Pratite nas

Priče

Poznati hrvatski pisac ispričao kako je upoznao svoje biološke roditelje

Objavljeno

na

Zoran Antičević danas je jedan od najčitanijih pisaca Hrvatske. Autor je hrvatskog HIT romana ,,Evanđelje tame” te dviju zbirka pjesama, scenarist dvaju filmova, urednik, kolumnist te organizator brojnih humanitarnih akcija. Prije sedam godina, objavio je autobiografsko djelo ,,Priča o mojoj jeseni” (kao dodatak u knjizi Dolina stvaranja) u kojoj kao devetnaestogodišnjak prepričava svoj prvi susret s roditeljima koji su ga dali na usvajanje odmah nakon rođenja.

[ad id=”93788″]

Priču prenosimo u cijelosti:

PRIČA O MOJOJ JESENI

Zoran Antičević

Sve se promijenilo preko noći, noći koja je sudbina. Dok sam je lovio, bježala je od mene, a lovila me kad sam joj se otimao.

zoran anticevic

Autor: Zoran Antičević

Odrastajući na obalama prekrasnog djetinjstva, ponekad bih se spotaknuo o pokoji kamen i pomislio kako je ta ogrebotina najgore što mi se može dogoditi. Bio sam zaštićen armaturom roditeljskog super-ega, kako bi me poštedjeli svake kapi otrova okrutne istine.

Jedino što je boljelo bilo je neznanje o sebi. Neizvjesnost o podrijetlu određenih talenata i nedostataka izjedala me. Nikad nisam upoznao čovjeka koji ima oči kao ja: duboke, smećkastozelene i pomalo plavkaste. Često su me pitali od koga sam naslijedio pjesnički dar i tjelesnu snagu te li moj otac snažan poput mene.

U prvim danima jeseni 2009.  ostao sam do zore budan dopisujući se putem Facebooka s prijateljima i simpatijama. Iznenada mi se javila Maida iz Amerike, s kojom sam se već ranije dopisivao:

-Zorane, moram ti reći nešto jako, jako važno, ali obećaj da se nećeš ljutiti na mene!

Uvjeren kako ništa ne može biti strašnije od grozota koje sam prošao s bivšom curom, lošim društvom i dijelom obitelji koji me nije prihvaćao, pomalo zapanjen, odgovorio sam:

-Hej, malena, reci! Neću se ljutiti. Na tebe, nikada!

-Zorane, ti i ja smo u rodu, i to jako, jako bliskom!

Nasmijao sam se pomislivši kako me moja bivša provocira pod lažnim profilom.

-Da, da, znam ti ja strica Mustafu, a i rođaka Muqtadu Al-Sadr-a! Pa oni su i moji rođaci! Hahaha!!! Zajedno smo organizirali napad na Svjetski trgovački centar! -odgovorio sam bahato, ne razmišljajući o tuđim osjećajima i zaneseno tipkajući po tastaturi.

-Zorane, ne šalim se! Socijalna te ustanova otela od majke čim si se rodio, jer bila je jako siromašna, a otac te nije htio priznati-ozbiljno će djevojka.

-Daaaj, luda si! Evo ti moj broj, pa nazovi me sutra, ali tek iza šesnaest sati jer do tada spavam! -rekao sam u šali, očekujući kako će me bivša nazvati glupirajući se, i kako ćemo se pomiriti.

Odjednom mi je zazvonio mobitel, a na ekranu se prikazao američki predbroj.

-Bok, Zorane, ja sam Maida! -rekao je nježni, nepoznati glas mlade cure.

-Hej, djevojko! -uzvratio sam znatiželjno, iako zavlačeći, ne znajući je li neslana šala ili kobna istina. Ruka mi je podrhtavala. Nisam znao što još reći.

Nakon kratkog predaha Maida zabrza:

-Evo ti moja majka Besima! Ona će ti sve objasniti!

U stresnih pola sata ispričala mi je istu priču, na koju je nadovezala kako je ona moja teta, te kako me biološka majka nikada nije prestala tražiti, i kako živi još uvijek u Bihaću i zove se Fatima. Besima je mnogo vremena posvetila mojem ohrabrivanju, budući da ona nije ta koja mi je morala polagati račune.

Zanijemio sam od njenih riječi, otrčao probuditi svoje te im ispričao što se dogodilo.

Ja i majka sjeli smo u dnevni boravak. Popio sam dvije pive kako bih se smirio. Izbezumio me pogled oči u oči s činjenicom kako prokleta noć može čovjeku promijeniti cijeli život.

Nakon sat vremena blagog opijanja ponovo mi je zazvonio mobitel, ali ovog puta s bosanskohercegovačkim predbrojem. Istrčao sam u dvorište uzbuđeno kao da sam u teškoj životnoj opasnosti, osjećajući knedlu u grlu. Nisam mogao dočekati čuti njen glas!

-Halo! -javio sam se prestrašeno, s neopisivim čuvstvom koje me dugo vremena bockalo, ali sam tek sada osjetio njegovu pravu intenzivnost i značenje.

-Dobra večer! Zorane, ja sam Fatima! Pretpostavljam da znaš tko sam -rekao je dublji glas nepoznate gospođe.

-Da! -zadrhtao sam ne znajući što reći. Toliko dugo sam razmišljao o tom trenutku, ispreplitao bukete riječi, a u tom ih času više nisam poznavao.

Kako je započela ponavljati Besiminu i Maidinu priču, briznuo sam u plač o kakvom nisam mogao sanjati da može izaći iz mene, budući da su me učili kako muškarci ne plaču. Grlo mi se osušilo i njime su prolazili trnci. Iste riječi, ali od osobe od koje su me najviše boljele!

-A recite mi, tko je moj biološki otac? -upitao sam nakon petnaestak minuta pribravši se.

-Tvoj otac se zove Ilfan. Bili smo u braku, ali nije te htio priznati. Oženio se bogatom Njemicom, a mene ostavio trudnu s tobom.

-Gdje je taj čovjek sada? Što je s njime? Zaslužio je najveću patnju!

-Bog mu je sve vratio, najdraže moje! Ne blati se! Završio je u invalidskim kolicima. Mislim da u Njemačkoj živi, ali nikad ga poslije nisam vidjela.

-Žalim ga! -rekao sam u blagim suzama dok je tuga postajala lavlja snaga.

-Oduvijek mi je bio san ići prsa u prsa s njime, ali ispod časti mi je udarati invalida.

-Ne prljaj ruke, zlato moje jedino! Cijeli sam te život tražila. Pojma nemaš koliko si mi nedostajao. Volim te najviše na svijetu!

-A s kime sad živite? Gdje radite?

-1999. udala sam se za Božu, koji mi je bio velika podrška u potrazi za tobom. Trenutno sam nezaposlena, ili privatno čistim po kućama i čuvam starce.

Tako smo nastavili razgovarati još sat i pol, nakon čega nisam čitavu noć oko sklopio.

Ujutro mi je majka Rina donijela dokumente, koje je davno trebala baciti, s izjavama biološke majke, biološkog oca te posvojitelja.

Saznao sam novost. Moje izvorno ime bilo je Adem, ali sam kasnije okršten imenom Zoran.

U trenu sam pomislio kako nisam dostojan ni imena prvog čovjeka, ni sina zore. Bio bih sretniji da su me nazvali ,,VEČER”, jer ja nikad nisam dolazio kao čarolija svjetlosti, već padao kao izotop tame.

Svejedno je kako su me nazvali ! Ionako se nikad nisam potpisivao imenom, već stihovima koje sam često čuvao u čaroliji svoga srca za neku nepoznatu, bolju osobu.

Njihove izjave:

„ Ilfan: Moja je supruga zatrudnjela s drugim čovjekom. Malodobni Adem nije moj sin. Mi već dvije godine ne živimo zajedno, a u tom je razdoblju začeto dijete. Ona mu je dala moje prezime, što ne potvrđuje očinstvo. Ja ga se odričem i pristajem da se da na potpuno posvajanje.

Fatima: Pristajem da se dijete da na posvajanje, u koliko će biti dobro zbrinuto. Ja se nisam u stanju brinuti za njega, stoga za njegovo dobro činim ovo.

Antičević Zdravko: Pristajem posvojiti malodobnog Adema, te mu promijeniti ime u Zoran i ne želim ga u nijednom pogledu ograničiti svojih dobara. “

Saznavši istinu, od koje su me htjeli spasiti, poludio sam! Lice mi je gorjelo i osjećao sam kako mi uragan hara dušom! Vulkan nejasnoća otvorio se i trebalo ga je zakopati, što je bilo nemoguće.

-Sine, ti si samo moj! Ta te se žena odrekla! Ja sam tvoja majka! Ja sam te odgojila i prošla s tobom sve najgore! -rekla je Rina u plaču nakon što sam pročitao sve.

-Ne, ja nemam majke! Moja je majka raspolovljena! Polovica je u tebi, polovica u Fatimi!

Zapravo, tek sada shvaćam da sam oduvijek bio sam sebi otac i majka. Ti me nisi shvaćala, a ona me ostavila!-uzviknuo sam.

-Kako tako nešto možeš reći poslije svega? -gledala me nježnim, orošenim obrazima koje sam oduvijek ljubio.

-Eto, koliko je sve prokleto! Mrzim se! Želim izaći iz ovog tijela! Ja sam monstrum! Mrzim njihove gene!

-Ne, sine, nisi! Samo si povrijeđen i ja te volim koliko te nitko od njih nikada neće moći! Ja sam tebe tisuću puta rodila, i kad bi mi Bog ponudio da sada rodim petero djece u zamjenu za tebe, ja bih te ponovo odabrala!

Zadavši joj mnogo bola- mnogo više nego što bi joj porod ikad zadao- za dva dana ja i obiteljski prijatelj Dragan krenuli smo za Bosnu- u dogovoru s biološkom majkom-  kako bih saznao istinu.

Rina i Zdravko platili su nam putne troškove, opskrbili nas svime potrebnim: prekrasnim automobilom, novcem…

Moja potraga za očima svoje boje je započela.

Putem se gasila ljepota Istre. Siromašna sela u blizini Slunja bili su pravi svjedoci carstva u kojem sam živio. Kao da su mi govorili da ne idem jer ovo je tek predvorje užasa i siromaštva. Porušene kuće, vjetar je mirisao na ratni barut. Mi smo jurili kako bismo što prije stigli.

Dragan je bio iznimno mudar čovjek, obogaćen iskustvom života u Njemačkoj, kamo je došao kao najveći siromah iz Žepča, a stekao je puno. Racionalni tip s iznimnim očinskim osjećajima. Bio je najbolji pratilac. Ja sam bio kao Dante, a on Vergilije.

Stigli smo u Bihać. SMS-om me Fatima obavijestila kako nas čeka ispred velikog trgovačkog centra, koji je bilo teško pronaći budući da ni moj prijatelj nije poznavao to mjesto.

-Dragane, stani, to je ona, siguran sam!-povikao sam neočekivano, a koljena su mi zadrhtala ugledavši sitnu ženu kako stoji pored znaka STOP. Nešto me kao magnet vuklo prema  njoj, kao da sam joj lice, koje je daljina mutila, odnekud prije poznavao!

-Zorane, što ti je? Kako znaš da je ona? -nikad je nisi ni vidio!-začuđeno će prijatelj.

-Osjećam, prijatelju, osjećam! -uzbuđenje je progovaralo iz mene.

Moj je suputnik nastavio voziti ne obazirući se na moje spekulacije, ali odjednom je zazvonio mobitel i reče žena:

-Hej, jeste li vi sada prošli pored mene?

-Izgleda da jesmo! Eto, stižemo za dvije minute!-uzbuđeno izgovorih.

Dragan je polukružno okrenuo i hitro parkirao na parkiralištu ispred Centra. Ja sam izašao praveći se hladan kao neki stroj, s crnom kožnom jaknom kao da ju je sama smrt skrojila, uskom majicom iste boje tako da su mi trbušni mišići i prsa dolazili do izražaja, te dugim tamnosmeđim hlačama. Lice mi je bilo smrznuto,a kosa kratko ošišana.

Ispred mene se našla malena žena, u skromnoj odjeći, ali iznimne ljepote. Njeno siromaštvo nije uspjelo poharati izgled, iako se vidio njegov trag, dok su mene skupoća i mišići činili jakim, iako sam iznutra pucao. Imala je oblik lica sličan mojemu, što nikad prije ni u jednom čovjeku nisam vidio. Gledali smo se nekoliko trenutaka promatrajući sličnosti i različitosti.

-Jesi li ti Zoran? -upitala me drhteći.

-Da! –tvrdo sam odgovorio, a pogled ravno u oči nije prestajao.

-Ne vjerujem ti! Vidjela sam ga preko slika, ličiš na njega, ali ti nisi on!

Vjerojatno je to rekla nesigurnost u njoj zbog lica koje mi je bilo izoštreno ljutnjom.

Izvadio sam osobnu kartu te joj pružio.

Pozorno ju je promotrila, pa me zagrlila. Stezala me kao da joj spasenje života ovisi o tome, a ja sam stajao pravo ne uzvrativši joj.

Prišao nam je moj pratitelj i krenuli smo prema kafiću. Ona me cijelim putem  držala ispod ruke. Popili smo piće na brzinu, ali tišina je vladala. Dragan nas je brzo napustio, a ona i ja smo pošli na mirnije mjesto.

Sjeli smo u blagovaonicu onog istog hotela u kojem sam proveo svoju prvu noć s roditeljima, kad su me posvojili.

Započela je razgovor burnim riječima odmah nakon što smo se raskomotili:

-Zorane, nisam ti htjela govoriti preko telefona, ali Ilfan nije tvoj otac!

-Zašto mi odmah niste rekli?! -žestoko sam odgovorio, nastojeći izbjeći suvišne ispade.

-Ja i Ilfan bili smo u parničkom postupku razvoda braka kada sam upoznala tvog oca. Budući da se on pravio kako me ne poznaje kad ga je socijalna radnica pozvala, bila sam ti prisiljena dati Ilfanovo prezime.

 -Tko je taj čovjek? -upitao sam gledajući smeđe oči, u kojima se nisam našao.

-Zove se Mesud. On je tvoj biološki otac!- kazala je u predahu, poslije kojeg sam se osjećao lakše, budući da je to potvrdilo ono što je zapisano u Izjavi, za koju joj nisam ni rekao da posjedujem.

-Kakav je? Je li snažan? Jesam li na njega?

-Da! Bavio se bodybuildingom. Mene je tada suprug ostavio, i nekoliko mjeseci kasnije upoznala sam njega. Zaljubila sam se kao nikad u nikoga prije, ali već je bio oženjen, što u početku nisam znala. Bio je više od deset godina stariji od mene.Obećavao mi je kako ćemo poći zajedno živjeti na Cres, i tebe odgojiti, da bi me nakon svega ostavio u petom mjesecu trudnoće, bez poznatih razloga. Ja sam se noseća zaposlila u kuhinji skrivajući trbuh da ne bih dobila kao trudnica otkaz. Nisam imala novaca, a on mi nije htio pomoći! I samo da znaš, ja te se nikada nisam odrekla, već sam potpisala da ćeš biti u domu na godinu dana i plaćala polovicu svoje plaće za to! Ne znam kako se dogodilo to da su mi te uzeli.

To je stvorilo ogromnu dilemu u meni. Nisam znao kako da se ponesem: Je li žrtva ili lažljivica?

-Mogli ste jednostavno poći živjeti u Ameriku s Besimom i spasiti se- rekao sam nesigurno.

-Ne, Zorane ! Ja sam odlučila ostati ovdje, tebe tražiti i život posvetiti tome, sine moj jedini! I molim te još jednom, nemoj mi govoriti Vi! Znam da me nikad nećeš zvati onako kako si trebao, ali nevažno.Sve to mogu pretrpjeti jer nijedan mi dan nije bolan kao onaj kad sam te izgubila!

-Kako ste me našli? -nastavio sam ignorirati oslovljavanje, ne zbog osvete, već zbog održavanja distance i opreznosti.

-Preko detektiva koji je uspio otvoriti Matični list nakon tvoje osamnaeste godine, mada sam se bojala reakcije tvojih posvojitelja.

-Oni su sve dobro prihvatili, iako pomalo stresno. Podržali su me. (Rekao sam ne znajući da mi se majka toga dana onesvijestila, skrivajući bol od mene!)

-Drago mi je, i ja ih ne mrzim. Oni su dobri ljudi koji su ti pružili sve, i samo su htjeli dijete.

-A kako ste završili s ovim čovjekom sada?

-Znaš, nakon što me tvoj otac ostavio, duboko sam se razočarala u muškarce. Ja sam muslimanka, a moja jedina dva čovjeka u dotadašnjem životu su također bili to. Prestala sam vjerovati u svoje, stoga sam sreću pokušala pronaći s Hrvatom, Božom. Dobar je jako, iako voli popiti.

-Ispao sam kao janjičar, zar ne? Otet i promijenjene vjere, iako je ovog puta slučaj obrnut.

-Smeta li ti islam, sine?

-Ne smeta. Zapravo, sve je to ista vjera, gospođo! -rekao sam gledajući je i ostavljajući inje u zraku kojim su putovale riječi.

-Abraham (po Kuranu Ibrahim) imao je dva sina, Izaka i Jišmaela. Izak, mlađi brat, začet je sa ženom Sarom, a stariji sa sluškinjom. Izak je predak židovskih plemena, preko Jakova, Josipa, Mojsija, pa sve do Krista. Tako je nastalo kršćanstvo. Jišmael, koji je otišao sa svojim plemenom zbog svađe s bratom, otac je plemena koje je ujedinio Muhamed 622.  Džihad je izmišljen zbog ujedinjenja tih plemena koja su međusobno ratovala , zbog obrane od poganskih naroda koji su ih napadali. Kasnije su sultani izokrenuli njegovo značenje kako bi zadovoljili svoj osvajački nagon, jednako kao i pape koji su započinjali križarske ratove.

Eto, toliko o mržnji primitivaca koji su praktički braća! Moja mržnja nije okrenuta prema pripadnicima određene nacije ili religije već prema onima koji su tvorci ratova, a takav je i taj čovjek! Ne zna što ga čeka!

-Ne čini to, Zorane! Ne želim da se okrvaviš! Postat ćeš isto što i on!

-To i jesam napola, zar ne!? Geni čudovišta koje nosim na svojim leđima!

-Ne, ti si na mene! Ti voliš, a ovo u tebi nije mržnja, već bijes koji će nestati jednom kad budeš imao svoju djecu, koju želim ljubiti onako kako mi je tebe bilo uskraćeno!-govorila je to dok su joj se smeđe oči vedrile.

Pričali smo još pola sata. Došao je Dragan.

-Zorane, sad idemo k gospođi Melisi. Ona je bila socijalna radnica, glavna u postupku tvoga posvajanja. Mislim da ti mnogo može pomoći. Upravo sam je kontaktirao, ali rekla je da dođemo samo nas dvoje.

-Stvari su zamršene. Ona isto mora doći s nama. Molim te, važno je!

Obiteljski je prijatelj ostao zapanjen, ali nije mogao odbiti.

Taksijem smo pošli do kuće u zabačenom dijelu grada. Vozilo se zaustavilo, a starija je gospođa crvene kose čekala ispred kapije iza koje se krila velika i lijepa kuća. Prišao sam joj, dok je ono dvoje stajalo nekoliko metara iza mene. Njen je pogled zasjao ugledavši me.

-Poštovanje, Vi ste Melisa? -pružio sam ruku.

-Drago mi je, Vi ste sigurno Zoran?

-Da! -kimnuo sam.

U rukama sam držao kopije pisanih dokaza, izjava od prije osamnaest i pol godina, upakiranih u karton.

-Zorane, želite li ući? -ljubazno je ponudila.

-Svakako, gospođo!

Otmjena je gospodska kuća odisala finoćom i srdačnošću dobre obitelji. Sve mi je to skinulo željeznu masku s lica. Na nekoliko sam trenutaka zatoplio. Dragan je pravio društvo Fatimi pred ulazom.

-Mogu li Vas ičim ponuditi? Želite li soka? -upitala je toplo nasmiješena.

-Hvala Vam najljepša, ali ne mogu! -odgovorio sam vadeći dokumente.

-Vi ste bili ključna osoba pri mojem posvajanju? -okrenuo sam temu odmah na najvažnije.

-Tako je. Vjerujte da je posao vrlo težak. Odgovornost za sudbinu djece nositi u rukama, a ne znati kamo ih se šalje! Vaši sadašnji roditelji doimali su se kao dobra obitelj s velikim srcem! Recite, kakvi su bili?

Raznježio sam se sjetivši se svih uspomena iz djetinjstva. Pogled sam skrenuo na knjigu koja je bila položena na stakleni stol. Oči kao da su mi pogledale kroz prozor najljepših sjećanja:

-Najbolji, iako ne i savršeni! Često me nisu razumjeli!

Njeno se blago lice žalostilo, a ja ga nisam mogao pogledati osjećajući sram pred svojim grijesima.

-Ovamo sam došao pobijediti laži, spaliti zavjese iluzije u kojima sam živio! Znate, obuzeo me neopisiv očinski nagon da jednog dana svojoj djeci dam sve ono što ja nikad nisam imao!

Molim Vas, recite mi, je li me se Fatima uistinu odrekla? Tko je odgovoran za naš rastanak?

Je li me Socijalno uistinu otelo?-pogledah je otvoreno.

-Dragi Zorane, zar misliš da bi Socijalno ikad razdvojilo majku od djeteta? Naprotiv, mi želimo da se dijete zadrži pod svaku cijenu. To su primarni interesi. Mi smo ti, koji smo se borili za tvoju dobrobit!-zadihano, ali odlučno završi socijalna radnica.

Predao sam joj papire, a ona ih je, dišući još uvijek punim plućima, pročitala.

-Može li ovo biti krivotvorina? –upitao sam sumnjičavo.

-Nemoguće! Lagala te ako ti to priča. Sjećam se, u to te se vrijeme službeno odrekla i dala ovu izjavu u Bihaću. I nemoj se nad njom sažalijevati, to su takvi ljudi! Jedino što učiniti možeš, jest: ne biti poput njih! Izrastao si u prekrasnog momka u dobroj obitelji, i na tome budi zahvalan!

Poslije razgovora izašli smo, a ja još uvijek nisam znao pravu istinu.

-Vi ste meni oteli mog sina! Vi ste krivi za sve! -zavikala je Fatima čim se približila gospođi Melisi.

-Ne, ti si ga se sama odrekla! -tvrdo joj je odgovorila s neizmjernom hrabrošću.

-Ja sam potpisala da ću mu plaćati dom, sjećate li se toga? -snizila je ton Fatima.

-Sjećam, ali nakon šest mjeseci također si, u Bihaću, potpisala kako ga daješ na posvajanje!

-To je laž! Nikad u Bihaću nisam ništa potpisala! -izderala se Fatima ponovo ohrabrivši se. Dragan i ja smo ih neutralno promatrali.

-Je li ovo tvoj potpis? -upita ljutito Melisa izvadivši papir koji sam joj dao.

Oči žene koja me rodila, rašire se.

-Jeste, ovo je moj potpis, ali ne znam kako se on našao ovdje!

-Hajde, kako se toga ne sjećaš? Molili smo te da ga zadržiš, dali ti više prilika i neprestano te zvali telefonom, a ti si odbijala!

-Lažete! -zarežala je Fatima.

-Dosta! -viknuo sam na nju braneći Melisu.

Na to je zašutjela, a Dragan ju je odveo na stranu i pozvao taksi.

Ja sam ostao još nekoliko trenutaka u razgovoru s umirovljenom socijalnom radnicom kako bih se što je više moguće iskupio zbog neugodnosti.

-Želim Vam iz svega srca zahvaliti na svemu! Oprostite što ste bili žrtva ovog događaja, ali to je bila cijena istine! Hvala vam što ste  me preveli u odaje pravednosti. I znajte da ćete za mene zauvijek pred cijelim svijetom biti počasna majka sve ostavljene djece!

-Hvala ti, Zorane! Molim te, pošalji mi svoju prvu knjigu- rekla je gotovo sa suzama u očima.

-Ne brinite se. Hoću! I molim vas još jednom, oprostite što sam je doveo ovamo! Nije trebalo tako ispasti.

-Sve je u redu, dijete drago! To je moj posao koji sam dužna izvršavati do kraja života. Ako ti je to pomoglo, drago mi je! I ponovo bih to pretrpjela!

Nakon što sam se rastao s plemenitom ženom, taksi nas je odvezao do auta.

Na sljedećoj se postaji nalazio, dvadeset kilometara daleko, grad Cazin. U planu je bila posjeta biološkom ocu.

Većinu smo puta šutjeli. Kroz tijelo su mi tekli svakakvi osjećaji, ali i neizvjesnost mi je i dalje kosti izjedala. Događaj sa socijalnom radnicom je oplemenio dio mene, dok je s druge strane gorio osvetnički žar prema istinskim krivcima. Vožnja je trajala oko pola sata. Fatima nam je diktirala put.

Zaustavili smo auto u raštrkanom dvorištu, bez kapije, a zbog visoke uzbrdice morali smo podići ručnu kočnicu do kraja. Bijela dvokatnica bila je srednje veličine, a pored nje nalazila se mehaničarska radionica. Donji sprat je bio kafić, tek toliko da netko može popiti kavu dok mu je vozilo na popravku, a gornji- mjesto gdje je obitelj živjela.

Izašao sam, te ugledao mladog mehaničara, a pored njega dva mladića.

Približio sam im se nenormalno tužnog pogleda, iako sam skupljao snagu u njemu.

-Tko je od vas Mesudov sin? -upitao sam bez pozdrava, trudeći se ostati što smireniji.

-Nas dvojica!- blago reče stariji. Mehaničar je okrenuo glavu kao da nema ništa s tim.

Moja dva polubrata su me gledala kao da su predosjećala otkrivanje bolne stare tajne. Mršavi mladići nisu previše ličili na mene, ali osjećala se krvna kemija. Stariji je imao vedre i čiste smeđe oči, u kojima se vidio odsjaj neiskvarenosti,naivnosti i dobrote.  Mlađi, pola glave viši, bio je plavook i potisnutog temperamenta.

-Gdje je Mesud? -izdahnuo sam naglo svoj osvetnički duh.

-On je tu, nedaleko! Da ga nazovem? Je li hitno? -zabrinuto će stariji.

-Da, molim te! -spustio sam glavu. Mlađi je nervozno grizao donji dio usnice. Moji su pratitelji čekali pored auta, kako sam ih zamolio.

-A recite mi, tko ste Vi? -radoznalo je upitao stariji.

-Ja sam…( učinio sam zastoj na par sekundi) Vaš polubrat!

 Kako sam kroz nos ispustio teret u obliku naglog izdisaja, obojica gotovo da su ostali bez zraka, ali stariji izusti:

-Kako je to moguće? Molim te, objasni mi!

-Vaš je otac imao dijete s ovom ženom (pokazao sam prstom prema Fatimi), ali me nikada nije priznao!

-Ah, jooooj! A odakle si? -upitao je blago, kao da me želio zagrliti, ali se nije usudio. Mlađi je i dalje šutio puneći oči suzama.

-Živim u Istri, ali ne brinite, nisam došao tražiti ništa! Želim ga samo vidjeti i odlazim!

-U redu!. A je li ti bilo dobro u onoj obitelji? -preskočio je temu zabrinuto.

-Je, najbolje, ali ovdje sam da otkrijem stvari koje su me dugo tištale.

Uto je Fatima agresivno prišla, stala pored moga ramena  te iznenadno upitala:

-Dečki, koliko imate godina?

-Ja dvadeset i jednu, a on devetnaest? Zašto, gospođo?

-Devetnaest! Sad mi je jasno zašto me ostavio. U kojem si mjesecu rođen?

-Sedmom.! -odgovori mlađi držeći u očima rijeku tuge.

-Da, logično, ja i vaša majka smo bile istovremeno trudne. Odabrao je nju! Dečki, vas ne krivim. Vi ste također žrtve njegovih laži kao i ja! Ti si samo mjesec dana stariji od Zorana. To sve govori!

U tom je trenu stigao crni automobil, a iz njega je izašao, pored niže crnokose žene, stariji prosijedi čovjek, krupne građe, nekoliko centimetara viši od mene.

Brzim se i nervoznim hodom počeo približavati Fatimi:

-Što je, što hoćeš?

Fatima je koraknula unazad, te rekla:

-Zar me se ne sjećaš,  Mesude? Zna li tvoja žena za nas? Dugo se nismo vidjeli!- izgovorila je udaljavajući se od njega, budući da je djelovao kao da će je udariti.

-Tko si ti? Ja te uopće ne poznajem! -pravio se lud, i dalje joj živčano prilazeći, a lice kao da mu je gorjelo u paklenom ognju dok ju je gledao.

-Poznaješ li njega? -pokazala je na mene. Osjećao sam vatru cijelog organizma, sve do grla, uporno ih promatrajući.

Ložio sam gnjev spremajući se za trenutak koji sam čekao čitav život.

-Ne, tko je to? -odgovorio je i dalje izvodeći glumački oblik lica.

-Tvoj sin, Mesude! -rekla je ubojito kratkom rečenicom.

Na to mu se lice skamenilo. Prsa su mu počela disati još burnije, ali sada prestrašeno do bola.

Kao da je potpuno zaboravio na nju stade ispred mene. Pogledali smo se ravno u oči! Njegove su se zjenice širile, kao da mu je na neki način bilo drago, a moje su se stisnule!

U tom trenu plave su mu oči svjedočile o ogromnoj pokvarenosti i temelju laži koji je izgradio u svojoj kući. Osjećao sam se puno čvršći od njega, prepun mladosti i snage, a pogotovo prkosa, što je njega već odavno napustilo, iako je bio većeg obujma: izbačenog trbuha, snažnih udova i žilavog vrata.

Žena mu je plakala dok je to slušala, kao da je cijeli život znala, iako joj nikad nije priznao.

Promatrao je moje čelo i zaliske kose, koji su bili identični njegovima, kao i neke crte lica. Čak mu je i hod nalikovao mojem!

-Jesi li ti moj biološki otac? -hrabar je glas rekao, a noga se tresla spremna pogoditi njegov zatiljak, ali Erosov dio mene to nije dopuštao.

-Otkud da znam? Mogao si tako doći svakome ispred kuće i pitati ga!

Sve je zastalo na nekoliko trenutaka, osim neprekidnog toka pogleda što su tražili svoje sličnosti.

Probio sam šutnju bujicom riječi:

-Usne su ti utrnule, raširio si ruke, a laktovi su ti ostali zalijepljeni za ukočeno tijelo dok si mi govorio! Odakle onakva reakcija prema Fatimi ako je ne poznaješ? Lažeš!

Na to je otvorio usta kao da je želio nešto izgovoriti, ali zanijemio je.

-Hajdemo na DNK! -rekao sam, sada još sigurniji, nakon što sam vidio začuđeno lice. Gotovo da sam se mogao zakleti.

-Gubi se! -reče naglo, uhvativši me za kožnu jaknu. Hvat mu nije bio nimalo grub, kao da je to učinio protiv svoje volje, od iznenađenja koje mu je probilo prsa i pritiska zbog nazočnosti obitelji.

Izbio sam mu ruku i odgurnuh ga! Poletje pola metra, a lice s ponekom borom poprimilo je mio pogled. Zamahnuo sam šakom od kuka krenuvši ga raznijeti, držeći u njoj sve godine bola! Zadržao sam ju jer dio mene ga je htio ubiti, dok drugi to nije mogao. Mesud se nije ni pokušavao braniti.  Kao da je dozvoljavao da se iskalim na njemu.

-Neee, molim te! -povikali su dečki, a rasplakana se žena paralizirala.

-Zorane, nećeš to uraditi! -izderao se krvavim glasom Dragan skočivši na mene. Nisam mu se odupirao. Oči su mu bile suzne.

Strpao me u vozilo, dok je prestrašena obitelj dolazila do kisika. Žena se nije mogla umiriti. Kao da oplakuje dugogodišnju bolnu sumnju…

Ponekad se okrivljujem što se sve to moralo dogoditi ispred njihovih očiju, ali se tješim mišlju da ti ljudi svakako zaslužuju znati istinu jer bolje je biti nesretan u istini nego sretan u laži.

-Trebao sam ga ubiti! -progovarao sam u bijesu.

 Dragan je, isprovocirano dodavao gas:

-Ne, Zorane, pusti ga da živi! Ovako si ga ubio puno više! Kad te pogledao, sram i savjest spalili su mu dušu. Našao se u tebi i zadivio si ga svojim kvalitetama, koliko god izgledalo da nije tako. I ja sam otac! Prepoznao sam taj osjećaj u njegovom pogledu!

Što će ga više izjedati nego da gleda tvoj uspjeh, a da ga pritom ne može slaviti s tobom -zaključi moj prijatelj prepun emocija.

Klonula mi glava zavapivši za tišinom.

-Pogledaj se, brate! Zbog tog smeća da nas ovdje zatvore?! Snažan si kao specijalac, imaš najljepše riječi koje sam ikad čuo,najbolju obitelj, prekrasne cure, prijatelje i bezbroj ljudi koji te vole, a to bi izgubio zbog neke budale! Vjeruj mi, on tvoj pogled nikad više neće zaboraviti! Pratit će ga svake noći, i sjetit će ga se na samrti. Nikad nije živio miran i sretan život, a poslije ovog danas sve će postat puno gore! –uvjerljivo Dragan.

-Zorane, sine, pusti ga! -sa zadnjeg će sjedišta Fatima. Taj je čovjek upropastio moj i tvoj život, ali još nije kasno. Sad nas je Bog ponovo spojio. Želim te!

-Ne! –proderah se- Moj život nije upropašten, dapače, imam najbolju obitelj na svijetu i drago mi je što mi ono smeće nikad nije bilo otac. A ti, ti si sama svoj život upropastila jer si se išla petljati s takvima! Ti si žrtva same sebe!

-Voljela sam ga! Što sam mogla?-pokušavala se opravdati.

-Osjećaji su slabosti pred kojima svatko može pasti, a malo tko ustati. Ti si pala! Mogla si se boriti za mene, a nisi! Svejedno, sretan sam što je bilo kako je! Drago mi je što sam odrastao s Rinom i Zdravkom, i njih volim više no što bih vas ikada!-odrezah u dahu svoju presudu.

Tu je sve utihnulo.

Konačno sam shvatio da ni Fatima, ni Mesud nemaju moju boju očiju. Ona je nepoznatog podrijetla. U burnom putovanju došao sam do nepojmljivog otkrića: da više sličim Rini i Zdravku nego biološkim  roditeljima!

Dragan je zaustavio vozilo ispred Fatimine male kuće. Ona i ja smo izašli. On je ostao čekati u autu pružajući nam miran oproštaj.

Ponovo smo se pogledali.

-Nikad te neću zaboraviti, dijete moje jedino!- usmjerila je pogled u stranu kao da se stidi, te pomirena s gubitkom nastavi tonom iskrene ispovijedi:

-Priznat ću ti nešto. Ono jest moj potpis, i logično je da sam ja potpisala, ali vjeruj mi, ja tada nisam bila svjesna što činim! Najvažnije od svega da si odrastao u lijepoj obitelji, i da si sretan! Zato ih ne mogu mrziti, već im zahvaliti. Nadam se da su bili najbolji roditelji.

Time je probudila žaljenje u meni, zato nisam ništa odgovarao.

-Reci mi, mrziš li me?- sa strahom upita.

-Ne. -blago rekoh.

-Dokaži mi i zagrli me! Jedino ću ti tako vjerovati!

To sam i učinio. Stezali smo jedno drugo, a ona se tresla kao da je to zadnji put da me vidi u životu.

-Kumo, tko ti je to? -dobacila je stara susjeda gledajući prizor s kapije.

Fatima se počela tresti kao da joj je potres ušao u srce. Tri je puta pokušala izustiti, ali nikako… Susjeda je i dalje začuđeno gledala, te očekivala odgovor.

-Sss….in!

Izrekla je moja biološka majka, jedva pustivši tu riječ iz grla, nakon čega je briznula u neutješan plač, takav, da bi se i najveći okrutnici svijeta sažalili nad njom. Kao da su joj kroz oči istekle sve izgubljene godine, propuštene uspavanke i strahovi od prvih tinejđerskih izlazaka. Ja sam stajao kao kip nastojeći prikriti svoje osjećaje.

Iz kuće je izašao mršav čovjek. Našao se ispred nas i pogledao me žalosnim, dobroćudnim očima.

-Ovo je Božo! -rekla je jedva dolazeći do riječi.

Pružili smo si ruku, ali nismo ni progovorili.

-Idem, Fatima! Sve ti opraštam! Mir s tobom, jer Bog ti je dao još prilika. Ne pati za izgubljenim, već se bori za ovo što sad imaš.

-Tebe imam jedino! Za ovaj sam dan živjela! I znaj da te volim najviše na svijetu!

– Zbogom, Fatima! Čuvaj se!

Okrenuo sam se leđima i sjeo u automobil, ali ona nije skidala pogled s mene. Kao da je gledala brod koji zauvijek odlazi. Osjećam kako me još dan-danas gleda pri svakom odlasku. Paklena je kiselina s moga srca u tome trenu zauvijek okopnila

Putem je prijatelj ponudio da natočimo benzin u Bosni, ali nisam se složio jer sam jedva čekao da prođemo granicu. U planu je bilo prenoćiti u hotelu. Što sam odbio! Nedostajao mi je moj dom, jedini i najljepši na svijetu! Ručali smo negdje u blizini Plitvica, nakon čega sam popio četiri tablete za spavanje. Tužne slike počele su se mutiti.

Probudio sam se u rajskom krajoliku: Dvorište po kojem sam trčao kao dijete, sa svježim osjećajem kao da sam se ponovo rodio s drugim pogledom na sve. Rastao sam kao kraljević, a nisam toga bio svjestan. Tek mi je ovaj događaj narisao novu sliku.

Zagrlio sam svoju jedinu majku Rinu i oca Zdravka kao da su mi jedini spas u vrtlogu propasti. Tek sada osjećam kako ovamo oduvijek potpuno pripadam!

Svi su ovi događaji zapravo bili kao porođajni bolovi koji su rodili moj novi, vedriji svjetonazor.

Danas mogu svojom snagom rasjeći te paklene zavjese, poljubiti svoje roditelje i reći im: HVALA! Eter bijesa, narcizma i tuge u meni se pretvorio u nešto čarobno i plemenito. Ovo je bila glavna faza moga odrastanja. Prije ostalih vršnjaka shvatio sam što znači biti pravi roditelj. Oni su uvijek tu bili. Napuštenu kolijevku su smirivali, rasplakane oči pretvarali u zlatni kerubinski pogled, na svojoj koži osjećali izljeve moje mržnje potisnute prema onim ljudima, a koja je sad nestala. Grijali su me svojim tijelom kad nisam imao pokrivač. Nikad nisam mogao biti svjestan te božanske ljubavi, koju takvom smatram budući da nadmašuje biološko i svakidašnje. Kakva li je to ljubav kada otac i majka prigrle sina koji nije njihove krvi  mnogo jače nego što bilo koji roditelji vole rođenog!

Jer posvojiti dijete jednako je kao da ga se višestruko puta rodi. Zato se ne osjećam kao pad proste vjerojatnosti, već kao odabranik. Shvatio sam kako sam pošao na put tražiti nešto što sam zapravo imao kod kuće,  i što me čekalo brinući se dok sam putovao. Rina i Zdravko su moji jedini roditelji!

Kraj

ŽIVOTOPIS AUTORA:

zorananticevicZoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici. Posvojen je od oca Zdravka Antičevića i majke Rine Antičević dana 1. travnja 1991. godine. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu.

Autor je zbirke poezije „LJUBAV IZ DAVNINE“, koju je još kao srednjoškolac objavio 2008. godine, djela „DOLINA STVARANJA“ , čijom je objavom 2010. godine stekao zapaženu popularnost te jednog  od najčitanijih hrvatskih romana, HIT naslova: ,,Evanđelje tame” (2014) . Također, Antičević je i scenarist kratkometražnih filmova „UŠĆE ZLA“ (režija: Katja Restović), i ,,SVJEDOČANSTVO” (režija Gordan Gregurović”), na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, voditelj je odjela za kulturu u ,,Udruzi vlasnika stanova Červar Porat” (UVSČP) te urednik dviju knjiga. Sudionik je i suorganizator u nekoliko humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske.

Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.

NAPOMENA: DOZVOLJENO JE PREUZIMANJE OVOG TEKSTA ISKLJUČIVO U CIJELOSTI, BEZ IZMJENA (tekstualnih i grafičkih) TE UZ NAVOĐENJE AUTORA I IZVORA

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

BEZ VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE….

Objavljeno

na

Objavio

Ljeto je gospodnje `45, sredina kolovoza, Vila je na bunaru sipala vodu u kantu da bi napojila mršavu kravu i šepavu kozu koje su hladu staroga slavonskoga hrasta žvakale suhu, žilavu slavonsku travu. Žega je i suša, nema vode, nema hrane, nema ni Jakova sa fronta, naša je vojska izgubila rat. Razbucana i pokrpana Hrvatska se vojska na prijevaru predala Englezima pa je prodana rusima i partizanima na milost i nemilost, čula je to Vila od pijanih partizana koji su došli oteti zadnje žito koje je Vila svojom rukom sijala i žnjala da bi nahranila stoku, sebe i ono blago što joj Jakov ostavi a nosi ga u stomaku. Dođu, pokupe otmu i odu, pogledavaju je ispod oka, oka što krvavo i bez duše gleda u Vilu štogod ispod kape troroge sa zvizdom, štogod ispod oka sa šubarom i dvoglavim orlom. Mjerkaju te oči  Vilu i znadu da je na nju bacio oko engleski kapetan, znadu oni da je Vilin Jakov u ustašama na ruskom frontu, uzeli bi oni nju, strgali to malo rubine sa pleća i bacili poda sebe,  al` ne smiju boje se engleza, da nema engleza ne bi bilo niti njih kaže komesar i zato čekaju. Kapetan je danima snubio Vilu no ova ga nije obadala, niti mu je davala ikakve pažnje. Ta engleski kapetan, uza sve svoje mirisne vodice, njegovane ruke i brkove te uštogljenu uniformu nije bio  ni do gležnja  njenom kršnom,plećatom, dobrostivom Jakovu, koji kad se nasmije i uzme je u naručje za nju znači cijeli svijet. Bio je Jakov  siromah, bio je radišan i vrijedan i sve bi dao za nju, jedino što je stavio  ispred nje je bilo kad je trebalo u rat, u rat za Hrvatsku,  tada je prvi puta kroz suze dok su ležali na sjeniku kazao „Bez zemlje,bez `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Vila je bila jedra divojka očiju plavih kao Jadran, puti poput bračkog kamena, a kose zlatne kao slavonsko žito, usne joj bijahu rumene poput trešnje. Bijaše visoka i stasita poput Velebita, a ipak nježna i milosna poput vjetra koji sjenokosce hladi na livadama Dinare, onda kad je najtoplije i najpotrebnije. Bijaše Vila baš onako kako joj ime kazivalo poput one Vile iz hrvatske pjesme Vile Velebite.

Tmurna noć je napolju, nema niti zrake niti mjeseca, muk je i tišina. Odjednom prasak, trošna su se vrata koja iz ganjka vode u sobu u kojoj je snivala Vila raspala  na pola. U mraku se teško raspoznaju spodobe pod trorogom kapom i šubarom, no Vila ih je prepoznala po krvavim očima, po smradu izdaje, po vonju lopova, bezbožnika. Prepoznala je vonj rakije i smrad janječeg kožuna kojeg su uz šubaru po navici nosili „partizani“ sa dvoglavim orlom na šubari.

Vukli su je za kosu, udarali, gazili strgnuli sa nje odjeću i silovali. Vila nije pustila niti glasa, prebijena rastrojena, razmrvljena i silovana poput Hrvatske zemlje u kojoj je rođena  od istih sotona trorogih kapa i šubara koji su to učinili za svog engleskoga gospodara, gospodara kojem se nije Vila poput preljubnice  predala. Poslao je englez svoje  pse da rastrgaju ,obnaže i oskvrnave ono što  njemu nije svojom voljom dato a nije mogao,  nit će moć sam imati.

Proljeće je godine `71  Vila je već sad u godinama šezdeset je prebacila preko leđa,  još uvijek oči joj  plave poput Jadrana, doduše tamnije onako poput k`o pred neverin i buru,  koža joj  izbrazdana borama  k`o slavonska polja nakon ljeta bez kiše,  a iznad desnog oka ispod kose žute poput klasja bez ijedne sijede sjeva ožiljak zadobiven one nesretne noći davne `45.

Živila je Vila sve to vrijeme sama, u svojoj kući nakraj sela,kućaru  naherena krova čije je dvorište svojim granjem natkrilo stoljetni slavonski hrast. Hrast na kojem se iz godine u godinu gnijezde sokolovi, oni gordi Hrvatski, oštra kljuna i britka pera. Brzi su i okretni no začudo nikada Vili iz dvora nije odnijet niti komad blaga, nit kokoš, nit pile. Jedini koji su otimala sjetila se, bili su koliko  je sjećanje služi oni „tavanaši“ OZNAŠI i UDBAŠI.

Živila je tako Vila sama, odgajala dva svoja sina Jakova i Srđana. Jakov bijaše plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina. Srđan  pak bijaše nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči. Poput očiju iz one noći, očiju koje Vila mrzi,mrzi zbog sebe, zbog Jakova zbog Hrvatske. No kao svaka mati nije mogla mrziti dite iako je znala čije je sorte. Jakovu je ime dala Vila sama, a Srđana je imenovala štabska doktorica koja ju je porađala koja je tad kazala „nek` bidne jedno ime vaše, a jedno naše“  prigrlila je Vila Jakova na grudi dok je Srđan vrištao u rukama doktorice Desanke. Desanka je živjela u kući do Viline, kući koju je štabski sekretar oduzeo jednoj „švapskoj“ obitelji koju su uz pratnju partizana i čerkeza „odselili“ u nepoznatom pravcu. Godine su prolazile , dica su rasla, Srđan je češće bio kod drugarice Desanke koja ga je „učila“ i vaspitavala kako komunisti trebaju „živeti“ i ponašati se, Jakov je pak s druge strane radio u polju, škola mu baš nešto i nije išla, niti su ga za razliku od  „brata“ Srđana  učitelji voljeli, kad god bi prošao onkraj njih nešto bi se došaptavali i mrštili. Jakov je pomagao majci, radio,  molio s njom krunicu i često se raspitivao o ocu. Vila mu je uvijek pnavljala njegove, očeve riječi „Bez zemlje, nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato je Jakov mlađi jako volio raditi u polju, krčiti šumu napajati stoku, nije ga zanimalo što piše u knjigama crvenih korica koje je danima gutao njegov  ne pretjerano  radišni brat.  Vrijeme  je prolazilo završili su i Jakov i Srđan srednju školu, upisali fakultete u Zagrebu, Jakov na jedvite jade i uz pomoć  Doktorice Desanke  poljoprivredu, a Srđan iz prve  Marksizam i socijalističko samoupravljanje.

Dakle godina je `71,  u Vilinoj kući nema  struje ni vode nema  ni TV-a, sve je kao slučajno dovučeno samo do predzadnje kuće u kojoj živi doktorica Desa, nikad udavana al` uvijek u muškom društvu znao je  kazati Jakov. Gledala je Vila tako Dnevnik na  JRT-u kako ga zove drugarica Desa, jedan program koji je uvijek gorio na RIZ-ovom TV aparatu. Zidovi bez slika svetaca, samo Maršal, Lenjin I Marks,  na natkaslu pokraj vrata bista Maršala Tite, iz  Kumrovca rekao Vili Srđan. I hrpe knjiga crvenih, tvrdih korica, tvrdih poput kruva kojeg je Vilina mati pekla za svojih sedmoro djece, sedmoro tića otac je Josip kazivao. Gleda tako  Vila vjesti, neke su demonstracije, nešto se studenti pobunili govori spiker, nešto svaka druga riječ HRVATSKI SEPARATISTI srce joj nemirno igra i neki ju trnci prolaze, previše uniformi, previše zvizda na kapama Mlicajaca iznad bjelih šiltova, zvizda velikih k`o tanjurić za šolju od kave.  Ma ne znam ja što, oli tko su vam ti separatisti moj spikeru promrmlja sebi u bradu Vila, al` ako su `Rvacki moraju dobro činit htjet. Milicija je uletjela među demonstrante i nastao je kaos, Vila je pokrila svoje uplakane plave oči rukama i zavapila „di ćete na dicu, čuvaj tu dicu dragi Bože“.

Jutro je rano, četvrt se sunca uzdiže iznad usnulih krovova a  magla se poput duha povlači sokakom dok muk gladnih krava para jutarnju tišinu, slavonska se ravnica budi okupana rosom. Odjednom lom i prasak raspala se kapija koju je svojim rukama  Jakov pravio mjesecima između drugih važnijih seoskih poslova kad bi nakon fakulteta uhvatio vremena. U dvorište uleti kombi tamno plave boje po na čijim  se stranama velikim bijelim slovima dalo isčitati MILICIJA. Vila nije znala čitati, ali je znala prepoznato slova koja su joj često podmetana pred oči, bila su to uglavnom  slova na legitimacijama drugova, na legitimacijama na kojima su bila gotovo uvijek samo tri slova OZN,UDB ili SUP, a ove velike riječi MILICIJA Vila je  viđala kad su se parkirali kod komšinice doktorice Desanke razni sekretari pa je ona sva važna  Vili objasnila tko je tko a što je što. Pdsmjehivala se desa vili i kazivala jojo „Zato ste rat i izgubili, jer ste nepismeni, nenačitani, jer Vam drugi kroje i za tuđine klečite. Vila bi samo pognula glavu i u sebi  promrmljala „ Mi klečimo samo pred Bogom, a vama dušu neće spasit te crvene knjige jer se niti njih ne držite već svoju volju provodite“.

Još iza sna raškrine Vila vrata i ogrnuta ponjavom izađe na dvor po kojem su se već rastrčali Milicioneri u svim pravcima. Dva su „druga“  krenula prema kući, odjeveni u dugačke mantile, skalpova prekrivenih šeširima, podbulih obraza i kože žute poput pergamenta, no  očiju poznato tamnih i krvavih poput onih koje su se Vili utisle u sječanje u ljeto davne ´45.  Stisla je Vila krunicu u šaku i u sebi počela molitvu „Očenaš“  kad joj krajičak oka iza dvojice drugova ugleda gegavu, zdepastu i nesrazmjernu siluetu nesuđenog joj „sina“ Srđana koji prstom pokazuje prema kući i prozorima. Ušli su u kuću, za njima Srđan i Desa ni pozdravili nisu, ni božje ime zazvali već su sjeli za stol i kazali „Sedi drugarice Vilo,  sedi da ti postavimo neka pitanja o kretanju i poznanstvima tvog sina Jakova. Ne moraš ništa brinuti, mi već toga dosta znademo, tvoj  drugi sin  naš kolega Srđan sve nam je već ispripovjedao,  još i prije ovih događaja.  Sve  o tome kako je Jakov pod krevetom sakrio nekakve časopise i magazine koje dobiva od Hrvatskih nacionalista  iz inostranstva, kako pjeva Hrvatske nacionalisitčke pjesme dok po njivi radi ili na pojilo tjera stoku, kad dođe iz Zagreba.  Sva nam je imena dao sa kim se Jakov u Zagrebu družio sa „Hrvatskim proljećarima“  i gdje, na tebi jesamo da nam kažeš jel` Jakov u zadnje vrijeme dolazio k tebi noću i gdje se može skrivati ? “  Vili su oči zasuzile i samo je prkosno odgovorila „ Ne znam di je, a i da znadem ne bi vam kazala. Nek` ga Bog dragi čuva ako je to što ste sad meni nadivanili istina i ako ga tražite zbog Hrvatske neka ga Bog skriva i čuva di god da je. Bogu fala što iver ne pada dalje od panja. A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vračaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“  u suzama je spustila glavu na grudi i gotovo da se moglo čuti kako joj srce puca poput zvuka lomljena kamena.

Vrijeme je prolazilo, prašina se uhvatila po prozorima trošne kuće na kraju sokaka. Stari je hrast prorijedio grane a već dugo vremena nije bilo gnijezda sokola na njegovim vrhovima. Korov je zamjenio  nekad pokošenu travu, nije se čuo muk krava ni stoke iz dvora već dug niz  godina. Dolje, pri dnu dvora na klupici, kad se malo bolje pogleda može se vidjeti silueta stare majke kako pogrbljena  i oslonjena na štap drhtavim korakom kreće prema kući, ide polako korak za korakom . U dvorištu do njena, u kući novoj  uređenoj katnici čuje se pjesma i  zvuci hramonike. To njena komšinica doktorica Desa zajedno sa njenim neželjenim sinom Srđanom proslavljaju kupnju novog auta. Desa je već godinama u dobroj partizanskoj penziji, napravila kuću, kupila Srđanu vikendicu na moru. Upoznala ga sa njegovom ženom  Radojkom. Uzeli se i imali svatove tik do kuće di mu mater stanuje, ali majku nisu u svatove zvali. Bilo je tu svakakvoga svijeta opet je zrak parala hramonika, partizanske pjesme i neke druge koje Vila nije znal. Kradom je iz bašće gledala na dvor u kojem joj se ženio , ali ipak je njenog mesa meso i njenih kostiju kosti sin Srđan, bijaše to prije desetak i nešto godina. Nije bilo fratra znala je al` je bilo pucanja na pretek,  a iznad krova ona njoj mrska zvijezda na zastavi koja je počinjala sa plavim pa bjelim poljem,pa crvenim poljem. Bila joj je ta zastava nakaradana i naopaka poput života i zemlje koji su oko nje stvorili.  Dobio  Srđan i dicu svoju, Ratka i Slobodana koji nikad babi  Vili u dvor nisu ušli, često se pitala imali u njima išta njezine duše i krvi, sumnjam zaključila bi. Božja volja, nema moje duše ni moje krvi ni u Srđana znala je kazati. Jest moje meso i jesu moje kosti al` krv nije ni duša nije, nije taj od moje loze. Srđan je napredovao u karijeri već je dugo godina direktor u najvećoj firmi u kraju, politički sekretar u kotaru i tako to,  kazivale su  babe koje bi došle Vili bacati sol na ranu i tračati. A od njena Jakova ni traga ni glasa, ni karte ni slova. Da je mrtav znala bi, mater to osjeti. Živ je negdje,  no dal` je dobro i kako živi brinulo ju je. Lica mu je htjela vidjeti, glasa čuti prije nego je u svoje naručje primi crna slavonska zemlja i obgrli je poput djeteta koje se vraća u naručje majci nakon duga izbivanja. E da mi ga je bar vidit i čuti pa da na miru mogu  pod zemlju za koju je moj Jakov otišao od mene, da me uzme zemlja naša `Rvacka ma kako je god ovi zvali, sjetila se po ko zna koji puta Jakova svoga riječi:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Ljeto je gospodnje `90 već napola gluha i napola slijepa Vila je kod komšinice Anđe gledala vijesti, gledala je jerbo su se odjedared  nešto opet komuništi uzjogunili, bio je nekakav kongers čula je, pa su nešto izašli slovenci van i „naši hrvati partijaši“ izašli isto, nešto se među komunistima pošemerilo. Čula je da se raspada Jugoslavija, čula je kako prostači njena komšinica Desanka,  stara partizanka, kordunašica, čula je kako kune njen neželjeni sin Srđan podupirući svoju „tetu“ Desu. Čula je preko plota kako psuju majku ustašku nekom Tuđmanu, slušala je a staro i napaćeno srce joj je brže zakucalo pa je sebi u bradu potiho kazivala „Psujete vi majku tom Tuđmanu koliko vas volja, ako je za `Rvacku mora bit da valja. Psujte  vi  koliko  vas volja, no meni je srce zaraslo i sretno što nakon 65 godina ponovo  vidim  zastavu koja je bila na ramenu i grudima moga a muža Jakova, vidjela sam Hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom, još da mi je vidit moga sina Jakova pa da s mirom mogu otić i pozdraviti sve one koji pod slavonskom crnicom leže za `Rvacku. Polako bi se mrmljajući u sebi,  uputila korak za korakom u svojoj crnini desno preko puta ka susjedi Anđi pogledati vijesti.

Gledajući  HTV i masu ljudi  kako prati podizanje Hrvatske trobojnice i šahovnice na trgu Bana Jelačića, za koji su ubjeđivali babu Vilu godinama da je trg nekakve Republike, a dobro ona  znade  da je njen muž Jakov tamo bio u službi na  tom Jelačić placu.  Masa je ljudi tamo, nakon duuugo vremena iz TV aparata začuje se hrvatska himna koju je njen sin Jakov, poput njegova oca Jakova znao fićukati dok je bio u poslu. Čula je Vila  kako se  i njeno ime doziva, i upitala se tko to moje ime doziva? Dozivali su joj ime  stihovi pjesme „Oj ti Vilo vilo Velebita…“, pjesme koju joj je pod penđerom Jakov njen pjevao dok ju je na divan pozivao. Oči su joj zasuzile od sreće i radosti, oči plave poput Jadrana, duša joj se razgalila,  duša slavonska, prostrana i široka, duša milostiva i dobrostiva, ponosita poput Velebita, duša `Rvacka. Nije  baba Vila plakala zbog trobojnice, nit himne hrvatske, nit pjesme koja joj ime uzvikuje, zaplakala stara majka jer joj suzno oko na bini kraj  Tuđmana ugledala lice znano, lice oplakano, od majke otrgnuto  i  u bijeli svijet izgnano lice ,  očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina , sad  prošrane sijedim poput snijega međ` borovima. Gledaše stare oči bake Vile sina Jakova,  plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha. Zaplakaše stare oči, steglo se srce al` ovaj put ne zbog boli,  već od sreće, uz  jecaj je u tome trnutku široka duša slavonska napustila ovaj svijet, tiho  se provlaćeći kroz mali slavonski penđer, uskim  sokakom prema crkvi u centru da dobije posljednju pomast, a onda uzleti prema nebu prema svom Jakovu i svima onima koji odozgo paze i čuvaju ovu našu jedinu `Rvacku. Duša se bake Vile uzdizala prema nebu uz taktove hrvatske himne i vijor hrvatskoga stijega na Jelačić placu. Po posljednji puta sklopile su se oči plave poput Jadrana, ispod  crne marame ispao je pramen kose,  žute poput slavonskoga klasja. Uporna i požrtvovna poput zemlje po kojoj je kročila, izbrazdana i izmučena a opet ponosna i gorda,  Vila je u inat svima dočekala ono što je ispraćala. Jednog Jakova, domoljuba, hrvata, muža, oca sina koji znade da je obitelj svetinja a Domovina još svetija jer kako je rečeno: :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Iako je prošlo tek ljeto dana od kada je  ovaj svijet napustila naša  baka  Vila,  njena susjeda Anđa je puno puta zahvalila dragome Bogu što Vile više nema na ovome svitu pa ono što se događa sa njenom `Rvackom gleda sa nebesa, sjedeć med našim pređima pa zajedno snjima možda mogne utjecat kod   stvorca našega da prosvijetli  ove  ovdi dolje.

Jesen  je godine gospodnje `91  olujno nebo strovalilo se nad  slavonska sela, blato je ispunilo sokake,  na maloj kući na kraju sokaka vije se hrvatska trobojnica. Na penđerima crno platno, dok se mrak  poput lopova uvlači preko šljivika i  izbrazdanih njiva, izbrazdanih ne plugom radišnih slavonskih seljaka već topovskim granatama. Granatama   poslanih od sinova i unuka  onih bradatih „partizana“ koji su  pod šubarom i šajkačom  u ljeto `45 u ovom istom dvoru, kroz ovu istu kapiju prošli ispod krošnji staroga hrasta,  i tada su upali u dvor čineći zla i kvara. Mogli su oni  tada činiti zla jer  nije pred dvorom bilo vojnika da ga brani, bio je poslan po `ko zna koji puta umjesto svoga braniti tuđe. Bljesak munje i gromovi Oluje osvjetle na trenutak  stari hrast čije  grane poput štita,  natkrivaju malenu kuću koje  se krov od zuba vremena već objesio poput leđa stare kobile, a crijep se prorijedio poput zubiju krezava pijanca.  No u kući je živo i radišno, u kući su hrvatski vojnici,   tu drže stražu pod hrvatskim stijegom, čak i sokol svoje gnijezdo savi  povrh krošnji i bez straha uz fijuk granata svojim klikom podsjeća na budnost.  Stražar u sjeni stoji,  motri i čuva, o pasu mu samokres a u ruci puška, na glavi mu beretka a na njojzi šahovnica. Nakon dugih godina stjeg i grb na istom mjestu, u istom dvorištu.  Bogu hvala rekla bi susjeda Anđa. U kući pokraj, u katnici bez zavjesa i stjega ni žive duše, dvorište prazno kapija zaključana, stanari otišli dragi Bog zna kamo. Znade Bog,  al`znade i narod, govorila je susjeda Anđa dok bi bojovnicima na uranak donjela jela i pokoju šalicu kave, „da se dici nađe, ona za se ima dosta“  rekla bi. Sa katnice prema putu dva prozora bulje u tminu, bijela fasada daje dojam kad bljesne munja k`o da kosturska glava gleda u promatrača.  Doktorica Desanka je umrla nekoliko mjeseci  nakon Vile neto prije nego je na selo pala prva granata, Srđan ju je odvezao sahraniti u „njenu“ zemlju, u srbiju i otad se ni  on ni Radojka nisu vratili u selo.

Jakov se nagnuo nad kartu crtajući prstom po njoj, u tom trenutku kroz strop kuće procurile kapi  kiše „Službujući !“ viknuo je, vrata se otvoriše i golobradi mladić od kojih 18-19 godina  u crnoj  odori, čizama visokih sara i preozbiljnog držanja za svoje godine, ali i sa kalašnjikovim  u ruci gromko uzvrati „ Na zapovijed, zapovjedniče“, Jakov se na trenutak zamisli i sjeti svojih prijatelja iz vremena  hrvatskoga proljeća koji danas nisu tu sa njim da obrane i proslave stvaranje toliko željene  samostalne Hrvatske države, sjeti se riječiju svoje majke Vile  i njenoga opisa oca dok je isto tako mlad i gotovo golobrad  sa istom takvom  šahovnicom  u crnoj odori prije odlaska na bojišnicu  govorio pokojnoj materi Vili „:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

„Misli su mi na tenutak odlutale“ prozbori mladiću,  „Ante daj reci nekome da saniraju ovo, da nam krov ne prokišnjava barem na ovoj prostoriji“  „Na zapovijed! No mogu li nešto priupitati i predložiti zapovjedniče, glede toga?“ „ Reci Ante, ali brzo nemam puno vremena“ „ Pa mogli bismo se useliti tu u ovu katnicu do nas, mislim…. rekli su mi domaći da su stanari otišli „prijeko“ da je gazda srbin, da je možda u četnicima, a stoji prazna“ Jakov je problijedio, sva mu je krv nestala iz lica, nije krivio momka za izgovorene riječi, srce mu se steglo po tko zna koji puta  kad se sjeti riječi stare majke koje je skrivajući se na tavanu te iste katnice čuo dok ga je tražila Milicija te davne ´71 „A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema, zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vraćaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“   znao je koliko je majci teško, znao je da za ništa nije kriva i znao koliki je teški križ nosila za `Rvacku i zbog `Rvacke. „Ne!“  zagrmio je jakov na službujućeg čak isuviše i prekomjerno glasno, na što je službujući zbunjeno prozborio „ Ali zapovjedniče mislio sam….“    „Nema tu ali, moj Ante“ mirnijim će glasom Jakov, „Ako mi budemo činili onako kako čine naši neprijatelji, ako budemo otimali tuđe, umjesto da branimo i čuvamo svoje, što će nas činiti drugačijim od njih? Oni nama otimaju desetljećima, stoljećima mi njima nikada nismo, oni su žedni krvi i tuđega,  a mi svoga i slobode, oni su gladni  našega svega mi njihova ničega ne trebamo niti smo trebali. To su one časne razlike moj Ante između nas i njih. Naša uljudba, naša čast i naše vojničke vrline su nas kroz povijest činili toliko drugačijima od njih, da je tomu tako još se od Napoleona i austrijskih Careva znalo, no nije poštovalo od nas samih. Znali su tuđini kazati da iako govore sličan jezik „oni“ sa balkana, čini se da Hrvati njima ne pripadaju.“ Ante je ostao zamišljen, provukao se unazad kroz vrata, krenuo prema tavanu da pokrpa rupe koje prokišnjavaju.

Vrijeme je prolazilo, rat je već poodavno završio, susjeda  Anđa je gledala dnevnik na HRT-u, nije joj se baš sviđala više ta televizija, sve više opet partizanskih filmova, nekakvi narodnjaci, nema  više domoljubnih pjesama. Sve nešto Europa ovo, europa ono pa gdje je bila ta europa kad su dečki tu prekoputa nje u kući pokojne Vile, njih dvadesetak branili selo. Bio je tu zapovijednik obrane sela Vilin sin Jakov, odlikovalo ga poslije čula je, čak je postao i pukovnik, priča se da je nakon toga odmah i umirovljen jer se posvađao sa nekim časnicima koji su bili „bivši oficiri“. Pričao joj  to Stjepan,  susjed treća kuća od njene, Stjepan koji je  1998 završio tečajza policajce  u Zagrebu i postao policajac,“ Sjeti se anđa događaja kad se trebalo branit selo „Nije kaže onih 90-tih njegova mati Agata moj Stjepan za rat, pa nije bio sposaoban za služit ni JNA „Kako more ić u rat i bit sposoban za rat a nije prije služio vojsku“, a bio je i jedinac pa ga je mama Agata sklonila kod svojih u Austriju tih  90-tih. Sad je nakon 2000 godine on završio u Policiji. Čudno je to bilo babi Anđi, ali nije puno propitkivala, sjeća se ona da se ne smije ni Miliciju ni Policiju puno spominjat, može bit problema. Sjeća se ona kolike je njena susjeda Vila imala probleme godinama sa Milicijom, OZN-om, UDB-om zbog muža joj Jakova, a kašnje i sina Jakova. Sjeća kako ju je selo izbjegavalo, kako je sama išla do crkve sjeća se Anđa svega, sjeća al` nema kome kazati. Selo je gotovo prazno mladost je pobjegla u grad, vraćaju se samo „oni“ čije su kuće obnovili dok su oni bili „preko“ a te su im kuće „njihovi“ i porušili,  njihovim granatama koje su padale na naše selo iz „njihova“ sela.

Gleda tako Anđa dnevnik,   i to onaj kasni treći, pa onda nekakva Latinica u kojoj po Anđinu mišljenju više pričaju čiriličari nego latiničari. ne sviđa se njoj ta emisija no mora pogledat jer se nemere staro čeljade nadivit kako samo pričaju o njenoj i Vilinoj `Rvackoj oni koji za nju nisu ratovali, koji nisu branili, i koji je nisu željeli.

E,  u jednoj od tih Latinica iako već stara i slabovidna, prepoznade ona svoga „komšiju“ susjeda Srđana, neželjenog sina pokojne Vile, pričaju tu o nekakvim dionicama, odštetama i o Europi, pravima povratnika, tajkunima i puno drugi stvari koje Anđa baš i ne razumije, al` baba ko baba voli svašta čut i znat. Ispade tako da je Srđan zajedno sa nekim kolegama koji su  bili i u onom sistemu direktori, kupio nekake dionice, pa nešto privatizirao, pa kako imaju svoju banku koju su osnovali njih nekolicina, pa kako su osnovali TV kuću, pa kako će ići na europska tržišta jer eto tu kraj njega je njegov engleski politčki i poslovni partner, nekakav sir iliti lord Anđa baš nije razumila. Kad je malo bolje pogledala sjetila se kao je nekad Vila dok su pričale o „onom“ ratu znala opisat nekog engleskog kapetana zbog kojeg se njoj dogodila kalvarija kakva joj se dogodila. Približi se Anđa malo TV aparatu da se bolje uvjeri i pogleda, kad ono majku mu staru, taj englez što sjedi kraj Srđana ispade isti pljunuti onaj,  onaj kojeg je pokojna Vila opisala, njegovanih brkova, arsitokratska držanja, mršav i bljedunjav, a kraj njega . Srđan  nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči.

I oni ti tako lipo zajedno na Rvackoj televiziji, pričaju kako su vlasnici `Rvackih Banaka i poduzeća i kako Rvacka po njima treba iću u tu Europu, Srđan govori kako će oni dovest `Rvacku u Europu i da je Rvackoj tamo mjesto. Pričao je Srđan kako je on i nekakv funkcioner svoje partije u Županiji gdje je odrastao, no kako nema interesa sad tamo živjeti jer ga posao vodi posvuda i vežu ga ružne uspomene na taj kraj, da je za njegovu djecu bolje da budu u Briselu jer imaju bolju naobrazbu, pričao je on sve i svašta, hvalio svoga kolegu engleza, svoj kapital funkcije i planove, no nije stara Anđa iz njegovih usta čula „Naša Rvacka“ ili  „moja Rvacka“ nije spomenu niti ime matere svoje. Samo je pnavljao  „ Ova Europska zemlja mora ići pravcem prema Europi“. Nešto se počelo lomiti u grudima stare bake Anđe, sa sjetom se prisjetila svoje Vile. Sa tugom i čežnjom vremena šahovnice, trobojnice, Tuđmana, Hrvatskih Vojnika, Crnih traka oko čela, krunice oko vrata. Sad joj je već muka od „cajki“ koje klinci puštaju po drumu dok „startaju“ sa bjesnim autima stranjskih tablica. Muka joj je od silnih zvjezdica na plavoj zastavi koja je na svim zgradama u `Rvackoj iako Anđi nije jasno kako i zašto. Sjeća se Anđa da se tako lako zastave ne postavljau na pročelja, da bi se zastava postavila proteče puno krvi, sjeća se.  Na vjestima samo: ovaj ukr`o ovo, onaj ukr`o ono. EU traži ono, Rvacka mora dati il`potpisati ovo. Gdje su ti `Rvcki muži poput naših pređa, poput  Vilina Jakova i oca i  Vilina sina, gdje su nestali kamo su se skrili? Zar ne znadu što činiše i kazivaše naši stari? dođe Anđi da vrisne, da plače, da Boga moli da takve sinove stvori. Sinove koji znaju da je  stari Jakov poput njenog Hrvoja  još `40- tih govorio :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Anđo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Kiša je klizila niz Anđine prozore, kuća je zarasla u travu, pogledala je još jednom prazninu preko puta na mjesto gdje je nekad, još do prije dva mjeseca stajala kuća pokojne Vile i njena Jakova. Ona mala kuća u čijem je  dvorištu pod krošnjom staroga hrasta stajao bunar. Onom u čijem je dvorištu stajao stoljetni slavonski hrast u čijoj su  krošnji na samom vrhu godinama sokolovi savijali gnijezdo. Ona mala Rvacka kuća u kojoj su rađani junaci, a  sad  se  gnijezde štakori i vrapci. E tu će kuću srušiti bager, Srđanov bager, bager njegova poslovnog partnera iz europe. Srušit će tu malu, toplu Rvacku kuću i na mjesto nje sagraditi trgovačku kuću, imena koje stara Anđa niti izgovriti ne znade. Nije da u će u njoj  netko kupovati, nije da Anđi iz nje nešto treba što ona u svom dvoru ili bašći nema, il št ne može kupiti u maloj trgovnici kod susjede Mare. Ali eto prošlo je svega fva tri tjedna i tu je i stoji, na Rvackoj zemlji bez potrebe i koristi bode u njene stare oči poput spomenika izdaji,kukavičliku i nemoći, zar zaista  nema više onakvih Rvackih muževa koji su spremni sebe isvoje za Rvacku dat poput Jakova oca i Jakova sina?  ili možada ima? Vi mi recite vi ćete znat.

Anđa je navukla zastore da ne gleda to ruglo izgrađeno  preko puta. Iako je  bila nepismena primala je novine, časopis NACIJA, jer je bio `Rvacki, domoljuban, Istinoljubiv bio je kako je kazivala naš. Odložila je časopis NACIJA na natkaslić kraj kreveta i krenula ugasiti TV .Jer je sa njega treštala nekakva polugola pevaljka i to na `Rvackoj televiziji. Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe,  propuh je okrenuo list časopisa nacija, a na stranici je stajalo. POSLJEDNJI POZDRAV HRVASTKOM VITEZU, HRVATSKOM BRANITELJU  JAKOVU HRVATIĆU sinu Jakova i Vile. Ožalošćeni suborci, obitelj i prijatelji. Ispod slike Jakovljove na kojoj se vidjelo da nekada čovjek na slici bijaše plećat, visok, širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine  ličkih i goranskih planina.

Dalje u tekstu pisalo je: „Naš  prijatelj, Hrvatski branitelj napustio je ovo sveto tlo, iako je  više puta ranjavan nije podlegao ranama na tijelu, već ranama na duši koji su mu nanijele izdaja i nepravda njegove vlasitite  zemlje i političkih vođa,  sa kojima se od samog početka stvaranja države nije slagao. Nije se  s njima slagao jer su bili kadar koji ga je protjerao iz njegove `Rvacke, koji su ponizili i bacili na koljena sve one koji su branili tu `Rvacku, koji su nagradili lopove, profitere i dezertere. Koji su neprijatelja putili pred vrata i dali mu veća prava nego vlastitom narodu. Koji su prodali teritorij za pedalj kojega smo mi spremni umrijeti. Zato što lažu,kradu i obmanjuju vlastiti narod i Domovinu. zato št ne znaju da: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato što više ne ću iz moje `Rvacke nikud bježat niti ići, mogu samo pod nju. Ono što za Rvacku nisu mogli niti stigli naši oci, napravili smo mi, ono što ne neparavimo mi napravit će naši sinovi i kćeri, zato se ne bojim za moju Rvacku . Jer moja djeca znadu, i njihova će djeca znat : „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Jer mi smo Hrvati, sinovi Hrvata, unuci  Hrvata i očevi Hrvata, ne tražimo tuđe samo branimo svoje.Svemogući Bog vodi našput i naš mač. Vjera, Ljubav i Domovina našoj je duši hrana.

„ U mislima  Domovina, U srcu Odanost, U desnici snaga“

Mario Maks Slaviček

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Svaki bajram me sjeti na Muju

Objavljeno

na

Objavio

Ljeto pretprošle godine, predvečer. Srećem vozača iz Bijeljine. U Posušje je dovezao teret plavim TAM-om 2000 odnosno „Tamićem“ koji je u to vrijeme bio star više od 55 godina. Ne znam je li potrebno naglašavati kako kamion nije imao klimu, štoviše, budući da je ipak riječ o proizvodu komunizma, jedva da je imao i prozore. Vozač – ne znojan već mokar kao čep, vozio je više od 8 sati po jednom od najvrućih dana te godine. Budući da je bilo vrijeme ramazana, nije dodirnuo hranu niti okusio kap vode.

I sad, kako nekomu objasnit da jedan od najsretnijih ljudi koje sam u životu sreo nije milijunaš s predivnom ženom, bez velikih problema, sit, s pivom u ruci koji gleda finale Lige prvaka iz VIP lože već čovjek koji je u 55 godina starom kamionu bez klime, kapi vode ili zrna hrane vozio cijeli dan i vjerojatno razmišljao o kreditu ili o tome kako kupiti djeci odjeću. I tako cijeli ramazan. Sjećam se kako sam ga pitao na koje on to gorivo ide pa može tako funkcionirati. U šali je dobacio – na bajramsko koje stiže, s najradosnijim izrazom lica.

To mi je bilo i ostalo jedno od većih svjedočanstava vjere koje sam u životu vidio. Također, to je bio dan kad sam shvatio da kao katolik nikad nisam postio o kruhu i vodi niti jedan u klimatiziranoj prostoriji, dok neki bez hrane i vode svjedoče svoju vjeru u gotovo nemogućim uvjetima. Uvijek je dar sresti nekoga tko nam pokaže stvarni život i stvarni recept za rast.

Svaki bajram me sjeti na Muju. Veliki čovjek, heroj, rahmetli Mujo Kulovac bio je učitelj, a onda je počeo rat. Mujo je načinio je više od 40 000 fotografija za vrijeme rata u Žepi na istoku Bosne i Hercegovine. Prošao je, zajedno s prijateljima i obitelji, strahote koje bi malo tko imao snage i napisati, a kamoli proživjeti ili preživjeti. On je tu snagu imao, a nažalost njome je nakon Žepe, kao i mnogi drugi, više osnaživao SAD gdje je živio, nego BiH za koju je živio. Odnos koji je taj čovjek imao prema ramazanu i bajramu izazivao je strahopoštovanje, a ujedno vjerojatno bio i odgovor kako je moguće da je Mujo ostao svoj i pun ljubavi nakon svega što je prošao. I on je vjerojatno živio i preživio na „bajramski pogon“ i opetovano svima oko sebe pokazivao koliku snagu daje vjera onima koji ju nose.

Ramazan i bajram stvarno su nešto posebno za današnje vrijeme. U eri materijalizma, hedonizma i relativizma mnogi muslimani su uspjeli sačuvati ideju odricanja te ju postaviti iznad užitaka, kako bi na koncu užici došli zasluženo i prirodnim putem. Takvi ljudi, kao što su rahmetli Mujo ili vozač kojemu nažalost ne znam ime, dokazuju nam kako možemo pobijediti sami sebe, a ako to možemo, možemo sve.

Svim prijateljicama i prijateljima muslimanima Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Marijan Knezović

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari