Pratite nas

Kronika

Povodom iznenadne smrti mr. Antona Abramovića – ZBOGOM DRAGI PROFESORE!

Objavljeno

na

Nakon smrti Marka Veselice Hrvatska je ostala bez još jednog velikog domoljuba, hrvatskog ratnika, profesora i erudita.  21. ožujka 2017. u kasnim večernjim satima iznenada je preminuo mr. Antun Abramović – Toni, profesor povijesti, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske,  zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog državnog sabora, jedan od utemeljitelja i članova nekoliko domoljubnih udruga. Čovjek koji je nesebično svoj cjelokupni život posvetio Hrvatskoj.

Antun Abramović potekao je iz tradicionalne katoličke zagrebačke obitelji . Otac Mato, iako nižeg stupnja obrazovanja, posvetio je veliku brigu obrazovanju svoje djece. Od malih nogu brinuo se o njihovom katoličkom nauku  težeći  tako stvoriti poštene i časne ljude. Svoju ljubav prema hrvatskim tradicijskim vrijednostima  i povijesti Hrvata prenosio je na koji su pažljivo upijao svaku očevu riječ.

Već kao gimnazijalac shvatio je kako iz dana u dan sve više nestaju hrvatske tradicijske vrijednosti a s njima i hrvatski nacionalni identitet. Radi izražavanja  dubokih domoljubnih osjećaja izbačen je iz gimnazije i tada započinje njegov kKrižni put.  Obilježen kao protivnik tadašnjeg komunističkog režima odlučuje pod svaku cijenu završiti gimnaziju i upisati fakultet  kako bi stekao obrazovanje potrebno za borbu protiv komunističkog totalitarnog režima. Po završetku gimnazije upisuje studij povijesti , povijesti umjetnosti i etnologije s ciljem što boljeg upoznavanja hrvatskih tradicijskih vrijednosti i povijesti Hrvata. Kao student čita publikacije izdane u hrvatskoj emigraciji i povezuje se s drugim domoljubno orijentiranim studentima.

Sudionik je Hrvatskog proljeća pa je tako kao i svi tadašnji disidenti obilježen kao državni neprijatelj. U dokumentima UDB-e obilježen je šifrom: „POO Hrv.nac. i RKC 1983“ zajedno s
Draženom  Budišom (šifra: OO Hrv.nac. 1976)  u grupi koju je operativno obrađivao agent UDB-e s inicijalima K.N.  Zbog čestog druženja s drugim tadašnjim disidentima,  operativno obrađivanim osobama od strane UDB-e, među kojima češće s Draženom Horvatom (Šifra: POO Hrv.nac.i RKC) te Mariom Kirinom (šifra: POO Strane obav. službe – Izraelska ob.sl.), više puta je završio u Đorđićevoj 4 na ispitivanju.  Posebno opasnom osobom postao je 80-tih godina kada je zajedno s Mariom Kirinom propješačio cijelu Dalmatinsku zagoru prikupljajući  etnografsku građu za svoj znanstveni rad.  Kao istinski vjernik pohađao je seminare duhovne obnove pa je tako odlučio provesti određeno vrijeme u Kartuzijanskom samostanu u  Pleterju, upoznati se sa životom i radom redovnika  i napisati o tome reportažu.  To je dakako za tadašnji režim bilo previše pa su tako i mjere njegove operativne obrade bile pooštrene.

Devedesetih godina nošen domoljubnim zanosom sudjeluje  u procesu utemeljenja HDZ-a u čuvenoj „Baraci“. Postaje zastupnikom u  prvom Hrvatskom državnom saboru no osjećajući skori početak Domovinskog rata odlučuje sudjelovati u stvaranju hrvatskih oružanih snaga  kao jedan od utemeljitelja Narodne zaštite, a u trenucima nastajanja Hrvatske vojske  imenovan je pomoćnikom Martina Špegelja koji je bio postavljen za zapovjednika  Zagrebačkog korpusa. Mjesto u vojnom uredu zamijenio je bojišnicom gdje je kao dragovoljac  u IPD-u djelovao na terenu kao pukovnik Hrvatske vojske.

Po završetku Domovinskog rata  2000. godine zaposlio se u vojnom muzeju gdje je kroz vojnu i drugu arhivsku građu nastavio je s marljivim proučavanjem hrvatske vojne i nacionalne povijesti. Nakon umirovljenja potpuno se posvetio svojoj najvećoj ljubavi – knjizi. Autor je predgovora mnogih knjiga,  a isto tako i recenzent  te urednik knjiga. Pisac je mnogih aktualnih komentara, članaka i kritika.

Shvaćajući kako je obrazovanje ključni čimbenik razvoja društva odlučio se posvetiti edukaciji putem sudjelovanja na mnogim tribinama i okruglim stolovima. Jedan od njemu važnijih ciljeva bio je obnova hrvatske katoličke intelektualne elite koja je pogubljena tijekom i nakon II svjetskog rata.  Svjestan posljedica koje je  komunistički režim  ostavio u hrvatskom nacionalnom biću kao i sve većeg srozavanja  društvenih i moralnih vrijednosti  pokušavao je na sve moguće načine suprotstaviti se tom  negativnom trendu.  Zajedno s grupom intelektualaca sudjeluje u osnivanju udruge „Hrvatski klub„ čiji je cilj očuvanje hrvatskih tradicijskih i kulturnih vrijednosti  na čijim osnovama treba uporabom moderne znanosti i tehnologije stvoriti  modrenu i bogatu Hrvatsku državu. Kao dopredsjednik Hrvatskog kluba sudjeluje u organizaciji i provođenju oko 30 tribina pokušavajući tako svoje ogromno znanje prenijeti na druge. Nažalost prerana i iznenadna smrt zaustavila ga je na njegovom putu.

Komemoracija za pokojnika održat će se 25. 03. 2017. U 12 sati u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora u Habdelićevoj ulici broj 2 (Gornji Grad).

Posljednji ispraćaj pokojnika bit će na Gradskom groblju Miroševac u ponedjeljak 27. 03. 2017.  u 11,40 sati, a sveta misa zadušnica služit će se istog dana u 18 sati u crkvi blaženog Augustina Kažotića,

Obitelji Abramović upućujemo svoje duboke osjećaje sućuti.

Hvala Ti za sve i neka ti je laka ova naša hrvatska gruda. Počivaj u miru Božjem.

Zoran Čapalija  – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: Najmlađa žrtva je imala svega dva mjeseca

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predavanje „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala je u četvrtak 23. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Na početku predavanja Vukelić je rekla kako je kao suvremenica Domovinskog rata ostala šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena. „Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke“, ustvrdila je predavačica i dodala kako je veliki problem nedostatak konsenzusa među povjesničarima oko metodologije istraživanja, davši za primjer žrtve stradale od minsko-eksplozivnih naprava koje neki ne svrstavaju u žrtve rata već to čine samo s onima koji su stradali u direktnim sukobima.

Vukelić je rekla i kako je trenutno prema popisu Ministarstva zdravstva tijekom rata poginulo i umrlo od posljedica stradanja 4137 civilnih žrtava, ali i upozorila kako u to nisu uključeni civili koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH. „Dakle ni tu nemamo apsolutne brojke jer nisu sve masovne grobnice istražene. Smatra se da u njima ukupno postoji oko 2500 civilnih žrtava pa bi se ta brojka mogla popeti na oko 6500 osoba. Ovdje također nema ni broja civilnih žrtava, uglavnom Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni. Znamo kako se i tu radi o ne tako malim brojkama. Nužno je potrebno precizno i pouzdano popisati žrtve jer će se uskoro pojaviti neki drugi popisi koji negiraju Domovinski rat, svi i svatko se prozivaju civilnim žrtvama, a sve zbog obeštećenja“.

Vukelić je rekla i kako je specifičnost ovog rata što djeca nisu bila izostavljena iz ratnih strahota već su bila na prvoj crti bojišnice. „Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Govoreći o Sisačko-moslavačkoj županiji predavačica je rekla kako se prema trenutnom privremenom popisu radi o više od 25 ubijene djece. Navodeći inicijale djece te mjesto i načine kako su poginuli upozorila je i kako je iz popisa vidljivo o kakvom je tu zapravo ratu bilo riječ gdje su mučene i ubijene cijele obitelji. „Dobro se podsjetiti kako je 54% teritorija ove županije bilo okupirano te je s tog područja protjerano 50 000 Hrvata i 4 000 stanovnika drugih nacionalnosti. O obimu stradanja na samom području Banovine govori i to da je do sada pronađeno 37 masovnih grobnica te je ekshumirano 570 osoba, od čega je 430 identificirano, a 361 osoba još se vodi kao nestala.

Civilne žrtve mahom su bile nemoćne starije osobe i obitelji, a karakter ovog rata dodatno osvjetljuje i brojka da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih 1600. Ovo je bolna tema, ali mi moramo definirati broj naših žrtava kako se u skoroj budućnosti ne bi izjednačila žrtva i agresor. Treba reći kako su ova djeca ubijena od agresora usred terorističkog čina i to je prava istina“ rekla je Vukelić te je na kraju upoznala okupljene s pokrenutom inicijativom za proglašenjem spomendana djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu, a kojim bi se dao zasluženi pijetet ubijenima.

Izvor: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari