Pratite nas

Povijesnice

Prava istina o jugoslavenskom „socijalizmu s ljudskim licem“

Objavljeno

na

Arhivi i arhivsko prenemaganje

Dokumenti pokazuju da se u Jugoslaviji toliko nadzirao svakodnevni život da niste mogli zakucati čavao u zid da to neki revni partijski doušnik nije pribilježio u nekom izvješću. Nesloboda i nadziranje društva iz tih godina doslovno kipi iz papira, piše Davor Marijan

U Hrvatskoj je nedostupnost arhivskih fondova iz razdoblja socijalističke Hrvatske ponovo tema tjedna. Od važne problematike opet se radi dnevnopolitički igrokaz. Posve nepotrebno. Iz krugova pravnih sljednika čuju se ironični komentari da je to nešto marginalno, gotovo nevrijedno spomena. Naravno, uz napomenu da se oni tomu ne protive, ali s obzirom na loše stanje u državi da treba misliti na budućnost, a ne opterećivati društvo prošlošću. U tim krugovima očito smatraju da stanje u društvu nije odraz neraščišćenih dionica nedavne prošlosti. Zapravo SDP i HNS jako se protive otvaranju arhiva i to pokazuju na loš način. Omalovažavanje civilizacijske inicijative predlagatelja da se promijeni zakon o državnom arhivu samo je oblik njihova protivljenja. Nedavno smo svjedočili i nekoliko desetljeća zakašnjelu javljanju arhivske struke, koja se na toj problematici debelo kompromitirala.

U, nazovimo je tako, arhivskoj kulturi Hrvatska je na repu EU. Nažalost i usporedba sa susjednim državama pokazuje nižu razinu arhivske kulture, posebice kad se mjeri standardom usluge u Arhivu Jugoslavije, ključnoj instituciji za istraživanje povijesti obiju Jugoslavija.

Srpska pobuna u Hrvatskoj, rat i neuspješni politički projekt pomirbe ključni su razlozi što se o arhivima nije raspravljalo kada je trebalo, u proljeće 1990, odmah nakon višestranačkih izbora. Sabor je tek 1997. proglasilo gradivo društveno-političkih organizacija državnim vlasništvom, no to se tumači po volji pojedinih pravnika. Iz osobnog iskustva znam da su različito mišljenje imali pravnici u Hrvatskom državnom arhivu i Ministarstvu kulture i u Hrvatskom institutu za povijest. Prevagu je dakako donijelo mišljenje pravnika u institucijama kojima je država povjerila da se brinu o arhivima. Zbog kakvoće te brige sada se nalazimo gdje jesmo. Ona je odraz simbioze SDP-a i HDA, koja pripada u domenu za koju bi po mom mišljenju trebao biti nadležan DORH. Da su arhivisti radili civilizirano, a ne po „naški“, problem arhivskoga gradiva danas ne bi uopće postojao. S primjenom zaštitnog roka od trideset godina za pet godina bila bi dostupna kompletna građa nastala u razdoblju socijalističke Hrvatske, premda nije ni bilo pravnih osnova za ustrajavanje na tom roku. Vuk bi tako bio sit, a koze možda na broju. Problem je nastao tako što je ugovor SDP-a i HDA nametnuo embargo na svu socijalističku dokumentaciju od pedeset godina, a to je vremenski rok kojim se zakonski štiti arhivsko i registraturno gradivo „koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske od nacionalnog i sličnog značenja“. Nema mjesta dvojbi da ni jedan dokument ili podatak koji je nastao prije 30. svibnja 1990. ne može ugroziti nacionalni interes Republike Hrvatske. Nečiju nečistu savjest, da ne ulazim u osjetljivu sferu simbioze partijske i obiteljske „privatnosti“ svakako može razotkriti. Pristajući na takvo ponašanje HDA je nastavio biti servis partije, a ne znanosti, što je i bio do 1990, samo pod drugim imenom. Posebice što je na isti način restriktivno uskraćivan pristup i gradivu onog dijela sustava koji se danas naziva izvršna vlast. Ovo je naravno cinizam, od 1945. do 1990. Hrvatska nije imala trodiobu vlasti već jedinstvo vlasti oličeno u Komunističkoj partiji Hrvatske, poslije Savezu komunista Hrvatske.

Totalni nadzor nad životom

Ako se doista, kako se najavljuje, pristup arhivskom gradivu uskladi s civilizacijskim krugom kojem već nekoliko godina pripadamo, što onda? U javnosti se dugo postavlja pitanje što nam otvaranje arhivskih fondova iz socijalizma nosi. Riječ je o pitanju na koje odgovor nije moguće dati prije godina sustavnih istraživanja. Pitanje očigledno dolazi iz krugova koji nemaju iskustva s arhivima ni s arhivskim istraživanjima. Nijedan povjesničar u Hrvatskoj nije se bavio cjelokupnim razdobljem socijalizma na arhivskom gradivu, već samo njegovim segmentima. Od toga je većina na istraživanju poratnih godina. Jedan sam od rijetkih, možda i iznimka, koji se posljednjih desetak godina bavi i istraživanjem osamdesetih godina 20. stoljeća. Prije gotovo dvadeset godina pregledao sam – ne istraživao, već pregledao – povjerljivu građu Centralnog komiteta SKH iz 1967. i 1968. tražeći nešto iz obrambenog sustava što nisam našao. No to iskustvo samo pregledavanja, ne analize dokumenata, navelo me na zaključak da je riječ o razdoblju u kojem se toliko nadzirao svakodnevni život da niste mogli zakucati čavao u zid da to neki revni partijski doušnik nije pribilježio u nekom izvješću. Nesloboda i nadziranje društva iz tih godina doslovno kipi iz papira.

Prirodom posla i radom na hrvatskoj tužbi protiv Srbije, kao i susretljivošću prijatelja koji je 1990, kada je u jednom Republičkom komitetu SRH uništavano gradivo, spasio dio koji se odnosio na općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, imao sam priliku vidjeti niz povjerljivih dokumenata iz 1980-ih. Najveći dio njih se u obliku okružnica, neki i po sto i više stranica, slao po partijskim organizacijama i komitetima za ONO i DSZ, kojih je bilo na razini od mjesne zajednice do republike. To su dokumenti koji sadržavaju vrlo malo imena, često samo potpisnika koji ih je slao ili po funkciji potpisivao. Svi su oni nijemi svjedoci da je u socijalističkoj Hrvatskoj i u završnici postojanja vladao sustav neslobode koji je zbog problema koje je donijela gospodarska kriza itekako morao voditi računa kako se ponaša prema „unutarnjim neprijateljima“. To je sustav koji je možda najbolje opisala jedna novinarka komentarom da je bio „najsavršeniji među svim jednopartijskim sustavima, udešen tako da interiorizira krivnju, odgovornost, neuspjeh i strah, da vas nauči kako da sami cenzurirate svoje misli i djela i da vas istovremeno natjera da povjerujete kako imate više slobode nego itko drugi u Istočnoj Europi“. Stvorena slika koju su nekritički prihvatili mnogi intelektualci na Zapadu i koju danas sustavno nameće medijski stroj najveća je prepreka svođenju Hrvatske i druge Jugoslavije u mjeru koja je karakterizira – totalitarnu mjeru.

Usuđujem se tvrditi da je to upravo ono što će potvrditi historiografska istraživanja. Ni na kraju svoga postojanja to nije bila država vrijedna žaljenja, osim onih koji su imali korist od nje, bez obzira bila riječ o sprezi onih koji su već postali komunistička aristokracija ili onih s društvenog dna koji su s njima stupili u savez i koji su bili spremni zažmiriti na sva kršenja ljudskih prava samo da bi njihove primarne potrebe bile zadovoljene. Takva bi se sprega danas nazvala korupcijom na n-tu potenciju.

Najavljeno otvaranje arhivskih fondova iz socijalizma naoko otvara dvije divovske teme za istraživanje. Prva je pitanje karaktera „socijalizma s ljudskim licem“, a druga je istraživanje početaka elite koja danas dominira u Hrvatskoj. Smatram to ključnim istraživačkim temama, uz koje bih dodao istraživanje SUBNOR-a koji nitko ne spominje premda je i on bio društveno-politička organizacija. Arhivski fond SUBNOR-a također je državno vlasništvo, barem po slovu zakona.

Međutim, pažnja javnosti nekako je najviše usmjerena na pitanje djelovanja sigurnosnog sustava bivše države, koji se podrazumijeva pod imenom UDBA-e, premda je mijenjao nazive i imao policijsku i vojnu inačicu. Riječ je o problematici za koju ima dovoljno skepse oko odgovora. Količina gradiva koju je Sigurnosno-obavještajna agencija predala u arhiv toliko je mala da se može govoriti samo o fragmentima službi koje su postojale od 1937. do 1990. Naime 134 dužna metra za razdoblje od 53 godine u prosjeku je 2,5 dužna metra po godini. Kada dodamo najavu da će se uz posebno odobrenje moći gledati, ali ne i preslikavati, ponovno dolazimo u problematiku koja je pitanje arhivske kulture. Ne vidim smisao da se u arhivskoj čitaonici daje na uvid gradivo koje se ne može dobiti u kopiji. Koji je smisao takva pristupa, tjerati istraživače da vježbaju rukopis? Ne treba zaboraviti da je ono što je dosad objavljeno po pitanju djelovanja OZNA-e i KNOJ-a više odraz lijenosti pojedinih arhivista koji nisu uništili sve gradivo nego pisano nasljeđe ostavljeno budućim generacijama da prosuđuju što su očevi i djedovi neki od njih radili.

Gradivo za psihijatre

Koliko znam, iz sigurnosne domene bivšeg sustava u smislu zaokruženoga fonda sačuvano je samo gradivo Varaždinskog korpusa JNA, odnosno organa bezbednosti, kako se službeno zvao. To je gradivo najvećim dijelom nastalo od sredine 1988, kada je korpus osnovan, do rujna 1991, kada su ga zarobile hrvatske snage. Najveći dio gradiva odnosi se na albanski nacionalizam. Riječ je o gradivu od oko deset dužnih metara, što dijelom pokazuje količinu koja je nastajala radom male skupine bezbednjaka. Centri državne sigurnosti bili su veći i imali su širi raspon rada te su morali stvarati daleko više gradiva. Varaždinsko gradivo službe sigurnosti JNA važno je iz dva razloga, prvo što je uopće najbliže zaokruženom fondu, a drugo što pokazuje metodologiju rada. A metodologija je rada takva da se diže kosa na glavi i okreće želudac. To je gradivo primjerenije za istraživanje psihijatra nego povjesničara. Nakon uvida u takvo gradivo samo po sebi postavlja se sumorno pitanje. Kada je služba sigurnosti bila takva u smiraj države za koju neki „ugledni“ autoriteti tvrde da je bila gotovo pa demokratska, pitanje je kako su se te službe ponašale na vrhuncu moći. Kakve su bile do 1953, kada i najveći štovatelji kulta Josipa Broza Tita nevoljko priznaju da je to možda doba totalitarizma, kakve su bile do silaska s političke scene Aleksandra Rankovića? Nadam se da ćemo za desetak godina biti bliže odgovoru na takva pitanja. No ne treba zaboraviti ključnu činjenicu, UDBA nije bila samostalan čimbenik, ona je bila partijski krvnik i bez povijesti KPH – SKH ne može se istražiti povijest UDBA-e.

Mnogo toga o gore navedenu naša je stvarnost zato što nismo presjekli pupčanu vrpcu koja nas veže za razdoblje socijalizma i kao prošlost određuje našu budućnost. Stoga onima koji tvrde da treba samo odmahnuti rukom na arhivsku problematiku i okrenuti se budućnosti, treba reći da je ona dio budućnosti i da se u nju ne može zakoračiti s utezima koji nas drže u prošlosti.

Davor Marijan/Matica.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari