stradalnicima,  bilo da su svoju     humanost   usmjerili  na organizaciju pomoći i njezinu dostavu ranjenicima i ostalim stradalnicima u Srednjoj Bosni“.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Jurilj: Film ”Bijeli put” se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari