Pratite nas

Razno

Povratak Srba u Mostar: Vratili se samo entuzijasti i oni koji se nisu snašli

Objavljeno

na

Povratak Srba u Mostar bolna je tema o kojoj samo rijetki otvoreno govore, što smo ustanovili tragajući za pravom istinom i razgovarajući sa Srbima iz različitih društvenih slojeva koji su se vratili na prijeratna ognjišta.

”U Mostar su se vratili samo najhrabriji Srbi koji su vjerovali u rodoljubne ideale ili pak oni koji nisu imali izbora”, stav je povratnika s kojim smo razgovarali kroz zadnjih mjesec dana tragajući za istinom o razlogu zbog kojeg se u rodni Mostar od 30.000 Srba nakon ratnog vihora vratilo svega deset posto Mostaraca iz reda srpskog naroda.

Radivoje Krulj

Razlog tome je kaže mostarski paroh Radivoje Krulj stalna borba za egzistenciju po kojoj je Mostar postao poznat diljem svijeta, a ne treba biti posebno mudar pa znati da drugačije ne može ni biti jer je zbog političke krize grad na Neretvi postao rekorder po nepostojanju vlasti  sa stalnim blokadama normalnog života.

”Kriza je za sve građane, jer ona ne poznaje vjeru i naciju. Ona je naročito izražena za Srbe jer smo mi uglavnom bili u izbjeglištvu i morali smo se obnavljati i dizati iz pepela. Ogromna većina ljudi nije bila u prilici da se vrati na svoje prijeratno radno mjesto, i slično”, kazao je Krulj.

Povratak je  kako podsjeća, bio masovniji i intenzivniji u razdoblju od 1998. do 2002.godine. Kasnije su to bili pojedinačni slučajevi.

”Koliko mi raspolažemo s podacima od nepunih 30-tak tisuća Srba koji su prije rata živjeli na području Mostara, većina ih je izbjegla uslijed rata (oko 1.500 ostalo i u ratu), a vratilo se oko 3000”, tvrdi Krulj.

To i ne čudi jer po njegovim riječima povratnici nisu u mogućnosti doći do posla i osiguranja egzistencije, a niti obnoviti svoja prijeratna ognjišta.

”Uglavnom su se vratili ljudi koji nisu u izbjeglištvu ostvarili gore navedene egzistencijalne stvari, i onda je potpuno logično da je bolje biti u svome i na svome nego u tuđem i boriti se sa svoga za osnovna ljudska prava među kojima su posao, zdravstveno osiguranje i školovanje”, pojasnio je Krulj. Problem je kako naglašava što legitimne vlasti u Mostaru i nema već dvije godine, tako da sa te strane i ne može ništa očekivati.

”Za sve nas bi mnogo značilo da imamo adresu kome se obratiti i tko je odgovoran za očekivanja. Ovako nam ostaje da čekamo i da se nadamo”, zaključio je Krulj.

Joco VulićJoco Vulić

Međutim mladi ljudi ne vide perspektivu u Mostaru ni u zemlji, pa tako Ognjen Vulić  koji završava srednju medicinsku školu planira odlazak u Njemačku, u čemu ga otac Joco i majka Dragana podržavaju.

Od povratka u Mostar kako kažu vlast im nije dala ništa osim lažnih obećanja, ali su se boreći za svojih troje djece svakako snalazili. Podizali kredite iz kojih ni sami ne znaju kad i kako će izaći, te napravili kuću u naselju Željuša.

Prisjetivši se povratka i tegoba s kojim se ova obitelj nosila, Joco kaže da nije ništa ni tražio nego samo strojeve za brušenje parketa da ima čime djeci osigurati kruh. Ali nakon bezbroj apliciranja ništa nije dobio, pa je na kraju kreditima i to sam nabavio.

Djeca im nikada nisu imala mogućnost učiti srpski jezik pa su tako osnovnu školu završili po bosanskom, a srednju po hrvatskom planu i programu, ali najvažnije je kako kažu da su ljudi i da nisu nacionalizmom opterećeni, niti su imali tih problema ikada. Uspješni su sportaši i istaknuti učenici, ali da bi se ostvarili kažu Vulići trebaju otići u neku europsku zemlju gdje će se njihov rad, talent i  znanje nagraditi životom dostojnim čovjeka.

Nije im žao što su se vratili u Mostar jer su djecu lijepo odgojili i nemaju namjeru nigdje iz Mostar odlaziti, ali za djecu im kažu nema budućnosti u Mostaru.

Povratak Srba u Mostar okončan?

Stoga generalni tajnik SPKD-a Prosvjeta Goran Kosanić koji je u neprestanom kontaktu sa Srbima koji žive u Mostaru vidno razočaran i  zaključio da je proces povratka Srba u Mostar okončan.

”Položaj povratnika je neizvjestan i trnovit. Sam taj naziv “povratnik” koji vam zakače poslije naziva “izbjeglica” koji ste do jučer nosili svrstava vas u drugu grupu građana bez obzira što ste vi rođeni u ovom gradu i što su vaši korijeni duboko u ovom gradu. Što se tiče problema osnovni i glavni problem je nezaposlenost za cijelu mostarsku populaciju, jer u ovom gradu za posao nisu ugroženi Srbi nego svi Mostarci. U javnim institucijama nema ili je veoma mali broj Srba tako da se definitivno ne poštuje konstitutivnost o kojoj se stalno priča. Vrata za Srbe pogotovo povratnike su zatvorena i upravo  zbog toga što nemamo prave predstavnike u vlasti. Po mom  mišljenju nekog velikog povratka u Mostar više nema. Postoji mogućnost povratka starije populacije na okolna područja, ali ne možemo očekivati da se mlad čovjek koji je napustio Mostar kao dijete i sigurno osnovao svoju obitelj vrat u neizvjesnost i nesigurnost osnovnih uvjeta  za život. I mi koji smo se vratili prije 11 godina još nemamo riješenu egzistenciju. Mnogi su došli u Mostar i prijavili se  i izvadili osobnu iskaznicu, a onda se vratili svojim sadašnjim domovima. Zbog toga postoji i lažna slika o broju pravih povratnika iz reda srpskog naroda u Grad Mostar”, ustvrdio  je Kosanić.

Ako postoje izgledi za prave povratnike i poslije toliko godina tim ljudima kako kaže osim što treba popraviti kuću treba osigurati i uvjete  za održivost povratka.

Mostar bez Srba nije taj grad: Problem su ‘torovi’i lobiji

Direktorica World Music Centara, Cluba Aleksa i Srca Hercegovine Aleksandra Savić, smatra da je sam termin ‘povratnik ‘u funkciji stalnog održavanja žara preko kojeg se kako kaže ona bosonog ne može.

Aleksandra Savić

Nemam krizu nacionalnog identiteta, ali sebe prvenstveno promatram kao građanku svijeta. Tako percipiram i ljude oko sebe. Nisam u kontaktu sa Srbima kojima je to profesija da budu, pa vam mogu samo govoriti iz svog ugla. Moj problem ovdje su torovi, sustavno urušavanje vrijednosti koje su krasile ovaj grad, a to je prije svega bila jedna otvorenost i širina. Iz mog iskustva sustavu oko mene očigledno smeta to što me nitko ne kontrolira, što nisam ni na čijoj platnoj listi, što je moj izbor između mirnije stabilnije egzistencije i slobode bila sloboda. Sloboda svima smeta, jer su predugo svi u torovima ili lobijima ili ogradama. Oni koji su uvidjeli da to baš i nema smisla nemaju hrabrosti da to i priznaju i krenu u drugom pravcu. Ali zato imaju instrumente i želju da gaze svakoga ko je drugačiji od njih. E još ako je Srbin onda je to posebna poslastica za male i kukavice. Dakle, problem je i generaliziranje. Čim si Srbin ne valjaš. Srećom ovdje još uvijek ima zdravog tkiva koji ide u prilog pozitivne strane čovječanstva. Na kraju ovaj grad se još uvijek zove Mostar, a ne može se čak ni pričati o Mostaru kao gradu bez Srba, jer to onda nije taj grad”, kazala je Savić.

Nema raja bez rodnoga kraja

”Nema raja bez rodnoga kraja, ali nikad se ne može vratiti na ono staro”, tvrdi sedamdesetogodišnja Đurđa koja se nakon 18 izbjegličkih domova 2003 godine sa svojim suprugom Jovom i dva sina iz istočne Bosne vratila u selo Bučiće na devastirano obiteljsko ognjište.

Đurđa Ćorić

Dobili su otvore i materijal za odvode, ali obećani krov nikada, ali to joj i ne smeta jer je na svom ognjištu.

”Gdje god smo išli, bili smo građani drugog reda, sad smo svoji na svom i ne daj Bože da nas više išta odavde potjera, iskreno će Đurđa, kojoj je izbjeglištvo i povratak uvelike promijenio poglede na život.

Suprug joj je ostvario mirovinu, ali da se ne bave stočarstvom i svoja dobra ne razmjenjuju sa susjedima ne bi imali ni ono osnovno za život.

”Dobro je, nismo gladni, nitko nas ne dira, ali vidite i sami da živimo težački život u kući koja liči na straćaru, a nekad je ovo bila najljepša kuća u vali”, kaže Đurđa koja nam je sa sjetom pričala o zlatnim vremenima i šivaćoj mašini koju je imala u hodniku, čime se kako je naglasila tada mogla pohvaliti malo koja žena.

Sad čuva ovce i krave ne želeći misliti o ružnim stvarima jer kaže da je samo lijepa  sjećanja drže na životu. Dobro se slažu sa susjedima i uzajamno pomažu, te radeći od ranog jutra do kasno u noć žive za trenutke da ih unuka iz Crne Gore posjetiti.

Još oko 1.800 neobnovljenih srpskih kuća

”Podaci s terena o broju neobnovljenih stanova i kuća povratnika u Mostaru su poražavajući”, kazao je predstavnik Udruženja mostarskih Srba, Ranko Čvoron na sastanku predstavnika mostarskih udruženja povratnika i centara za socijalni rad u organizaciji Misije OSCE-a u BiH koji je održan u Mostaru pod nazivom ”Regionalni program stambenog zbrinjavanja”.

Tom prilikom je istaknuo podatak da na području Mostara ima još oko 1.800 neobnovljenih srpskih kuća, ne uključujući neobnovljene stanove u tu brojku.  ”Usprkos svemu populacija raseljenih nije odustala od povratka”, kazao je Čvoro, navodeći kako u svemu tome veliki problem predstavljaju kriteriji oko raspodjele sredstava iz donacija i proračuna jer se ona ne daju prema broju zahtjeva nego uglavnom u postotcima u odnosu na sva tri naroda u BiH.

U Mostaru kako je ustvrdio Čvoro, najviše je porušenih srpskih objekata tako da ovakva raspodjela po njemu nije logična.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razno

dr. Stjepandić: Pismo njemačkome veleposlaniku Schultze-u

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski znanstvenik iz njemačkog Bensheima dr. Josip Stjepandić uputio je otvoreno pismo njemačkom veleposlaniku u Zagrebu Thomas E. Schultzeu zbog njegova Twitter statusa o Goranu Beus Richembergu kao članu njemačke zajednice u Hrvatskoj.

Pismo prenosimo u cijelosti: 

Štovani gospodine Schultze,

sa zgražanjem sam primio na znanje Vaš najnoviji Twitter-status, u kojem sliku s hrvatskim zastupnikom Beusom Richemberghom dijelite uz komentar: „Veleposlanik Thomas E. Schultze nakon današnjeg sastanka sa saborskim zastupnikom Beusom Richemberghom: šokiran sam uvredama, napadima i prijetnjama smrću na društvenim mrežama upućenim članu njemačke zajednice u Hrvatskoj i zastupniku Hrvatskog sabora. Osuđujem te napade.“

Svaki imalo razuman čovjek sigurno će Vas poduprijeti u Vašoj osudi svakog nasilja. Unatoč tomu, Vašu poveznicu s gospodinom  Beusom Richemberghom smatram pogrješnom, kontraproduktivnom te vrlo škodljivom za Njemačku.

Dne 28. lipnja 2013, dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, tadašnja neokomunistička saborska većina donijela je zakon (tzv. Lex Perković), koji je privremeno spriječio izručenje dvojice bivših čelnika udbe Njemačkoj. Nakon prijetnje sankcijama od strane Europske Unije zakon je ipak izmijenjen, dvojica osumnjičenika bili su izručeni te potom na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu 3. kolovoza 2016 zbog ubojstva osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Obojica osuđenika vođenje postupka označili su korektnim.

Donošenju tzv. „Lex Perković“ slijedila je besprimjerna kampanja blaćenja u očigledno kontroliranim hrvatskim medijima, punim poruge i potcjenjivanja Njemačke.  Jedan od najžešćih zagovornika tzv. „Lex Perković“ bio je gospodin Beus Richembergh u svome svojstvu kao član Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav u hrvatskome Saboru.

Bilo je tako ružno, da se svaki pristojan Hrvat morao crvenjeti od srama!

Samo iz ovog razloga gospodin Beus Richembergh za cijeli svoj vijek diskvalificirao se za bilo koju suradnju s Njemačkom te bi ga se trebalo kloniti kao sugovornika!

Osim toga, gospodin Herr Beus Richembergh je u najmanju ruku  prijeporna osoba, ako je vjerovati mrežnim izvorima. Kao sin muslimansko-bosnjačkog oca i majke Hrvatice u djetinjstvu je nosio majčino prezime Beus, sve dok s 20 godina nije dodao prezime Richembergh. Niti Beus niti Richembergh ne mogu se naći u javno pristupnim popisima njemačkih prezimena. Stoga je neobjašnjivo, kako je on mogao doći do njemačkog podrijetla, pogotovo jer se po iskazu svjedoka neko vrijeme izjašnjavao kao Srbin odnosno Židov.

Dalje je gospodin Beus Richembergh iznova bio optužen da je bio posebno vjerni pristaša jugokomunističkoga režima. Tereti ga se da je prijavio dvije kolegice učenice te nastavnicu zbog školskog rada o junačkoj operi „Nikola Šubić Zrinjski“, zbog čega su one bile progonjene od jugokomunističkog režima. Isto tako ga se tereti, da je kao žbir kodnog imena Odisej radio za udbu.

Sve ove optužbe, koje se lako mogu naći u mreži, prenosim s nužnom rezervom, jer one dolaze iz različitih izvora te su moguće manipulirane na štetu gospodina Beusa Richembergha.

Svakako je znakovito da gospodin Beus Richembergh kao javna osoba nikad nije osjetio potrebu zatražiti ispravak netočnoga navoda, da ne govorim o tome da bi tužio donositelja takvih vijesti. Isto tako nije pokazao krsni list, kojim bi dokazao njemačko podrijetlo.

Stoga moram poći od toga da nisu sve optužbe protiv gospodina Beusa Richembergha neutemeljene.

Naposljetku je gospodin Beus Richembergh uvijek iznova privlačio pozornost napadima na Katoličku Crkvu i njezine vjernike, koji čine 86% pučanstva u Hrvatskoj. Isto tako, on je jedan od „fašizatora“ tj. osoba, koje u javnosti šire pogrješnu sliku o tobožnje rasplamsanome fašizmu u Hrvatskoj. Još dugo će ostati u sjećanju njegova kampanja protiv udruge „U ime obitelji“, samo zato jer su se usudili pokrenuti uspješan referendum za zaštitu braka i obitelji.

Svake godine provedem 20 do 30 dana u Hrvatskoj, gdje posjetim različita mjesta i priredbe, te snimam i mogu Vam pod zakletvom potvrditi da još nisam sreo neku koja bi približno zaslužila oznaku „fašist“.

Iz svih gore navedenih razloga gospodina Beusa Richembergha smatram moralno vrlo prijepornom osobom (kolokvijalno: trovač bunara), koji nema što traziti u društvu njemačkoga veleposlanika!

Istodobno javljeno mi je iz Zagreba da njemačko veleposlanstvo odbija zamolbe za razgovor, kao npr. gospođe Rozalije Bartolić, predsjednice Udruge udovica Domovinskog rata, koja od 14. veljače 2017 uzaludno čeka na termin kod Vas.

Gospođu Bartolić poznajem kao smirenu osobu, koja s ponosom i dostojanstvom podnosi svoju tešku sudbinu. Stoga ne bih znao zašto su vrata njemačkoga veleposlanstva zatvorena za nju, pogotovo što bi puno toga mogla ispričati o stanju u Hrvatskoj.

Vi ste, štovani gospodine Schultze, počinili teške pogrješke, koje se ne bi smjele dogoditi njemačkom veleposlaniku. Da ste moj suradnik, smjesta bih Vas otpustio.

Ovo pismo ću u kopiji poslati Vašim pretpostavljenima, članovima vanjskopolitičkoga odbora njemačkoga Bundestaga te pojedinim zastupnicima u Bundestagu, u očekivanju, da dijele moju kritiku te Vas žurno zamijene drugim veleposlanikom, koji ne će ponosno pozirati s udbaškim žbirom.

Sa štovanjem

Dr. Josip Stjepandić

facebook komentari

Nastavi čitati

Razno

Ne zaboravimo ovoga časnog čovjeka – Trebali smo ga u agresorskom ratu, a sada on treba našu molitvu

Objavljeno

na

Objavio

Dragi svi, ne zaboravimo ovoga časnog čovjeka. Trebali smo ga u agresorskom ratu, a sada on treba našu žarku molitvu. Dan posta o kruhu i vodi, čuda čini.

Molimo također i za ostalu petoricu hrvatskih generala čije su sudbine prepuštene onima, koji nisu vrijedni poljubiti pete našim hrvatskim junacima.

Preporučam usrdno neka svećenici prikažu sutra i prekosutra Sv. Misu kako bi Duh Sveti prosvijetlio pamet ‘‘velemožnim’’ haaškim sucima ‘‘ljubiteljima Pravde i Istine’’, pozvao je mons. Vlado Košić.

Uz B.B. ZDS Marija Dubravac, Brisbane

GENERALU PRALJKU

Hranio si me kad sam bio gladan,
Bolestan, smrznut, odbačen i jadan.
Plakao sa mnom i na grud me svij’o,
U svojem domu ljubavlju me grij’o.

Pitao nisi za rod ni za vjeru,
Obasuo me miljem, na svu mjeru;
U srce meko od suhoga zlata
Skrio si bijednog ispaćenog brata.

A ja, Isus Krist, u bližnjemu disah,
Tvoju dobrotu u Knjigu upisah.
Jedan je Praljak, jedna istina,
Jedna Hrvatska sveta Domovina,

Žrtvom junaka sazdana, čuvana,
Mržnjom zlotvora skvrnjena, pljuvana.
Puna je knjiga hrvatskih svetaca,
Od stoljeća sedmog patničkih otaca –

I braće što sudila haaška je neman,
Jer Hrvat domoljub bješe za Dom spreman.
Ah, što je Haag, što li jugo-udba?
Paklena vatra njihova je sudba.

U prokletstvu, s vragom traju im vlasti,
Mriju bez Boga i bez ljudske časti.
A tebe čekaju, hrvatski sine,
Nebeski dvori moje Domovine.

Na križu, patnji, nagradu si steko,
Istinu, Pravdu, branio i reko.
Ne boj se, brate, zločinačke ruke,
I ja sam takve okusio muke!

Blago onima što nevini trpe,
U muci teškoj Božju snagu crpe.
Za tebe čuvam vijenac od lovora,
Živjet ćeš sa mnom sred nebeskih dvora.

Hrvatsku tvoju nitko neće zbrisat –
Hrvat će uvijek ZA DOM SPREMAN disat!

Marija Dubravac, Brisbane

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari