Pratite nas

Magazin

Pravac Potočari!

Objavljeno

na

Tvrtko Milović – Kako nisam proveo cijeli rat u Sarajevu

Tog petog travnja 1992. sam imao devet (i pol) godina. Baka Ankica, još je živa, pokrenuta  „situacijom” u zemlji, i osjetnom napetošću u gradu Sarajevu, povela me na  „mirne demonstracije Sarajlija protiv rata”.

Sunčan dan. Kolona od nekoliko tisuća prosvjednika se kretala glavnom gradskom prometnicom. Činilo mi se tada, a i sada, da su se građani okupili spontano, i da nisu bili sasvim sigurni što žele postići. Tenzija, koje se i danas jako dobro sjećam dok sam hodao od Otoke do zgrade Parlamenta, bila je posljedica sve izvjesnijeg rata.

Ona strana

Negdje na Dolac Malti čuli su se prvi povici da se prijeđe most i krene „na onu stranu”. To mi je bilo čudno, jer sam još prije neki dan bio na „toj strani” i ništa neobično nije bilo. Ipak, da je došlo do značajne promjene u tih nekoliko dana postalo je jasno kod zgrade Socijalnog. Kasnije sam vidio na televiziji da se na „onu stranu nije moglo”. Bio milicioner s kalašnjikovom.

Kako bilo, povorka „mira” napredovala je prema zgradi Parlamenta sa nejasnim zahtjevima. Bilo je tu svega. Mnogo se spominjao Tito.  „Tito ovo ne bi dozvolio, Tito bi to drugačije, Tito Tito bla bla bla”… Već i kao djetetu priča mi je bila glupa. Da sam znao da ću je slušati i dan-danas vjerojatno bih pobjegao na „onu stranu”… Doduše, i tamo bih je slušao.

opsada-sarajeva[ad id=”68099″]

Nekako smo stigli do zgrade Parlamenta. S obzirom da je baka više puta rekla da smo se „zaputili pred zgradu Parlamenta”, i kako se samo o tom pričalo u povorci, očekivao sam pred Parlamentom nešto veliko. Kad tamo ništa. Mislio sam da smo na snimanju Nadrealista, i da će nam se s prozora obratiti Nele. Ali na prozoru nigdje nikoga. U masi se ponovo čulo sporadično, i sve glasnije, ohrabrivanje „hajmo prijeći tamo, je..at im majku”.

To je trajalo možda pola sata, dok se masa u jednom trenutku zaista nije zaputila prema Vrbanja mostu i Kovačićima.  Ja sam s bakom krenuo tamo, ali u jednom trenutku dok sam bio na mjestu gdje se zgrada Parlamenta dodiruje s cestom, začula se pucnjava. Čuo se kalašnjikov i meci koji zvekeću po asfaltu. Raja se povaljala po podu, masa se razbježala. Baka me ubacila u kontejner sa smećem. Nakon što se konfuzija malo smirila, izvadila me iz smeća, prošunjala do Filozofskog fakulteta i onda nazad na Otoku.

To je otprilike ono čega se sjećam. Sva ostala sjećanja su kasnije kontaminirana brojnim TV prilozima i naknadnim rekonstrukcijama. Ono što nije kontaminirano jeste osjećaj napetosti, jeze u samu zoru rata u Sarajevu.

Tako je nekako i počeo rat. Već prvih dana postalo je jasno što znači „ona strana”. „Ova” strana je skoro od prvog dana zasuta granatama, a među zgradama su odjekivali sporadični rafali Teritorijalne odbrane. Bio sam u „opkoljenom Sarajevu” dva mjeseca rata. Dovoljno da osjetim što je to rat u Sarajevu, i kakav je to osjećao opkoljenosti.

Da si u Sarajevu proveo rat…

Nisam do sad pisao o svojim ratnim iskustvima. Ne smatram da su posebna, niti vrijedna pisanja. Pogotovo ne smatram da njima treba opterećivati sadašnjost. I mislim da je to ispravan stav. Isto mislim i nakon što sam napisao ovo iznad.

Ali ne misle svi tako. Naprotiv. Čini se da oni koji su ostali cijelo vrijeme u Sarajevu smatraju da cijeli svijet mora znati što su oni proživjeli. I ne samo znati, nego znati sve detalje, i ponavljati ih do kraja života i „širiti istinu” gdje god ikad krenu. Dapače, „istina o Sarajevu” mora biti zauvijek aktualna, mora se zauvijek obilježavati svaki dan opsade, mora se umnožavati, rekonstruirati, medijski reproducirati, filmski bilježiti i turistički promovirati.  I tako dok svijet ne „shvati što se zaista događalo u Sarajevu”. Kao da je nekog u svijetu briga…

Sjećanje na opsadu Sarajeva u posljednjih 20 godina su se umnožile do granice potpunog zagušenja komunikacijskih kanala. I danas određuju karakter većine tema o gradu i državi. Kroz cijelu godinu se nešto obilježava, na televiziji se emitiraju potresne i traumatične snimke iz rata.

Na portalima se smjenjuju teme o broju žrtava, danima opsade, tunelu spasa, muzejima opsade, priče o poginulim šehidima (to su oni urbani građani bez obzira na vjeru i naciju koji su branili grad) i preživjelim ratnicima koji su goloruki rastjerali šešeljovce, arkanovce, niške specijalce, 10.000 četnika i Četvrtu vojnu silu na svijetu. I pri tom se dobro zabavljali pričajući viceve i slušajući rock&roll.

Onima koji danas žele bilo kakvu društveno-političku funkciju u Sarajevu gleda se gdje su bili u ratu, a za bilo kakav kritički spomen promocije rata u Sarajevu, traži se debela kvalifikacija. Poput ove koju sam dao na početku teksta. Koja će naravno biti odbačena kao neadekvatna, jer „da si proveo cijeli rat u opsadi onda bi znao Istinu”.

Ne, nisam proveo cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, nego u opkoljenom Kiseljaku. Naravno, samo Sarajevo ima monopol nad opkoljenošću, i nitko više nije bio opkoljen, niti je bio u opasnosti. No, to nije tema.

Tema je mitologizacija ratnog Sarajeva i kontinuirano aktualiziranje ratnih trauma.

Ratna trauma je strašna. Proveo sam dva mjeseca u opkoljenom Sarajevu. I danas mi odjekuju detonacije, i danas čujem rafale. Bistro se sjećam prijateljice Nataše, djevojčice sa desetog kata kojoj je granata odbila nogu. Nose Natašu i za njom nogu.

Sjećam se gospođe koja je bila s nama u podrumu, pa otišla u stan da „prostre veš”. Sljedeće minute je pometena tenkovskom granatom. Sjećam se i opsesivnog  skupljanja gelera i podrumskih priča „gdje je zaustavljen prodor”.

Vidio sam i mrtve i ranjene. I mogu samo zamisliti kakva je trauma provesti cijeli rat u ratnoj zoni. Ali ništa, pa ni to, ne daje za pravo držati traumu aktualnom 20 godina! Trauma nikad ne završava, a ljudi imaju pravo zaboraviti. I danas je u medijima prisutna skoro svakodnevno.

Ako koji dan padne u zaborav, tu je uvijek barem neka izložba ratnih fotografija, tu je ekskluzivna izjava „dječaka iz ratnog spota” ili „ponosne žene sa ratne fotografije”. Zlu ne trebalo, nađe se i neki britanski novinar ili francuski filozof koji traži da se „nikad ne zaboravi opkoljeno Sarajevo”. Dođe mi nekad da sprejem napišem na fasadi: „Ne oprostiti ali zaboraviti!”

Priča i pričanje o opkoljenom Sarajevu na dramatici dobiva u kombinaciji s mitom o Jugoslavenskoj idili koja je u svom najboljem izdanju egzistirala upravo u Sarajevu:

„U sretnom i bogatom jugoslavenskom društvu, Sarajevo je bilo najsretniji grad, najbogatije kulturne scene. Sarajevo je imalo najbolju školu rocka i humora. Grad je imao olimpijske igre koje su ga učinile svjetskom prijestolnicom sporta. Nisu postojale nikakve razlike među ljudima, svi su bili sretni i zadovoljni a Tito, najveći sin, najviše je volio upravo Sarajevo od svih gradova.”

Na ovaj način se ratna trauma dobiva sočan kontrast. Najstrašniji rat nakon najvećeg blagostanja. Kakva braća Grimm, kakav Disney, kakvi bakarači…

Ova jednostavna mitologija na dnevnoj bazi se ponavlja više od dvadeset godina. Uspješnost je razarajuća: Građani BiH, posebno Sarajeva, ogorčeni su sadašnjošću. Sve vide crno i besperspektivno. Od sadašnjosti im je crnja samo budućnost. Kao da ružnoj curi svaki dan govorite kako joj je majka bila lijepa.

Mediji su tu da traumu održavaju aktualnom, i odrede krivce za sumornu sadašnjost:  Zločinački srpski i kriminalni hrvatski nacionalisti. Za potrebe lažne multietničnosti, spomenu se  Vahabije i Fatmir Alispahić.

Rat kao (svako)dnevni događaj

I danas se sjećam mrtvih i ranjenih iz rata. Ne zato što sam ih mnogo vidio, nego zato što me mediji, iz Sarajeva prije svih, više od 20 godina svakodnevno podsjećaju. U glavi su mi sjećanja koja nisu moja. Što onda možemo pretpostaviti da se nalazi u glavama poslijeratnih generacija!?

Nedavna priča o Anti iz Mostara koji se trudi objasniti fiziološku razliku Hrvata i Bošnjaka izazvala je bujicu lažnog iznenađenja. Pa u Sarajevu sam od 2007. do danas bar 30 puta u ozbiljnom društvu čuo kako su „Srbi crnomanjasti jer su im Turci je….li majke!”.

Kakve sam gadosti čuo od znatno iskrenijih Srba, neću ni navoditi. Kod Hrvata se obično ističu neke etno-karakterne osobine naroda, ništa manje rasističke u biti. I sam nekima baratam, zgodne su za zbijanje šala u vremenu beznađa.  Bezazlene u diskursu odraslih, ali razarajuće u dječjoj i adolescentskoj pameti.

Ante je plod medijske slike kakva se servira. Ante je još i dobar s obzirom da bar ima priliku vidjeti sugrađane druge etničke skupine. U većina gradova BiH, uključujući i Sarajevo,  Antini vršnjaci nemaju priliku uživo  vidjeti pripadnike drugog naroda istog uzrasta.

Tu generaciju oblikuje dvadesetogodišnje repriziranje kadrova iz rata: Kadrovi Vijećnice u plamenu, zapaljivih metaka sa Jevrejskog groblja, gorućih Mome i Uzeira,  rešetanja civila kod Filozofskog, zapaljenih tramvaja kod Predsjedništva….

opsada_sarajeva_rat_pocetak

To su dramatični snimci koji se urezuju u pamćenje. I iznova tvore traumu koje kod poslijeratne generacije u suprotnom ne bi bilo. Iako s ratom nemaju veze, rat određuje i njih. Bez potrebe. A onda se čudimo kako se djeca ne druže, kako imaju predrasude jedni prema drugima.

Pa tinejdžeri u Sarajevu Srbe doživljavaju skoro isključivo kao neke šumske divljake s Trebevića koji samo čekaju na priliku da ponovo ruše grad, ili u boljem slučaju provociraju podizanjem „Krsta na Zlatištu”.

Koliko godina treba proći da rat u BiH prestane biti dnevni događaj u medijima!? Povucimo paralelu sa mitologizacijom  drugog svjetskog rata. I tog se perioda sjećam. Prije 1992. godine, dok sam išao u prva tri razreda osnovne škole, svakodnevno se u nekom obliku spominjao drugi svjetski rat, Titov narodnooslobodilački pokret. Polagali smo nekakve vijence, učili imena narodnih heroja, sve znali o fašistima i partizanima, pjevali partizanske pjesmice, mirno stajali na godišnjicu Titove smrti. Nama to ništa nije značilo.

Radili smo što nam se kaže. Kasnije sam shvatio da su isti osjećaj indiferentnosti imali i stariji đaci, pa čak i studenti. U biti, svi koji nisu živjeli u vrijeme drugog svjetskog rata. Ali to ne znači da nisu nosili traumu drugog svjetsko rata. Nosili su je u sebi u onoj mjeri u kojoj im je Jugoslavenska propaganda uspijevala nametnuti, kroz televiziju, novine i prije svega – film.

Pravac Potočari!

Je li to sudbina sadašnje propagande? Sprdaju li se danas djeca sa genocidom u Srebrenici? Nisam čuo, ali neću biti iznenađen kada čujem. Pa u Sarajevu je prije nekoliko godina momak ušao u tramvaj i vozaču rekao „pravac Potočari!”, imitirajući poznati snimak Ratka Mladića iz Srebrenice. Poneki smiješak, stidljivo negodovanje s kraja tramvaja i to je reakcija.

Zaista bi trebalo ispitati kako tinejdžeri doživljavaju protekli rat. Da ne daju društveno poželjne odgovore, nego iskrene. Koliko sam razumio, ponašaju se kao i tinejdžeri osamdesetih na spomen narodnooslobodilačke borbe.

Neki dan čitam status kolege s Facebooka, rođen 1996. godine u Sarajevu. Piše o stradanju Sarajeva, i u vlastitom napadu patetike nehotice piše kako „nikad neće zaboravit šta su mu (Oni s Trebevića, op.a.) uradili”. Naravno, neću ništa komentirati da ne bih povrijedio njegove vjerske, etničke, antifašističke, humanističke, ideološke i druge osjećaje.

Jer tko sam ja, koji nije proveo ni cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, da govorim koliko će tko, i kako žaliti za „ubijenom djecom Sarajeva”.

Piše:  Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Britanski ‘The Sun’ detaljno i emotivno opisao tragediju i uspon ‘svemoćnog Luke’

Objavljeno

na

Objavio

Britanski tabloid The Sun donosi veliku, potresnu i nadahnjujuću priču o Luki Modriću

Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Luka Modrić na krovu je svijeta nakon osvajanja Zlatne lopte France Footballa i nema svjetskog medija koji ne piše o njemu. Tako je najtiražniji britanski tabloid The Sun donio veliku priču o “svemoćnom Modriću” pod nazivom: ‘Osvajač Zlatne lopte Luka Modrić: Izbjeglica čiji je djed ubijen kad je dječak imao šest godina, a koji je na kraju postao megazvijezda’.

Tako Britanci pišu:

“Modriću, čovjeku koji je dobio najviše glasova u izboru France Footballa, svijet se okrenuo naglavačke kada su njegova djeda ubili četnici i bio je prisiljen živjeti kao izbjeglica u razorenoj domovini.

Razoreno djetinjstvo

Kada je zvijezdi Hrvatske i Real Madrida bilo samo šest godina, srpski su militanti ubili njegova voljenog djeda. Cijela je obitelj Modrić nakon toga živjela u izbjeglištvu.

No, unatoč svim teškoćama, to nije zaustavilo ambicioznog dječaka da postane jedan od najboljih igrača na planetu i u dobi od 33 godine globalna superzvijezda. U ponedjeljak navečer proglašen je najboljim igračem svijeta, prekinuvši tako desetljeće vladanja Cristiana Ronalda i Lionela Messija.

‘Paravojne srpske postrojbe izazvale užas među hrvatskim obiteljima’

Dana 8. prosinca 1991. godine, tijekom hrvatskog rata za neovisnost, paravojne srpske postrojbe ušle su u selo Modrići, u zadarskom zaleđu, i izazvale užas među hrvatskim obiteljima koje nisu pobjegle iz sela.

Jedan od onih koji su uhvaćeni bio je Luka Modrić stariji, koji je hodao puteljkom dok je vodio blago na ispašu. Naišao je na skupinu Srba koji su ga brutalno pogubili zajedno s još petero mještana. Ideja je bila poslati poruku ostalim Hrvatima u selu Modrići da moraju otići sa svojih ognjišta, a nakon toga su opljačkali njihovu kuću”, piše autor teksta Jon Boon i tako vrlo detaljno opisuje Lukino teško djetinjstvo, kao i ono što se dogodilo u selu Modrići.

U tekstu se mogu vidjeti Lukine fotografije kad je bio dječak, kad je tek počeo igrati nogomet, kao i njegovu preregistraciju HNS-u za Zadarkomerc iz 2000. godine, znači kad je imao 15 godina.

‘Priča o putu do uspjeha koja svjedoči o predanosti i odlučnosti’

Nadalje, opisuje se što se sve dogodilo nakon progona, kakvu je muku i tugu proživljavao Luka zajedno sa svojom obitelji zbog velikosrpske  agresije. I to prilično detaljno…

“Nakon djedove smrti, njegovi su roditelji bili prisiljeni napustiti svoj dom i smjestili su se u prognanički hotel Iz u Zadru. To je nadahnjujuća priča o putu do uspjeha koja svjedoči o predanosti i odlučnosti četverostrukog pobjednika Lige prvaka u svjetlu strašne tragedije.

Modrić rijetko govori o teškim trenucima svog života, ali kada je 2008. potpisao za Tottenham, kratko se osvrnuo na trenutke koji su ga potresli, ali i izgradili kao osobu, kao čovjeka spremnog na velike stvari. ‘Kad sam imao šest godina, bilo mi je teško, to su bila teška vremena za sve nas. Sjećam se toga u magli, ali, ruku na srce, to nije nešto što uopće i želiš pamtiti. Živjeli smo u hotelu niz godina dok smo se financijski borili u životu, dok smo preživljavali, ali ja sam uvijek volio samo nogomet.

‘Rat me učvrstio na kraju svega’

Luka Modrić

Luka Modrić

Sjećam se da su moji prvi jastučići imali Ronaldovu sliku i volio sam ih. Rat me učvrstio na kraju svega, bilo je to vrlo teško vrijeme za mene i moju obitelj. Ne želim to vući sa sobom zauvijek, ali ne želim to ni zaboraviti’, opisuje Luka teške trenutke svog života.

Bez električne energije i vode, zvukovi granata, bombi i metaka njemu i njegovoj sestri Jasmini postali su svakodnevica, da ne spominjemo da su morali izbjegavati minska polja, koja su bila potencijalna opasnost u Hrvatskoj u to vrijeme na gotovo svakom koraku. No, sve to nije spriječilo dječaka da nastavi udarati malu, improviziranu loptu na parkingu preko puta hotela, maštajući pritom kako će jednog dana napustiti ratno područje i rat ostaviti iza sebe, uživati u djetinjstvu i nogometu”, ističe novinar The Suna koji se u tekstu pita:

‘Je li to izvor njegove mentalne snage?’

“Je li to izvor njegove mentalne snage koja ga je služila i koja ga služi tijekom njegove karijere? Ne zaboravimo da govorimo o čovjeku koji je promašio odlučujući penal protiv Danske za vrijeme regularnog dijela susreta, ali skupio je hrabrost, uzeo odgovornost u svoje ruke i zabio u raspucavanju s bijele točke na SP-u prošlog ljeta. Također je pucao penal protiv Rusije u raspucavanju s bijele točke u četvrtfinalu turnira”.

Hajduk ga proglasio neperspektivnim i slabašnim za nogometaša

Opisuje se kako je bio i na probi u Hajduku, nakon koje je, pak, završio na probi u Dinamu, a ostalo je – povijest! Spominje se i njegov privatni život, supruga Vanja, djeca, te kako mu je Ćorluka najbolji prijatelj i vjenčani kum. Tekst završava riječima njegova oca Stipe Modrića sa dodjele Zlatne lopte, u najavi u obliku iznenađenja France Footballa, uglednog medija koji mu je posebno za ovu prigodu priredio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Krešić: Treba blokirati sve procese u BiH dok se ne riješi nacionalno pitanje

Objavljeno

na

Objavio

Novinar Večernjeg lista Zoran Krešić misli da treba blokirati sve procese u BiH dok se ne riješi temeljno pitanje, a to je kaže, nacionalno pitanje.

– Da ja predstavljam nešto, ja bi zablokirao cijelu državu i ni jedan proces se ne bi odvijao dok se ne riješe nacionalna pitanja. Ovdje se radi o nastavku rata, čega mnogi nisu svjesni. Narod je na izborima osjetio ugrozu iz Sarajeva koje provodi miloševsku politiku i mobilizirao se i zato je Čović dobio 155 000 glasova, 30 posto više nego na prošlim izborima. Ništa se ovdje neće riješiti bez Amerikanaca. Mi moramo izdvojiti dio novca i ići u Washington i tamo objašnjavati suštinu problema. Sarajevo može tražiti ukidanje konstitutivnosti, ali onda to znači povratak Herceg Bosne. Mi jesmo i ostat ćemo politički narod i nitko nas neće pomnožiti s nulom. I to treba postati jasno i drugoj strani. Sarajevo danas radi iste gluposti koje je radio Milošević zbog koga se Jugoslavija krvavo raspala. Zato ja molim i preklinjem Sarajevo ne radite to, kazao je Krešić, gostujući u emisiji “Argumenti” Naše tv.

Krešić smatra da bi Mostar doživio sudbinu Vukovara da se Hrvati u BiH nisu organizirali, kroz HZ HB i HVO.

-Nikom normalnom racionalnom ne treba objašnjavati što bi se dogodilo da se Hrvati nisu samoorganizirali. I mislim da svi trebamo biti ponosni na Herceg Bosnu, o Herceg Bosni treba učiti kao prvoj lekciji u školi, kazao je Krešić.

U emisiji “Argumenti Naše tv, emitiranoj u utorak 20. studenog o ulozi Herceg Bosne u obrani Hrvata u BiH, ali i BiH osim Krešića govorili su i urednik portala Dnevnik.ba Jurica Gudelj, te dvojica bivših ministara u Vladi Herceg Bosne Vladimir Šoljić i Ilija Kožulj./HMS/

Šoljić: Ako dođe do najgoreg Hrvati će znati što im je činiti. Dokaz za to je uspostava Herceg Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari