Pratite nas

Preda mnom moji Kukujevci

Objavljeno

na

Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj. I onu fotografiju koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. I sada ga vidim kao pobjednika. – Nema zaborava! Čujem kako mi dovikuje, a ja kao nekad bosonoga trčim svojim livadama. Berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove. Tražim izgubljeno. Zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva radost moga djetinjstva, sigurna da me čeka sve što sam tamo ostavila. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika. Pred kraj Drugoga svjetskog rata bila je minirana, a stanovništvo sela prepolovljeno. Mlađi muškarci ostali na ratištima, mjesto dobilo udovice i gladnu djecu.
Ljubica Kolarić-Dumić

ljubica

Slike zavičaja miješaju se s glasovima na radiju. Opet onaj književnik govori o svom viđenju hrvatskoga pravopisa. Ljutim se. Zašto o svemu kod nas baš on mora dati svoje mišljenje. Današnja radio emisija kao da je odabrana da mi pomogne otjerati novu bol. Gledam nevješt rukopis na komadiću papira na kojemu piše da se prodaje moja rodna kuća. Zamišljam što bih ja odgovorila novinaru i uključujem se u razgovor. Iz moje kuhinje, odakle me nitko ne čuje, to je veoma lako. Hrabro poričem sve što onaj sveprisutni književnik ustvrdi. Potom počnem analizirati pravilnost napisanih riječi na papiru, koji mi se počeo lijepiti za prste, a ono prodaje se toliko je naraslo da je ispunilo čitav vidik. Pred očima mi se iznenada zamaglilo. Glasovi s radija i iskrivljena slova na obavijesti o prodaji naše kuće, počeše se glasno rugati mojim mukama. Vidim oca kako izlazi iz dvorišta i ostavlja otključana vrata. Istjerali su starca iz njegove kuće i sada je prodaju. Je li im suvišna ili se ipak boje živjeti u njoj? Jesu li se uplašili pogleda moga oca na odlasku?

Čežnja za zavičajem vraća me u rodno mjesto. Preda mnom moji Kukujevci. Pravilno složene ulice, crkva, dvije škole, dva velika doma, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika i veterinara, zanatlijske radnje. Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u daljini beskonačna polja i Fruška Gora, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne zna otme li mu se pjesma ili vrisak u svakom izdisaju. A tko nije čuo jeku u planini, neka ode u vinograd na brijegu ili u dol među visoko drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem uzdiže k nebesima. Tako će se, sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla, dignuti do neslućenih visina kamo ne stiže ljudski jad i patnja.

Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem koji smo ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao sliku, koju stvara suza dok bol slama srce? Koje li sreće što otac ne može vidjeti onaj oglas o prodaji naše kuće. Prevrćem riječi kao zrnca krunice u molitvi. Korizma je. Uskoro će Uskrs. Možemo li se ponašati poput Isusa? Život bez opraštanja pretvara se u pakao. Postoji li veći pakao od onoga koji je proživio moj zavičaj? Molim za mojega oca, koji im za života nije oprostio. Do posljednjega daha bio je ljut i nesretan. Kuća na prodaju! Pogledam izgužvani papir. Ruka mi je vlažna. U glavi mi tutnji poput jake grmljavine.
Katolička crkva u Kukujevcima

crkva

Oprostiti! Oprostiti! Što bi otac učinio da su njemu umjesto meni donijeli vijest o prodaji kuće? Na što me sve nisu podsjetile ove riječi. U djetinjstvu sam zbog neznanja i straha stavljala aspirin na bolesni zub, a sada odgonetam pravilnost napisanih riječi pokušavajući otjerati njihov duboki i strašni smisao. Je li rukopis ispisan ili je tekst pisala ruka navikla na motiku i teške poslove? Kako bih bila sretna da samo ispravljam nečiji loše napisan tekst? No, na komadiću papira stajala je poput nakaze istina o našoj tragediji i ulijevala mi neizreciv strah. Hoću li ikada vidjeti naše dvorište, sjediti na kućnom pragu? Što je s mojim obećanjem? Vratit ću se, Zemljo…

Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista, a moglo bi pisati samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu umornim putnicima nude razne proizvode, vreće krumpira za zimnicu, raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je te godine dobro rodilo. Svašta čovjeku može zatrebati na putovanju. Znaju to ljudi dobro pa onako na suncu koje im prži mozak, dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju sve što imaju s nadom da će baš pred njih stati većina vozača, te onako žedni i umorni kupiti i ono što im ne će trebati. Može li itko na onom uzavrelom danu na iskrivljenim slovima, što je napisala nevična ruka, tražiti jezična pravila? Kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege, ona moja nesretna rodna kuća, podsjetila me na izvrnutu seljakovu muku, tamo na nekom kilometru autoputa, gdje ponižen i zgažen moli za žeđ onih, što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera, a kamoli patnju maloga čovjeka. A on bi od stida i umora najradije sve ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je žedan, uzme i tako riješi obojicu, svakoga svoje muke. Sebe žeđi, a njega, jadnika sa ceste njegove vječne patnje. Samo treba smanjiti brzinu.

Ne bi li baš to trebalo učiniti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja od ludosti i pakosti, bezosjećajnosti. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane, makar na trenutak. Da se okom pravde osvrne oko sebe. Možda bi u takvom času naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno stvara novu i sve jaču, radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez zaustavljanja do samouništenja. – Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je govorio otac, a ja ne
krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest o prodaji kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. Kuća i krumpiri. Rugam li se ja to onima, koji su se usudili napisati onaj oglas ili ih samo želim upitati kako se ne boje pravde. Ili sebe pokušavam uvjeriti da je sve samo varka, obična izmišljotina nekog šaljivdžije da će mi netko veoma brzo javiti pravu istinu i da ću uskoro opet smjeti doći kući. A zavaravanje mi danas dobro ide.

Oduvijek sam bila i ostala strašljivica. No u svojoj sobi i u svojoj osami, bez straha mogu odgovoriti onom novinaru s radija što ja mislim o hrvatskom pravopisu, čak mu i reći zašto oni, novinari, uvijek pitaju iste ljude. Nastavljam prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što treba biti sastavljeno, a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak, što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji važno isticati neku riječ, koja ide na prvo, a koja na drugo mjesto. Noge su mi nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka s ponudom naše kuće nepoznatu kupcu koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i umiranja, snova o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta, koji sanjaju o stvaranju, a ne o razaranju i odlascima. U mislima se ponovno vraćam ocu i majci. Kolika je bila vaša patnja? Jedna za drugom, sve tužnije slike, nižu mi se pred očima.
Unutrašnjost crkve u Kukujevcima nakon protjerivanja Hrvata

kukujevci-crkva_520x320

– Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići. I tada, poslije Drugog svjetskog rata uzeli su nam zemlju, jer je kulacima trebalo sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa su im pored djece ostavili i kuću. Iako su dobro znali da se bez zemlje ne može živjeti. No, imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš im još to treba. Uzeli bi nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi.

Bila sam malena i jako voljela kruh. Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema, onako nerazumna i gladna govorila sam, neka ona meni samo da, pa makar ga i nema. Dugo poslije ta moja dječja žalost zbog gladi prepričavala se kao anegdota. Može li se razveseliti ljudska tuga? Dugotrajnu i punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino gladna dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti.

Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kada je Srijemac prodavao kuću? To je ono što me grize, a kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu svejedno, ali uporno ponavljam. Imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak! Vratiti nekome nešto. Ono što je bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca su u svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi. Može li se kupiti rodna kuća? Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Jedino bi tako postao dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio kupnjom. Vrlo zanimljivo. I pravedno! Imenice i glagoli, njihova značenja, pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmiješalo u glavi, zapetljalo i zakompliciralo. I opet ne vidim rješenje kao ni za onu svoju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin nego otići zubaru. Kao za slamku i sada sam se uhvatila onoga što mi ne će izliječiti ranu, a noć je puna mraka. Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u fotografiju rodne kuće. Kome da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći me nitko ne će čuti pa mogu i vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok mi se ne zavrti u glavi.

– Željela bih kupiti očevu kuću! Kupiti očevu kuću! Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade dnevnicu koju bi meni poslali u grad za školovanje. Kolika je to žrtva i kakva ljubav bila? Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu. Misli mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. Koliko ću se puta upitati: – Zašto se to nama dogodilo? Komu su smetali Hrvati u Srijemu? Što smo mi to radili da nas se trebalo istjerati iz naših kuća?

Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću. Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja sam se u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. Imao je divne planove u mladosti. Napravit će svojoj djeci novu veliku kuću. Nabavio je sve potrebno za gradnju i radovao se. Onda je počeo rat iz kojega se vratio teško ranjen. Postoje li riječi koje bi mi pomogle da izliječim očeve rane? Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da nemam pravo na kuću u kojoj sam rođena. A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: – Ti se ni u što ne miješaj!

kuća
Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana? – Prestani zanovijetati o pisanju! Ljutim se na sebe. Moram skinuti ovaj kamen što me pritisnuo i postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li moći izgovoriti što želim i što je još važnije, hoće li me itko čuti? Hoću li ikad više otići kući? Koliko godina još mora proći da se usudim prijeći granicu? A tako bih otišla majci na grob. Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje više nije naše. Tko će mi otvoriti vrata? Kako ću pitati: – Mogu li kupiti ovu, vašu, našu, moju kuću?

– Moraš otići. Bit će ti lakše. Samo trebaš čvrsto odlučiti. Nagovaraju me godinama, ali korak ne će na onu stranu. Ne usuđujem se. Kukavica sam i bojim se susreta sa svime što sam tamo ostavila. Ni otac dok je bio živ nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću. Jedino je do kraja života bio ljut i nesretan. Strahovito nesretan. Ljutio se na one koji su ga staroga istjerali. Gledala sam starca kako plače i slušala kako proklinje. Kletve su strašne i vraćaju se kao jeka u planini. Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se ne moram bojati. Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu ga zaustaviti na mokroj zemlji. Ni ljetna prašina podignuta uvis, ni snježne oluje, nikada mu ne će zakloniti pogled na njive otetoga zavičaja. Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.

Ljubica Kolarić-Dumić, Hrvatske novine, Subotica

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo uprave uputilo je u javnu raspravu prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma. Prema dostupnim informacijama glavne novine u zakonu odnose se na način financiranja referendumskih inicijativa te na rokove u kojima je dozvoljeno prikupljati potpise za raspisivanje pojedinih referenduma.

Prema riječima Arsena Bauka iz SDP-a radi se o SDP-ovom prijedlogu zakona koji je bio u pripremi pred kraj mandata Kukuriku vlade, a u saborsku proceduru nije došao samo zato što je u međuvremenu SDP izgubio vlast. Sadašnja postava u Ministarstvu uprave očito je odlučila nastaviti tamo gdje je SDP stao pa će tako oporbeni SDP u Saboru, prema najavama iz njihova kluba, dignuti obje ruke za spomenuti prijedlog zakona. Kako i ne bi kada je prijedlog njihovih ruku dijelo? Piše Željko Primorac/Hrsvijet

No, prisjetimo se okolnosti u kojima je nastajao spomenuti, SDP-ov, prijedlog Zakona o referendumu. SDP je nakon izbora Ive Josipovića za predsjednika i pobjede Kukuriku koalicije na izborima imao apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Toliko su se politički osilili da su počeli iz temelja mjenjati sve što nisu uspjeli za vrijeme Račanove vlade. Promjenjeni su nazivi ministarstva, ukinuto pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburškom komemoracijom, ukinuto je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, a počelo se naveliko pričati o korijenima Domovinskog rata u NOB-u i partizanima. Pored toga Milanovićeva vlada pripremala je paket „gospodarskih mjera“ koje su se trebale svesti na potpunu privatizaciju cestarskog i energetskog sektora. U tim okolnostima nezaustavljivog juriša na sve vrijednosti Domovinskog rata, ali i na ostatke ostataka gospodarskog potencijala zemlje jedini instrument kojim se moglo suprostaviti SDP-ovoj rekonkvisti bio je referendum. Prvi značajniji poraz SDP-a i njegovog ideološkog ludila dogodio se na referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Kada je još jedna referendumska inicijativa prikupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma protiv privatizacije cestarskog sektora u SDP-u se upalio alarm. Hitno je trebalo zakonski ograničiti – samovolju naroda. Međutim, kola su već bila krenula nizbrdo, bližili su se izbori, a Baukov prijedlog pričekati će u ladicama HDZ-ova ministra kojemu se učinio interesantan.

Problem je samo što su u cijeloj ovoj priči upravo HDZ-ova infrastrukura i birači, pored Crkve, najzaslužniji za uspjeh i jedne i druge referendumske inicijative. Pa zašto onda HDZ danas pila granu na kojoj sjedi i oduzima sebi jedno efikasno oružje za političku borbu kada, jednoga dana, više ne bude na vlasti. Prema prijedlogu spomenutog zakona znatno se postrožuju pravila za financiranje referendumskih inicijativa, te će se znatno strože kontrolirati sami proces prikupljanja potpisa. Ispada kako HDZ danas sam zauzdava referendumski pokret na krilima kojeg je došao na vlast. Koliko je ta politika mudra pokazat će vrijeme.

Teško se oteti dojmu kako HDZ nastavlja točno tamo gdje je SDP stao te kako je navedeni zakon usmjeren protiv konzervativnog katoličkog pokreta koji je postao dominantan u sektoru građanskog aktivizma. Do sada je dominaciju u sektoru civilnog društva i građanskog aktivizma imao skup lijevih i liberalnih udruga okupljenih oko GONG-a, Documente, Baba, Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne studije. No, bez ustezanja možemo kazati kako je ovaj spektar civilnih udruga bio i rezervna vojska SDP-a koji je djelovao tamo gdje, formalno, politika nije mogla i smjela djelovati. Nedavna aktivacija Dragana Zelića, dugogodišnjeg direktora GONG-a, kao izvršnog tajnika SDP-a najbolje oslikava povezanost SDP-a sa navedenim spektrom „civilnih udruga“.

Međutim, iz samo jednog razloga ovaj zakon neće pogoditi GONG, Documentu, Babe, Kuću ljudskih prava i Centar za mirovne studije. Jednostavno, unatoč silnim milijunima kuna koje dobivaju iz inozemstva i iz državnog proračuna oni nisu sposobni organizirati bilo kakvu referendumsku inicijativu ili pokret. Preživljavaju, odnosno, parazitiraju samo zahvaljujući uskoj koordinaciji sa medijima i silnim milijunima donacija od inozemnih vlada, državnog proračuna RH i inozemnih financijera koji zagovaraju globalističku viziju svijeta bez nacija i granica.

Jedna od glavnih novina novog zakona o referendumu kaže kako se zabranjuje financiranje referenduma od strane stranih vlada, pravnih osoba, državnih poduzeća, vjerskih zajednica i anonimnih donatora. Odlično! Pretpostavljam kako se ovime želi spriječiti direktno strano uplitanje u domaća politička pitanja. Međutim, nije li licemjerno na ovaj način zaustvljati financiranje konzervativnih katoličkih pokreta, a u isto vrijeme ostavljati mogućnost da se lijevi spektar civilnog sektora finjancira direktno s računa stranih veleposlanstva, vlada i globalističkih pokreta? Nadam se kako će HDZ-ovi saborski zastupnici pa i sam ministar Kuščević uvidjeti koliku štetu čine novim, za sada samo prijedlogom zakona, te kako će uvidjeti kako je Arsen Bauk zakon pisao protiv desnog konzervativnog pokreta. Istog onog koji ih je doveo na vlast!

Željko Primorac/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Stići će vas naša pjesma i u Srbiji’

Objavljeno

na

Objavio

Topli val odnio me je na sjever Mađarske, a vražji stari automobil umalo da me nije odveo do rijeke Stiks. Ipak samo do Dunava, uzvodno od Budimpešte kroz koju se teško probiti od silnoga prometa, ali to je valjda jedini put prema Višegradu i Ostrogonu koji su mi cilj. Nakon zadnjih predgrađa Pešte loša cesta vijuga uz obalu Dunava gdje se nižu kupališta i sunčališta za one Mađare koji nisu na hrvatskoj obali ili na Balatonu, tako sve do Višegrada koji nema ćupriju ali tu su ostatci kraljevskoga dvora i utvrde na brdu.

Mađarski je Višegrad bio ugarska prijestolnica u kojoj je još povremeno boravila Elizabeta Kotromanić, udovica Ludovika Anžuvinca, ubijena u Novigradu na jadranskoj obali, premda je uglavnom boravila i u Budimu gdje je dala smaknuti Karla Dračkog da osigura prijestolje kćeri Mariji – Dračkog je zveknuo topuzom neki Frank ali napuljski pretendent nije odmah umro, prevezen je u Višegrad i ondje izdahnuo nakon nekoliko dana. Elizabetin zet Žigmund Luksemburški nije volio Višegrad, više mu se sviđao Budim i ondje se osjećao sigurnim, kraljica Marija izbavljena iz novigradske kule ubrzo je umrla, Žigmund se oženio Barbarom Celjskom, budućom Crnom kraljicom i alkemičarkom od formata.

No, što me je tjeralo da na plus četrdeset šest bauljam sjeverom Mađarske? Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Ni Višegradu gdje se čuvala kruna sv. Stjepana, ni Budimu ne pripada prvenstvo, nego Ostrogonu, kako Hrvati nazivaju Esztergom, donekle ipak jezično bliže nego potpuno kroatizirani Stolni Biograd, mađarski Szekesfehervar. Kada uz Dunav prođete četrdesetak kilometara do Višegrada, još vas malo puta dijeli od Ostrogona smještenog strateški vrlo pametno ondje gdje Dunav naglo mijena smjer, udara o nevisoka ali stamena brda i počinje teći prema jugu. I tako do Vukovara. Ta nagla promjena pravca, taj zavoj, okuka, bug, obgrljuje Ostrogon te se čini da je grad na otoku. Malo je toga ostalo iz doba koje me zanima,iz vremena kada je tu stolovao ugarski primas Ivan od Kaniže. Bedemi, dvorac i stara katedrala razarani su u raznim razdobljima, a sada dominira klasicistička bazilika, proporcija koje bi htjele konkurirati sv. Petru u Rimu.

Turci su tu bili stotinu i pedeset godina, a ni od njih nije gotovo ništa ostalo. To jest – u Ankari se može vidjeti kako je Ostrogon izgledao u njihovo doba. Novi turski sultan Erdogan dao je 2015. izgraditi repliku grada Estrogon Kalesi (tako se zove i kulturni centar),a kako Dunav nije uspio privesti do Ankare, replika je građena na jezeru, da ipak bude vode. Izvorni Estrogon podignuo je princ Geza , tu je rođen,kršten i okrunjen prvi ugarski kralj poslije proglašen svetim, Stjepan, a krunidba je bila obavljena na Božić okrugle 1ooo. godine, za koju je najavljivan smak svijeta. Tisuću godina je ostrogonski nadbiskup primas Crkve u Mađara i njegov je dvor isprva bio odmah uz kraljevski, sve dok se kraljevi nisu spustili prema Višegradu i zatim Budimu – onaj nama tako poznati Bela IV. odlučio se raskošno razvijati Budim, a glavar mađarske Crkve ostao je u Ostrogonu.

Ostatci iz srednjega vijeka i renesanse utjelovljeni su u rečenu grandioznu baziliku iz 19. stoljeća. Ostorogonski nadbiskup pobjegao je pred Turcima polovicom 16. stoljeća, a vratio se (ne isti , ha!) tek 1820.,podugo poslije kršćanske rekonkviste jer su tu Habzburzi držali posadu i topove. Slava Ostorogona nikada se više nije vratila, a bazilika visoka stotinu metara dugo se gradila, jednom i još nedovršena otvorila vrata uz skladbu Franza Liszta pisanu za tu priliku. Arhitekti su dobro zarađivali, možda i previše, pa je jedan ubijen i okraden (Johann Pack). Bazilika je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, čija je apoteoza prikazana na ogromnoj slici iznad glavnoga oltara (autor Michelangelo Grigoletti) i sv. Adalbertu, onom koji je okrunio Stjepana, a sada se veliki bijeli njihov zajednički spomenik izdiže na bedemu iznad Dunava. Vrlo svijetla građevina, bazilika je trebala dobiti i veliki trg s kolonadama i zgradama nalik rimskoj, ali projekt nije dovršen, i bolje da nije. Tu je, u Ostrogonu umro 1521. Toma Bakač, sin kolara iz Erdöda i rodonačelnik obitelji koja se dokotrljala u Hrvatsku,a i sam je bio neko vrijeme glava Zagrebačke biskupije. Kardinal, ozbiljni kandidat za papu. Njegov istoimeni rođak, hrvatski ban, kardinal Toma Bakač zapamćen je po bitki kod Siska. No, vidim usred bazilike na zidu i lik Petra Pazmanyja, onog ostrogonskog nadbiskupa koji nije imao sreću stolovati u Ostrogonu, nego u Trnavi i Bratislavi, pisao sam o njemu u romanu „ Samo sreća, ništa drugo“, primas koji je Jurja Zrinskog – oca Nikole i Petra – priveo (vratio) u krilo katoličke vjere. Pokopan je u katedrali sv. Martina u Bratislavi, grob se zagubio, a kada je pronađen ustanovilo se da je tijelo kardinala neraspadnuto. Neobično i teško shvatljivo, za razliku od Trenka u Brnu čija je mumificiranost objašnjiva strujanjima u podzemlju kapucinskoga samostana.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Glede slavnih ljudi čija je sudbina djelomično vezana uz Ostorogon: u jednom pokušaju oslobađanja grada svršetkom 16. stoljeća, poginuo je lirski i erotski mađarski Orfej Balint Balassi, a kada je godinu poslije kršćanska vojska uspješno (nakratko) osvojila Ostrogon, u njezinim je redovima bio časnik po imenu Claudio Monteverdi. Da, ako vas Balassijeva kob podsjeća na Jurja Križanića i njegovu smrt pod zidinama Beča, točno ste razmišljali.

Najljepši je pogled na Ostrogon iz – Slovačke. Povijesno se ta nama Hrvatima prisna zemlja nazivala Gornjom Mađarskom. Sada je, znači, Ostrogon pogranični grad a do Slovačke preko Dunava vodi most Marije Valerije, vrlo dug i impozantan, rušen u ratovima, pa obnavljan. Vruće je i u Slovačkoj. Ne vidim velik promet Dunavom, niti silna rijeka odiše svježinom.

U Hrvatskoj ništa novo

Nepouzdani stari auto posve je poludio od vrućine i napokon krepao, na sreću nadomak Zagrebu. U Horvatorszagu ništa novo, nogometna je groznica zaliječena i sve se okrenulo turizmu na moru i kopnu, čini se da cijela sezona pokazuje znake slabljenja iliti stagnacije što je i dobro i loše, dosegnuli smo vrhunac valjda i samo se ne smijemo strovaliti. Festivali idu prema kraju, Špancirfest je zadnja točka ljetnoga vremena, pjevači odasvud lutaju Hrvatskom (imaju li radne dozvole?), Bajaga kobajagi nije baba Jaga i ne dokazuje se da je bio prateći vokal nekim mindžušama na kninskoj tvrđavi u vrijeme agresije, turistice padaju s kruzera, krijumčari voze ljude po cestama, turisti se pentraju po stijenama i zovu Gorsku službu spašavanja, najbolju službu u Hrvatskoj, ali koju država blago ignorira, riječka pročelnica za sportsku kulturu, fiskulturu, vozi pijana i izaziva nesreće a ljudi se pitaju kako takva osoba može biti fiskulturnica i uopće u bilo kakvoj kulturi, zaboravljajući da smo i na državnoj razini imali kulturu s mnogo promila u doba kada sam ja morao trijezno priopćiti saborskom odboru za ljudska prava da me se šikanira a predsjednik odbora je bio Furio Radin. Što me podsjeća na stanje u Istri kojoj turizam dobro ide, ali sve drugo puno manje a ulje na vatru dolio je Uljanik koji otkriva sve vrline istarskih političkih feudalaca koji u autonomaškom zanosu zaziru od Zagreba sve dok ne dođu u bananu, vrlo kontroverzni Končar vidi da ima posla s lajbekima u Puli ali i Zagrebu, s adresom u Londonu (gdje je i šef Agrokora) zgrće u rukama brodogradilišta i tankere u za sada neprozirnoj igri koja će loše završiti, a javljaju se i novi hohštapleri s vrećama novaca u koje ne daju zaviriti. Popušit će hrvatski proračun, cijene cigareta odletjet će u nebo. Istarskim orjunašima i talijanašima koji vuku za nos pošteni hrvatski narod u Istri, preostat će još samo da određuju tko smije pjevati u Areni, dok Marku Perkoviću Thompsonu preostaje valjda da pjeva u Srbiji i malo prilagodi one stihove u „stići će vas naša pjesma i u Srbiji“.

No, da se samo na časak vratim u Mađarsku, u Ostrogon. Nije Ostrogon samo relikvija, ondje su došli i Japanci s automobilskom industrijom, a turizam će pojačati – Hernadi. Dok ga Hrvatska traži, taj gospodin podiže hotel u Ostorogonu, kojemu doista trebaju bolji hoteli. Također, nekako u isto vrijeme kada i ja, u Mađarskoj je bio Steve Bannon, s kojim dijelim slične poglede glede globalizacije, masonerije i biciklizma.

Kolovoz ide prema svršetku, vrlo polako i sparno, gotovi su digitalni udžbenici. Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) „Druže Tito mi ti se kunemo.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari