Pratite nas

Kolumne

Predizborno utjerivanje u tor

Objavljeno

na

isječak/Youtube

Prije nekih sedam mjeseci pisao sam o izgledima za prijevremene izbore, no pri tomu nisam dovoljno uzeo u obzir Plenkovićevu opsesivnu želju da bude na čelu Hrvatske dok Hrvatska bude predsjedala Europskom unijom. Tu njegovu slabost nanjušili su koalicijski partneri, ali i kilava oporba predvođena beskrvnim Bernardićem i neobuzdanim Grmojom.

Partneri su nastavili sa sve bezobraznijim ucjenama, a oporba s orkestriranim napadima na pojedine ministre. U tomu su, mora se priznati, bili dosta uspješni, tako da su pokušaj smjene preživjeli samo Zdravko Marić i Milan Kujundžić, dok je lista ”odstrijeljenih” puno dulja: Barišić, Dalić, Tolušić, Goran Marić, Žalac, Murganić, Kuščević. Sada ti procesi poprimaju već pomalo karikaturalne obrise.

S jedne strane koalicijski partneri, HNS i SDSS, sve bezobzirnije pritišću Plenkovića, a s druge strane oporbene se akcije sve više prelijevaju i na ulicu koristeći nerijetko za to i povode koje u biti nemaju veze s politikom ili barem ne bi trebali imati. Najnoviji primjer takve akcije jesu prosvjedi zbog navodnog propusta pravosuđa u slučaju osnovane sumnje na grupno silovanje maloljetne djevojke iz okolice Zadra. Sudac je osumnjičenike, mlađe punoljetnike, pustio da se brane sa slobode, što je izazvalo konsternaciju javnosti. Iako je izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru uvažilo žalbu državnog odvjetništva i osumnjičenicima odredilo istražni zatvor, u subotu 19. listopada održani su prosvjedi diljem zemlje. Na tim prosvjedima opet su se hrvatskoj državi davale dijagnoze zbog zločina pojedinaca. U Puli se na prosvjedu čak pojavila skupina mladića u majicama s natpisima ”HDZ lopovi, lopine!”. Ako išta ne volim, to su neduhovite dosjetke! Osobito kada se napišu na majice.

Daleko od toga da HDZ nije zaslužio da ga se kritizira, pa i ruši s vlasti, no stvari treba razgraničavati: gnjusnih silovanja  bilo je i prije HDZ-a, bit će ih i poslije HDZ-a. Vjerovali to prosvjednici ili ne, nije ni hrvatska država kao takva kriva za ovakve događaje. Unatoč pravedničkoj ogorčenosti Zorana Šprajca i ostalih šprajcova (podupirača) jugoslavenske rekonkviste nije to ni omražena im Katolička crkva ni njezini vjernici koje nazivaju ”katotalibanima”. Politizirane prosvjednike to svejedno nije spriječilo da poruče:  ”Došli smo da javno opsujemo jednu društvenu kaljužu u koju smo uronjeni svakodnevno na svim poljima. Ovaj slučaj nije izolirani incident, nego odraz društvenog stanja izopačenih vrijednosti koje proizlaze iz bizarno hibridne situacije konzervatinog, ruralnog, patrijarhalnog modela cijepljenog katoličkim znakom i onda takvog bačenog u suvremeni svijet”. U svakom slučaju, ”javni psovači” opet su došli na svoje.

Ovakvi štrajkovi i ovakvi prosvjedi, koliko god da imali opravdan povod, uslijed manipulacije određenih interesnih skupina dovode do isforsiranog političkog i ideološkog zaoštravanja što tjera vodu na mlin dvjema najvećim strankama u zemlji.

U konačnici rezultat ovakvog razvoja situacije mogao bi biti taj da SDP u svoje krilo povrati one birače koje je Milanovićeva katastrofalna vlada rastjerala, a da se birači koji su otpali od HDZ-a zbog njegova priklanjanja ideologiji globalizacije i zanemarivanja hrvatskih interesa i počeli tražiti alternativu, uvjetno rečeno, desno od HDZ-a vrate HDZ-u kao ”manjem zlu”. Ipak, razočaranje HDZ-om je preveliko tako da on na novim izborima teško može osvojiti vlast, osobito što će nakon ove neprirodne koalicije njegov koalicijski potencijal biti ništavan, no može po tko zna koji put spriječiti formiranje kroatocentrične oporbe ovakvom HDZ-u i, naravno, SDP-u. Ukratko, upravo teče još jedna operacija utjerivanja glasača u stranačke torove.

Zabrinjava i to što to prepucavanje i inaćenje ima i stanovite ekonomske reperkusije, ne samo političke. Želeći pošto-poto sačuvati vlast s jedne strane i nastojeći pokazati da ne popušta pred ultimatumima s druge strane, premijer je umjesto da prihvati povećanje koeficijenta prosvjetarima od 6, 11% obećao povećati osnovicu svim zaposlenim u javnim i državnim službama za 6, 12%.

Prvo bi po nekim izračunima koštalo oko 450 milijuna kuna, a drugo 1,9 milijardi kuna. Dakle, nije u pitanju toliko novac koliko kapric. I to vrlo skup kapric jer sada sindikati javnih službi, osokoljeni popuštanjem, traže povećanja osnovice za 18, 3%, što iziskuje dodatne milijarde… Gdje je tomu kraj? Nema kraja, jer ucjene će se nastaviti. Kao i popuštanje, bojim se jer je svim zainteresiranim postalo jasno da nema te cijene koju aktualna garnitura na vlasti ne bi platila samo budu na čelu Hrvatske dok Hrvatska bude predsjedala Europskom unijom.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari