Pratite nas

Kolumne

Pozadina  22. lipnja

Objavljeno

na

U istinski hrvatski antifašizam spada pobuna hrvatskih vojnika u mjestu Villefranche de Rouergue u jesen 1943. u Francuskoj, kad su  hrvatski vojnici povezali s francuskim pokretom otpora i digli protiv Nijemaca. Ako uopće u Hrvatskoj treba obilježavati dan otpora fašizmu, onda je to nadnevak pobune hrvatskih vojnika u Francuskoj.

Možda je komunizam nekom od naroda koji su nasilno bili ugurani u sklop bivše Jugoslavije i donio određene koristi, kao primjerice Srbima, koje je učinio čuvarima te zločinačke države ili muslimanskom stanovništvu u BiH, kojem je iz vjerske zajednice omogućio prerastanje u naciju i sl.

Nu kad su Hrvati u pitanju, doba jugoslavenskoga komunističkog režima jedno je od najtragičnijih razdoblja hrvatske povijesti, a po intenzitetu progona usporedivo je tek s tatarskim pohodom na Hrvatsku ili pak dugotrajnijim razdobljima osmanskih navala, koje su na hrvatskim državnim i etničkim prostorima zapadno od rijeke Drine ostavljala pustoš poslije svojih pohoda.

Nu ni jedna spomenuta navala nije se tako sustavno i industrijski bavila usmrćivanjem hrvatskoga naroda kao što je to radio četiri i pol desetljeća jugoslavenski komunistički režim.

Naime, taj je režim sve svoje snage usredotočio na razaranje hrvatske države, a u tom su mu često pomagali taliajnski fašisti, koji su zabranom razmejštanja hrvatskim oqružanim snagama u svojim okupacijskim područjima omogućili nesmetanu terorističko djelovanje komunističkoj bandi.

Brozovi teroristi su nerijetko surađivali i njemačkim snagama pa njegov revolucionarni boljševički pokret ne može imati nikakvih dodirnih točaka s demokratskim antifašističkim pokretima u zapadnoj Europi.

Naime, svi su ti pokreti imali karakter narodnoslobodilačkih borba za razliku od Brozova jugoslavenskog pokreta, koji je diljem Hrvatske ne samo pravno, nego i stvarno doživljavan kao okupacija nacionalne države.

Dapače, bila je to okupacija vojnim snagama koje su počinile genocid nad hrvatskim narodom pripremajući teren za njegovo opće uništenje, što bi se i dogodilo da hrvatsko redarstvo i vojništvo početkom 90-ih godina nije uspjelo slomiti jugoslavensku agresiju i okupatore otjerati iz svoje zemlje.

U doktrini jugoslavenskoga komunističkoga režima, kao vječni zavjet diktarora Josipa Broza Tita do posljednjeg su daha svim silama pokušavali okrenuti vodotok rijeke Save od Zemuna prema Zagrebu, kako bi se zapriječila uspostava samostalne i demokratske hrvatske države.

Nije samo to opravdan razlog da se ukine blagdan kojeg slavi hrvatska država 22. lipnja. To je naime dan, kad se pod krinkom hrvatske državnosti obilježava njezino smaknuće uz stotine tisuća nedužnih života zatočenih hrvatskih vojnika i civila, što posve razumljivo kod najvećega broja hrvatskoga naroda potiče otpor veličanju vlastitoga smaknuća.
Militantnim pak boljševičkim sljedbenicima ovaj službeni državni blagdan omogućuje legalni nastavk protuhrvatske kampanje i nastavk uništenja hrvatskoga naroda i nakon sedamdesetak godina od genocida što su ga počinili Brozovi jugokomunisti. Razvoj tako oprječnih tenzija vodi u posvemašnji nacionalni razdor, koji bi određenom trenutku mogao naciju uvesti u građanski rat, a time i dovesti u pitanje opstojnost hrvatske države.
Osim toga, sve kad bi i bio točan mit o utemeljenju protufašističkoga odreda u Brezovici kod Siska, on nije ustrojen poradi oslobođenja hrvatske države, nego tek kao odgovor na poziv iz Moskve da se Kominternine terorističke skupine uključe u obranu SSSR-a, nakon razvrgavanja savezništva između nacista i komunista i napadaja tadašnje Njemačke na bivši SSSR.

Upravo zbog sramotnoga saveza nacista i komunista ni jedna komunistička ćelija taj nadnevak ne obilježava kao početak antifašističkoga otpora. Naime, tim bi samo pokazale svoju ravnodušnost na agresiju što su ih njemačke snage počinile napadajem na Poljsku (zajedno s SSSR-om) te na cijeli niz zapadnoeuropskih država.
Uostalom 22. lipnja, osim u Hrvatskoj, obilježen je tek u Moskvi, gdje je predsjednik Rusije s pravom položio vijenac i odao počast žrtvama njemačkoga napadaja i pripadnicima Crvene armije.  Na obilježavanju u Hrvatskoj znakovito je i razumljivo nazočio ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov.

Nu kad bi se odbacile i sve povijesnopolitičke konotacije iz prošlosti, uporaba Brezovice u sklopu hibridnoga rata protiv SAD-a, ali i Hrvatske bila bi dovljna da se ozbiljno razmisli o ukidanju 22. lipnja kao državnoga blagdana.
Retorikom kao topničkom paljbom sa sisačkoga je područja bačena rukavica demokratskim snagama, koje budućnost Hrvatske vide u sklopu atlantskoga savezništva na čelu s Amerikom.

To se streljivo danima poslije pucnjave u Brezovici rabi upravo za razbijanje hrvatsko-američkoga savezništva.

U istinskom hrvatskom antifašizmu nije mogao sudjelovati ni jedan pripadnik jugoslavenskoga bolješvičkog pokreta, koji se borio za zamjenu jednoga totalitarizma drugim, a hrvatskoj državi do uništenja suprotstavljao Jugoslaviju.

Zato u istinski hrvatski antifašizam spada pobuna hrvatskih vojnika u mjestu Villefranche de Rouergue u jesen 1943. u Francuskoj, koji su se povezali s francuskim pokretom otpora. Ako uopće u Hrvatskoj treba obilježavati dan otpora fašizmu, onda je to nadnevak pobune hrvatskih vojnika u Francuskoj.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari