Pratite nas

Gost Kolumne

Pred Oluju i svi drugi koji u Kninu nemaju što slaviti, dobiju svoju zadovoljštinu, od Jasenovca do Srba

Objavljeno

na

Po 24. put Hrvatska slavi vojnu operaciju Oluja kojom je uništen zapadni i najveći dio treće srpske države na prostoru srpskih ekspanzionističkih ambicija. Tako je i teritorijalno uspostavljena hrvatska vlast u najvećem dijelu bivše SRH već priznate kao samostalna Republika Hrvatska.

Osvrtati se na Oluju ovih slavljeničkih dana na bilo koji način osim nazdravičarskog, može biti vrlo nezahvalno, jer taj čin je od deklarativno proglašene državne nezavisnosti s trećinom teritorija pod okupacijom, s namjernom izostavom riječi “konačno”, omogućio i stvarnu vlast na većini hrvatskoga prostora, što je i jedan od uvjeta da bi se jedan nacionalni prostor mogao smatrati državom.

Toliko je nezahvalno ne priključiti se ozračju bezrezervnog slavlja, da se u ove dane čak niti oni koji hrvatsku samostalnost nisu htjeli, ne usude bljuvati svoj otrov, nego izabiru umuknuti jedno tjedan dana (makar oni koji toliko mogu izdržati), pa će ako već moraju, čak i pohvaliti Oluju, ali ju usput i posoliti, naglašavajući kako se radi o pobjedi zasnovanoj na avnojevskim i zavnohičanskim temeljima, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

Slično Srbiji koja bi istovremeno htjela u Europu a nikako se ne može oprostiti s Kosovom, tako bi i Hrvatska (politička vlast) htjela graditi bliske odnose sa Srbijom a da se istovremeno ne mora odreći Oluje kao slave vrijedne vojne operacije, što u zadrtom hrvatskom narodu ne bi bilo lijepo prihvaćeno. Zato valjda kao tampon pred Oluju, Hrvatska tolerira srb-sko slavlje, tako da i četničko-partizanska (anti)fašistička koalicija dobije svojih 5 minuta, da se dobro i zlo na svim stranama ujednači.

Znam da se u Knin redovno pozivaju saveznički predstavnici, pa bih volio znati, pozivaju li organizitori ustaničke proslave u Knin talijanskog amabasadora, jer niti oni 41. nisu bili bez saveznika.

Pred samu proslavu i Romi su dobili priliku preko HRT-a i na sve druge načine, na srpskih 700 tisuća pripisati i svojih stotinjak tisuća žrtava da nitko ne bi bio uskraćen priznanja. Brojke su pouzdane zahvaljujući neobičnoj memoriji suvremenika i nadnaravno pouzdanom sustavu usmene predaje.

Tako pred Oluju i svi drugi koji u Kninu nemaju što slaviti, dobiju svoju zadovoljštinu, od Jasenovca do Srba. To je otprilike kompromis – Pustite nas da slavimo Oluju a za uzvrat mi vama dopuštamo slaviti pokolj i protjerivanje Hrvata iz Like. Vi ste tada pobili 400, a protjerali 200 tisuća naših, a mi smo pobili 400 a protjerali 200 tisuća vaših, i mogli bi reći “mirna Bosna” da nije hrvatske Predsjednice s jedne i Komšića s druge strane.

Romima je netom pred proslavu Oluje priznato 100 tisuća žrtava osim što i sve stavlja pred nepremostive matematičke poteškoće, gdje se 100 tisuća plus 700 tisuća mora nekako ugnječiti u totalnu cifru od 80 tisuća, što me podsjeća na muslimanske kalkulacije za mobilizaciju pred austro-ugarsku aneksiju Bosne – Ima Huseina 2 mijuna, Hasana 2 i po mijuna, Muhameda mijun i po i Ibrahima 2 mijuna. Podvuci i sračunaj. Nakon matematičke operacije dobro zapljuvanom tintiblajkom, matematički stručnjak proglašava cjelokupni sastav muslimanke armade “Sviju skupa njihaka ima tveeeeesta i pedeset ijada”.

Istovremeno se održavaju komemoracije za žrtve Oluje u Donjem Lapcu, par km od Boričevca i u hramu sv. Nikolaja u Vukovaru. Tako, kada su prije hrvatske proslave podmireni svi drugi osim Radina jer ne smije pribrojiti Talijane koju su završili u fojbama, pošto su njih tamo pobacali partizani, onda možemo bez grižnje savjesti u Knin. Ako su se Srbi nakon svega još uvjek osjetili uskraćenima, poslati ćemo Pupovca na post-mortem, na obilježavanje progona Srba u Krušedolu pod Fruškom gorom, gdje će Vučić, Dodik i Irinej izbljuvati sve hrvatske zločine otkako su se odmetnuli od matičnog naroda, pa do Oluje.

Ako im ni to nije dovoljno, a znamo da nije, zadovoljštinu će trebati čekati nekoliko desetljeća dok zadnji maloljetni sudionik Oluje ne umre i cijela stvar ne završi u povijesnim knjigama koje nitko ne čita.

Vratimo se na Oluju.

Oluja je bila fantastična operacija koju zaista neke vojne akdemije po svijetu koriste kao primjer dobro pripremljene i izvedene vojne operacije. Problem oko Oluje u smislu njenih posljedica je u tome što Olujom Hrvatska nije KONAČNO oslobođena, i što to nije bila zadnja operacija, ili što zadnja operacija nije bile vojna nego diplomatska, kada je ostavljen komad istočnog hrvatskog teritorija procesu mirne reintegracije, kojim je izgubljeno pola onoga što je, ne teritorijalno ali definitivno politički, Olujom postignuto. Zato značajan podatak vezan uz Oluju, koji biva ignoriran a nikako ne bi smio biti, je da sve što je Domovinskim ratom postignuto, postignuto je na bojnom polju i svaki pedalj oslobođene zemlje, oslobodio je mali hrvatski vojnik s puškom u ruci a sve što je postignuto diplomatskim putem, velikim djelom je ostvareno s po Hrvatsku vrlo poraznim kompromisima na području Hrvatske i BiH, među kojima kao najznačajniji i s najtežim dugoročnim posljedicama, kojima još nismo vidjeli kraja, caruje mirna reintegracija.

Dapače, Hrvatima je i sama Oluja mogla biti uskraćena zahvaljujući hrvatskoj diplomaciji, koju je samo potpuni izostanak srpskog razuma, zamagljenog beskompromisnom megalomanijom, spriječio da ne prihvati plan Z4 i u Hrvatskoj ne ostane Republika Srpska Krajina, sa srpskom zastavom na kninskoj tvrđavi, kao što je u Bosni ostala Republika Srpska.

Osim ratničke superiornosti, gdje su se Hrvati iskazali kao vrsni ratnici, sposobni i s inteferiorim naoružanjem, s kroničnim nedostatkom profesionalnog kadra, brojčano i logistički u daleko podređenom položaju, izvojevati pobjedu, drugi najznačajniji faktor za hrvatsku pobjedu je zatucana, mitomanska, balkanska, bizantska, glupost srpskog političkog i vojnog vodstva upečenog u srpski politički etos, kao što je kompromitaštvo i sluganstvo upečeno u hrvatski. Stoljeća se mogu promijeniti, cijeli svijet može biti podvrgnut tolikim socijalnim i uljudbenim promjenama da ga protekla generacija ne može ni prepoznati, ali te armirane karakteristike ovih dvaju različitih naroda traju do današnjih dana, s jedne strane napr. srpkom nesposobnošću danas prihvatiti kosovsku realnost i hrvatskom sposobnošću jednim iza drugoga njedriti političke vođe kompromitaškog, negodbenjačkog, sporazumaškog, sluganskog i izdajničkog mentaliteta.

Zato je Oluja vrijedna slave hrvatskog ratnika i isključivo hrvatskog ratnika. Na žalost, njegov utjecaj je konačno eliminiran “sječom” generala 2000. godine a hrvatski je ratnik doveden na prosjački štap u šatoru punom hrvatskih invalida, ostavljenih na milost i nemilost okrutnih političara koji su snagu i vlast stekli baš time što Oluja nije bila završna operacija nego je to ostavljeno mirnoj reintegraciji hrvatskoga istoka gdje je svakim pedljom vraćenoga teritorija, istovremeno izgubljen i pedalj hrvatskoga ponosa, istine, pravde i konačno suvereniteta.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari