Pratite nas

Reagiranja

Prava istina o Klasićevoj ‘istini’ o Tuđmanu

Objavljeno

na

Hrvoje Klasić, osoba sumnjive diplome, napisao je 22. Svibnja ove godine klasični pamflet kojim pokušava oblatiti pokojnog predsjednika Tuđmana, ali bolji poznavatelji te tematike mogu sasvim lijepo uvidjeti kako je Klasić, kao i obično, oblatio sam sebe, ispao površni diletant koji u samom svom tekstu na nekoliko mjesta sebi uskače u usta. Klasić sebi u usta skače u samom naslovu koji je totalno proturječan. Prvo pita „Zašto desnica nekritički slavi nekoga“, a onda tog nekoga napada klasičnim ekstremno-desničarskim kvaziargumentima tipa „general, F.K. Partizan“ i sličnim besmislicama.

Osim toga, kao što je poznato, Tuđmana danas štuju umjereni ljudi i političari i na ljevici i na desnici, dok ga napadaju s ovakvim i sličnim kvaziargumentima samo i isključivo krajnje ekstremni ljevičari i desničari, ostaje se samo zapitati u koju od te dvije grupe spada Klasić, a smatram da nije potrebito previše mućkati glavom da bi se došlo do točnog odgovora.

Idemo sad rješiti Klasićev test, pitanje po pitanje. Prvo naravno, poveznica na tekst: https://net.hr/danas/hrvatska/istina-o-tudmanu-zasto-desnica-nekriticki-slavi-autokrata-titovog-generala-i-predsjednika-partizana-koji-se-s-milosevicem-dogovarao-o-bosni/

Klasić: Zašto se mladi Franjo odlučio učlaniti u jugoslavenski orijentiranu Komunističku partiju a ne u najjaču hrvatsku nacionalnu stranku HSS?

Ja: Tuđman je iz HSS-ovske obitelji, i kao i cijela obitelj bio je u HSS-u, a kad je riječ o komunističkoj partiji, u nju je Tuđman ušao 1942. godine, iako je partizanima pristupio još 1941. Iz te činjenice može se lako pretpostaviti da su u partizanima, koje je vodila komunistička partija, vrbovali Tuđmana kao perspektivan kadar, s obzirom da je Tuđman već tada (1942. Imao je 19 godina) bio obrazovan, načitan i perspektivan debelo iznad tadašnjeg prosjeka, a komunistima je toga nedostajalo, jer kao što je poznato, komunisti su slabijeg znanja, obrazovanja i načitanosti, jer da nisu, nego da su pismeniji i obrazovaniji, on ne bi bili komunisti. Osim toga, kad čovjek ima 18 ili 19 godina, lakše mu je prodati socijalističke mantre i silna obećanja o uzvišenim idealima pravednosti i poštenja. Sličnu situaciju imamo danas sa strankom Živi zid. Ja osobno ne mogu previše zamjeriti ako netko s 18 ili 19 godina guta njihove priče pa odluči i na izborima glasati za njih, ali kad to čine zreli ljudi od 40 ili 50 godina, onda se s pravom valja upitati „Što je tim ljudima?“

Klasić: Zašto se kao Hrvat priključuje Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama?

Ja: Zato jer je znao da Hitler ne može dobiti taj rat i da je većina hrvatskog naroda protiv Hitlera. Gledao je dugoročno, a ne samo na prvi korak, kao što to čine diletanti tipa Klasić i slični. Uostalom, da mu je odluka bila točna dokaz je i to, da je 1941. Otišao u ustaše, 1945. Bi skončao živ zazidan ili u najboljem slučaju s rupom od metka u zatiljku i zakopan u kakovom protu-tenkovskom rovu, i nikad ne bi došao u situaciju da 1990. Povede projekt hrvatske samostalnosti, a što je pak bio stoljetni san hrvatskog naroda.

Klasić: Zašto unatoč svemu što se događalo nakon Bleiburga, nakon politički montiranih procesa Hebrangu i Stepincu, te nakon rigidnog obračuna s “neprijateljima” na Golom otoku nije odlučio vratiti partijsku knjižicu već naprotiv nastavlja godinama na posao odlaziti s crvenom zvijezdom petokrakom “na čelu”?

Ja: Zato jer to nije bila demokratska država u kojoj se stranačka ili partijska iskaznica mogla vraćati uz izraz odbojnosti zbog političkih zločina partije poput onih na Golom otoku ili montiranih procesa Hebrangu i Stepincu te njihovih ubojstava, jer bi u boljem slučaju završio i sam završio na Golom otoku, a u lošijem slušaju bio bi otrovan kao Kardinal Stepinac ili bi se „objesio za radijator“ kao Hebrang. Dakle, netko tko se predstavlja kao stručnjak za povijest jugoslavije ne zna čak ni te elementarne činjenice, a iz ovako intoniranog pitanja netko neupućen mogao bi steći dojam da Klasić jako mrzi zvijezdu petokraku..

Klasić: S tim u vezi, bilo bi zanimljivo čuti čime se točno bavio mladi Tuđman u generalštabu u Beogradu i kako je doživio priznanje da s nepunih 40 godina postane general pobjedničke JNA?

Ja: Dakle kao prvo, JNA nije bila pobjednička vojska. Ta vojska je vodila samo jedan rat i to onaj 1991. Na području Hrvatske i nekih mjesec dana na području BiH od travnja do svibnja 1992. Vojska koja se našla na pobjedničkoj strani (Stipe Mesić i Josip Manolić primjerice u više navrata ističu tu sintgagmu koja je točnija i precizniji, dakle ne da su pobjedili nego da su se našli na pobjedničkoj strani) zvala se NOVH u slučaju Hrvatske odnosno NOVJ u slučaju jugoslavije, a ne JNA. Netko tko se kiti diplomom iz povijesti i glumi eksperta za top razdoblje trebao bi znati razliku. Kao drugo, Tuđman je dakle rođen 1923. U partizane je stupio 1941. U dobi od 18 godina. Kad je završio rat 1945. Imao je nepunih 22 godine i čin majora. Umirovljen je u 38. godini života u činu general majora, bilo je to 1961. godine. U JNA postojalo je pravilo da se svakom tko ide u mirovinu daje jedan čin gore. Dakle, Tuđman je dan prije umirovljena imao čin pukovnika. A između čina majora i čina pukovnika, u JNA postojao je samo čin potpukovnika. A to pak znači da je Tuđman nakon rata u 16 godina napredaovao samo za dva čina. I shodno tome, može li nam Klasić, kao tobožnji stručnjak za to razdoblje odgovoriti: kako jedan tako obrazovan i perspektivan kadar kao što je Tuđman u 16 godina napreduje za svega dva čina, kad s vaka seljačina iz Bajine Bašte, Negotina, Šumadije, Romanije Pančeva i Surdulice u isto vrijeme napreduje za 5-6 činova? Čime se bavio Tuđman u generalštabu? Poa kadrovskim poslovima. I vjerojatno nije dobro obavljao iste kad je tako sporno napredovao. Nije naime bio problem u tome što je Tuđman bio i politički i etnički Hrvat, jer je poznato da su ta država, a pogotovo ta vojska, jednostavno obožavali takve. Ma neeee, Tuđman je sporno napredovao jer nije bio dobar s papirima…

Klasić: Ili, da ne budu baš sve samo preozbiljna pitanja, vjerujem da bi brojne Hrvate, posebno ljubitelje nogometa, zanimalo zašto je baš on postao predsjednik najjugoslavenskijeg nogometnog kluba – beogradskog Partizana?

Ja: Inače, na kraju ovog pitanja u samom tekstu stoji točka, ali ja sam to ispravio i stavio upitnik jer sam za razliku od Klasića i lektora ovog portala svladao makar osnove gramatike i pravopisa. Što se tiče Partizana, Tuđman je tamo stavljen jer dobro kuži nogomet, i dobar je organizator, i to je sve što je potrebno za voditi jedan klub, pogotovo u to vrijeme. To što je klub Partizan, pa svakom normalnom to je isto kao da je vodio Benficu ili Anderlecht, klub kao klub, a to što je klub srpski, to može smetati samo šovinistima, a doktor Tuđman nikad nije bio šovinist. Ali, netko bi mogao pomisliti da je Klasić šovinist čim mu smeta Partizan, a ne bi mu smetalo je u pitanju Benfica ili Fiorentina. Ja osobno mislim da Klasić puno više voli F.K. Partizan nego što ovdje pokušava predstaviti, osim ako je riječ o ljubavi prema jednom drugom klubu, ali više o tome kasnije…

 

Tu Klasić završava s razdobljem jugoslavije, i iz tog djela je zapravo vidljivo koliko sam sebi uskače u usta, jer njemu nije jasno kako desnica može voljeti Tuđmana zbog ovih „teškioh krimena“ koje nabraja Klasić, jer Klasić sve koji su u Hrvatskoj politički desno vidi kao nekakve šoviniste koji bi trebali mrziti Partizan samo zato jer je taj klub iz Srbije, a pritom dok žali zašto desnica ne mrzi Tuđmana smatrajući istu tu desnicu ekstremističkom i šovinističkom u cjelini, koristi „argumente“ upravo one najekstremnije, šovinističke i pro-fašističke desnice, a koja je, hvala dragom Bogu, u Hrvatskoj u debeloj manjini, jer da nije još dosta njih bi imalo ovakve stavove kao Klasić, pardon, Keleminec… Idemo stoga rješiti devedesete..

Klasić: Bilo bi u jednoj takvoj analizi mjesta i za pitanja iz novije povijesti. Mnogi pamte susrete Tuđmana i Miloševića, ali samo po slici. Ton tih razgovora za većinu hrvatskih građana i danas predstavlja nepoznanicu. Jesu li stvarno, kako svjedoče tadašnji Tuđmanovi najbliži suradnici, predsjednici dviju država razgovarali o podjeli treće?

Ja: Ovdje se, u zadnjem pitanju problematizira sam problem razgovora nekoga o nečemu. To je komunistički mentalitet. Ovdje se vidi izvjesno reteriranje u odnosu na dosadašnju retoriku, gdje je „sve bilo dogovoreno u Karađorđevu“, a što su govorili i „Tuđmanovi najbliži suradnici“ koje Klasić ne imenuje, ali sam ih ja već imenovao u ovom tekstu, a to su oni koji su precizniji od Klasića kad umjesto „pobjednička JNA“ rabe izraz „vojska koja se našla na pobjedničkoj strani“. Međutim sa obziro na činjenicu da je čitava hrpa znanstvenika, u prvom redu povijesničara, taj mit o Karađorđevu razbila na protone, neutroe i elektrone i pokazalo kako je riječ o jednoj od najvećih laži 20. stoljeća, sad Klasić umekšava stvar i pita jesu li razgovarali. Razgovor dva državnika o trećoj državi nije nikakvo kazneno djelo, pogotovo kad je riječ o Tuđmanu, gdje je upravo iz njegovih transkripata (istih onih koje je bradati „Tuđmanov suradnik“ veleizdajnički izdilao kršeći članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ te najmanje dva članka tada važećeg KZ-a Republike Hrvatske čl. 144. I 146.) vidi da je Tuđman naginjao mirnom rješenju krize u BiH, bez rata i dogovorom, favorizirajući pritom federalni ustroj BiH kakav je naznačen u točki 1. Cutilleirovog plana iz oužjka 1992. Nažalost, Tuđmanova inicijativa za mirnim rješenjem nije uspjela jer je protiv sebe imaop dva bolesna sociopata, Miloševića i Izetbegovića, i tu je tragedija bila neizbježna, pa je Tuđmanu preostalo samo umanjivati posljedice takve tragedije, što je i činio koliko je mogao vodeći jedinu moguću politiku prema BiH u tom datom trenutku. Dakle, još jedan „argument“ za u smeće.

Klasić: Mislim da bi današnjoj mladoj generaciji posebno zanimljivo bilo čuti kako je izgledala demokracija u Hrvatskoj dok joj je na čelu bio Franjo Tuđman. Kakav je bio odnos hrvatskog predsjednika prema onima koji su kritizirali njegov rad, posebno novinarima?

Ja: Odgovor na prvo pitanje ( koje ovdje ne mislim interpunkicijski ispravljati nego ću to ostaviti čistoi simbolički da se vidi kako su neki slučajevi nepopravljivi): Bolja nego što je ova danas. Manje su bila gušena ljudska, prava, sloboda govora, sloboda tiska itd nego danas.

Odgovor na drugo pitanje: Budući da se Tuđmana često optužuje da je diktator i autokrat (pa i u samom ovom naslovu koji je mjenjan, ali pojam „autokrat“ i dalje stoji u samom linku u adress-baru) malo je čudba ta diktatura u kojoj neki novinari, u ovom slučaju novinari Ferala, izvrijeđaju Tuđmana na pasja kola, a ovaj, kako to već biva i autokratskoj diktaturi jelte, te novine i novinare tuži sudu!!?? Ali to nije sve, kao u svakoj pravoj „diktaturi“ taj famozni „diktator“ izgubi taj spor na sudu, iako je svakom razumnom bilo jasno da je isti oklevetan i izvrijeđan bez osnove i bez dokaza. Toliko o „diktaturi“. Što se tiče činjenice da su neki „novinari“ bili praćeni i prisluškivani od hrvatskih tajnih službi, oni nisu bili praćeni zato jer su novinari, nego zato jer im je to bilo sekundarno zanimanje odnosno paravan, a pravi posao je da su bili špijuni koji su radili protiv Hrvatske, i o tome postoje čitave hrpe dokaza. Teže je danas biti novinar nego tada. Vi imate čuvenu krilaticu feralovaca, a koju često oduševljeno perpetuira vjetropirasti „intelektualac“ Slaven Letica, da je „Tuđman bio diktator kojeg se nitko nije bojao“. Inače, djeco draga, vi koji još ne znate što znači pojam „diktator“, to vam je onaj kojeg se „nitko ne boji“, tako mi zarasle glave Viktora Ivančića, ćelave glave Slavena Letice, tako mi Ćuprije i Kuršumlije…

Klasić: Iz kojeg je razloga dvije godine odbijao ispoštovati volju birača i omogućiti konstituiranje demokratski izabrane vlasti u Zagrebu?

Demokratska volja birača u Zagrebu dala je debelu relativnu većinu HDZ-u, kojem su do natplovične većine nedostale dvije ruke. SA druge strane okupila se faustovska koalicija od osam stranaka koja je bila koalicija protiv a ne koalicija za, dakle jedna destruktivna a ne konstruktivna snaga, i koja je okupljala ljude koji su bili samoproklamirane ustaše, preko raznih vrsta seljaka iu liberala, sve do onih koji su imali tvrde komunističke stavove, a neki čak i pro-srpsko rojalističke. Dva vjećnika HSS-a digla su ruke za HDZ-ovu gradočelnicu i kraj priče. To nije ništa što se nije događalo i u brojim porigodama, a nakon „demokratskih promjena“ koje je donijela „trećejanuarska diktatura“ 2000. godine.

Klasić: Ima li u njegovim političkim i vojnim odlukama krivnje što se Hrvatska 1990-ih našla u međunarodnoj izolaciji i gotovo pred sankcijama UN-a?

Hrvatska se nikad nije našla u međunarodnoj izolaciji, kao ni pred sankcijama UN-a. Ta mantra je najobičnija laž. Tu laž prati i ona druga mantra, da su „nas 2000. Godine trećesjećanjska vlast i predsjednik Mesić izbavili iz međunarodne izolacije“. Međutim, dovoljno je vidjeti komemoraciju koja je u UN-u održana 15. prosinca 1999. Da se shvati da je to najobičnija laž. Na toj komemoraciji govorili su: – Martin Belinga Ebouto, predstavnik afričkih zemalja – Anwarul Karim Chowdhury, predstavnik azijskih zemalja – Vladimir Galuška, predstavnik istočnoeuropskih zemalja – Julian Robert Hunte, predstavnik latinskoameričkih zemalja – Hubert Wurth, predstavnik zapadnih zemalja – Richard Holbrooke, predstavnik SAD-a

I svi su isključivo pozitivnim tonovima govorili o predsjedniku Tuđmanu. Diktatoru u međunarodnoj izloaciji takvi govori se ne drže. Nitko nije držao takve govore u UN-u ni Miloševiću ni Sadamu Husseinu ni sličnima. Dakle, još jedan težak promašaj.

Klasić: Nakon epizode s Partizanom mnoge bi vjerojatno zanimalo i objašnjenje načina na koji je demokratski izabrani predsjednik, a ne tamo neki komunistički diktator, bez ikakvih zakonskih ovlasti uspijevao odlučivati o imenu jednog nogometnog kluba.

Ja: Zato jer je to publika od njega tražila. Osobno sam gledao utakmice Dinama 1990. Godine kad su navijači uzvikivali „Građanski, Građanski“ i na taj način zapravo, a na valu tadašnjih demokratskih promjena tražili povratak imena kojeg je klub imao prije 1945. Godine, kad se isto moralo promjeniti i nazvati po motoru koji je bio pogonski motor sovjetske socijalističke revoucije i uz petokraku, srp, čekić i slične rekvizite jedan od najprepoznatiljivijih simbola totalitarnog komunističkog sustava. Ispalo je da je stvar odrađena nespretno, da su sublimirana imena dva kluba, HAŠK i Građanski u jedan, neki navijači su se počeli buniti, a tadašnja oporba je u tome vidjela dobro uporište za napad na Tuđmana, pa su, kao i neki krugovi iz Beograda, s istim ciljem – rušenje Tuđmana, plaćali buntovnike za proizvodnju bunta. Dakle, naziv za povratkoim imena koji su komunisti na silu nadjenuli 1945. Postalo je jedno od sredstava za rušenje Tuđmana, pa je tako ime vraćeno 2000. Godine, i sad nije samo simbol komunizma nego i detuđmanizacije. A to je baš šteta, jer navijači tog kluba mahom su uzorni Hrvati, i većina njih sigurno ne podržava ni komunizam ni detuđmanizaciju, ali to je tako, kad se na ovaj način manipulira rezultati nerijetko budu apsurdni..

Klasić: Danas kada se većina građana Hrvatske i ekonomskih stručnjaka slaže da su pretvorba i privatizacija iz 1990-ih najčešće bili sinonimi za pljačku bilo bi zanimljivo istražiti što je sve najmoćniji čovjek Hrvatske poduzeo da to spriječi, a odgovorne dovede pred lice pravde.

Ja: Kao prvo, Tuđman nije bio šerif na divljem zapadu da bi nekog „dovodio pred lice pravde“. U Hrvatskoj naime postoji trodioba vlasti, i nije posao Ureda Predsjednika da okolo bilo koga privodi. To je možda slučaj u komunističkim sistemima, ali Republiika Hrvatska je demokratska država. Dakle, jasno je da ovdje iz Klasića progovara komunistički mentalitet. Drugo, nebitno je s ćime se slaže „većina građana i stručnjaka“, jer je jasno da je to možda i najveća laž u svezi s Tuđmanom. Danas kad se zna da je 90-ih privatizirano svega 13% hrvatskog gospodarstva, kao i to da su sve najjače firme nakon Tuđmanove smrti ostale u državnom vlasništvu, a isto tako i kad znamo da se polupismenim ljudima prodavala propaganda da su se firme prodavale za jednu kunu, ali uz obavezno ispuštanje navoda kako se time kupuje i nagomilani dug firme, i da je daleko najveći broj firmi koje su privatizirane bile gubitaši i komunistički mastodnonti koji nisu imali što tražiti u realnoj tržišnoj utakmici na globalnom tržištu, ovakvo ponavljati tu bezočnu mantru može samo netko ili krajnje zlonamjeran ili krajnje nepismen. Uostalom, ovdje se Klasić totalno pogubio, jer je počeo s žalbama zašto desnica ne mrzi Tuđmana, a ovdje je zaglibio na privatizaciji? Po Klasiću, pravi desničar trebao bi, osim što mrzi Tuđmana, biti i protivnik privatizacije i svakako se zalagati da sredstva za proizvodnju budu u vlasništvu države. Kakav bilmez…

 

Klasić: U jednoj takvoj analizi moralo bi svakako biti prostora i za pitanje kako je bilo moguće da se u demokratskoj državi dogode brojna politički i nacionalno motivirana ubojstva, a da ubojice Josipa Reihl-Kira, Ante Parađika, Milana Levara, Milana Krivokuće, obitelji Zec, Ljubice Solar i mnogih drugih nikada ne odgovaraju za svoje zločine.

Ja: Ubojice obitelji Zec su odgovarale za zločine, obitelji Zec Republika Hrvatska isplatila je odštetu, Milan Levar ubijen je jedno dvije godine nakon što je umro Tuđman, a iz čega bi netko pribran morao zaključiti da na to na bi mogao utjecati čak ni drug Tito, a kamoli tel njegov (umirovljeni) general Tuđman itd. Ukratko, ovo su besmislice, gdje bi čak bila manja besmislica da ja sad pitam što je Mesić činio da Levar ne doživi tu sudbinu itd. To su besmislice. Ubojstava je bilo, ali Hrvatska nije teroristička država n i zločinačka država kao što je bila jugoslavija koja je ubijala svoje državljane. Ovdje se radi o zločinima pojedinaca a ne zločinima sistema. A takve nije uvijek lako otkriti i procesuirati, i to nekad bude teško i u jednoj Americi ili Norveškoj, a kamoli u Hrvatskoj koja je tek stasala, nije joj bila ni godina dana, a već se našla u krvavom ratu koji joj je namtnula gubitnička jugo-komunistička vojska zvana JNA.

Klasić: Gotovo 20 godina nakon Tuđmanove smrti i 30 godina nakon uvođenja demokracije trebalo je već postati normalno da suočavanje s prošlošću podrazumijeva i ovakva pitanja. Ali, nažalost nije.

U uvodu u članak, Klasić je napisao i ovo:

„ Odnosno da u nju (prošlost i samoposlugu) ulazimo po potrebi i iz nje uzimamo ono što nam u tom trenutku treba.“

Ja: Nije ono što Klasić smatra desnicom, dakle nas koji ne mrzimo Tuđmana zbog iracionalnih razloga koje on navodi, ona strana koja se odbija suočiti s prošlošću, nego je to njegova, jugoslavenska, komunistička strana. Oni se stalno odbijaju suočiti s činjenicom da je ta njihova jugoslavija bila država koja je u samoj svojoj srži zločinačka, koja je bila ustrojena kao mafija, koja je imala svoje ubojice, svoje dilere, svoje svodnike, koja je prodavala bijelo roblje, ubirala porez na balkansku rutu ne šverc heroina,u pogonima „pobjedničke“ JNA sadila marihuanu koju je izvozila na zapad, prodavala oružje zaraćenim afričkim plemenima i poticala tamo razne zločine, a temelji su joj stotine tisuće ubijenih ljudi, gdje imate slučajeve gdje je nekih 3 do 4 tisuće ljudi ostavljeno da umre gušeći se nedostatkom kisika nakon što su živi zazidani. Ili, da se iz jednog jedinog šuba ubije 15 tisuća ljudi metkom u zatiljak nakon čega ih se ostavi da trunu u protu-tenkovskim rovovima. A na sve to Klasić i razni klasići nemaju odgovora, osim odgovora „pa znate, nije u toj državi sve bilo loše, gradile su se tvornice..“ dakle, klasično izbjegavanje suočavanja s prošlošću, i to na način da se ističu Potemkinova sela, odnosno dojam nečega za što stariji i manje pismen dio populacije da je bilo istina. A i to je obična laž. Naime, te tvornice koje su se gradile u doba komunizma propale su čim se izašlo na otvoreno tržište. Neke, poput tvornice Glinice kod Obrovca propale su i prije pada berlinskog zida i prije nego su uopće počele s radom, a u njih su bile ulupane milijarde. One tvornice, poput Francka, Badela i sličnih koje su preživjele, nisu nio napravili komunisti. Naime, iako Klasić misli da povijest počinje 1945. S komunistima, ipak je netko i prije tih komunista tu bio, živio, stvarao, a mnogi od tih pravih zagrebčana, su 1945. Godine zvjeraki pobijeni, ne zato jer su bili fašisti ili nacisti, nego zato jer je neki tifusar iz Šumadije, nakon što je netom skinuo kokardu i okačio petokraku, bacio oko na njegov stan. I to ti je prava prošlost, pa izvoli i s njom se suoči Klasiću.

Klasić: Trebamo li na socijalističko razdoblje gledati kao isključivo negativno iskustvo ili na ponešto možemo biti i ponosni?

Ja: Možemo biti ponosni na tvornicu Glinica, takvu nikad nitko u svijetu nije imao. A ozbiljno, u toj državi nema se na što biti ponosan, to je bila jedna totalitarna, diktatorska i zločinačka država u kojoj se ubijalo ljude zato jer drugačije misle. I to ih je ubijao sistem, sama država, a ne kao danas kad se zakače dva pojedinca, a razni klasići uporno takve incidente žele dignuti na nivo čitave države i naroda, a sve kako bi mogli opravdaavati komunističku totalitarnu tvorevinu koja je u čak tri navrata slala doktora Franju Tuđmana u zatvor zbog izražavanja pro-hrvatskih političkih stavova. I to je ono zbog čega razni klasići mrze Tuđmana. Zato jer je uvijek bio i ostao politički Hrvat, a ne zato jer je bio u partizanima, ili zato jer je, kad je išao u mirovinu dobio čin general-majora. Moguće je jedino da Klasić mrzi Tuđmana jer je ovaj uredio Partizan tako da je Partizan na plodovima njegova rada došao na nivo da igra protiv Reala finale kupa prvaka (što se doduše dogodilo nakon njegovog odlaska iz Partizana, ali kao plod i njegovog rada), jer me iskustvo uči da su ovakvi koji imaju političke stavove slične Klasiću obično zvezdaši, odnosno navijači Crvene Zvezde, a znano je da nema derbija do „večitog derbija“ ni rivalstva do „večitog rivalstva“.

Klasić: I, jesu li hrvatski političari toliko uspješni da nemaju što naučiti od Josipa Broza Tita?

Ja: Oni od Josipa Broza mogu naučiti kako se kupuje diploma bravarskog fakulteta, i eventualno kako se skuha svinjska glava s tavana tako da sve koji to jednu zaboli želudac. I mogu naučiti kako zazidati živa ljudska bića i ostaviti da ih da umru od nedostatka kisika, dakle dovesti ljude u situaciju da znaju im slijedi najgora moguća smrt, a da ne mogu učiniti baš ništa da to spriječe. Ono što sigurno ne mogu naučiti od Broza, kao i od njegovih idolopoklonika je kako se suočiti s prošlošću. Jer oni to ne žele. Oni će radije lagati o hrvatskoj povijesti, blatitit domovinski rat, pojedinačne incidente iz domovinskog rata dizati na razinu kolektivnog, jednostavno poružniti sliku o Hrvatskoj i njenon najvećem državniku doktoru Tuđmanu, a sve kako bio totalitarna kasaba, umjetna tvorevina koja se raspala istog onog trena kad su narodi u njoj dobili priliku odlučivati o tome žele li u njoj ostati ili otići, koja se održava silom u ubojstvima, koja se ekonomski održavala najgorim oblicima kriminala, koju je vodila partija koja do 2000. godine nikad nije pobjedila ni na kakvim izborima (kad je njen pravni i politički sljednik SKH-SDP bio dio pobjedničke koalicije sastavljene od 6 stranaka) i koja je na vlast došla silom, koja se na vlasti održavala silom, koja se raspala čim joj je pala sila, i koja nije proizvela ništa dobroga, ali je proizvela puno lošega što Hrvatsku opterećuje danas, a opterećivat će je i u narednim ne samo godinama, nego i desetljećima.

Zaključak: Autor teksta postavio je pitanja od kojih su baš sva bila promašena. I zato bi bilo dobro vidjeti tko je autor ovog teksta. A budući da je autor ovog teksta netko tko se, osim opravdavanjem zločinačkog i totalitarnog režima bivše državi sustavno bavi i informacijskim napadima na sadašnju državu šireći bezočne laži o Domovinskom ratu (naveo sam s kojim ciljem) istu rabotu nastojao je amortizirati tezom kako je i on sam bio hrvatski branitelj. Međutim, uvidom u registar branitelja kojeg je ponosno nekoć predstavio ministar branitelja Pedrag Matić zvani Fred, vidljivo je da Klasić ima svega 30 dana braniteljskog staža u sisačkom MUP-u, i to prije nego što su na tom području počeli ozbiljni sukobi. Ili drugim rječima, smucao se tu mjesec dana, a kad je osjetio da bi prva puška mogla opaliti, uhvatio je maglu. A to sve govori o kredibilitetu tog čovjeka koji napada jednog Franju Tuđmana, i napada desnicu zato jer ne prihvaća argumente najcrnje, najnepismenije i profašističke ekstremne desnice. Pametnom dosta…

KRAJ: Prilog 1: Iz govora izaslanika na komemoraciji dr. Franji Tuđmanu u Općoj skupštini UN-a od 15. prosinca 1999.

“Naš život na zemlji nije vječan, ljudski život je prolazan. Međutim, neki su životi ipak vječni, to su oni koji ostaju i preživljavaju u ljudskom sjećanju po sjaju kojim su svjetlili, i djelima kojima su ostavili trajan trag. Život doktora Franje Tuđmana bio je jedan od takvih, njegovom narodu sada pripada da nastavi njegovo djelo, njegov završen put na tragu demokracije, mira, pobjede i napretka.” ( Martin Belinga Ebouto, predstavnik afričkih zemalja na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu u općoj skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

“Predsjedniku Tuđmanu divit ćemo se kao gorljivom branitelju demokracije i ljudskih prava. Bio je dalekovidan državnik. koji je pokrenuo dalekosežne promjene, ne samo u svojoj zemlji već i u cjeloj regiji. Njegovi neumorni napori u rukovođenju državom donijeli su mu poštovanje i ugled svjetskog vođe. Promjenio je sliku Hrvatske, od ratom uništene do miroljubive i progresivne zemlje.” (Anwarul Karim Chowdhury, predstavnik azijskih zemalja na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu u Općoj skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

“Predsjednik Tuđman vodio je život ispunjen hrabrošću i odanošću svome narodu i cilju. S dostojanstvom je proživio iskušenja i burne događaje koji su proteklih 70 godina pogađali njegov narod i cijelu regiju. Od antifašističke borbe u drugom svjetskom ratu, do akademskih postignuća i kasnijeg pobunjeništva i političkog zatočeništva, čvrsto je slijedio svoju viziju koja je na kraju dovela do neovisne Hrvatske, Predsjednik Tuđman u posljednjem je desetljeću simbolizirao i doveo Hrvatsku do moderne europske države.” (Vladimir Galuška, predstavnik istočnoeuropskih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

“Doktor Franjo Tuđman nesumnjivo je zaslužio počasno mjesto u srcima i umovima svijeta kao znanstveni autor, aktivist, vojni general, državnik i borac za ljudska prava. Uvjerenje, istina, last i nepopustljiva potreba da se zalaže za pravednost, trebali bi biti sjajna baklja, i pomoći nam u određivanju naših ciljeva i djela u dvoranama ove velike institucije u kojoj mu danas odajemo počast. Njegovo je ime, tijekom godina, postalo sinonimom za ideje i čast.” (Julian Robert Hunte, predstavnik latinskoameričkih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

“Doktor Franjo Tuđman svoj je narod napustio u trenutku kada još nije mogao do kraja dosegnuti cilj svojih i njihovih napora. Uvjereni smo da će njegovi sunarodnjaci sa sigurnošću kročiti naprijed razvijajući partnerstvo na regionalnoj i međunarodnoj razini.” (Hubert Wurth, predstavnik zapadnih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

“Dobro sam ga poznavao i s njime blisko surađivao. Bio je važna povjesna osoba i ispisao je važnu stranicu u povijesti Europe. O njegovoj će se ulozi još dugo raspravljati, no njegova se važnost ne može osporiti. Povijest mora zabilježiti činjenicu da bez njegova odlučna stajališta u Daytonu, mir u Bosni i Hercegovini ne bi bilo moguće postići. Doktor Franjo Tuđman imao je san o Hrvatskoj koji se velikim djelom, ali još ne potpuno ostvario. Nadam se da će idući naraštaji vođa u Hrvatskoj biti dostojni njegove vizije i nastaviti je do mira i demokracije” (Richard Holbrooke, predstavnik SAD-a, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Prilog 2. Ratni put “ratnika” Klasića http://www.solidfiles.com/v/AwL54XQk43vdr

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kampanja protiv ministra Krstičevića udar je na državni vrh

Objavljeno

na

Objavio

MORH

“Cijeli je proces vođen vrlo otvoreno, profesionalno i u tom smislu kao načelnik Glavnog stožera vrlo odgovorno kažem, pohvala struci  koja je sve to skupa pripremala i vodila i zahvala na razini i ministra i Vlade i predsjednice, koji smo donijeli odluku da se u taj proces ide”.

Ovo je u emisiji HTV, Prvi program, emisija “Otvoreno” (13. prosinca 2018.) na temu: “Treba li Hrvatska ustrajati u tome da dobije zrakoplove koje je tražila?” među ostalim izgovorio general Zbora Mirko Šundov, načelnik Glavnog stožera OS RH.

Pored njega, gosti u studiju bili su: pukovnik Željko Ninić, zapovjednik 91. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (hrvatski pilot koji je prvi letio na F-16 Barak), general-bojnik Josip Štimac, bivši zapovjednik HRZ-a Jan Ivanjek, vojni analitičar Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost, Veleučilište u Velikoj Gorici.

Dakle, na državnoj televiziji konačno su dobili riječ stručnjaci i odgovorne osobe iz MORH-a i oni su (po mome skromnom uvjerenju) pojasnili sve što je bilo “sporno” vezano za nabavu zrakoplova od Izraela, a na čemu se zasniva negativna kampanja koju već dulje vrijeme vode pojedini mediji čija je namjera dokazati kako se radi o “korupcijskoj aferi teškoj milijardu eura” i u tom kontekstu napadaju ministra Krstičevića.

Cjelokupni kontekst, međutim, govori kako se ne radi samo o napadu na ministra obrane, nego na instituciju MORH-a, na Vladu i u konačnici na predsjednicu države, jer koliko je razvidno iz svega što su rekli gosti u studiju, pa i načelnik Glavnog stožera OS RH, nabava zrakoplova F-16 Barak proces je u kojemu su postigli punu suglasnost MORH, Vlada, predsjednica države, saborski Odbor za obranu, i to je u interesu Republike Hrvatske i jačanja njezine obrambene moći.

Kao laik koji se ne razumije u zrakoplovstvo, postavljam pitanje svim čitateljima:

Treba li vjerovati njima, ili, recimo, Index-u hr i sličnim portalima za koje se jako dobro zna kakva im je orijentacija i koliko im je stalo do interesa Republike Hrvatske i njezine sigurnosti?

Je li pamflet Nataše Srdoč objavljen prije nekoliko dana na Indeks hr (https://www.index.hr/vijesti/clanak/natasa-srdoc-o-hrvatskoj-kupnji-f16-korupcija-teska-milijardu-dolara/2049682.aspx) argument kojim se može negirati ono što zastupaju i javno iznose najstručniji i najodgovorniji ljudi zaduženi za obrambeni sustav ove zemlje?

Na kraju, zašto oni koji tvrde kako je to “korupcija” i “pljačka” sve lijepo ne prijave DORH-u, nego vode kampanju preko medija?

Treba li podsjećati na to da je saborski Odbor za obranu na čijem je čelu Igor Dragovan (SDP) prije godinu dana jednoglasno dao potporu nabavi zrakoplova F-16 Barak od Izraela (onako kako su to predložili MORH, Vlada i predsjednica države), a 13. prosinca (istoga dana kad je emitirana spomenuta emisija “Otvoreno”) to i potvrdio, pa je predsjednik ovog tijela Sabora u tom smislu nakon održane sjednice dao i izjavu.

Situacija je, po meni, potpuno jasna i čista: na jednoj strani imamo institucije hrvatske države (MORH, Vladu, Ured predsjednice, Odbor za obranu Sabora RH), a na drugoj žuti tisak, portale i pojedine televizije koji ciljano stvaraju klimu histerije i sve proglašavaju kriminalom i lopovlukom.

Dopuštam da mnogi nisu dovoljno obaviješteni o temi i da su stoga skloni zaključke donositi na temelju naklapanja piskarala iz žutog tiska i samozvanih “stručnjaka” i njima preporučujem da pogledaju snimku emisije “Otvoreno” (https://www.youtube.com/watch?v=OS6v0xvlokg).

Za one koji vode smišljenu kampanju protiv institucija države i najodgovornijih osoba zaduženih za njezinu obranu i sigurnost nemam nikakvu preporuku, jer njihov cilj je destrukcija ove države i oni će tu svoju podrivačku djelatnost nastaviti. To im je posao za koji su plaćeni.

O šarlatanima koji “gutaju” splačine s Internet-portala i stranica žutog tiska i tko zna iz kojih sve razloga pušu u isti rog s Natašom Srdoč i sličnim plaćenicima, ne bih trošio riječi. Nisu vrijedni rasprave. Oni su ionako samo nus-produkt ovog ludila i histerije i kategorija koja je u svakom slučaju za žaljenje. Pogotovu kad se predstavljaju kao “zaštitnici” nacionalnih interesa i tobože govore “u ime naroda”.

Narod i država se ne štite tako što se blate i destruiraju institucije.

Tko god ima ikakva saznanja o koruptivnoj djelatnosti bilo koga u ovoj zemlji (uključujući i ministra obrane Damira Krstičevića), kao građanin je obvezan to prijaviti. Za slučaj da ne zna komu i gdje, adresa je:

URED ZA SUZBIJANJE KORUPCIJE I ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA, Gajeva ul. 30a, 10000 ZAGREB

To je jedini pravi put za istjerivanje pravde, a ne pusta naklapanja i kampanja preko portala, žutog tiska i društvenih mreža.

Sve ostalo je tlapnja i trač. I time se ozbiljni ljudi koji drže do sebe ne bave.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Mirko Šundov: Uvjeren sam da će Hrvatska imati avion kakav je tražila i kakav je Izrael ponudio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Moramo promijeniti protuhrvatsku percepciju, koja ignorira činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Ante Nazor, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata

Očitovanje o prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijesti

za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj

Prije svega želim zahvaliti na trudu svima koji svojim radom pokušavaju nastavu Povijesti u školama u Hrvatskoj učiniti kvalitetnijom i zanimljivijom. Moje očitovanje fokusirat će se na dio kurikula, odnosno na cjeline koje se odnose na nacionalnu povijest. Cilj nastave Povijesti jest obrazovanje odnosno stjecanje znanja o događajima i procesima iz prošlosti, a kada je riječ o hrvatskim školama, držim da je prije svega potrebno steći znanje o nacionalnoj povijesti, koja je, dakako, dio europske pa i svjetske povijesti i taj se kontekst ne može izostaviti u nastavi Povijesti.

Međutim, cilj nastave Povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj jer se na primjerima iz povijesti mogu istaknuti opće vrijednosti kao što su, primjerice, poštenje, čovjekoljublje, borba za slobodu i pravdu, poštivanje prava osoba drugih nacionalnosti i vjere, ali i važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata. Sadašnjim prijedlogom cjelina i njihova sadržaja u kurikulu za predmet nastave Povijesti koje se odnose na nacionalnu povijest nisam zadovoljan. Držim da bi određene cjeline iz hrvatske povijesti trebale biti obvezne i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama kako bi učenice i učenici tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja stekli znanje o temeljnim događajima i procesima iz hrvatske povijesti, o granicama hrvatskih zemalja kroz povijest te o područjima gdje žive Hrvati, s posebnim osvrtom na područja na kojima su Hrvati izvan Hrvatske autohton narod. Naravno, poštujući pritom činjenicu da su danas ta područja, primjerice dijelovi Bosne i Hercegovine, u sastavu međunarodno priznatih država. Nedopustivo je da sadržaj kurikula Povijesti za škole u suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj zanemari činjenicu da se i danas u Hrvatskoj mogu čuti izjave, primjerice, da „u BiH ne žive Hrvati nego katolici“ ili da „Hrvati nemaju ništa s BiH“, što je dobrim dijelom i rezultat sadržaja nastave Povijesti u jugoslavenskoj državi.

Očigledno je da se uz pomoć obrazovanja mora promijeniti takova neznanstvena i protuhrvatska percepcija, koja ignorira činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH, zajedno s Bošnjacima-muslimanima i Srbima, odnosno da je BiH „i muslimanska i srpska i hrvatska“. Učenice i učenici, kad završe osnovnu i srednju školu u Hrvatskoj, moraju znati što je Hrvatima Bosna i Hercegovina, odnosno da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije. Kao što su to, uostalom, svi Hrvati koji žive u susjednim i drugim državama diljem svijeta. Osim obveznih cjelina iz hrvatske povijesti i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama u kurikulu nastave Povijesti treba navesti teme odnosno „ključne događaje i procese“ koje treba obraditi u svakoj cjelini, ali i ključne termine i izvore koji će se pritom koristiti. Nažalost, u ovom prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijest to nije učinjeno. (Navedene cjeline za osnovne škole su obvezne, no nisam zadovoljan njihovim nazivom i nedostatkom točno navedenih ključnih događaja i procesa koje treba obraditi na nastavi.) Uostalom, to je bila jedna od glavnih primjedbi stručnoga povjerenstva HAZU-a, koje je prethodni sadržaj kurikula ocijenilo nezadovoljavajućim. Sadržaj koji sada čitamo nadopunjen je, no i dalje je preopćenit, a treba biti detaljniji i, kad je riječ o hrvatskoj povijesti, većim dijelom obvezujući i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama.

Doduše, u kurikulu je sada napomenuto da „u obradu tema u 3. i/ili 4. razredu gimnazije obvezno treba ugraditi i sadržaj hrvatska država i društvo nakon 1990. te „Domovinski rat“ (str. 54 kurikula), no bez detaljnije razrade sadržaja tih tema. To treba promijeniti tako da se u sadržaj tema „ugrade“ ključni događaji i procesi koje treba obraditi. Stoga u proces predlaganja cjelina/tema i njihovih sadržaja treba uključiti nove znanstvenike. S obzirom na to da se u predloženom sadržaju kurikula Povijesti samo općenito navodi što obuhvaća pojedina cjelina – npr. „obrađuje ključne političke, gospodarske i društvene događaje i procese“, nameće se pitanje tko će odlučiti koji su to ključni događaji i procesi, a posebice termini koji će se koristiti – hoće li to biti prepušteno svakom nastavniku posebno ili će se još prirediti nešto poput Nastavnog plana i programa za svaki razred, odnosno za svaku cjelinu/temu, u kojem će se onda detaljno i na temelju rezultata znanstvenoga istraživanja navesti „ključni događaji i procesi“ koje treba obvezno obraditi u nastavi povijesti u školama u Hrvatskoj? Budući da ne možemo imati jednako dobro znanje o svim razdobljima povijesti, treba prepustiti znanstvenicima da za svaku obveznu cjelinu, odnosno za svako razdoblje hrvatske povijesti, odrede ključne događaje i procese te izvore, koje nastavnici i profesori trebaju obraditi u nastavi.

Jednako tako, određivanje satnice za obvezne cjeline/teme iz nacionalne povijesti u osnovnim i srednjim školama/gimnazijama, ne smije se prepustiti volji pojedinaca. Broj sati mora se propisati za sve obvezne cjeline i razine škola. Po vlastitom izboru mogu se odabrati tek „neobvezne“ teme kao i teme iz zavičajne povijesti. Poznato je da u tiskovinama i na internetu ima mnogo netočnih informacija i selektivno navedenih sadržaja izvora, posebice za povijest 20. stoljeća, a da u literaturi, čak i onoj namijenjenoj nastavnicima Povijesti, čiji sadržaj nije prošao recenziju znanstvenika koji se bave određenim razdobljem povijesti, ima pogrešaka, pa vjerujem da bi se na taj način broj pogrešaka smanjio, a nastavnicima i profesorima olakšao posao jer bi dobili gotov i znanstveno utemeljen sadržaj za svaku obveznu cjelinu/temu iz hrvatske povijesti.

Nasuprot tome, s obzirom na dosadašnje iskustvo i činjenicu da znanstvenici pojedinu problematiku istražuju godinama i pritom pročitaju tisuće stranica izvora kako bi došli do nekoga relevantnog zaključka, može se zaključiti da bi provedba ovako zamišljenoga sadržaja i mogućnost da nastavnici sami odabiru „ključne događaje i procese“, posebice za cjeline iz hrvatske povijesti u 20. stoljeću, značila otvaranje vrata anarhiji i kaosu u nastavi Povijesti. Ovako predložen sadržaj cjelina i „tema za dublju obradu“, bez točno navedenih „ključnih događaja i procesa“, ne garantira da će nastava povijesti ispuniti jedan od važnih ciljeva – njegovanje nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata.

Primjerice, za Cjelinu 6.2 u dijelu za osnovne škole napisano je: „Srednjovjekovna Hrvatska prati ključna obilježja srednjovjekovlja do kraja 14. st. Teme za dublju obradu mogu (Mogu, što ne znači da moraju!, nap. A. N.) obuhvatiti proučavanje hrvatskoga ranog srednjeg vijeka, uloge vladara i plemstva u državi i društvu, srednjovjekovno društvo, pokrštavanje, razvoj gradova, kulturnu i povijesnu baštinu.“ Dakle, nije navedeno koja to „ključna obilježja srednjovjekovlja“ nastavnici i profesori trebaju obraditi, a u programu za gimnazije od tema iz predmoderne povijesti – ponuđenih za odabir nastavnicima – za proučavanje hrvatskoga srednjovjekovlja predviđene su samo teme koje podrazumijevaju da su učenice i učenici u osnovnoj školi dobili temeljno znanje iz povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja i da će to znanje, primjerice, o događajima iz hrvatskoga srednjovjekovlja, koje su učili u 6. razredu osnovne škole, zadržati i kad dođu u 2. razred gimnazije. Tako su za učenike 2. razreda gimnazije ponuđene samo teme za nadogradnju postojećega znanja, što nije realno, kako zbog ograničenoga broja sati, tako i zbog dobi učenika 6. razreda osnovne škole. Stoga bi, radi boljeg poznavanja i utvrđivanja znanja te razumijevanja događaja i procesa iz hrvatske povijesti, cjeline/teme iz hrvatske povijesti koje bi bile obvezne u osnovnoj školi, trebale biti obvezne i u srednjim školama/gimnazijama, samo s proširenim i detaljnije obrađenim sadržajem. Prema sadašnjem prijedlogu, profesorice i profesori Povijesti koji 2. razredima u gimnaziji predaju srednjovjekovnu povijest teoretski, bez obzira na preporuku, ne moraju izabrati niti jednu temu iz hrvatske povijesti jer, primjerice, u sadržaju „A1. Država, vlast i moć“ za 2. razred gimnazije imaju obvezu odabrati samo dvije od pet ponuđenih tema, a od tih pet tema tri su općenitoga karaktera.

Koliko će nacionalne povijesti i kako profesori obraditi u okviru ponuđenih tema, prema ovako napisanom kurikulu, može se samo nagađati i nadati da će se svi držati upute da 50 % predavanja treba posvetiti nacionalnoj povijesti. Budući da je to teško kontrolirati, potrebno je jasno navesti cjeline/teme sa sadržajem iz nacionalne povijesti koje su obvezne u nastavi Povijesti te precizno odrediti njihovu satnicu.

Istodobno, preporuke za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda čine mi se „preambiciozne“ kao da djecu u hrvatskim školama školujemo za buduće profesorice i profesore Povijesti. Sadašnji naslov cjeline (8.4) u programu ponuđenog kurikula za nastavni predmet Povijest za 8. razred: „Hrvatska nakon 1945.: Socijalistička Jugoslavija, samostalnost i Domovinski rat“, ne samo da nije precizan, nego je posebno iritantan i znakovit… Domovinski rat ima posebnu važnost, jer je to razdoblje najčvršći temelj suvremene Republike Hrvatske na kojemu treba graditi budućnost. Žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugoga svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod. Uz poštovanje prema svima koji su se tijekom povijesti časno borili te živjeli i umirali za samostalnu i suverenu Hrvatsku, o čemu govore izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, činjenica je da se tek u Domovinskom ratu Hrvatska izborila za nezavisnost u pravom smislu te riječi, da su Hrvati tek u Domovinskom ratu ostvarili potpunu nacionalnu slobodu te da su hrvatski građani tek stvaranjem suvremene Republike Hrvatske ostvarili svoja građanska prava i demokratske vrijednosti na način kako je to uređeno u državama zapadne demokracije. Tu činjenicu kurikul Povijesti za hrvatske škole ne smije zanemariti, stoga „Stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske i Domovinski rat“ mora biti samostalna cjelina.

S obzirom na to da u Republici Hrvatskoj žive i pripadnici nacionalnih manjina, a posebice s obzirom na činjenicu da su i tijekom Domovinskog rata sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (osim dijela jedne, srpske, nacionalne manjine) bile lojalne hrvatskoj vlasti i da su pripadnici svih nacionalnih manjina sudjelovali u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, potrebno je predvidjeti cjelinu/temu u kojoj će se obraditi povijest nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u Hrvatskoj te njihova uloga u hrvatskom društvu kroz povijest. Spomenuta tema vjerojatno će biti i dio predmeta za koji se, za sada, predviđa naziv Građanski odgoj i obrazovanje, no potrebno je o tome posebno govoriti i na nastavi Povijesti. Iako nije predmet očitovanja o kurikulu Povijesti, moram i ovdje primijetiti da mi je umjesto naziva Građanski odgoj, primjereniji naziv Domovinski odgoj, koji bi uz teme sada predviđene za taj predmet, sadržavao i teme važne za razumijevanje problematike nacionalne sigurnosti jer su u predviđenim kurikulima za škole u Hrvatskoj one potpuno zapostavljene, a vrlo su važne, posebice s obzirom na to da u Hrvatskoj nije obvezno služenje vojnog roka.

Nastavni predmet Povijest treba biti u svim strukovnim školama, pa ga tako treba vratiti i u programe, odnosno strukovne kurikule srednjih škola (smjer prodavači, dimnjačari, staklari i kozmetičari), koje su ove školske godine ušle u eksperimentalni projekt Dualnog obrazovanja. Izbacivanjem nastavnog predmeta Povijest u pojedinim programima strukovnih škola podcjenjuje se važnost općeg obrazovanja i potrebe njegovanja nacionalnog identiteta. To sigurno nije u skladu ni s govorom predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića u Hrvatskom saboru od 10. listopada 2018., koji je u Izvješću o radu Vlade RH naglasio da treba učvrstiti nacionalni identitet, između ostaloga, „kroz hrvatski jezik, naše vrijednosti, našu kulturu i povijest“. Izbacivanje nastavnog predmeta Povijest u eksperimentalnom projektu dualnog obrazovanja i predloženi sadržaj kurikula za nastavni predmet Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj zasigurno neće pridonijeti učvršćenju nacionalnoga identiteta, na kojem javno inzistira i Vlada RH.

S obzirom na navedeno, nema razloga da se umjesto preporuke da „pri odabiru tema ili sadržaja za pojedine teme treba voditi računa o hrvatskoj povijesti tog razdoblja“, odnosno da se koriste „hrvatski primjeri“, u kurikulu nastavnog predmeta Povijest za osnovne i srednje škole/gimnazije jasno ne navedu kao obvezne cjeline/teme sa sadržajem iz hrvatske povijesti te točno propišu „ključni događaji i procesi“ koje treba obraditi, odnosno izvori i termini koje treba koristiti u obradi pojedinih razdoblja povijesti – npr. agresija i osvajački rat, okupacija i oslobađanje teritorija i slično. Moguće obvezne cjeline iz hrvatske povijesti u nastavnom predmetu Povijest: – Srednjovjekovna Hrvatska: Podrijetlo Hrvata; Hrvati i hrvatske zemlje u srednjem vijeku (4 – 6 sati) – Hrvatska pod vladavinom Habsburgovaca i osmanlijska osvajanja (2 – 4 sata) – Oblikovanje hrvatske nacije – Hrvatski narodni preporod (2 sata) – Hrvati i Hrvatska u Prvom svjetskom ratu i prvoj Jugoslaviji (2 sata) – Banovina Hrvatska i Hrvati izvan granica Republike Hrvatske, s posebnim osvrtom na povijest BiH (2 – 4 sata) – Hrvati i Hrvatska u Drugom svjetskom ratu i drugoj Jugoslaviji (2 – 4 sata) – Stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske i Domovinski rat (4 – 6 sati) – Višestranački izbori i konstituiranje višestranačkoga Hrvatskog sabora – Oduzimanje naoružanja hrvatske TO – Protuustavno djelovanje i oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj – Proglašenje Ustava RH – Cilj velikosrpske politike 1990-ih i prvi sukobi hrvatske policije i srpskih terorista – “Ustavna odluka o samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj” i konačan “Raskid državnopravnih veza sa SFRJ” – Stvaranje Oružanih snaga RH i obrana Hrvatske od velikosrpske agresije – Bitka za Vukovar (Ovu temu učenice i učenici obradit će prilikom posjeta Vukovaru koji je već u programu.) – Sarajevsko primirje – Područja RH pod srpskom okupacijom i dolazak snaga UN-a – Međunarodno priznanje RH – Oslobodilačke akcije i operacije hrvatskih snaga – Rat u BiH (uloga Hrvatske i Hrvata u obrani teritorija BiH od velikosrpske agresije, bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, Washingtonski sporazum, Splitski sporazum i savezničko djelovanje hrvatskih snaga i Armije BiH u borbi protiv srpskih snaga u BiH) – Daytonski sporazum i unutarnja podjela BiH – Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja – Posljedice Domovinskog rata (ljudske žrtve i materijalna stradanja) – Povijest nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u Hrvatskoj (1 – 2 sata) – Republika Hrvatska u procesima europskih i svjetskih integracija (1 – 2 sata)

U zagradama su prvo navedeni obvezni sati za osnovne škole, a potom za srednje škole/gimnazije, dok su podebljano označene teme koje u srednjoj školi/gimnaziji treba obraditi opširnije. Temu ‘Bitka za Vukovar’ i opširnije predavanje o obrani Vukovara učenice i učenici slušaju u Vukovaru u javnoj ustanovi Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. U preostalim satima predviđenim za nacionalnu povijest, uz obvezne teme, mogu se odabrati i teme koje se, s obzirom na raspoloživu satnicu, neće moći dublje obraditi u predavanjima u obveznim cjelinama (npr. za Domovinski rat: Velikosrpski projekti i izvori, Mirovne inicijative u Domovinskom ratu, Hrvatsko zdravstvo u Domovinskom ratu – Vukovarska bolnica, Nova Bila (…), Ratna fotografija, Stradanje sakralnih i kulturnih spomenika u Domovinskom ratu, Improvizirana borbena vozila i naoružanje za obranu Hrvatske 1991., Briga za izbjeglice i prognanike u Domovinskom ratu itd.).

Na satima predviđenima za zavičajnu povijest treba predvidjeti i barem jedan sat s temom iz razdoblja Domovinskog rata na tom području, posebice ako je riječ o području koje je stradalo u Domovinskom ratu (npr., Rujanski rat u Šibeniku, Obrana Zadra, Dubrovnika, Gospića, Karlovca itd.) U cjelini Domovinski rat predložio sam teme odnosno događaje koje držim važnim za razumijevanje procesa stvaranja i obrane Republike Hrvatske očekujući da će svoje prijedloge o nazivu i redoslijedu cjelina te broju sati dati i ostale kolegice i kolege koje se intenzivno bave istraživanjem pojedinih razdoblja povijesti te da će na kraju stručna i argumentirana rasprava iznjedriti bolji sadržaj kurikula za nastavni predmet Povijest.

Sažetak očitovanja na temelju navedenoga mišljenja o dijelu predloženoga kurikula za nastavni predmet Povijest za škole i gimnazije u Hrvatskoj, koji se odnosi na cjeline iz hrvatske povijesti – držim da:

 

  • Sadržaj kurikula za nastavni predmet Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj treba imati jasno određene obvezne cjeline/teme, koje će nazivom i sadržajem omogućiti učenicama i učenicima temeljno znanje o hrvatskoj povijesti, o političkom i etničkom teritoriju Hrvata te ukazati na važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu.
  • Stoga zastupljenost sadržaja iz hrvatske i europske/svjetske povijesti, umjesto 50 % : 50 %, kako je predloženo za gimnazije, treba biti najmanje 50 % (nacionalna) te do 40 % (europska/svjetska) i najmanje 10 % (zavičajna), naravno, uz preporuku kombiniranja, tj. komparacije sadržaja nacionalne, europske/svjetske i zavičajne povijesti prilikom obrade pojedinih cjelina/tema.
  • Također, treba jasno navesti koliko sati će se, u predviđenih 70 sati godišnje, odrediti za svaku obveznu cjelinu/temu iz hrvatske povijesti kako bi se obvezalo nastavnike i profesore da najmanje 50 % nastavnih sati posvete obradi cjelina/tema iz hrvatske povijesti, a najmanje 10 % nastavnih sati na teme iz zavičajne povijesti, što sada u kurikulu nije navedeno (nego se „učiteljima dopušta da slobodno planiraju broj sati za pojedinu cjelinu“), dok je slobodno planiranje broja sati i samostalno biranje tema moguće samo za „neobvezne“ teme i teme iz zavičajne povijesti.
  • U sadržaj cjelina/tema treba jasno navesti „ključne događaje i procese“ koje treba obraditi, kao i termine, ali i izvore koje pritom treba koristiti; – „ključne događaje i procese“ te termine i izvore za obvezne cjeline/teme odredit će znanstvenici, čija biografija pokazuje da su ih sposobni prepoznati i preporučiti za pojedina razdoblja hrvatske povijesti.
  • Ne može se dopustiti da nastavnici i profesori u školama „ključne događaje i procese“ iz hrvatske povijesti određuju samostalno jer nitko od nas nema potrebnu razinu znanja niti takvu znanstvenu biografiju da može jamčiti kako jednako kvalitetno poznaje sva razdoblja hrvatske povijesti niti se to može tražiti od nastavnika i profesora u školama.
  • Nastavni predmet Povijest mora ostati u svim školama, pa tako i u svim programima za strukovne škole.
  • S obzirom na aktualne probleme, koji se, primjerice, očituju i kroz ubrzani rad na novim udžbenicima povijesti u okolnostima – kada još nije poznat konačan sadržaj kurikula Povijesti – odgovornost i mudrost navode na zaključak da primjenu predloženog kurikula za nastavni predmet Povijest treba odgoditi dok se ne steknu svi potrebni uvjeti, odnosno dok se ne postigne konsenzus znanstvenika i nastavnika/profesora u osnovnim školama i srednjim školama/gimnazijama o detaljnije razrađenom sadržaju svih cjelina, a posebno o detaljnije razrađenom sadržaju obveznih cjelina/tema i „ključnim događajima i procesima“ iz hrvatske povijesti.

 

U Zagrebu, 12. prosinca 2018.

Izv. prof., dr. sc. Ante Nazor/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari