Pratite nas

BiH

Prebrojavanje živih i mrtvih

Objavljeno

na

Prije desetak dana su turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija objavili zajednički tekst u “Washington Postu”.

U njemu, na razini plitke političke propagande, povlače paralelu između rata devedesetih u BiH i današnjeg u Siriji, pozivajući međunarodnu zajednicu da zaustavi krvoproliće i ne ponovi pogrješke učinjene nemiješanjem u bosanskohercegovački sukob od prije dvadeset godina.

Tekst je problematičan na više razina. Prije svega, otkud to da upravo taj tandem piše zajednički tekst o bilo čemu? Zašto Lagumdžija nije objavio zajednički tekst u važnom američkom listu npr. s talijanskim ministrom vanjskih poslova? Ili Davutoglu s grčkim kolegom? Ili zašto četveroručno djelo nisu objavili filipinski i australski ministar? Otkud uopće takva vanjskopolitička koordinacija između Turske i BiH da ministri zajednički pišu o važnoj globalnoj temi? I kako je nastao tekst? Jesu li sjedili zajedno za stolom, je li jedan napisao osnovu pa drugi još dodao ili je samo jedan pisao, a drugi supotpisao? Hoće li novopečeni kolumnistički tandem i dalje djelovati i objavljivati zajedno, kao npr. Marx i Engels, Adorno i Horkheimer, Dolce i Gabbana?

Pored tog prvog formalnog upitnika, odmah se nameće i sadržajni. Ako je turska politika uglavnom jednodušna u osudi Assadove vlasti i potpori pobunjenicima pa Davutoglu nastoji u ispravnost takvog stava uvjeriti i američku javnost, otkud tu Lagumdžija? Tko ga je ovlastio da u građanskom ratu u drugoj zemlji tako drastično zauzima stranu? Postoji li konsenzus na razini Vijeća ministara ili državnog parlamenta o tom pitanju? Hoće li, u novoj kadrovskoj križaljci nakon sljedećih izbora, novi ministar vanjskih poslova BiH, ako bude npr. iz RS, pisati proasadovske pamflete, ako mu se puhne? Ima li BiH ikakvu vanjsku politiku ili ovisi od hira pojedinca i trenutnog kadrovskog rasporeda?

[dropcap]U[/dropcap]z problematičnu dvoautorsku formu i sadržaj kojeg Lagumdžija ne potpisuje kao privatna osoba, već eksplicitno kao ministar vanjskih poslova BiH, tekst obiluje skandaloznim faktografskim pogrješkama. Tvrdi se npr. da se zločin u Srebrenici dogodio tri godine nakon početka rata u Jugoslaviji, što sugerira da je rat u bivšoj državi počeo u ljeto 1992, iako je izbio u Sloveniji i Hrvatskoj čitavu godinu dana ranije, što svjedoči o diletantizmu autora teksta. Paralele između događanja u BiH i Siriji su nategnute i besmislene jer se radi o dva sasvim različita konteksta i očito ne služe za bolje osvjetljavanje stanja u Siriji, nego igraju na emocije čitatelja koji imaju senzibilitet za goleme žrtve rata u BiH. No upitno je koliko senzibiliteta za iste te žrtve imaju autori članka jer se besramno poigravaju i nabacuju brojkama pa su tako ispalili kako je u ratu u BiH poginulo tristo tisuća ljudi, kao da je malo sto tisuća, koliko ih je, nakon desetogodišnjeg istraživanja, popisao sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar na čelu s Mirsadom Tokačom, čiji ozbiljan i mukotrpan rad znanstvena literatura uzima kao relevantan po pitanju broja žrtava rata.

Dvije su moguće interpretacije laži koju je Lagumdžija objavio u “Washington Postu”. U oba slučaja bi u ozbiljnoj zemlji takav gaf rezultirao ostavkom. Prvo, ako on doista ne zna ni približno koliki je broj poginulih u BiH, onda nije stručno kompetentan obavljati posao koji radi. A ako zna da je stravična brojka sto tisuća, a svjesno laže da je tristo tisuća, valjda kako bi pojačao dojam na čitatelje i uvjerio ih, slijedom nategnute usporedbe, kako treba srušiti vlast u Siriji, onda je moralno nedostojan biti ministar vanjskih poslova države s čijim se žrtvama tako besramno nabacuje i poigrava. Ovdje ga naravno nitko neće formalno pozvati na odgovornost, štoviše, moguće je da će dio njegovog biračkog tijela sa simpatijom gledati na to što je malo “podebljao” brojeve. Možda je mislio kako nije loše malo “maslati” u američkom tisku dajući privid šire, internacionalne dimenzije djelovanju jarana Davutoglua, jer to u BiH nitko neće primijetiti? Mirsad Tokača s pravom kaže za Lagumdžijine navode da su “populistički, politički neozbiljni i da vrijeđaju žrtve i poigravaju se osjećanjima ljudi”. Sto tisuća ljudskih života je sto tisuća svjetova, previše bi bilo da je i jedan izgubljen, pogotovo za ovo stanje koje imamo danas. Oni koji se olako pepaju krvavim brojkama, pa ih bez problema utrostruče radi umjetničkog dojma, moralno su jednaki onima koji žrtve negiraju ili lažu u suprotnom smjeru, smanjujući njihov stvarni broj. I za jedne i za druge mrtvi su samo političko sredstvo za moralno ucjenjivanje živih, pa ih ne obvezuje ni istina ni sućut.

Od manipuliranja brojem mrtvih još je pogubnije fiktivno popisivanje živih koje nam očito slijedi na jesen. Popis stanovništva je u normalnim zemljama važno statističko sredstvo utvrđivanja bitnih demografskih činjenica bez kojeg nema ozbiljne nacionalne strategije, počevši od gospodarske politike pa nadalje. U BiH, nažalost, popis stanovništva sve više postaje nastavak rata drugim sredstvima pa je upitan i sam smisao njegovog održavanja u ovakvoj političkoj klimi. Na sve tri strane teku akcije animiranja “svojih” koji ili realno nisu više u BiH ili nisu u poželjnim dijelovima zemlje, da se registriraju i da se na popisu izjasne na poželjan način. Politika se nameće kao biopolitika pa se, opravdano ili ne, sve više spekulira kako će i buduće promjene u BiH dijelom ovisiti i o rezultatima popisa. U svakom slučaju, sve je izvjesnije kako se na kraju popisom neće dobiti stvarna slika stanja, nego rezultat “utrke u registriranju”. I tome se ne treba čuditi. Jer zašto bi u zemlji u kojoj ministar vanjskih poslova nema elementarnog poštovanja za mrtve, političke elite pokazivale više obzira za njene žive stanovnike?

Nino Raspudić/nezavisne.com

facebook komentari

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari