Pratite nas

Povijesnice

Pred zoru 27./28. prosinca poginuo je krilnik Jure Francetić

Objavljeno

na

Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj Otočca. (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. – Slunj, 28. prosinca 1942.) Pučku školu završava u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu. Studij prava na zagrebačkom sveučilištu upisuje 1931. i iste godine pristupa ustaškom pokretu. Zbog ustaške promidžbe je uhićen i izgnan iz Zagreba na pet godina.

Krilnik Jure Francetić je mučenički umro u Slunju, noću pred zoru 27./28. prosinca pa treba pisati datum njegova pokoja 28. prosinca 1942. godine, a ne 27. prosinca, kako se često pogrješno pisalo.

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Italiju. Naredne četiri godine provodi u Austriji, Italiji i Mađarskoj gdje polaže ustašku prisegu u logoru Borgotaro (Italija), dana 24. travnja 1933. Odlazi u Mađarsku kao neka vrsta pobočnika Vjekoslava Servatzyija koji je imenovan zapovjednikom logora Janka Pusti. Nakon atentat na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji. Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, vraća se iz Italije u Hrvatsku u studenome 1937. Uhićen je i prognan u rodno mjesto. Sljedeće godine dolazi u Zagreb namjeravajući nastaviti studij prava. Prekida ga poziv na služenje vojnog roka. U Nišu je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Potkraj 1940. u Zagrebu je uhićen zbog brzojavne čestitke što ju je u ime hrvatskih nacionalista uputio predsjedniku novoosnovane Slovačke Republike dr. Jozefu Tisu. Vraćaju ga u Otočac, a 12. siječnja 1941. bježi u Njemačku kako bi izbjegao uhićenje zbog promidžbenoga govora održana na novogodišnjoj đačkoj priredbi u Otočcu.

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu. Imenovan je ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu uspostavlja vlast i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja u čin satnika PTB-a. Sredinom rujna osniva i vodi Bojnu grupu Francetić poznatiju pod nazivom Crna Legija. Zimu 1941./42. provodi zapovijedajući postrojbom u borbama oko Sarajeva, u pothvatima na Ozren i Romaniju te Han Pijesak. Čin bojnika PTB-a dobiva 15. studenoga 1941., a dopukovnika PTB-a 6. ožujka 1942.

Potkraj ožujka, na čelu Crne legije, prodire u istočnu Bosnu i izbija na Drinu. Tim pothvatom je postao nacionalni junak, a 24. travnja odlikovan je Vojničkim redom željeznoga trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Potkraj svibnja boravi s I. bojnom Crne legije u Makarskoj i Vrgorcu, zatim odlazi u Mostar i zbog talijanskog pritiska vraća se u Sarajevo.

Promaknut je u čin pukovnika PTB-a 24. lipnja 1942. S dijelom Legije sudjeluje u borbama na Kozari, a sredinom srpnja prebacuje se u Donji Vakuf i uključuje u borbe za Bugojno. Nakon protjerivanja partizanskih brigada iz doline Vrbasa sudjeluje u pothvatu pukovnika Šimića prema Livnu i Tomislavgradu. Iz Kupresa odlazi 7. kolovoza radi selidbe ustaške bojne iz Foče u Imotski. Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Stipkoviću, jer je 25. kolovoza imenovan zapovjednikom stajaćih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.

Kao predstavnik Ustaške vojnice u pratnji poglavnika Ante Pavelića, posjetio je 24. rujna postrojbe hrvatske 369. pojačane pješačke pukovnije u Rusiji a dan prije bio je u izaslanstvu koje je posjetilo Adolfa Hitlera u Vinici. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji DINARA, a polovicom studenoga je na području Kalnika.

Letio je u Gospić 22. prosinca 1942. gdje je trebao preuzeti dužnost zapovjednika Operativnog područja Lika. Zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. U sukobu sa seoskom partizanskom stražom i seljacima teško je ranjen u glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti s ciljem da ga razmjene za veliki broj zarobljenih drugova. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović, ali Francetić nije preživio.

Umro je u slunjskoj bolnici (27?) 28. prosinca 1942.,. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943.

Posmrtno je, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost poglavnika Ante Pavelića s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, 8. travnja 1943., promaknut je u čin djelatnog ustaškog krilnika. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Grob pokojnika Jure Francetića i Mije Abičića je u selu Močile

Dakle, znade se za grob pokojnog krilnika Jure Francetića i pokojnog poručnika Mije Abičića. Zato ovo posebice ističem, da se ne piše kako se za grob ne zna.

Ponavljam: Zajednički grob pokojnog krilnika, hrvatskog ustaše, suosnivača i zapovjednika legendarne Crne legije Jure Francetića i pokojnog domobranskog zastavnika, pilota Hrvatskog zrakoplovstva Mije Abičića je u bivšem selu Močila, u bezdani nedaleko močilarskog bunara. Nisu sami, nego dijele pokojničku sudbinu sa stotinama Hrvata, koje su bezumni i bezdušni srbskočetnički i srbskokomunistički zločinci poubijali samo zato jer su bili Hrvati i kao takvi djelovali hrvatski i borili se za slobodnu i nazavisnu državu Hrvatsku.

Autor ovih redaka kao član Komisije za utvrđvanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća za Županiju karlovačku imao je namjeru postaviti spomen-obilježje uz močilarski bunar na zatrpanu bezdanu, ali je to otežano jer je bivše selo Močile u sastavu Vojnog poligona HV “Eugen Kvaternik” u Slunju, bivši poligona od JA.

Umjesto toga, uz pomoć veterana slunjskih domobrana i ponekog preživjelog ustaše, postavio sam spomenobilježje vitezu Juri Francetiću u Slunju, na mjestu gdje je mrtav ležao Jure Francetić, ispred bolnice, sada kuće obitelji Modrušan.

To je bio obnovljeni spomenik od spomenika, kojeg su postavili slunjski domobrani 23. travnja 1943. na Jurjevo – imendan pokojnog Jure Francetića, a svečano ga je odkrio domobranski nadsatnik, Slunjanin Tomislav Peričić, uz nazočnost nekoliko tisuća Hrvata mjesta Slunja i okolice.  (Mr. sci Dragan Hazler)


Noć u bunkeru na Drini s Crnom Legijom

” Opisat ću jedan događaj vezan uz naš odlazak iz Goražda i selidbe u Sarajevo…. Mi smo, dakle, malom uskotračnom željezničkom prugom krenuli prema sarajevu. Pošto su partizani,srušili sva tri mosta, nismo se mogli ukrcati na vlak u Goražde, nego smo morali pješke ili nekim prijevoznim sredstvom doći do Kopača….

Željeznička postaja Kopači, prema mome sudu,a od tada nisam nikada bio ondje,udaljena je možda pol kilometra od rijeke Drine. Mi smo se tada našli u žarištu borbe, jer su meci počeli fijukati nad vlakom i po vagonima.Zapovjediše nam da legnemo i mirujemo.

Kako se odmah pored željezničke stanice nalazio betonski USTAŠKI bunker, i to na dva-tri kata, USTAŠE su smjesta prihvatile borbu i odgovorile na paljbu, čak pojurile prema mjestu odakle su četnici pucali, kako bi došli bliže Drini i mogli bolje gađati. Nastala je velika pucnjava…. Kada je prestala,USTAŠE nam rekoše, da polako izađemo iz vagona i da idemo kud koji……. Vidjevši da nekoliko putnika ide prema bunkeru, i ja pođoh za njima. Našao sam se u prizemlju USTAŠKOG bunkera….

Ono što sam tada vidio u tom bunkeru na Drini ostat će moja trajna uspomena na USTAŠE.Kada je pucnjava bila najžešća,svi vojnici izađoše iz bunkera, svi osim dvojice ranjenih, i potrčaše prema Drini.
Dakle,nitko nije bježao od Drine, nije se skrivao, nego obratno,jurnuše prema Drini. Ostao sam zadivljen kako su radosno hrlili u borbu, vedro kao da idu u svatove. Jedan je mladi USTAŠA govorio: “Idemo se boriti za Hrvatsku do Drine!” Kad bi USTAŠE vidjele odakle četnici pucaju, odmah bi tamo jurišale.

Ja sam čučao kraj jednog ranjenog u bunkeru i dvaput pitao:” Čiko,hoćemo li bježati?”-misleći da bi četnici mogli prijeći Drinu i napasti bunker.
Ranjenik se nasmijao i rekao:” E,moj mali,iako ti je ime Ante, ti nikad ne bi mogao biti USTAŠA. USTAŠA nikad ne bježi! USTAŠA samo juriša i ide naprijed!”

Zastidio sam se i zbunio. Poslije sam se malo pribrao i odgovorio mu:”Znam,čiko,ali ja sam vidio kako Talijani bježe kad zapuca,kako četnici bježe, a ni partizani nisu baš previše žurili u borbu, pa sam mislio….!”

Odgovorio mi je:”Mali moj, zapamti, USTAŠA ne bježi! USTAŠA se bori i gine do posljednjeg metka, a ne bježi! Gdje su to USTAŠE bježale od četnika! Nosiš Poglavnikovo ime, a sramotiš Poglavnika!”

Anto Baković “Dječak s Drine” poglavlje 56.

Noć u bunkeru s Bobanovom Crnom Legijom /str.307,308/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA

Objavljeno

na

Objavio

KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.
Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.
Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.
Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.
Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.
Slavna poljska filmska redateljica Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.
”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.
Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?
“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.
I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari