Pratite nas

Preda mnom moji Kukujevci

Objavljeno

na

Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj. I onu fotografiju koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. I sada ga vidim kao pobjednika. – Nema zaborava! Čujem kako mi dovikuje, a ja kao nekad bosonoga trčim svojim livadama. Berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove. Tražim izgubljeno. Zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva radost moga djetinjstva, sigurna da me čeka sve što sam tamo ostavila. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika. Pred kraj Drugoga svjetskog rata bila je minirana, a stanovništvo sela prepolovljeno. Mlađi muškarci ostali na ratištima, mjesto dobilo udovice i gladnu djecu.
Ljubica Kolarić-Dumić

ljubica

Slike zavičaja miješaju se s glasovima na radiju. Opet onaj književnik govori o svom viđenju hrvatskoga pravopisa. Ljutim se. Zašto o svemu kod nas baš on mora dati svoje mišljenje. Današnja radio emisija kao da je odabrana da mi pomogne otjerati novu bol. Gledam nevješt rukopis na komadiću papira na kojemu piše da se prodaje moja rodna kuća. Zamišljam što bih ja odgovorila novinaru i uključujem se u razgovor. Iz moje kuhinje, odakle me nitko ne čuje, to je veoma lako. Hrabro poričem sve što onaj sveprisutni književnik ustvrdi. Potom počnem analizirati pravilnost napisanih riječi na papiru, koji mi se počeo lijepiti za prste, a ono prodaje se toliko je naraslo da je ispunilo čitav vidik. Pred očima mi se iznenada zamaglilo. Glasovi s radija i iskrivljena slova na obavijesti o prodaji naše kuće, počeše se glasno rugati mojim mukama. Vidim oca kako izlazi iz dvorišta i ostavlja otključana vrata. Istjerali su starca iz njegove kuće i sada je prodaju. Je li im suvišna ili se ipak boje živjeti u njoj? Jesu li se uplašili pogleda moga oca na odlasku?

Čežnja za zavičajem vraća me u rodno mjesto. Preda mnom moji Kukujevci. Pravilno složene ulice, crkva, dvije škole, dva velika doma, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika i veterinara, zanatlijske radnje. Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u daljini beskonačna polja i Fruška Gora, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne zna otme li mu se pjesma ili vrisak u svakom izdisaju. A tko nije čuo jeku u planini, neka ode u vinograd na brijegu ili u dol među visoko drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem uzdiže k nebesima. Tako će se, sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla, dignuti do neslućenih visina kamo ne stiže ljudski jad i patnja.

Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem koji smo ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao sliku, koju stvara suza dok bol slama srce? Koje li sreće što otac ne može vidjeti onaj oglas o prodaji naše kuće. Prevrćem riječi kao zrnca krunice u molitvi. Korizma je. Uskoro će Uskrs. Možemo li se ponašati poput Isusa? Život bez opraštanja pretvara se u pakao. Postoji li veći pakao od onoga koji je proživio moj zavičaj? Molim za mojega oca, koji im za života nije oprostio. Do posljednjega daha bio je ljut i nesretan. Kuća na prodaju! Pogledam izgužvani papir. Ruka mi je vlažna. U glavi mi tutnji poput jake grmljavine.
Katolička crkva u Kukujevcima

crkva

Oprostiti! Oprostiti! Što bi otac učinio da su njemu umjesto meni donijeli vijest o prodaji kuće? Na što me sve nisu podsjetile ove riječi. U djetinjstvu sam zbog neznanja i straha stavljala aspirin na bolesni zub, a sada odgonetam pravilnost napisanih riječi pokušavajući otjerati njihov duboki i strašni smisao. Je li rukopis ispisan ili je tekst pisala ruka navikla na motiku i teške poslove? Kako bih bila sretna da samo ispravljam nečiji loše napisan tekst? No, na komadiću papira stajala je poput nakaze istina o našoj tragediji i ulijevala mi neizreciv strah. Hoću li ikada vidjeti naše dvorište, sjediti na kućnom pragu? Što je s mojim obećanjem? Vratit ću se, Zemljo…

Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista, a moglo bi pisati samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu umornim putnicima nude razne proizvode, vreće krumpira za zimnicu, raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je te godine dobro rodilo. Svašta čovjeku može zatrebati na putovanju. Znaju to ljudi dobro pa onako na suncu koje im prži mozak, dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju sve što imaju s nadom da će baš pred njih stati većina vozača, te onako žedni i umorni kupiti i ono što im ne će trebati. Može li itko na onom uzavrelom danu na iskrivljenim slovima, što je napisala nevična ruka, tražiti jezična pravila? Kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege, ona moja nesretna rodna kuća, podsjetila me na izvrnutu seljakovu muku, tamo na nekom kilometru autoputa, gdje ponižen i zgažen moli za žeđ onih, što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera, a kamoli patnju maloga čovjeka. A on bi od stida i umora najradije sve ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je žedan, uzme i tako riješi obojicu, svakoga svoje muke. Sebe žeđi, a njega, jadnika sa ceste njegove vječne patnje. Samo treba smanjiti brzinu.

Ne bi li baš to trebalo učiniti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja od ludosti i pakosti, bezosjećajnosti. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane, makar na trenutak. Da se okom pravde osvrne oko sebe. Možda bi u takvom času naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno stvara novu i sve jaču, radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez zaustavljanja do samouništenja. – Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je govorio otac, a ja ne
krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest o prodaji kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. Kuća i krumpiri. Rugam li se ja to onima, koji su se usudili napisati onaj oglas ili ih samo želim upitati kako se ne boje pravde. Ili sebe pokušavam uvjeriti da je sve samo varka, obična izmišljotina nekog šaljivdžije da će mi netko veoma brzo javiti pravu istinu i da ću uskoro opet smjeti doći kući. A zavaravanje mi danas dobro ide.

Oduvijek sam bila i ostala strašljivica. No u svojoj sobi i u svojoj osami, bez straha mogu odgovoriti onom novinaru s radija što ja mislim o hrvatskom pravopisu, čak mu i reći zašto oni, novinari, uvijek pitaju iste ljude. Nastavljam prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što treba biti sastavljeno, a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak, što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji važno isticati neku riječ, koja ide na prvo, a koja na drugo mjesto. Noge su mi nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka s ponudom naše kuće nepoznatu kupcu koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i umiranja, snova o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta, koji sanjaju o stvaranju, a ne o razaranju i odlascima. U mislima se ponovno vraćam ocu i majci. Kolika je bila vaša patnja? Jedna za drugom, sve tužnije slike, nižu mi se pred očima.
Unutrašnjost crkve u Kukujevcima nakon protjerivanja Hrvata

kukujevci-crkva_520x320

– Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići. I tada, poslije Drugog svjetskog rata uzeli su nam zemlju, jer je kulacima trebalo sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa su im pored djece ostavili i kuću. Iako su dobro znali da se bez zemlje ne može živjeti. No, imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš im još to treba. Uzeli bi nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi.

Bila sam malena i jako voljela kruh. Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema, onako nerazumna i gladna govorila sam, neka ona meni samo da, pa makar ga i nema. Dugo poslije ta moja dječja žalost zbog gladi prepričavala se kao anegdota. Može li se razveseliti ljudska tuga? Dugotrajnu i punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino gladna dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti.

Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kada je Srijemac prodavao kuću? To je ono što me grize, a kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu svejedno, ali uporno ponavljam. Imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak! Vratiti nekome nešto. Ono što je bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca su u svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi. Može li se kupiti rodna kuća? Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Jedino bi tako postao dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio kupnjom. Vrlo zanimljivo. I pravedno! Imenice i glagoli, njihova značenja, pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmiješalo u glavi, zapetljalo i zakompliciralo. I opet ne vidim rješenje kao ni za onu svoju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin nego otići zubaru. Kao za slamku i sada sam se uhvatila onoga što mi ne će izliječiti ranu, a noć je puna mraka. Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u fotografiju rodne kuće. Kome da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći me nitko ne će čuti pa mogu i vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok mi se ne zavrti u glavi.

– Željela bih kupiti očevu kuću! Kupiti očevu kuću! Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade dnevnicu koju bi meni poslali u grad za školovanje. Kolika je to žrtva i kakva ljubav bila? Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu. Misli mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. Koliko ću se puta upitati: – Zašto se to nama dogodilo? Komu su smetali Hrvati u Srijemu? Što smo mi to radili da nas se trebalo istjerati iz naših kuća?

Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću. Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja sam se u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. Imao je divne planove u mladosti. Napravit će svojoj djeci novu veliku kuću. Nabavio je sve potrebno za gradnju i radovao se. Onda je počeo rat iz kojega se vratio teško ranjen. Postoje li riječi koje bi mi pomogle da izliječim očeve rane? Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da nemam pravo na kuću u kojoj sam rođena. A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: – Ti se ni u što ne miješaj!

kuća
Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana? – Prestani zanovijetati o pisanju! Ljutim se na sebe. Moram skinuti ovaj kamen što me pritisnuo i postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li moći izgovoriti što želim i što je još važnije, hoće li me itko čuti? Hoću li ikad više otići kući? Koliko godina još mora proći da se usudim prijeći granicu? A tako bih otišla majci na grob. Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje više nije naše. Tko će mi otvoriti vrata? Kako ću pitati: – Mogu li kupiti ovu, vašu, našu, moju kuću?

– Moraš otići. Bit će ti lakše. Samo trebaš čvrsto odlučiti. Nagovaraju me godinama, ali korak ne će na onu stranu. Ne usuđujem se. Kukavica sam i bojim se susreta sa svime što sam tamo ostavila. Ni otac dok je bio živ nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću. Jedino je do kraja života bio ljut i nesretan. Strahovito nesretan. Ljutio se na one koji su ga staroga istjerali. Gledala sam starca kako plače i slušala kako proklinje. Kletve su strašne i vraćaju se kao jeka u planini. Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se ne moram bojati. Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu ga zaustaviti na mokroj zemlji. Ni ljetna prašina podignuta uvis, ni snježne oluje, nikada mu ne će zakloniti pogled na njive otetoga zavičaja. Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.

Ljubica Kolarić-Dumić, Hrvatske novine, Subotica

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

Pogledajte ove divne trenutke s prvog Hoda za život u povijesti grada Rijeke.

Objavljeno

na

Objavio

U središtu Rijeke jučer su se održala dva ‘hoda’. Prvi put u Rijeci održao se ‘Hod za život’, a kao odgovor na ovu inicijativu organiziran je “Hod za slobodu”. Prema policijskim izvještajima, na prvom skupu se okupilo oko 1500 ljudi, a na drugom oko 500.

Pogledajte snimke s oba skupa, a zaključke donesite sami:

U nastavku pogledajte protu prosvjed LJEVIČARA u gradu Rijeci, Krenuli su u isto vrijeme kada je krenuo i prvi Hod za život…..
Ako pogledate pažljivo video primjetiti će te jednu vrlo neugodnu stvar za njih … GDJE SU IM DJECA…?????? komentirala je jedna sudionica Hoda za Život.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati