Onako promišljajući nakon dvadesetak godina, u uređenoj državi svi bi trebali znati je li erdutskim (ne)sporazumom potpisano nešto vrlo bitno.
Na žalost, mi još ne znamo jeli to mirna reintegracija ili mirno reintegrisanje.
Dva dana nakon, sad već ustaljenog divljanja inače “mirnih”srpskih omladinaca, nije teško doći do zaključka da se mi koji koristimo termin mirna reintegracija u biti se reintegrišemo u srpskoj krajini.
Kako drugačije tumačiti brojna četnička divljanja srpskih omladinaca koji su, kako mi se čini, postali dio folklora dijela srpske nacionalne manjine.
Ne znam je li mi promakao (u što sumnjam) plačljivi glas sad već poznatog “mirotvorca” Milorada, a nisam pročitao niti njegovog negdašnjeg učenika Milakovića, da su istupili i osudili takav, kako bih ga nazvao… incident.
U državi gdje je na tisuće ubijenih, protjeranih, nestalih mi nakon dvadesetak godina imamo bolesnu toleranciju.
U našoj domovini za vrijeme proslave oluje kroz koju se uz ostale VRA ostvario stoljećima sanjan san, morate imati dozvolu za duže radno vrijeme, a za ovakve derneke ne morate.
Jedino razumno pitanje koje se nameće jest: Je li se dogodila mirna reintegracija ili se mi u zemlji natopljenoj krvi naših branitelja reintegrišemo?
Trenutno odgovor ne znam a vjerojatno ni vi, pa stoga postavljam pitanje potpisnicima Erdutskog sporazuma: Što ste to potpisali u ime svih nas?”
Unaprijed hvala
Predrag Peđa Mišić / Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
