Pratite nas

Magazin

Pravac Potočari!

Objavljeno

na

Tvrtko Milović – Kako nisam proveo cijeli rat u Sarajevu

Tog petog travnja 1992. sam imao devet (i pol) godina. Baka Ankica, još je živa, pokrenuta  „situacijom” u zemlji, i osjetnom napetošću u gradu Sarajevu, povela me na  „mirne demonstracije Sarajlija protiv rata”.

Sunčan dan. Kolona od nekoliko tisuća prosvjednika se kretala glavnom gradskom prometnicom. Činilo mi se tada, a i sada, da su se građani okupili spontano, i da nisu bili sasvim sigurni što žele postići. Tenzija, koje se i danas jako dobro sjećam dok sam hodao od Otoke do zgrade Parlamenta, bila je posljedica sve izvjesnijeg rata.

Ona strana

Negdje na Dolac Malti čuli su se prvi povici da se prijeđe most i krene „na onu stranu”. To mi je bilo čudno, jer sam još prije neki dan bio na „toj strani” i ništa neobično nije bilo. Ipak, da je došlo do značajne promjene u tih nekoliko dana postalo je jasno kod zgrade Socijalnog. Kasnije sam vidio na televiziji da se na „onu stranu nije moglo”. Bio milicioner s kalašnjikovom.

Kako bilo, povorka „mira” napredovala je prema zgradi Parlamenta sa nejasnim zahtjevima. Bilo je tu svega. Mnogo se spominjao Tito.  „Tito ovo ne bi dozvolio, Tito bi to drugačije, Tito Tito bla bla bla”… Već i kao djetetu priča mi je bila glupa. Da sam znao da ću je slušati i dan-danas vjerojatno bih pobjegao na „onu stranu”… Doduše, i tamo bih je slušao.

opsada-sarajeva[ad id=”68099″]

Nekako smo stigli do zgrade Parlamenta. S obzirom da je baka više puta rekla da smo se „zaputili pred zgradu Parlamenta”, i kako se samo o tom pričalo u povorci, očekivao sam pred Parlamentom nešto veliko. Kad tamo ništa. Mislio sam da smo na snimanju Nadrealista, i da će nam se s prozora obratiti Nele. Ali na prozoru nigdje nikoga. U masi se ponovo čulo sporadično, i sve glasnije, ohrabrivanje „hajmo prijeći tamo, je..at im majku”.

To je trajalo možda pola sata, dok se masa u jednom trenutku zaista nije zaputila prema Vrbanja mostu i Kovačićima.  Ja sam s bakom krenuo tamo, ali u jednom trenutku dok sam bio na mjestu gdje se zgrada Parlamenta dodiruje s cestom, začula se pucnjava. Čuo se kalašnjikov i meci koji zvekeću po asfaltu. Raja se povaljala po podu, masa se razbježala. Baka me ubacila u kontejner sa smećem. Nakon što se konfuzija malo smirila, izvadila me iz smeća, prošunjala do Filozofskog fakulteta i onda nazad na Otoku.

To je otprilike ono čega se sjećam. Sva ostala sjećanja su kasnije kontaminirana brojnim TV prilozima i naknadnim rekonstrukcijama. Ono što nije kontaminirano jeste osjećaj napetosti, jeze u samu zoru rata u Sarajevu.

Tako je nekako i počeo rat. Već prvih dana postalo je jasno što znači „ona strana”. „Ova” strana je skoro od prvog dana zasuta granatama, a među zgradama su odjekivali sporadični rafali Teritorijalne odbrane. Bio sam u „opkoljenom Sarajevu” dva mjeseca rata. Dovoljno da osjetim što je to rat u Sarajevu, i kakav je to osjećao opkoljenosti.

Da si u Sarajevu proveo rat…

Nisam do sad pisao o svojim ratnim iskustvima. Ne smatram da su posebna, niti vrijedna pisanja. Pogotovo ne smatram da njima treba opterećivati sadašnjost. I mislim da je to ispravan stav. Isto mislim i nakon što sam napisao ovo iznad.

Ali ne misle svi tako. Naprotiv. Čini se da oni koji su ostali cijelo vrijeme u Sarajevu smatraju da cijeli svijet mora znati što su oni proživjeli. I ne samo znati, nego znati sve detalje, i ponavljati ih do kraja života i „širiti istinu” gdje god ikad krenu. Dapače, „istina o Sarajevu” mora biti zauvijek aktualna, mora se zauvijek obilježavati svaki dan opsade, mora se umnožavati, rekonstruirati, medijski reproducirati, filmski bilježiti i turistički promovirati.  I tako dok svijet ne „shvati što se zaista događalo u Sarajevu”. Kao da je nekog u svijetu briga…

Sjećanje na opsadu Sarajeva u posljednjih 20 godina su se umnožile do granice potpunog zagušenja komunikacijskih kanala. I danas određuju karakter većine tema o gradu i državi. Kroz cijelu godinu se nešto obilježava, na televiziji se emitiraju potresne i traumatične snimke iz rata.

Na portalima se smjenjuju teme o broju žrtava, danima opsade, tunelu spasa, muzejima opsade, priče o poginulim šehidima (to su oni urbani građani bez obzira na vjeru i naciju koji su branili grad) i preživjelim ratnicima koji su goloruki rastjerali šešeljovce, arkanovce, niške specijalce, 10.000 četnika i Četvrtu vojnu silu na svijetu. I pri tom se dobro zabavljali pričajući viceve i slušajući rock&roll.

Onima koji danas žele bilo kakvu društveno-političku funkciju u Sarajevu gleda se gdje su bili u ratu, a za bilo kakav kritički spomen promocije rata u Sarajevu, traži se debela kvalifikacija. Poput ove koju sam dao na početku teksta. Koja će naravno biti odbačena kao neadekvatna, jer „da si proveo cijeli rat u opsadi onda bi znao Istinu”.

Ne, nisam proveo cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, nego u opkoljenom Kiseljaku. Naravno, samo Sarajevo ima monopol nad opkoljenošću, i nitko više nije bio opkoljen, niti je bio u opasnosti. No, to nije tema.

Tema je mitologizacija ratnog Sarajeva i kontinuirano aktualiziranje ratnih trauma.

Ratna trauma je strašna. Proveo sam dva mjeseca u opkoljenom Sarajevu. I danas mi odjekuju detonacije, i danas čujem rafale. Bistro se sjećam prijateljice Nataše, djevojčice sa desetog kata kojoj je granata odbila nogu. Nose Natašu i za njom nogu.

Sjećam se gospođe koja je bila s nama u podrumu, pa otišla u stan da „prostre veš”. Sljedeće minute je pometena tenkovskom granatom. Sjećam se i opsesivnog  skupljanja gelera i podrumskih priča „gdje je zaustavljen prodor”.

Vidio sam i mrtve i ranjene. I mogu samo zamisliti kakva je trauma provesti cijeli rat u ratnoj zoni. Ali ništa, pa ni to, ne daje za pravo držati traumu aktualnom 20 godina! Trauma nikad ne završava, a ljudi imaju pravo zaboraviti. I danas je u medijima prisutna skoro svakodnevno.

Ako koji dan padne u zaborav, tu je uvijek barem neka izložba ratnih fotografija, tu je ekskluzivna izjava „dječaka iz ratnog spota” ili „ponosne žene sa ratne fotografije”. Zlu ne trebalo, nađe se i neki britanski novinar ili francuski filozof koji traži da se „nikad ne zaboravi opkoljeno Sarajevo”. Dođe mi nekad da sprejem napišem na fasadi: „Ne oprostiti ali zaboraviti!”

Priča i pričanje o opkoljenom Sarajevu na dramatici dobiva u kombinaciji s mitom o Jugoslavenskoj idili koja je u svom najboljem izdanju egzistirala upravo u Sarajevu:

„U sretnom i bogatom jugoslavenskom društvu, Sarajevo je bilo najsretniji grad, najbogatije kulturne scene. Sarajevo je imalo najbolju školu rocka i humora. Grad je imao olimpijske igre koje su ga učinile svjetskom prijestolnicom sporta. Nisu postojale nikakve razlike među ljudima, svi su bili sretni i zadovoljni a Tito, najveći sin, najviše je volio upravo Sarajevo od svih gradova.”

Na ovaj način se ratna trauma dobiva sočan kontrast. Najstrašniji rat nakon najvećeg blagostanja. Kakva braća Grimm, kakav Disney, kakvi bakarači…

Ova jednostavna mitologija na dnevnoj bazi se ponavlja više od dvadeset godina. Uspješnost je razarajuća: Građani BiH, posebno Sarajeva, ogorčeni su sadašnjošću. Sve vide crno i besperspektivno. Od sadašnjosti im je crnja samo budućnost. Kao da ružnoj curi svaki dan govorite kako joj je majka bila lijepa.

Mediji su tu da traumu održavaju aktualnom, i odrede krivce za sumornu sadašnjost:  Zločinački srpski i kriminalni hrvatski nacionalisti. Za potrebe lažne multietničnosti, spomenu se  Vahabije i Fatmir Alispahić.

Rat kao (svako)dnevni događaj

I danas se sjećam mrtvih i ranjenih iz rata. Ne zato što sam ih mnogo vidio, nego zato što me mediji, iz Sarajeva prije svih, više od 20 godina svakodnevno podsjećaju. U glavi su mi sjećanja koja nisu moja. Što onda možemo pretpostaviti da se nalazi u glavama poslijeratnih generacija!?

Nedavna priča o Anti iz Mostara koji se trudi objasniti fiziološku razliku Hrvata i Bošnjaka izazvala je bujicu lažnog iznenađenja. Pa u Sarajevu sam od 2007. do danas bar 30 puta u ozbiljnom društvu čuo kako su „Srbi crnomanjasti jer su im Turci je….li majke!”.

Kakve sam gadosti čuo od znatno iskrenijih Srba, neću ni navoditi. Kod Hrvata se obično ističu neke etno-karakterne osobine naroda, ništa manje rasističke u biti. I sam nekima baratam, zgodne su za zbijanje šala u vremenu beznađa.  Bezazlene u diskursu odraslih, ali razarajuće u dječjoj i adolescentskoj pameti.

Ante je plod medijske slike kakva se servira. Ante je još i dobar s obzirom da bar ima priliku vidjeti sugrađane druge etničke skupine. U većina gradova BiH, uključujući i Sarajevo,  Antini vršnjaci nemaju priliku uživo  vidjeti pripadnike drugog naroda istog uzrasta.

Tu generaciju oblikuje dvadesetogodišnje repriziranje kadrova iz rata: Kadrovi Vijećnice u plamenu, zapaljivih metaka sa Jevrejskog groblja, gorućih Mome i Uzeira,  rešetanja civila kod Filozofskog, zapaljenih tramvaja kod Predsjedništva….

opsada_sarajeva_rat_pocetak

To su dramatični snimci koji se urezuju u pamćenje. I iznova tvore traumu koje kod poslijeratne generacije u suprotnom ne bi bilo. Iako s ratom nemaju veze, rat određuje i njih. Bez potrebe. A onda se čudimo kako se djeca ne druže, kako imaju predrasude jedni prema drugima.

Pa tinejdžeri u Sarajevu Srbe doživljavaju skoro isključivo kao neke šumske divljake s Trebevića koji samo čekaju na priliku da ponovo ruše grad, ili u boljem slučaju provociraju podizanjem „Krsta na Zlatištu”.

Koliko godina treba proći da rat u BiH prestane biti dnevni događaj u medijima!? Povucimo paralelu sa mitologizacijom  drugog svjetskog rata. I tog se perioda sjećam. Prije 1992. godine, dok sam išao u prva tri razreda osnovne škole, svakodnevno se u nekom obliku spominjao drugi svjetski rat, Titov narodnooslobodilački pokret. Polagali smo nekakve vijence, učili imena narodnih heroja, sve znali o fašistima i partizanima, pjevali partizanske pjesmice, mirno stajali na godišnjicu Titove smrti. Nama to ništa nije značilo.

Radili smo što nam se kaže. Kasnije sam shvatio da su isti osjećaj indiferentnosti imali i stariji đaci, pa čak i studenti. U biti, svi koji nisu živjeli u vrijeme drugog svjetskog rata. Ali to ne znači da nisu nosili traumu drugog svjetsko rata. Nosili su je u sebi u onoj mjeri u kojoj im je Jugoslavenska propaganda uspijevala nametnuti, kroz televiziju, novine i prije svega – film.

Pravac Potočari!

Je li to sudbina sadašnje propagande? Sprdaju li se danas djeca sa genocidom u Srebrenici? Nisam čuo, ali neću biti iznenađen kada čujem. Pa u Sarajevu je prije nekoliko godina momak ušao u tramvaj i vozaču rekao „pravac Potočari!”, imitirajući poznati snimak Ratka Mladića iz Srebrenice. Poneki smiješak, stidljivo negodovanje s kraja tramvaja i to je reakcija.

Zaista bi trebalo ispitati kako tinejdžeri doživljavaju protekli rat. Da ne daju društveno poželjne odgovore, nego iskrene. Koliko sam razumio, ponašaju se kao i tinejdžeri osamdesetih na spomen narodnooslobodilačke borbe.

Neki dan čitam status kolege s Facebooka, rođen 1996. godine u Sarajevu. Piše o stradanju Sarajeva, i u vlastitom napadu patetike nehotice piše kako „nikad neće zaboravit šta su mu (Oni s Trebevića, op.a.) uradili”. Naravno, neću ništa komentirati da ne bih povrijedio njegove vjerske, etničke, antifašističke, humanističke, ideološke i druge osjećaje.

Jer tko sam ja, koji nije proveo ni cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, da govorim koliko će tko, i kako žaliti za „ubijenom djecom Sarajeva”.

Piše:  Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Vratija se Roko, di je bija, krila izgubija…

Objavljeno

na

Objavio

ISPADANJE IZ NATJECANJA EUROVIZIJE USPJEH/NEUSPJEH?

Nakon druge večeri napora za ulazak u završnicu ovogodišnjeg jeruzalemskog natjecanja za pjesmu Eurovizije, ne ulazak našeg natjecatelja s pjesmom „The dream“ bio je za mene konsternirajući. Prigodom izvedbe, što je treći puta kako sam pjesmu čuo, čak sam zajedno s pjevačem zapjevao početak refrena… Znači,“ ušla“ mi je pjesma u uho,  a i inače mi se glazbeno svidjela, a pogotovo glas i pjevanje pjevača… Međutim…

Već prigodom prvog slušanja na domaćem terenu nisu mi se svidjela krila, točnije njihov dizajn, pa sam u svojem komentaru na FB bio preporučio moderniji oblik krila kakav mi je bio poznat iz opusa akademske kiparice Dijane Ive Sesartić i njezinog kipa jednog od arkanđela na solinskoj rivi.

PJESMA LIJEPA –KRILA SE NISU UKLAPALA

Na Euroviziji izvedba je bila sjajna, ali ostao  je dojam da su krila bila nezgrapna, a izvođač je u snimanju iz daljine izgledao kao, ne mogu si pomoći,  ormar ili, ajmo reč, ormarek s krilima. Ali i sa zavidnom eksplozijom pljeska na kraju izvedbe, dužom i bučnijom od drugih izvođača, prije i poslije našeg Roka…

Naravno da je ovo moja subjektivna ocjena. Ali i teško mirenje s odlukom glasača, po onoj narodnoj  – svatko sudi po sebi. Kako doći do objektivnije stručnije ocjene boljeg poznavatelja i usporediti s njom vlastito mišljenje? Temeljno novinarsko pravilo je  „u glavu“. Kako naći takvu „glavu“,  kada se radi o multidisciplinarnom spektaklu u kojem je pjesma i glazba samo nit vodilja. Potražih Facebook i FB prijatelja Zorana  Škugora, poznatog producenta i all round intelektualca, koji poznaje background glazbenih manifestacija, od klapskih, do eurovizijskih i šire…

ŠKUGOR: DANAS SE PISME GLEDAJU, A NE SLUŠAJU

S njegovim dopuštenjem, iz inboxa objavljujem moje pitanje i odgovor. Pitanje je glasilo:“ Kad bu meritorna ocjena palih anđela. Meni je pjesma lijepa, ulazi u uho. Je li dekoracija potopila pjesmu, naravno uz druge motive, od političkih na dalje…? Odgovor je bio: Danas se pisme gledaju, a ne slušaju… Moja reakcija je bila: Ojme, falila dekoracija. Fala, bila je ka prije trideset godin…ne?“. I to je sve. Zamolih g. Škugora za intervju. Nije bilo reagiranja,  pa intervjua nema.

Zato nastavljam s osvrtom. Dobih glazbenjačku potvrdu i poduku poznatu meni i iz moje teniske amaterske sfere, da se tenis igra nogama, a pomaže rukama. Premda se loptica preko mreže prebacuje s reketom u ruci. Prevedeno na glazbenu natjecateljsku sferu u slobodnoj interpretaciji – možeš imati super i glazbu i izvođača, ali odlučuju ostali i vidljivi i nevidljivi činitelji iz sfere znanja sposobnosti, stručnosti, ali i kockarski… Sve,ali baš sve, vidljivo s pomoću televizijskog prijenosa…

SVE JE VIDLJIVO NA TELEVIZORU

Za moj dojam da je pjesma dobra dobih potvrdu čitajući subotnji Večernjak. Evo samo nekoliko konstatacija. Poznati pjevač ocjenjuje da naš Roko odlično pjevao, ali da Eurosong nije više natjecanje pjesama nego polako postaje Eurovideosong. Poznata pjevačica je nastup Roka opisala da ima sjajan vokal, da je lijepo otpjevao pjesmu i da je pjesma vrlo korektna. Naglasila je da je vizualno iznimno važno, jer to nije festival, ni koncert na kojem slušate svojeg omiljenog pjevača. Eurosong je nepredvidiv, zahtijeva autentičnost. Svojedobno poznata TV voditeljica drži da na Eurosongu nismo podbacili i da je naša pjesma bila sjajna kao i interpretacija. Izrazila je razočaranje ukusom Europe. Citirat ću, uz nadanje da ne ću dobiti „po nosu“, mojeg FB prijatelja, glazbenog kritičara Hrvoja Horvata koji kaže: „Na Eurosongu je bitno i biti simpatičan, a ne samo vikati i pjevati visoke tonove i iskazivati tehničke moći pjevača. Eurosong ima drugačije postulate  i često sasvim slučajne stvari odlučuju o pobjedniku“…

TKO GUBI, IMA SE PRAVO LJUTITI…

Poslije svakog debakla, po narodnoj : Tko gubi ima se pravo ljutiti, postavljaju se pitanja, viri u susjedstvo, i u dvorišta moćnih, traže se krivci. Sve to traje neko vrijeme dok aktualna politika i PR ne ponude nešto drugo, a Eurosong polako siđe s pozornice javnosti. Međutim, radi se o imidžu države i njezinog kulturnog statusa u svijetu i ne bi nam trebalo biti svejedno da nas je toliko zemalja preteklo u finalnom natjecanju.

Ne bi trebalo u državi koja je svojedobno bila uspješna u ovom natjecanju  biti svejedno ima li nas ili nema u natjecanju, ali i završnici. Stoga nije neopravdano očekivati od mjerodavnih, ne znam tko su oni, ali njihovo djelovanje je ocjenjivo i vidljivo, da pokušaju pronaći algoritam za pripremu uspješnog nastupa, jer, očito je, da samo pjesma i glazba ne odlučuju sami po sebi, nego u sinergiji brojnih ostalih  činitelja. Želimo im, ne baš poznatima, ali po neuspjehu prepoznatima, uspjeh u tom poslu.

OJ, MJERODAVNI, RADI SE O IMIDŽU HRVATSKE…

U odgovoru na pitanje iz naslov, nezadovoljni smo bez ulaska u završnicu. Ipak,  zadovoljni smo, ne samo ja, lijepom pjesmom i njenim interpretatorom i interpretacijom. Očito je da brojnost utjecajnih činitelja čini nastup kao svojevrsni lutrijski  podvig. U ostalom, što u životu nema lutrijskih natruha? Kvaliteta  pjesme pokazat će se na tržištu brojem prodanih nosača zvuka, što želimo. Nastup na Euroviziji, pa ne i u završnici, pridonijet će promociji, ako ju naši poslovnjaci s tog područja budu znali provesti i uspješno iskoristiti. U ovom slučaju radi se o njihovom džepu, pa se očekuje uspješna „prodaja“ dobrog proizvoda.

Do idućeg Eurosonga bez krila, jer se zna kako je Ikar završio kad su mu se „rastopila“ zbog Dedalova izbora ljepila. Razmislimo možda, našalimo se, o čarobnom letećem sagu i Aladinovoj svjetiljci… Učinila bi, moguće, put  do uspjeha transparentnijim…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Službeno se upoznali Zdravko Mamić i Aleksandar Vučić

Objavljeno

na

Objavio

Svečanost otvaranja 22. međunarodnog sajma gospodarstva – Mostar 2019, privukao je, uz brojne izlagače, još i neke nevjerojatno zanimljive osobe. A to je, svakako, vidljivo i na ovoj fotografiji.

Predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić prije posjeta sajmu razgovarali su o suradnji BiH i Srbije.

U Mostaru je nazočan i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, no on se nije sastajao u sjedištu HDZ-a s Čovićem i Vučićem.

Ali, ovo je sigurno najatraktivniji i najnevjerojatniji prizor iz Mostara – predsjednik Srbije s neskrivenim divljenjem gleda u Zdravka Mamića, bivšeg izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i Dinama, koji je već mjesecima u bijegu pred hrvatskim pravosuđem.

Simpatija je obostrana, što potvrđuju srdačnost i toplina dvojice zaljubljenika u sport, a na fotografiji Čović samo ”statira”.

Podsjećamo i kako je Mamić već javno, u intervjuu srbijanskom Alo.rs, početkom siječnja ove godine, izrazio svoje divljenje Vučiću.

“Na sav posao i obveze koje ima, primjećujem da Aleksandar Vučić veliku pažnju poklanja i sportu. A to što predsjednik države voli sport čudesno je bitno za jednu zemlju. Za sportaše je to najvažnije”, rekao je Mamić u intervjuu za srpski Alo.rs pa dodao:

“Znam da je Vučić u nekoliko službenih posjeta s hrvatskim delegacijama, ili pojedincima u Zagrebu i Vukovaru pitao za mene i hvalio moj rad. To mi je veliki kompliment. On je poznati navijač Crvene zvezde i očigledno se dosta razumije u nogomet. Nažalost, nisam imao priliku upoznati Vučića, ali bih ga volio upoznati.”

Eto, sada se u Mostaru obojici ispunila velika želja, piše direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari