Pratite nas

Povijesnice

Pred zoru 27./28. prosinca poginuo je krilnik Jure Francetić

Objavljeno

na

Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj Otočca. (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. – Slunj, 28. prosinca 1942.) Pučku školu završava u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu. Studij prava na zagrebačkom sveučilištu upisuje 1931. i iste godine pristupa ustaškom pokretu. Zbog ustaške promidžbe je uhićen i izgnan iz Zagreba na pet godina.

Krilnik Jure Francetić je mučenički umro u Slunju, noću pred zoru 27./28. prosinca pa treba pisati datum njegova pokoja 28. prosinca 1942. godine, a ne 27. prosinca, kako se često pogrješno pisalo, piše Kamenjar.com

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Italiju. Naredne četiri godine provodi u Austriji, Italiji i Mađarskoj gdje polaže ustašku prisegu u logoru Borgotaro (Italija), dana 24. travnja 1933. Odlazi u Mađarsku kao neka vrsta pobočnika Vjekoslava Servatzyija koji je imenovan zapovjednikom logora Janka Pusti. Nakon atentat na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji. Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, vraća se iz Italije u Hrvatsku u studenome 1937. Uhićen je i prognan u rodno mjesto. Sljedeće godine dolazi u Zagreb namjeravajući nastaviti studij prava. Prekida ga poziv na služenje vojnog roka. U Nišu je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Potkraj 1940. u Zagrebu je uhićen zbog brzojavne čestitke što ju je u ime hrvatskih nacionalista uputio predsjedniku novoosnovane Slovačke Republike dr. Jozefu Tisu. Vraćaju ga u Otočac, a 12. siječnja 1941. bježi u Njemačku kako bi izbjegao uhićenje zbog promidžbenoga govora održana na novogodišnjoj đačkoj priredbi u Otočcu.

jure f

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu. Imenovan je ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu uspostavlja vlast i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja u čin satnika PTB-a. Sredinom rujna osniva i vodi Bojnu grupu Francetić poznatiju pod nazivom Crna Legija. Zimu 1941./42. provodi zapovijedajući postrojbom u borbama oko Sarajeva, u pothvatima na Ozren i Romaniju te Han Pijesak. Čin bojnika PTB-a dobiva 15. studenoga 1941., a dopukovnika PTB-a 6. ožujka 1942.

Potkraj ožujka, na čelu Crne legije, prodire u istočnu Bosnu i izbija na Drinu. Tim pothvatom je postao nacionalni junak, a 24. travnja odlikovan je Vojničkim redom željeznoga trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Potkraj svibnja boravi s I. bojnom Crne legije u Makarskoj i Vrgorcu, zatim odlazi u Mostar i zbog talijanskog pritiska vraća se u Sarajevo.

Promaknut je u čin pukovnika PTB-a 24. lipnja 1942. S dijelom Legije sudjeluje u borbama na Kozari, a sredinom srpnja prebacuje se u Donji Vakuf i uključuje u borbe za Bugojno. Nakon protjerivanja partizanskih brigada iz doline Vrbasa sudjeluje u pothvatu pukovnika Šimića prema Livnu i Tomislavgradu. Iz Kupresa odlazi 7. kolovoza radi selidbe ustaške bojne iz Foče u Imotski. Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Stipkoviću, jer je 25. kolovoza imenovan zapovjednikom stajaćih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.

Kao predstavnik Ustaške vojnice u pratnji poglavnika Ante Pavelića, posjetio je 24. rujna postrojbe hrvatske 369. pojačane pješačke pukovnije u Rusiji a dan prije bio je u izaslanstvu koje je posjetilo Adolfa Hitlera u Vinici. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji DINARA, a polovicom studenoga je na području Kalnika.

Letio je u Gospić 22. prosinca 1942. gdje je trebao preuzeti dužnost zapovjednika Operativnog područja Lika. Zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. U sukobu sa seoskom partizanskom stražom i seljacima teško je ranjen u glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti s ciljem da ga razmjene za veliki broj zarobljenih drugova. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović, ali Francetić nije preživio.

Umro je u slunjskoj bolnici (27?) 28. prosinca 1942.,. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943.

Posmrtno je, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost poglavnika Ante Pavelića s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, 8. travnja 1943., promaknut je u čin djelatnog ustaškog krilnika. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Grob pokojnika Jure Francetića i Mije Abičića je u selu Močile

Dakle, znade se za grob pokojnog krilnika Jure Francetića i pokojnog poručnika Mije Abičića. Zato ovo posebice ističem, da se ne piše kako se za grob ne zna.

Ponavljam: Zajednički grob pokojnog viteza, uzornog hrvatskog ustaše, suosnivača i zapovjednika legendarne Crne legije Jure Francetića i pokojnog domobranskog zastavnika, pilota Hrvatskog zrakoplovstva Mije Abičića je u bivšem selu Močila, u bezdani nedaleko močilarskog bunara. Nisu sami, nego dijele pokojničku sudbinu sa stotinama Hrvata, koje su bezumni i bezdušni srbskočetnički i srbskokomunistički zločinci poubijali samo zato jer su bili Hrvati i kao takvi djelovali hrvatski i borili se za slobodnu i nazavisnu državu Hrvatsku.

Autor ovih redaka kao član Komisije za utvrđvanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća za Županiju karlovačku imao je namjeru postaviti spomen-obilježje uz močilarski bunar na zatrpanu bezdanu, ali je to otežano jer je bivše selo Močile u sastavu Vojnog poligona HV “Eugen Kvaternik” u Slunju, bivši poligona od JA.

Umjesto toga, uz pomoć veterana slunjskih domobrana i ponekog preživjelog ustaše, postavio sam spomenobilježje vitezu Juri Francetiću u Slunju, na mjestu gdje je mrtav ležao Jure Francetić, ispred bolnice, sada kuće obitelji Modrušan.

To je bio obnovljeni spomenik od spomenika, kojeg su postavili slunjski domobrani 23. travnja 1943. na Jurjevo – imendan pokojnog Jure Francetića, a svečano ga je odkrio domobranski nadsatnik, Slunjanin Tomislav Peričić, uz nazočnost nekoliko tisuća Hrvata mjesta Slunja i okolice.  (Mr. sci Dragan Hazler)


Noć u bunkeru na Drini s Crnom Legijom

Francetić,_Boban_-_Zvornik
Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić, i Rafael Boban na starom mostu u Zvorniku.

” Opisat ću jedan događaj vezan uz naš odlazak iz Goražda i selidbe u Sarajevo…. Mi smo, dakle, malom uskotračnom željezničkom prugom krenuli prema sarajevu. Pošto su partizani,srušili sva tri mosta, nismo se mogli ukrcati na vlak u Goražde, nego smo morali pješke ili nekim prijevoznim sredstvom doći do Kopača….
Željeznička postaja Kopači, prema mome sudu,a od tada nisam nikada bio ondje,udaljena je možda pol kilometra od rijeke Drine. Mi smo se tada našli u žarištu borbe, jer su meci počeli fijukati nad vlakom i po vagonima.Zapovjediše nam da legnemo i mirujemo.

Kako se odmah pored željezničke stanice nalazio betonski USTAŠKI bunker, i to na dva-tri kata, USTAŠE su smjesta prihvatile borbu i odgovorile na paljbu, čak pojurile prema mjestu odakle su četnici pucali, kako bi došli bliže Drini i mogli bolje gađati. Nastala je velika pucnjava…. Kada je prestala,USTAŠE nam rekoše, da polako izađemo iz vagona i da idemo kud koji……. Vidjevši da nekoliko putnika ide prema bunkeru, i ja pođoh za njima. Našao sam se u prizemlju USTAŠKOG bunkera….

Ono što sam tada vidio u tom bunkeru na Drini ostat će moja trajna uspomena na USTAŠE.Kada je pucnjava bila najžešća,svi vojnici izađoše iz bunkera, svi osim dvojice ranjenih, i potrčaše prema Drini.
Dakle,nitko nije bježao od Drine, nije se skrivao, nego obratno,jurnuše prema Drini. Ostao sam zadivljen kako su radosno hrlili u borbu, vedro kao da idu u svatove. Jedan je mladi USTAŠA govorio: “Idemo se boriti za Hrvatsku do Drine!” Kad bi USTAŠE vidjele odakle četnici pucaju, odmah bi tamo jurišale.

Ja sam čučao kraj jednog ranjenog u bunkeru i dvaput pitao:” Čiko,hoćemo li bježati?”-misleći da bi četnici mogli prijeći Drinu i napasti bunker.
Ranjenik se nasmijao i rekao:” E,moj mali,iako ti je ime Ante, ti nikad ne bi mogao biti USTAŠA. USTAŠA nikad ne bježi! USTAŠA samo juriša i ide naprijed!”
Zastidio sam se i zbunio. Poslije sam se malo pribrao i odgovorio mu:”Znam,čiko,ali ja sam vidio kako Talijani bježe kad zapuca,kako četnici bježe, a ni partizani nisu baš previše žurili u borbu, pa sam mislio….!”
Odgovorio mi je:”Mali moj, zapamti, USTAŠA ne bježi! USTAŠA se bori i gine do posljednjeg metka, a ne bježi! Gdje su to USTAŠE bježale od četnika! Nosiš Poglavnikovo ime, a sramotiš Poglavnika!”

Anto Baković “Dječak s Drine” poglavlje 56.
Noć u bunkeru s Bobanovom Crnom Legijom /str.307,308/ Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari