Pratite nas

Kolumne

PravDA: Smije li vojni veteran Domovinskog rata biti bogat?

Objavljeno

na

Srušiti ovu vlast, a prije svega Ivu Josipovića s državnih funkcija Republike Hrvatske temeljni je preduvjet za spas ove zemlje i naroda. Zato su optužbe o političkoj pozadini prosvjeda ili destabilizaciji vlasti besmislene, a opravdanje od njih nepotrebno. Taj imperativ je minimum demokratske zrelosti hrvatskog naroda.

Scenarij potpunog opkoljavanja Vukovara i razaranja svim sredstvima radi slamanja hrvatskoga otpora u studenom 1991. godine primjenjivala je srpska Armija, a danas isti scenarij primjenjuje država u Hrvatskoj na čelu s Josipovićem, prema hrvatskim vojnicima u Savskoj. Tada se ispaljivalo stotine tisuća granata, danas se ispaljuju laži. Tada su topnici bili ”antifašisti” JNA i ”antifašističke” Srbije, danas su to ”antifašisti” Ive Josipovića, raspoređeni na sve moguće medijske i političke pozicije. Tada je za proboj blokade trebalo staviti glavu na kocku, danas se za proboj ove blokade mora uložiti malo samopoštovanja i razuma. Tada je kao i danas – Hrvatska bila na kocki!

Josipović za N1 (novu regionalnu tv igračku sa Šprajcom kao glavnim urednikom) kaže: ”Pretpostavljam da je nekima glavni motiv sudjelovanja u prosvjedu politički motiv rušenja Vlade ili Predsjednika….”. Zamislite, molim vas – prosvjednici, nezadovoljnici radom Vlade i predsjednika Republike hoće njihovo rušenje!?

A što bi trebali? Donijeti im cvijeće, burek, grahče na tavče, razdragano ih pozdravljati, pjevati im himne i ode Zapadnom Balkanu?
U jednom od temeljnih dokumenata na kojima počivaju načela suvremenog demokratskog svijeta, američkoj Deklaraciji o neovisnosti iz 18. stoljeća istaknuto je pravo na revoluciju, kao temeljno pravo i dužnost svakoga naroda da zbaci tiraniju i tiranina zbog svojih interesa i svoje slobode!
Mentalnom teroru se mora oduprijeti – razumom. I običnom istinom. ‘Ajmo pokušati.

Tijekom prosvjeda zbog ćirilice u Vukovaru, Bojan Glavašević nije mirovao, nego je naciji slao poruku kako bi njegov otac svakako bio protiv tih prosvjeda i kako bi bio za uvođenje ćirilice. Ničim izazvan, izuzev sasvim vjerojatno nalogom svojih mentora iz sjene mladić poziva ljude da umjesto emocija koriste razum. Pa idemo ga koristiti Bojane!

Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći.
Siniša Glavašević je bio novinar, to je postao prije rata, dok je Vukovar svim sredstvima pripreman jednoga dana postati kako bi Nikolić rekao – srpskim gradom. Njega je kao i desetine tisuća Vukovaraca rat zatekao u Vukovaru, na poslu, ili u – svakodnevnom životu. I sasvim slučajno dakle, njegovo radno mjesto je od njega učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ. Siniša Glavašević je u teškim okolnostima radio svoj posao, i, očito je, imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao. Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.

Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavešević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. I to bi bilo sasvim sukladno svim ratnim konvencijama koje je pokojni Siniša naučio kao student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu! Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda. Obrana zemlje se tada nije svodila na sam Vukovar, jer je gorilo desetine gradova Hrvatske od Dubrovnika do Osijeka i Vukovara. Školovani ratni novinar je to morao znati. Druga je stvar to što je tada Glavašević govorio o Gradu, ne o Hrvatskoj, što samo po sebi ruši temeljni smisao i povod napada na Vukovar. Naime, da Vukovar nije bio hrvatski, da je bio samo Grad, ne bi bio napadnut. Da ga Srbija nije htjela pretvoriti iz hrvatskog u srpski grad, ne bi bio napadnut. Da je napadala samo pojam i sadržaj Grad, onda je novosadski, niški ili beogradski korpus, mirne duše mogao razoriti Novi Sad, Pančevo, Paraćin ili Niš i imali bi navodni ”arkanovci” na koje je svaljeno ukupno zlo agresije i zločina, koga klati, silovati i krasti do mile volje. Zašto dakle nisu? Jednostavan je odgovor – napadali su Hrvatsku, a Vukovar je bio njen prag. Školovani novinar i lojalni građanin Republike Hrvatske to je jednostavno morao imati na umu. Pokazalo se da braneći Grad brani i Hrvatsku, htio ili ne! I takvoga ga treba pamtiti danas iako njegov sin to ne dopušta.

Morao je znati i međunarodna prava novinara u ratu. Problem je što nitko u tadašnjoj Jugoslaviji nikoga nije učio kako će se ponašati Srbi u ostvarivanju velikosrpskih ciljeva, niti je igdje pisalo kako se ponašati kada te oni napadnu. Koje konvencije smiješ uzeti za ozbiljno, i smiješ li – ijednu? Pokazalo se da ne smiješ, bar onoliko koliko je bilo realno očekivati zaštitu međunarodne zajednice ili srpskih oficira nakon okupacije.

U Vukovaru je nakon okupacije, kao i na cijelom dijelu okupirane Hrvatske od 1991. do 1998. godine vladao autentični srpski ”Kalifat” koji se tada zvao Republika Srpska Krajina. Bio je brutalniji nego bilo koja slika koju danas osuđujemo gledajući ponašanje islamističkoga Kalifata na prostorima Iraka i Sirije. Sravnjene su sve katoličke crkve, pobijeno, protjerano i zatočeno stanovništvo, masakrirani ljudi, silovane žene, djevojčice. Danas se zgražamo nad slikama iz Azije, a Bojan Glavašević i cijela armija sličnih nas tjeraju zaboraviti takav kalifat na svom pragu i uspomenama. Je li to civlizirano i smije li se zaboraviti takvo zlo bez konzekvenci? Smije li se bivše srpske ”isilovce” samo zato što su se obrijali, danas bez pogovora proglasti – poželjnim sugrađanima, a njihovu ideju legitimnom. Iako su im brade odavno počele opet bujati! Ima li budućnosti s obrijanim ”Isilovcima”, zapravo – ”osloboditeljima Vukovara”?
Problem je što je na čelu kolone zaborava državni funkcioner Bojan Glavašević koji, kad ga već spominjem i ovdje, doduše kao paradigmu, a nikako kao ličnost vrijednu političke pozornosti, ili beskrupulozni Fred Matić, slika i prilika kuma Sabe, koji je do nedavno, upravo besramno licitirajući svojim logoraštvom, plakao javno pred državnim organima – da mu se još malo odobri kršiti zakon!? Pored desetina tisuća ljudi koji su prošli srpske logore čovjek bi u zadnje četiri godine stekao dojam kako su samo Matić i Sabo logoraši. Uz ostalo, upravo zbog toga nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila. Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?

Jednostavno, gadljivo je kada sin hrvatskog mučenika, gadljivo je kada jedan ili dva logoraša o kojima postoji čak i iz logora jako puno kontroverzija od živih supatnika, a upravo tu mučninu izazivaju Bojan Glavašević, Fred Matić ili donedavno Sabo, koriste emotivni odnos nacije prema tim sjećanjima – za banalne i posve dvojbene potrebe državne politike. Na to im ne daje pravo ništa što baštine u svojim životima, jer ne donose odluke samo o sebi. Gadljivo je biti znanstveni novak na katedri kod Pupovca, koji nije druga osoba kao najbliži suradnik Vojislava Stanimirovića, koji je ubijanje Grada i njegovih građana proglasio – oslobođenjem! To je sva istina, a tu prestaje i čuđenje – tko je Bojan Glavašević. On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.
Zbog toga je vrijeme jednostavno iskoračiti iz nekakvih kretenskih okvira koje nam epehaovske i hateveovske mesije slobode svakodnevno već godinama nameću kao civilizacijska pravila. Civilizacija ne može počivati na lažima.

Branitelj Jurica Pavičić, Aleksandra Kolarić – piarovka koju je kao iz kupusa odjednom izmislio genijalni Račan, genijalni zbog nevjerojatnoga instinkta promoviranja surogata politike da ga treba nadaleko tražiti, dio su tih ”topnika” koji raketiraju – ponos i zdrav razum Hrvatske ciljajući hrvatske vojnike u Savskoj.

Kolarićka, očito rješena zaraditi nekakav tip namještenje ili ugovora u neposrednoj budućnosti, histeričnim tonom, otprilike gospodskim kao i ton i način dijaloga Vesne Pusić, upozorava kako je Bojan Glavašević iznio činjenice. I pljuje magistrica komunikologije po samoj biti svoga javnog zvanja. Provjeri, pa tvrdi Aleksandra.
To trubi cjela kolumnistička bulumenta EPH jurišnika, to ponavljaju kao papige voditelji i novinari HTV emisija, očito jer – moraju. Nitko se usprkos zapuštenosti novinarske profesije ipak ne bi tako srozao da nije – prinuđen. Samo je pitanje cijene te profesionalne prostitucije.

Bojan Glavašević je pričom o PTSP-u kod srpskih terorista i srpske vojske jednostavno iznio čiste – laži, kojima iako to vjerojatno nije namjeravao, vrijeđa Srbe, oduzimajući im ljudske slabosti, što je također ljudsko pravo. A kod Stankovića je onome tko misli glavom jasno rekao kako namjeravaju izjednačiti agresora i žrtvu, jer je poznato da na srpskoj strani tada nije bilo vojnika – svi su gulili krumpire. Po istom principu, kako su pod pojam ”branitelji” nagurali i deklarirane neprijatelje, sutra namjeravaju pod ”civilne” žrtve nagurati cijelu bivšu Krajinu. Nije teško pretpostaviti na račun svih iskustava – kamo vodi skrb o svim civilnim žrtvama rata, pogotovo ako arbitar civilnosti bude ova vlast i Documenta.
Jurica Pavičić uz ostalo poručuje: ”Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi”!
Papazjaniju o ”kultu rada” kojom Pavičić veleumno prisilni progon stotina tisuća ljudi, koje su komunisti godinama privodili na ”dragovoljni rad” dok su im obitelji crkavale od gladi, promovira kao civilizacijsko dostignuće, moguće je izjednačiti s ”kultom rada” iz nacističkih logora. Ni sa čim poznatim više.

Da bi te teze zapravo ispale sasvim sinkronizirane pobrinuo se Josipović nevjerojatno niskom patetikom i neinteligentnom izjavom koja pokazuje koliko je taj čovjek zapravo očajnik. Pa Predsjednik kaže: ”S druge strane, vidio sam među prosvjednicima i mnogo onih koji nikako ne pripadaju toj skupini teških invalida ili bi se trebali osjećati zapostavljeno. Neki od njih jako su bogati poduzetnici, uz to politički vrlo aktivni. Upravo oni tamo vode glavnu riječ. Određuju o kojim će se temama govoriti, a o kojima ne. Izgleda kao da su glavni organizatori i dirigenti tih događanja”.

Zbog poštovanja prema zdravom razumu čitatelja neću komentirati ovu izjavu, uistinu je dovoljna svojom mizernošću sama po sebi. Ali ne razumijem kako se čovjek može tako neoprezno izlagati običnoj ljudskoj radoznalosti?

Predsjedniče, s kojih to polazišta Josip Klemm, jer je očito kao dan da na njega mislite, ne smije biti uspješan poduzetnik i bogat, ne smije biti politički aktivan, ne smije biti organizator ili suorganizator tog prosvjeda? Kako je moguće opravdati da recimo veteran jugoslavenske armije Ante Josipović, iako nikada nije bio na ispitu slobodne konkurencije tržišta, nikada nije bio poduzetnik, Vama zbog toga statusa ostavi čitavo bogatstvo i ponašate se kao da je to posve opravdano, a Josip Klemm hrvatski vojni veteran, ulažući svoj novac, trud, znanje i sposobnost na slobodno tržište bi zbog toga trebao biti – sumnjiv!?

Kakvu to Vi predsjedniče ideologiju, kakve vrijednosti promovirate u 21. stoljeću kao – europski akademac i političar?

Jadnu. Jeftinu. Sramotnu.

Danima se nadalje Matić, a sve manje uvijeno i Josipović, da ne spominjemo hordu intelektualnih ”spasitelja civilizacije” u medijima, trude objasniti naciji kako branitelji zapravo podržavaju uvijek HDZ. Molim vas krimena!? Hrvatski vojni veterani su skloniji HDZ-u!? Pa kome bi bili? Stranci koja je tijekom 1991. godine, kada je Hrvatska bila okupirana, blokirana, kada je hrvatski narod bio izložen neviđenim zločinima i teroru, usporedivim samo sa slikama današnjeg ISIL-a, napustila Sabor pokazujući otvoreno da nije – za nacionalnu neovisnost i obranu!? Smije li se to zaboraviti? S druge strane, HDZ, kakav je god bio, a bio je u ovome razdoblju uistinu svakakav, preuzeo je obranu naroda i zemlje od agresije. Koliko se god trudio današnji ”uljuđeni” Jovanovićev, Stazićev, Radmanov ili Jospovićev SDP otklanjati od nasljeđa Komunističke partije, ne ide. Kako bi rekli, doduše u krivu povodom koji sam citirao, Pavičić, Kolarić i slični agitpropovci, činjenice su – činjenice. Ne može se oprati ruka od Komunističke partije, a imati pravo blokirati uvid u arhive te partije, koji kriju nacionalno – presudnu povijest. Ne može se govoriti o posve novoj stranci, a naslijediti vlasništvo Komunističke partije. Ili kako se može govoriti o potpuno novoj stranci, a imati pravo prodati partijsku imovinu u Sloveniji Radmanu bez natječaja? Da tu primjenimo pravilo ratnog profiterstva!?

Pravci udara na prosvjednike u Savskoj u ovom trenutku su zapravo očito vrlo isplanirani, očito vrlo koordinirani i očito – vrlo neuspješni. To i jest ishodište opće panike, koliko se god više trudili – nezavisni tumači jedine i jedinstvene ”istine”. Nije hrvatski narod još uvijek, iako ni to nije daleko, posve ispranog mozga.
Dobiti vlast na izborima nikome ne daje pravo provoditi politike kakve mu padnu na pamet, jer to uostalom nije demokracija. Demokracija je čitav niz procesa, prije svega u odlučivanju o čemu postoji univerzalna znanost i stroga pravila koja podrazumijevaju da onaj tko je na izborima dobio priliku upravljati, koristi svu raspoloživu pamet i suvremena neupitna dostignuća svoga i svih naroda, kako bi efekti odluka koje donosi bili neupitno korisni građanima koji su ga izabrali. Ova vlast, ali i njezini medijski zagovornici to grubo ruše, polazeći od tipično totalitarne pozicije izgrađene u komunizmu – kako je vlast stečena na bilo koji način neupitna i kako je krimen postavljati pitanja i osporavati ju. Nema nikakve sumnje da Glavašević, Matić i slčni imaju osobno pravo opraštati zločincima što god hoće, ali država mora kaznti zlo i zločin, mora počivati na drugim načelima. To mjenjati ne smiju. Isto tako Pavičić, Kolarić i slični trebaju odgovoriti na jednostavno pitanje: bi li dopustili da netko odlučuje o njihovoj imovini i osobnim interesima onako kako Josipović danas odlučuje o nacionalnim hrvatskim interesima? Odgovor je posve sigurno jasan, jer nitko od njih nije u umobolnici. Ne smiju ni Hrvatskoj navlačiti luđačku košulju!

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari