Pratite nas

Preda mnom moji Kukujevci

Objavljeno

na

Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj. I onu fotografiju koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. I sada ga vidim kao pobjednika. – Nema zaborava! Čujem kako mi dovikuje, a ja kao nekad bosonoga trčim svojim livadama. Berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove. Tražim izgubljeno. Zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva radost moga djetinjstva, sigurna da me čeka sve što sam tamo ostavila. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika. Pred kraj Drugoga svjetskog rata bila je minirana, a stanovništvo sela prepolovljeno. Mlađi muškarci ostali na ratištima, mjesto dobilo udovice i gladnu djecu.
Ljubica Kolarić-Dumić

ljubica

Slike zavičaja miješaju se s glasovima na radiju. Opet onaj književnik govori o svom viđenju hrvatskoga pravopisa. Ljutim se. Zašto o svemu kod nas baš on mora dati svoje mišljenje. Današnja radio emisija kao da je odabrana da mi pomogne otjerati novu bol. Gledam nevješt rukopis na komadiću papira na kojemu piše da se prodaje moja rodna kuća. Zamišljam što bih ja odgovorila novinaru i uključujem se u razgovor. Iz moje kuhinje, odakle me nitko ne čuje, to je veoma lako. Hrabro poričem sve što onaj sveprisutni književnik ustvrdi. Potom počnem analizirati pravilnost napisanih riječi na papiru, koji mi se počeo lijepiti za prste, a ono prodaje se toliko je naraslo da je ispunilo čitav vidik. Pred očima mi se iznenada zamaglilo. Glasovi s radija i iskrivljena slova na obavijesti o prodaji naše kuće, počeše se glasno rugati mojim mukama. Vidim oca kako izlazi iz dvorišta i ostavlja otključana vrata. Istjerali su starca iz njegove kuće i sada je prodaju. Je li im suvišna ili se ipak boje živjeti u njoj? Jesu li se uplašili pogleda moga oca na odlasku?

Čežnja za zavičajem vraća me u rodno mjesto. Preda mnom moji Kukujevci. Pravilno složene ulice, crkva, dvije škole, dva velika doma, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika i veterinara, zanatlijske radnje. Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u daljini beskonačna polja i Fruška Gora, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne zna otme li mu se pjesma ili vrisak u svakom izdisaju. A tko nije čuo jeku u planini, neka ode u vinograd na brijegu ili u dol među visoko drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem uzdiže k nebesima. Tako će se, sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla, dignuti do neslućenih visina kamo ne stiže ljudski jad i patnja.

Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem koji smo ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao sliku, koju stvara suza dok bol slama srce? Koje li sreće što otac ne može vidjeti onaj oglas o prodaji naše kuće. Prevrćem riječi kao zrnca krunice u molitvi. Korizma je. Uskoro će Uskrs. Možemo li se ponašati poput Isusa? Život bez opraštanja pretvara se u pakao. Postoji li veći pakao od onoga koji je proživio moj zavičaj? Molim za mojega oca, koji im za života nije oprostio. Do posljednjega daha bio je ljut i nesretan. Kuća na prodaju! Pogledam izgužvani papir. Ruka mi je vlažna. U glavi mi tutnji poput jake grmljavine.
Katolička crkva u Kukujevcima

crkva

Oprostiti! Oprostiti! Što bi otac učinio da su njemu umjesto meni donijeli vijest o prodaji kuće? Na što me sve nisu podsjetile ove riječi. U djetinjstvu sam zbog neznanja i straha stavljala aspirin na bolesni zub, a sada odgonetam pravilnost napisanih riječi pokušavajući otjerati njihov duboki i strašni smisao. Je li rukopis ispisan ili je tekst pisala ruka navikla na motiku i teške poslove? Kako bih bila sretna da samo ispravljam nečiji loše napisan tekst? No, na komadiću papira stajala je poput nakaze istina o našoj tragediji i ulijevala mi neizreciv strah. Hoću li ikada vidjeti naše dvorište, sjediti na kućnom pragu? Što je s mojim obećanjem? Vratit ću se, Zemljo…

Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista, a moglo bi pisati samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu umornim putnicima nude razne proizvode, vreće krumpira za zimnicu, raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je te godine dobro rodilo. Svašta čovjeku može zatrebati na putovanju. Znaju to ljudi dobro pa onako na suncu koje im prži mozak, dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju sve što imaju s nadom da će baš pred njih stati većina vozača, te onako žedni i umorni kupiti i ono što im ne će trebati. Može li itko na onom uzavrelom danu na iskrivljenim slovima, što je napisala nevična ruka, tražiti jezična pravila? Kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege, ona moja nesretna rodna kuća, podsjetila me na izvrnutu seljakovu muku, tamo na nekom kilometru autoputa, gdje ponižen i zgažen moli za žeđ onih, što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera, a kamoli patnju maloga čovjeka. A on bi od stida i umora najradije sve ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je žedan, uzme i tako riješi obojicu, svakoga svoje muke. Sebe žeđi, a njega, jadnika sa ceste njegove vječne patnje. Samo treba smanjiti brzinu.

Ne bi li baš to trebalo učiniti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja od ludosti i pakosti, bezosjećajnosti. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane, makar na trenutak. Da se okom pravde osvrne oko sebe. Možda bi u takvom času naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno stvara novu i sve jaču, radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez zaustavljanja do samouništenja. – Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je govorio otac, a ja ne
krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest o prodaji kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. Kuća i krumpiri. Rugam li se ja to onima, koji su se usudili napisati onaj oglas ili ih samo želim upitati kako se ne boje pravde. Ili sebe pokušavam uvjeriti da je sve samo varka, obična izmišljotina nekog šaljivdžije da će mi netko veoma brzo javiti pravu istinu i da ću uskoro opet smjeti doći kući. A zavaravanje mi danas dobro ide.

Oduvijek sam bila i ostala strašljivica. No u svojoj sobi i u svojoj osami, bez straha mogu odgovoriti onom novinaru s radija što ja mislim o hrvatskom pravopisu, čak mu i reći zašto oni, novinari, uvijek pitaju iste ljude. Nastavljam prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što treba biti sastavljeno, a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak, što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji važno isticati neku riječ, koja ide na prvo, a koja na drugo mjesto. Noge su mi nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka s ponudom naše kuće nepoznatu kupcu koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i umiranja, snova o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta, koji sanjaju o stvaranju, a ne o razaranju i odlascima. U mislima se ponovno vraćam ocu i majci. Kolika je bila vaša patnja? Jedna za drugom, sve tužnije slike, nižu mi se pred očima.
Unutrašnjost crkve u Kukujevcima nakon protjerivanja Hrvata

kukujevci-crkva_520x320

– Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići. I tada, poslije Drugog svjetskog rata uzeli su nam zemlju, jer je kulacima trebalo sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa su im pored djece ostavili i kuću. Iako su dobro znali da se bez zemlje ne može živjeti. No, imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš im još to treba. Uzeli bi nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi.

Bila sam malena i jako voljela kruh. Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema, onako nerazumna i gladna govorila sam, neka ona meni samo da, pa makar ga i nema. Dugo poslije ta moja dječja žalost zbog gladi prepričavala se kao anegdota. Može li se razveseliti ljudska tuga? Dugotrajnu i punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino gladna dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti.

Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kada je Srijemac prodavao kuću? To je ono što me grize, a kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu svejedno, ali uporno ponavljam. Imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak! Vratiti nekome nešto. Ono što je bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca su u svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi. Može li se kupiti rodna kuća? Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Jedino bi tako postao dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio kupnjom. Vrlo zanimljivo. I pravedno! Imenice i glagoli, njihova značenja, pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmiješalo u glavi, zapetljalo i zakompliciralo. I opet ne vidim rješenje kao ni za onu svoju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin nego otići zubaru. Kao za slamku i sada sam se uhvatila onoga što mi ne će izliječiti ranu, a noć je puna mraka. Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u fotografiju rodne kuće. Kome da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći me nitko ne će čuti pa mogu i vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok mi se ne zavrti u glavi.

– Željela bih kupiti očevu kuću! Kupiti očevu kuću! Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade dnevnicu koju bi meni poslali u grad za školovanje. Kolika je to žrtva i kakva ljubav bila? Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu. Misli mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. Koliko ću se puta upitati: – Zašto se to nama dogodilo? Komu su smetali Hrvati u Srijemu? Što smo mi to radili da nas se trebalo istjerati iz naših kuća?

Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću. Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja sam se u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. Imao je divne planove u mladosti. Napravit će svojoj djeci novu veliku kuću. Nabavio je sve potrebno za gradnju i radovao se. Onda je počeo rat iz kojega se vratio teško ranjen. Postoje li riječi koje bi mi pomogle da izliječim očeve rane? Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da nemam pravo na kuću u kojoj sam rođena. A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: – Ti se ni u što ne miješaj!

kuća
Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana? – Prestani zanovijetati o pisanju! Ljutim se na sebe. Moram skinuti ovaj kamen što me pritisnuo i postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li moći izgovoriti što želim i što je još važnije, hoće li me itko čuti? Hoću li ikad više otići kući? Koliko godina još mora proći da se usudim prijeći granicu? A tako bih otišla majci na grob. Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje više nije naše. Tko će mi otvoriti vrata? Kako ću pitati: – Mogu li kupiti ovu, vašu, našu, moju kuću?

– Moraš otići. Bit će ti lakše. Samo trebaš čvrsto odlučiti. Nagovaraju me godinama, ali korak ne će na onu stranu. Ne usuđujem se. Kukavica sam i bojim se susreta sa svime što sam tamo ostavila. Ni otac dok je bio živ nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću. Jedino je do kraja života bio ljut i nesretan. Strahovito nesretan. Ljutio se na one koji su ga staroga istjerali. Gledala sam starca kako plače i slušala kako proklinje. Kletve su strašne i vraćaju se kao jeka u planini. Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se ne moram bojati. Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu ga zaustaviti na mokroj zemlji. Ni ljetna prašina podignuta uvis, ni snježne oluje, nikada mu ne će zakloniti pogled na njive otetoga zavičaja. Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.

Ljubica Kolarić-Dumić, Hrvatske novine, Subotica

Što vi mislite o ovoj temi?

Intervju

Ivan Vukoja: Radikalni unitaristi žele mobilizirati Bošnjake i gurnuti ih u sukob s Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U BiH su održani izbori. Dogodio se i onaj scenarij na kojega su Hrvati upozoravali – Bošnjaci su im ponovno nametnuli političke predstavnike. U Predsjedništvo BiH ušao je Željko Komšić unatoč činjenici kako je više od 80 posto hrvatskih birača izabralo Dragana Čovića. Što ovo znači za BiH, odnose Hrvata i Bošnjaka, je li BiH u političkoj krizi, ali i što slijedi u budućnosti razgovarali smo s Ivanom Vukojom iz Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara.

Iz FBiH su birana dva člana Predsjedništva – bošnjački i hrvatski. Kako je Izborni zakon BiH manjkav, a nisu provedene presude Ustavnoga suda BiH koje bi ga korigirale, dogodila se treća prijevara – Bošnjaci su Hrvatima ukrali poziciju u Predsjedništvu BiH!?

S obzirom da Bošnjaci čine 70,40% a Hrvati 22,44% stanovništva Federacije BiH, Izborni sustav u BiH omogućava Bošnjacima da samostalno izaberu dva člana tročlanog Predsjedništva BiH. To se događa evo već treći put, Bošnjaci su kao svoga drugog člana Predsjedništva izabrali Komšića. Pored toga, osporeni i protuustavni Izborni zakon omogućavao im je da samostalno izaberu 37 od 58 izaslanika u Domu naroda FBiH (DN FBIH), odnosno 14 od 17 izaslanika u bošnjačkom klubu DN FBiH, 12 od 17 u srpskom klubu, 6 od 17 u hrvatskom klubu i 5 od 7 u klubu Ostalih. Time je Bošnjacima omogućeno da izbornim inženjeringom osiguraju punu kontrolu DN FBiH i sva četiri njegova kluba. Onaj tko kontrolira DN FBiH također imenuje i kontrolira Vladu FBiH. Bošnjački politički predstavnici ne žele se odreći mogućnosti biranja dva člana Predsjedništva kao ni mogućnosti da kontroliraju DN FBiH a preko njega i kompletnu Vladu FBiH. To je glavni razlog zašto bošnjačke stranke blokiraju proces izmjena IZ i provedbu odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kao i punu provedbu odluke Ustavnog suda BiH iz 2000., tzv. odluke o konstitutivnosti.

Na izborima za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Dragan Čović je dobio više od 80 % podrške hrvatskih birača u BiH, a Komšić tek oko 1%. Ali ni ovi omjeri nisu bili dovoljni da se uvaži volja Hrvata. Što ovo znači i kako u budućnosti funkcionirati?

U tri općine BiH u kojima Hrvati čine više od 98% stanovništva (Grude, Posušje, Široki Brijeg) Komšić je dobio manje od 1% glasova. U općini Goražde gdje po službenom popisu stanovništva žive samo 23, od prijeratnih 76 Hrvata, Komšić je dobio 4.842 glasa. Ovo su samo slikoviti primjeri nacionalne strukture njegovih glasača i apsurdnosti postojećeg izbornog sustava. Matematički i statistički egzaktno je utvrđeno da je Komšić izabran bošnjačkim glasovima. To je dokaziva i nepobitna činjenica. S obzirom da politički predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, Željko Komšić je bošnjački predstavnik, odnosno bošnjački član Predsjedništva BiH. Stoga je pogrešno tvrditi da je Dragan Čović izgubio izbore za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Naprotiv, Čović je te izbore uvjerljivo dobio s oko 80 posto podrške hrvatskih birača. Čović nije ušao u Predsjedništvo BiH zato što je Komšić, kandidat za drugog bošnjačkog člana Predsjedništva imao više glasova od njega. Ono što je posebno frustrirajuće za Hrvate u ovoj situaciji je slijedeća činjenica: Čak i u slučaju da svi Hrvati u FBiH s pravom glasa izađu na izbore i svi svoj glas daju jednom kandidatu, Bošnjaci i u tom slučaju svojim glasovima mogu izabrati drugoga kandidata i imati dva bošnjačka člana u Predsjedništvu BiH.

Nakon izbora, većina medija bila je usredotočena na Komšića, uključujući i one u RH. Mnogi¸nisu zabilježili gotovo prijeteću poruka Hrvatima i Srbima čelnika SDA Bakira Izetbegovića izrečenu uz poklike “Allahu Ekber” „kako BiH nije skrojena po željama Čovića i HDZ-a BiH, te kako Bošnjake iritira postojanje RS-a”. Kako objašnjavate izjave?

Spomenuta izjava Bakira Izetbegovića, prigodno ukrašena „tekbirima“ i poklicima „Allahu ekber“ u stranačkim prostorijama i na dan općih izbora, jedna je u nizu izjava i aktivnosti koje za cilj imaju relativiziranje i ukidanje ustavne kategorije konstitutivnosti tri naroda i pretvaranje najprije Federacije BiH u entitet s bošnjačkom većinom i dominacijom, a zatim i cijele BiH. Ono što posebno iritira je način i razina argumentacije takvih zahtjeva. Izetbegović je u pravu kada kaže kako BiH nije skrojena po željama Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Ona je skrojena u skladu s temeljnim načelom Daytonskog sporazuma i Ustava BiH a to je načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Hrvati u BiH preko Dragana Čovića i HDZ-a BiH traže samo ona prava koja im po Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH pripadaju, a koja im Izetbegović i njegove pristaše sustavno relativiziraju i otimaju pa i ovakvim podvalama da Čović i HDZ traže ono što im ne pripada i što ne postoji u Ustavu. Konstitutivnost Hrvata izvorno nema veze niti s Draganom Čovićem ni s HDZ-om BiH, a niti s Bakirom Izetbegovićem, nego s Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH. Hrvati će imati konstitutivna prava i za njih se boriti i ako na političkoj sceni potpuno nestane i Čovića i HDZ-a, zato što su ta prava ne samo sastavni dio Daytonskog sporazuma i Ustava BiH nego i njihovo temeljno načelo.

Što govore ovakvi rezultati izbora i činjenica da su u vrlo prljavoj predizbornoj kampanji tzv. građanske stranke, bile puno radikalnije i isključivije u porukama?

Rezultati ovih izbora su još jednom pokazali da su nacionalna pitanja i nacionalne politike dominantne u cijeloj državi i na svim razinama. Čak što više, pokazali su da su trenutno najveći nacionalisti i šovinisti u BiH zagovornici građanske države okupljeni oko projekta Komšić. Najbolje rezultate ostvarile su stranke koje jasno i dosljedno u prvi plan svoga djelovanja stavljaju odgovornost prema vlastitom narodu i njegovim državotvornim interesima. Sviđalo se to nekome ili ne, to će biti tako sve dok se međunacionalni odnosi u BiH ne riješe na pravedan i ustavan način, sve dok se ne napravi institucionalni i zakonski okvir koji će onemogućiti dominaciju bilo kojega naroda i osigurati punu jednakopravnost između tri konstitutivna naroda na onim razinama i u onim tijelima i institucijama koje su Daytonski sporazum i Ustav BiH predvidjeli i odredili.

Kakav bi trebao biti odgovor Hrvata na nametanje Komšića i kakva je ovo Hrvatima poruka od strane Bošnjaka. Mnogi političari i analitičari to tumače kao akt neprijateljstva?

Prvi korak koji Hrvati trebaju napraviti je proglasiti Komšića personom non grata u svim tijelima i institucijama u kojima mogu donijeti takvu odluku te kroz građanski neposluh organizirati bojkot svih njegovih aktivnosti. Premda bojkot Komšića treba biti odlučan i beskompromisan, ipak treba biti oprezan i suptilan kada su odnosi između Bošnjaka i Hrvata u pitanju. Nepobitna je činjenica da Bošnjaci imaju mogućnost izabrati i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. To se već tri puta i dogodilo. Ipak, iz činjenice da su Bošnjaci izabrali Komšića ne trebamo i ne smijemo zaključiti da su svi Bošnjaci protiv hrvatske konstitutivnosti i da su svi za to da se Hrvatima biraju i nameću njihovi politički predstavnici. Također, ni sve bošnjačke stranke nisu iste kada je u pitanju odnos prema Hrvatima i načelu konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda. Provodeći svoju naivnu unitarističko-građansku ideologiju i forsirajući takozvane građanske političke opcije predstavnici međunarodne zajednice omogućili su stvaranje i jačanje radikalnih unitarista koji svoj šovinizam i mržnju, u prvom redu prema Hrvatima, maskiraju i predstavljaju kao borbu za građansku državu. Ti radikalni unitaristi i šovinisti okupljeni oko projekta Komšić u prvom redu žele mobilizirati sve Bošnjake, pretvoriti ih u protivnike konstitutivnosti i gurnuti u sukob s Hrvatima (i Srbima, u drugom poluvremenu) koji se ne žele odreći svojih konstitutivnih prava.

Što radikalni unitaristi, kako ih zovete, žele postići ovakvim potezima i nametanjem predstavnika Hrvatima?

Njihov je cilj da svaki Bošnjak svakog političkog i konstitutivnog Hrvata vidi kao prijetnju vlastitoj opstojnosti i opstojnosti države BiH. Zato su izgradili te stalno novim lažima i izljevima šovinističke mržnje obnavljaju narativ o Hrvatima kao saveznicima Milorada Dodika u negiranju i rušenju BiH, a sve to navodno kao uvod u novi genocid nad Bošnjacima zato što su muslimani. Potpuno suluda teza! I razni drugi ekstremisti i politički radikali unutar unitarističkog narativa i okvira vide svoju šansu i aktivno se uključuju u njega, od velikobošnjačkih nacionalista do radikalnih islamista. Svi oni u unitarističkom narativu o građanskoj državi vide sredstvo za ostvarivanje svojih političkih ideja i ciljeva. Naravno, u tom okviru su i mnogi koji zapravo ne razumiju u kakvo kolo su se upleli i koji nastupaju iz dobronamjernih ali vrlo naivnih pobuda. Stoga imamo samo naizgled apsurdnu činjenicu da u unitarističko-građanskom stroju zajedno marširaju zagovornici lijevo-liberalnih nadnacionalnih teorija i ideologija, velikobošnjački nacionalisti i radikalni islamisti te predstavnici međunarodnih institucija i organizacija u BiH. Ono što ih povezuje je zajednički cilj: ukinuti načelo konstitutivnosti tri naroda i pretvoriti najprije FBiH u entitet s građanskom (bošnjačkom) većinom, a zatim i cijelu državu. Prva prepreka radikalnim unitaristima na tom putu su Hrvati koji se bore za svoja konstitutivna prava, a druga Bošnjaci koji Hrvatima ne žele kršiti i otimati njihova ustavna prava. Stoga žele radikalizirati i jedne i druge, uplašiti ih onim Drugim, poljuljati međusobno povjerenje i gurnuti ih u nove sukobe jer je to jedini način na koji oni mogu opstati na političkoj sceni i ostvariti svoje ideje i ciljeve. Komšić je simbol i sredstvo te politike. Ukoliko se ta politika ne onemogući i dekonstruira ona će nužno voditi u sve veće međunacionalne sukobe i sve veću političku nestabilnost u BiH.

Mislite li da je možda percepcija suradnje Dodik – Čović i loša komunikacija HDZ-a po ovom pitanju motivirala Bošnjake da glasuju za Komšića jer je u predizbornoj kampanji i on sam to koristio kao oružje za motiviranje glasača?

Ništa u BiH nije jednoznačno, niti crno-bijelo. Sva tri naroda u BiH imaju svoja iskustva iz bliže ili dalje povijesti prema onima drugima i trećima. Dio tih iskustava za sva tri naroda je vrlo bolan i duboko frustrirajući. Svi smatraju kako su u nekom razdoblju ili situaciji oni drugi bili nepravedni prema njima i nanijeli im štetu ili bol. Svatko tko se bavi politikom u BiH trebao bi toga biti svjestan i uzimati to u obzir pri svom političkom djelovanju. Tako je i odnos Dodik-Čović, pa i generalno odnos Srba i Hrvata u BiH, vrlo kompleksan. Prostom političkom logikom oni su upućeni jedan na drugog jer imaju zajedničkoga političkog neprijatelja u obliku sarajevskog radikalnog unitarizma. Strah od bošnjačke dominacije i većinskoga nacionalizma Hrvate i Srbe udružuje i hrani njihove vruće manjinske nacionalizme koji, osobito u srpskom slučaju, imaju i elemenata separatizma i secesionizma. S druge strane, Bošnjaci potencijalni savez Dodika i Čovića, odnosno Hrvata i Srba vide kao ugrozu vlastite pozicije i kao prijetnju opstojnosti države. Vrlo često Bošnjaci i Hrvati jedni prema drugima djeluju iz nedostatka povjerenja i straha. Ako iz bošnjačke državotvorne perspektive i postoji nešto problematično u odnosu Dodika i Čovića, ili Srba i Hrvata, ponižavanje Hrvata kroz nametanje Komšića zasigurno nije rješenje tog problema niti smjer u kojem trebaju ići bošnjačko-hrvatski odnosi. Nerazumijevanja i krivih poteza je bilo i s jedne i druge strane, ipak, ostaje činjenica da su Bošnjaci Hrvatima nametnuli Komšića, a ne obrnuto. I to tri puta. Kao što je i činjenica da je Komšić projekt, a ne incident. Jednom nešto može biti iznimka, treći put to postaje pravilo i projekt.

Brojni sarajevski krugovi provlače tezu kako HDZ BiH ima maksimalističke zahtjeve te da svjesno izaziva blokade, kako promjena Izbornog zakona tako i uspostave vlasti?

Teza da će HDZ BiH izazivati nekakve blokade je vrlo opasan unitaristički spin i podvala koja za cilj ima oslabiti političku i pregovaračku poziciju HDZ-a odnosno HNS-a BiH. Iz iste kuhinje se zahtjevi za vladavinom prva, poštivanjem Ustava i provođenjem odluka Ustavnog suda nazivaju maksimalističkim zahtjevima. Bh. unitaristi i njihovi međunarodni pokrovitelji nastavljaju svoju borbu na svim oblastima društvenog i političkog života, sustavno i uporno svim raspoloživim sredstvima grade i jačaju unitaristički narativ i agendu zato jer su svjesni da svaku političku akciju treba prije toga dobro medijski i društveno pripremiti. Pri tom se služe raznim obmanama, podvalama i lažima. Jedna od omiljenih metoda im je zamjena teza. Provjerljiva je i dokaziva činjenica kako su jedino predstavnici Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH u propisanom roku kroz legalnu parlamentarnu proceduru pokušali provesti odluku Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić i izmijeniti Izborni zakon BiH u skladu s navedenom odlukom. Pri tom, HNS-ov prijedlog je dobio pozitivno mišljenje parlamentarne ustavno-pravne komisije te dobio natpolovičnu većinu državnog Doma naroda. Nakon žalbe bošnjačkog kluba Doma naroda PSBiH, Ustavni sud BiH je presudio kako HNS-ovim prijedlogom ni u jednom segmentu nije povrijeđen bošnjački vitalni nacionalni interes. Nakon toga, bošnjačka većina u Zastupničkom domu PS BiH oborila je HNS-ov prijedlog. Usprkos svemu navedenom, unitaristi i njihovi mediji te međunarodni pokrovitelji konstruiraju priču da su HDZ i HNS glavni krivci što odluka Ljubić nije provedena niti je izmijenjen Izborni zakon. Po istoj matrici obmanjuju javnost da HDZ i HNS BiH blokiraju uspostavu vlasti premda znaju da vlast nije moguće uspostaviti prije nego se izmjeni Izborni zakon BiH. Upravo onaj zakon čije izmjene su blokirali i koje će nastaviti blokirati. Oni su izazvali političku, ustavnu i izbornu krizu te i dalje svojim neustavnim i antidaytonskim djelovanjima proizvode blokade za koje svojom bolesnom logikom optužuju one koji inzistiraju na vladavini prava, poštivanju Ustava i Daytona te provođenju odluka Ustavnog suda.

Koji su motivi kako ste kazali konstruiranja takvih priča?

Motivi su politički oslabiti a nakon toga u potpunosti dekonstituirati Hrvate. Slijedom toga, kako bi zamaskirali ciljeve iopravdali svoje nelegitimne i nelegalne aktivnosti, unitaristi optužuju HDZ i HNS BiH da namjerno izazivaju krize i blokade. A blokada je HDZ-u potrebna, tvrdi dalje njihov spin, kako bi skupa s Dodikom rušili državu BiH. Tim nebuloznim konstrukcijama i spinovima nastoje opravdati grubo kršenje Daytonskog sporazuma i Ustava BiH te ponižavanje Hrvata koje su napravili projektom Komšić. Slijedeća faza toga projekta je pokušaj da se legitimne hrvatske političke predstavnike izbaci iz vlasti i na državnoj i na entitetskoj razini. Zato laž i spin o planiranim HDZ-ovim i Čovićevim blokadama i ucjenama treba nastaviti napuhivati i jačati. Unitaristi, očito, ne mogu prihvatiti BiH kao državu tri konstitutivna i ravnopravna naroda pa stoga ne žele ni provesti odluku Ljubić čija bi puna provedba Hrvatima osigurala legitimno predstavljanje u Domu naroda i Predsjedništvu BiH. Oni svojim djelovanjem negiraju i ugrožavaju ne samo konstitutivnost naroda nego i državu BiH, njezin ustavno-pravni poredak i Daytonski sporazum. Umjesto da ih strogo kazne zbog toga, OHR i određeni predstavnici međunarodne zajednice navodno ih u tome podržavaju radeći zajednički plan kako opstruirati provedbu odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić i time izbaciti HDZ-HNS koaliciju iz buduće vlasti premda ta koalicija nosi preko 75% hrvatskog izbornog legitimiteta.

Kakve reakcije očekujete iz Hrvatske. Činjenica je da vlast u RH imala prve vrlo mlake reakcije na grube napade pa i prijetnje iz BiH, prvo od Komšića, pa i Džaferovića?

Hrvati u BiH velike nade i očekivanja polažu u pomoć iz Hrvatske. Ne zato jer su nesposobni sami se brinuti o sebi i vlastitim interesima nego zato jer su pravnim, političkim i medijskim nasiljem bosanskohercegovačkih unitarista i njihovih međunarodnih pokrovitelja dovedeni do toga da se trenutno bore za golo nacionalno i političko preživljavanje. Hrvatima se u BiH sustavno krše ustavna prava, oduzimaju im se ovlasti, nameću politički predstavnici, izbacuje ih se iz vlasti i s pozicija koja im po Ustavu pripadaju, opstruiraju se odluke Ustavnog suda koje idu njima u korist… Hrvatska na dvije formalne razine ima pravo i obvezu pomoći Hrvatima u BiH. Prva je Ustav RH koji ju obvezuje na pomoć svim Hrvatima, ma gdje bili, kojima se krše njihova kolektivna, građanska i ljudska prava. Druga razina je činjenica da je RH supotpisnica Daytonskoga sporazuma i kao takva obavezna štiti i provoditi taj sporazum. Kršenje i oduzimanje konstitutivnih prava Hrvatima ujedno je i čin kršenja Daytonskoga sporazuma i Ustava BiH kao njegovog aneksa, stoga RH i po tom osnovu ima međunarodno pravo i obvezu štiti i Hrvate kao konstitutivan narod u BiH i daytonski ustavno-pravni poredak. Ako unitaristi koji krše Dayton i Ustav imaju međunarodne pokrovitelje i javne zagovaratelje, ne vidim razlog zašto RH ne bi mnogo snažnije i odlučnije stala u zaštitu Daytonskoga sporazuma i prava koja su Hrvati dobili tim sporazumom i Ustavom BiH. Kao prvi korak predlažem i da RH proglasi Komšića personom non grata.

Kako komentirate izvještavanje hrvatskih medija, posebno HRT, i činjenice da se najviše prostora davalo upravo Komšiću, da se često osjeti nepripremljenost, neinformiranost?

Mediji u RH su još jedna bolna točka Hrvata u BiH. Često se, prečesto, naime događa da mediji, pa i neki političari iz RH u cijelosti preuzimaju unitaristički narativ i kroz njega gledaju i tumače društvene i političke procese i fenomene u BiH. U najvećem broju slučajeva radi se o neupućenosti i nerazumijevanju, ali svejedno, zahvaljujući tom narativu kreira se slika o Hrvatima u BiH, kao i o BiH općenito, koja ne odgovara činjenicama niti istini. Jako malo ljudi, pa i novinara u RH razumije da se u BiH vrlo često plasiraju medijski sadržaji koji su u funkciji ideološke borbe i obračuna s neistomišljenicima a ne u funkciji istine i objektivnog informiranja. Unitaristički narativ kao ideološko-politički konstrukt koji se svakodnevno medijski obnavlja u bh. javnosti Hrvati u BiH doživljavaju kao medijsko nasilje prema sebi i svojim legitimnim i ustavnim pravima. Stoga ih posebno boli kada dijelove tog narativa pronalaze i prepoznaju i u medijima u RH, osobito kada je HRT u pitanju. No, osobna iskustva mi govore kako se na tom planu procesi kreću u dobrome smjeru./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Referendumske inicijative, ‘krivotvoreni’ potpisi i vlast – što je istina?

Objavljeno

na

Objavio

23. siječnja 2016. godine je ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u Imotskom izjavio: “Ima indicija da smo pokradeni u izbornoj noći za 5-6 mandata. Ispitat ćemo to.” Dan kasnije je sumnje uperio na APIS, informatičko poduzeće u vlasništvu države i Grada Zagreba koja obrađuje izborne rezultate.

Kad tako nešto izjavi predsjednik najveće stranke u Hrvatskoj (te u onom trenutku izvjesni mandatar), ujedno i bivši ministar MUP-a i visoki dužnosnik SOA-e, onda to treba uzeti ozbiljnije nego kad bi isto rekli Ivan Pernar ili Miro Bulj. Ipak, po tomu se nije ništa poduzelo, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Isti je taj APIS provjeravao potpise skupljene za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“.

„Čini se da nijedna od tri inicijative nije prikupila dovoljan broj potpisa“ – rekao je uvodno premijer Andrej Plenković, referirajući se na dva referendumska pitanja inicijative „Narod odlučuje“ te na inicijativu „Istina o Istanbulskoj“.

„Svim zainteresiranima bit će omogućen uvid i kontrola u sve potpise koji su proglašeni nevažećima“ – dodao je.

Ministar Kuščević je kazao da je za „Istinu o Istanbulskoj“ ispravno bilo 345.942, a neispravno 44.974 potpisa. Što se tiče inicijative Narod odlučuje, za izmjenu članka 72. Ustava ispravno je 371.450 potpisa, a neispravno 40.875, dok je za dopunu Ustava člankom 72 a bilo 367.169 ispravnih te 40.666 neispravnih potpisa. Napomenuo je da su nevažeći potpisi prošli dvostruku kontrolu, to jest da ih je dodatno pregledalo njihovo povjerenstvo.

Uzevši u obzir činjenicu da se, poput Milanovićeve vlade, i ova „Frankenstein“ vlada na čelu s Plenkovićem izrazito protivila objema referendumskim inicijativama, te da je u kontroli potpisa sudjelovao APIS, mnogi ne će povjerovati da je tomu tako. Nadalje, kad Pupovčeva „nevjenčana supruga“, novinarka Yutarnjeg, Slavica Lukić par dana prije objave službenih rezultata napiše da nema dovoljno potpisa, sve još više zaudara na prljavu igru.

Prije svega, treba razmotriti činjenice. Svakom referendumskom pitanju od obje inicijative nedostaje preko 40 000 potpisa, odnosno proglašeni su nevaljalima. Dakle, organizatori i čelni ljudi obaju inicijativa su do te mjere nepismeni, nesposobni, ili pak, toliko samouvjereni da su smatrali kako će s tolikim brojem „nevaljalih“ potpisa „prevariti“ vladajuće – što nužno slijedi ukoliko ćemo vjerovati Kuščeviću, Plenkoviću i APIS-u.

S druge strane, ugrubo 40 000 „nevaljalih“ potpisa od cca. 400 000 predanih potpisa, prelazi iznos od 10%, što je, ne ćemo reći suludo, ali je itekako malo vjerojatno, nešto poput broja nevažećih listića na nedavno održanim izborima u BiH. Sve upućuje na laž, obmanu i prijevaru.

HNS predvođen Ivanom „razdjelnik“ Vrdoljakom već podnio kaznenu prijavu protiv organizatora referendumskih inicijativa. Unatoč uvriježenom mnijenju, tako nešto treba apsolutno podržati iz razloga sličnih gore navedenima. Ukoliko su potpisi zaista krivotvoreni, za to netko mora odgovarati, pa bio on lijevog, desnog ili kojeg već svjetonazora; kazneno djelo je kazneno djelo.

Međutim, ukoliko istraga pokaže da nije bilo krivotvorenja, netko će morati objasniti hrvatskomu narodu kako se dogodi da slučajno (dakle, bez namjere, izravne ili neizravne) više od 10 %, u ovom slučaju više od 40 000, potpisa bude nevažeće, što je matematički moguća, ali isto tako vrlo slabašna vjerojatnost. Nadalje, ako već vladajući kontroliraju APIS i Povjerenstvo za provjeru potpisa, istragom će se objelodaniti (i potvrditi) seže li im ruka u DORH i ina nadležna istražna tijela. Naposljetku, kad-tad će o svemu odlučivati Ustavni sud, kako o broju valjanih potpisa, tako i o ustavnosti referendumskih pitanja, a više je no izvjesno, uzev u obzir trenutni sastav Ustavnoga suda, kakvu će odluku donijeti.

Nakon toga će biti jasno tko upravlja državom hrvatskoga naroda protiv interesa hrvatskoga naroda. Valja podsjetiti na onu latinsku: „Inter arma enim silent leges“ što se prevodi: „U doba rata zakoni utihnu“.

Međutim, treba isto tako kazati da zakoni utihnu upravo jer se ratuje oružjem, odnosno fizičkom silom, a ne riječima t.j. argumentacijom. U tom smislu, valjalo bi narečenu latinsku izreku prevesti (i tumačiti) ovako: „Kad riječi (zakoni) ne djeluju, treba posegnuti za (fizičkom) silom.“

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari