Pratite nas

Gost Kolumne

Pred Oluju i svi drugi koji u Kninu nemaju što slaviti, dobiju svoju zadovoljštinu, od Jasenovca do Srba

Objavljeno

na

Po 24. put Hrvatska slavi vojnu operaciju Oluja kojom je uništen zapadni i najveći dio treće srpske države na prostoru srpskih ekspanzionističkih ambicija. Tako je i teritorijalno uspostavljena hrvatska vlast u najvećem dijelu bivše SRH već priznate kao samostalna Republika Hrvatska.

Osvrtati se na Oluju ovih slavljeničkih dana na bilo koji način osim nazdravičarskog, može biti vrlo nezahvalno, jer taj čin je od deklarativno proglašene državne nezavisnosti s trećinom teritorija pod okupacijom, s namjernom izostavom riječi “konačno”, omogućio i stvarnu vlast na većini hrvatskoga prostora, što je i jedan od uvjeta da bi se jedan nacionalni prostor mogao smatrati državom.

Toliko je nezahvalno ne priključiti se ozračju bezrezervnog slavlja, da se u ove dane čak niti oni koji hrvatsku samostalnost nisu htjeli, ne usude bljuvati svoj otrov, nego izabiru umuknuti jedno tjedan dana (makar oni koji toliko mogu izdržati), pa će ako već moraju, čak i pohvaliti Oluju, ali ju usput i posoliti, naglašavajući kako se radi o pobjedi zasnovanoj na avnojevskim i zavnohičanskim temeljima, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

Slično Srbiji koja bi istovremeno htjela u Europu a nikako se ne može oprostiti s Kosovom, tako bi i Hrvatska (politička vlast) htjela graditi bliske odnose sa Srbijom a da se istovremeno ne mora odreći Oluje kao slave vrijedne vojne operacije, što u zadrtom hrvatskom narodu ne bi bilo lijepo prihvaćeno. Zato valjda kao tampon pred Oluju, Hrvatska tolerira srb-sko slavlje, tako da i četničko-partizanska (anti)fašistička koalicija dobije svojih 5 minuta, da se dobro i zlo na svim stranama ujednači.

Znam da se u Knin redovno pozivaju saveznički predstavnici, pa bih volio znati, pozivaju li organizitori ustaničke proslave u Knin talijanskog amabasadora, jer niti oni 41. nisu bili bez saveznika.

Pred samu proslavu i Romi su dobili priliku preko HRT-a i na sve druge načine, na srpskih 700 tisuća pripisati i svojih stotinjak tisuća žrtava da nitko ne bi bio uskraćen priznanja. Brojke su pouzdane zahvaljujući neobičnoj memoriji suvremenika i nadnaravno pouzdanom sustavu usmene predaje.

Tako pred Oluju i svi drugi koji u Kninu nemaju što slaviti, dobiju svoju zadovoljštinu, od Jasenovca do Srba. To je otprilike kompromis – Pustite nas da slavimo Oluju a za uzvrat mi vama dopuštamo slaviti pokolj i protjerivanje Hrvata iz Like. Vi ste tada pobili 400, a protjerali 200 tisuća naših, a mi smo pobili 400 a protjerali 200 tisuća vaših, i mogli bi reći “mirna Bosna” da nije hrvatske Predsjednice s jedne i Komšića s druge strane.

Romima je netom pred proslavu Oluje priznato 100 tisuća žrtava osim što i sve stavlja pred nepremostive matematičke poteškoće, gdje se 100 tisuća plus 700 tisuća mora nekako ugnječiti u totalnu cifru od 80 tisuća, što me podsjeća na muslimanske kalkulacije za mobilizaciju pred austro-ugarsku aneksiju Bosne – Ima Huseina 2 mijuna, Hasana 2 i po mijuna, Muhameda mijun i po i Ibrahima 2 mijuna. Podvuci i sračunaj. Nakon matematičke operacije dobro zapljuvanom tintiblajkom, matematički stručnjak proglašava cjelokupni sastav muslimanke armade “Sviju skupa njihaka ima tveeeeesta i pedeset ijada”.

Istovremeno se održavaju komemoracije za žrtve Oluje u Donjem Lapcu, par km od Boričevca i u hramu sv. Nikolaja u Vukovaru. Tako, kada su prije hrvatske proslave podmireni svi drugi osim Radina jer ne smije pribrojiti Talijane koju su završili u fojbama, pošto su njih tamo pobacali partizani, onda možemo bez grižnje savjesti u Knin. Ako su se Srbi nakon svega još uvjek osjetili uskraćenima, poslati ćemo Pupovca na post-mortem, na obilježavanje progona Srba u Krušedolu pod Fruškom gorom, gdje će Vučić, Dodik i Irinej izbljuvati sve hrvatske zločine otkako su se odmetnuli od matičnog naroda, pa do Oluje.

Ako im ni to nije dovoljno, a znamo da nije, zadovoljštinu će trebati čekati nekoliko desetljeća dok zadnji maloljetni sudionik Oluje ne umre i cijela stvar ne završi u povijesnim knjigama koje nitko ne čita.

Vratimo se na Oluju.

Oluja je bila fantastična operacija koju zaista neke vojne akdemije po svijetu koriste kao primjer dobro pripremljene i izvedene vojne operacije. Problem oko Oluje u smislu njenih posljedica je u tome što Olujom Hrvatska nije KONAČNO oslobođena, i što to nije bila zadnja operacija, ili što zadnja operacija nije bile vojna nego diplomatska, kada je ostavljen komad istočnog hrvatskog teritorija procesu mirne reintegracije, kojim je izgubljeno pola onoga što je, ne teritorijalno ali definitivno politički, Olujom postignuto. Zato značajan podatak vezan uz Oluju, koji biva ignoriran a nikako ne bi smio biti, je da sve što je Domovinskim ratom postignuto, postignuto je na bojnom polju i svaki pedalj oslobođene zemlje, oslobodio je mali hrvatski vojnik s puškom u ruci a sve što je postignuto diplomatskim putem, velikim djelom je ostvareno s po Hrvatsku vrlo poraznim kompromisima na području Hrvatske i BiH, među kojima kao najznačajniji i s najtežim dugoročnim posljedicama, kojima još nismo vidjeli kraja, caruje mirna reintegracija.

Dapače, Hrvatima je i sama Oluja mogla biti uskraćena zahvaljujući hrvatskoj diplomaciji, koju je samo potpuni izostanak srpskog razuma, zamagljenog beskompromisnom megalomanijom, spriječio da ne prihvati plan Z4 i u Hrvatskoj ne ostane Republika Srpska Krajina, sa srpskom zastavom na kninskoj tvrđavi, kao što je u Bosni ostala Republika Srpska.

Osim ratničke superiornosti, gdje su se Hrvati iskazali kao vrsni ratnici, sposobni i s inteferiorim naoružanjem, s kroničnim nedostatkom profesionalnog kadra, brojčano i logistički u daleko podređenom položaju, izvojevati pobjedu, drugi najznačajniji faktor za hrvatsku pobjedu je zatucana, mitomanska, balkanska, bizantska, glupost srpskog političkog i vojnog vodstva upečenog u srpski politički etos, kao što je kompromitaštvo i sluganstvo upečeno u hrvatski. Stoljeća se mogu promijeniti, cijeli svijet može biti podvrgnut tolikim socijalnim i uljudbenim promjenama da ga protekla generacija ne može ni prepoznati, ali te armirane karakteristike ovih dvaju različitih naroda traju do današnjih dana, s jedne strane napr. srpkom nesposobnošću danas prihvatiti kosovsku realnost i hrvatskom sposobnošću jednim iza drugoga njedriti političke vođe kompromitaškog, negodbenjačkog, sporazumaškog, sluganskog i izdajničkog mentaliteta.

Zato je Oluja vrijedna slave hrvatskog ratnika i isključivo hrvatskog ratnika. Na žalost, njegov utjecaj je konačno eliminiran “sječom” generala 2000. godine a hrvatski je ratnik doveden na prosjački štap u šatoru punom hrvatskih invalida, ostavljenih na milost i nemilost okrutnih političara koji su snagu i vlast stekli baš time što Oluja nije bila završna operacija nego je to ostavljeno mirnoj reintegraciji hrvatskoga istoka gdje je svakim pedljom vraćenoga teritorija, istovremeno izgubljen i pedalj hrvatskoga ponosa, istine, pravde i konačno suvereniteta.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari