Povratak Mustafe Golubića (Enigma Broz 3.dio)
Staljin vjerojatno nije bio zadovoljan Titovim radom ili iz nekih drugih razloga, prema kazivanju načelnika Kabineta predsednika Republike Mirka Milutinovića, odlučio je Tita smijeniti.
Vlada Popović, jedno vrijeme tajnik Komunističke partije Hrvatske i Mirkov odličan drug, u povjerenju mu je rekao:
[dropcap]N[/dropcap]a moje ime 1941. godine, od Kominterne je stigla pismena depeša (hrvatski telegram ili dojava, svejedno, mo) kojom se obavještavam da je Josip Broz Tito odlukom ovog organa (hrvatski se kaže ustanova ili oblast, a u ovom slušaju se radi Kominterni koja je svakako jedna ustavova ili oblast, mo) smenjen s položaja glavnog tajnika KPJ kao nepodobna osoba za vođenje partije u novonastalim uvjetima. Zahtjevano je da se sa sadržajem ovog telegrama sve članstvo odmah upozna. S telegramom je upoznao i Tita. Dogovorili su se da o tome nikome ništa ne govore, a da telegram unište. Pokazalo se da se Vlada Popović nije prevario u procijeni Titovog jugoslovenskog opredeljenja.
Pošto nalog s telegram nije proveden u djelo, u Beograd je odmah doputovao Mustafa Golubić, Staljinov čovjek od velikog povjerenja, vjerojatno s ciljem likvidacije Tita i još nekih nepouzdanih jugoslovenskih komunista.
Netko ga je iz beogradske partijske organizacije po naređenju “izvjesnog druga” Golubića izdao Gestapo-u, koji ga je uhapsio i odmah zatim streljao.
Ako se na osnovu ljubavi prema određenim stvarima ili vrijednostima, posebno kada je ta ljubav jako izražena, može naslućivati nečije podrijetlo, vrijedan pažnje je moj razgovor s Titom u jesen 1978. godine.
U Igalu za vreme terapije u bisernoj kadi, vidno raspoložen, Tito mi je rekao: “I ja ću biti bogat čovjek. Imat ću i ja para. Izlaze mi sabrana djela za koja treba dobiti veliki honorar”.
Gledao sam ga začuđeno. Čudilo me je da ga je ta vijest toliko uzbudila. Uzbudila njega, koji ima sve i kome ništa ne fali. Razmišljao sam šta da mu kažem. Prva misao koja mi je pala na pamet, a koja nije bila baš mnogo umjesna, bila je:
Druže predsjedniče, zar za vas pare, (novci, mo) nešto znače?
Začuđeno me je pogledao kao da sam izvalio neku glupost.
Druže doktore, čudi me od vas takvo pitanje. Zar ima čovjeka kome pare ništa ne znače? Po čemu onda i meni pare ne bi nešto značile? Točno je da ja imam sve, ali osobno i praktično nemam ništa. Sve ono čime ne možete slobodno raspolagati, to nije vaše. Ja čak i kada su u pitanju osobne stvari ne znam šta je moje, a šta je državno.
Značaj novca ni u komunizmu, a pogotovo socijalizmu, ne može se podcijenjivati. Mi se zalažemo za robno-novčanu privredu koja se ne može vršiti bez novca.
Slažem se da kapitalisti pretjeravaju kada je u pitanju novac. Oni su novac glorificirali. Za njih je novac mjerilo svih vrijednosti. U njih je novac moć, vlast, privilegija, uspjeh, prijateljstvo i zakon. S novcem se može sve postići, a bez novca ne može ništa. Bez novca nema standarda, nema obrazovanja, nema nauke i umjetnosti. Bez novca nema dobročinstva, kavaljerstva i humanosti. Bez novca nema prijateljstva, ljubavi i uživanja. S novcem se čovjek osjeća moćniji, sigurniji, nezavisniji, slobodniji i preduzimljiviji. (Hrvatski se kaže poslovniji, mo)
Ljudi cijene bogatstvo, dive mu se i žele ga imati. U nas, u odnosu na novac, postoje dvostruki pristupi i aršini. S ideološkog aspekta, teorijski se novac izjednačava s ostalim vrijednostima kao što su: materijalna dobra i roba. Taj pristup je ideološki ispravan, ali s praktične strane u današnje vrijeme nema puno opravdanja.
Jedan japanski ekonomist tvrdi potpuno opravdano da roba i sve ostalo ima svoju vrijednost samo ako se može novčano ostvariti. Roba koja se ne može prodati nema nikakvu vrijednost. Pamet, znanje i iskustvo imaju ili trebali bi imati odgovarajuću novčanu vrijednost.
Vi svoju pamet i svoje znanje prodajete preko svoje profesije. Pisac to radi preko knjige, umijetnik preko umijetničkog djela. Dok materijalna dobra i roba kod nas polako počinju dobivati svoju pravu novčanu vrijednost, duhovna dobra i proizvodi duha još uvijek su slabo cijenjena i slabo plaćena.
Slušao sam ga pažljivo. U njegovom govoru sve je bilo istina, ali istina koju nisam očekivao da bih od njega mogao čuti. Zamišljeno sam u njega gledao. On je to primijetio i govor o novcu završio: “Pare su pare, druže doktore!”
Ja nisam ništa odgovorio. U sebi sam pomislio: sigurno da znam šta znači ne imati para, (hrvatski bi se reklo novca, mo) jer sve do završetka studija najčešće ih nisam imao. Ne znam šta znači imati velike novce, jer velike novce također nisam nikada imao. Pouzdano znam da je Tito uvijek imao dosta novca. Kao predsjednik SFRJ možda najmanje, zbog čega mu jako nedostaju, i zbog čega im se tako raduje. Vjerojatno Tito potiječe iz naroda čija je jedna od vrlo značajnih karakteristika bila velika ljubav prema novcu. Njihova deviza je: novac treba cijeniti, stvarati, posjedovati, umnožavati i štedijeti.
I poslije ovog događaja, ja sam se pitao: tko ste vi, druže predsjedniče?
Nastavlja se…
Otporaš
Što vi mislite o ovoj temi?
