Pratite nas

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Tražimo istinu! JEL TO PUNO!?

Objavljeno

na

Punih 27 godina od zločina za koji nitko nije odgovarao, kako vrijeme prolazi vjerojatno niti neće. Ovo je priča o ljudima koji su prezivjeli srpske koncentracijske logore.

Posvećena onima koji se na žalost nikad nisu vratili.
Ovo je isto tako priča o čovjeku koji je godinu dana radio film, MHB nije imalo razumijevanja za financijsku pomoć za završetak fima.

Hvala Stipo Majić Pipe

Putovat ćemo domovinom, vlakom, autobusom ali ćemo ispričati ovu priču s CD om u ruci.

Poruka filma je da možeš činiti zločin i da za to nećeš odgovarati

Ono što do sada nismo pričali javno.

Zločin za koji nitko nije odgovarao.

Jedan od onih koji je prošao pakao Niša sad leži u komi i bori se za život.  Tako mu se Domovina zahvalila.

Židovi priču o Holokaustu pričaju 70 godina, Ovo je Hrvatski holokaust o kojem se ne smije pričati, da slučajno zločince ne povrjedimo.

Možda će te suzu u oku vidjeti, ali tuga je puno veća.

Tražimo istinu! JEL TO PUNO!?

Predrag Peđa Mišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko se to usudi diva Dražena Petrovića uspoređivati s pjevačem Škorom!

Objavljeno

na

Jedva čekam 22.12. da konačno završi ovo besprimjerno klanjanje zlatnom teletu Škori kojega se podiže na pijedestal iznad Tuđmana, kojega se diže do nebeskog božanstva.

Ja znam da je Mate Mijić praktičan katolik, barem se takvim prikazuje što je zapravo krajnje degutantno koristiti to  u političkom ringu. Pa i sama gospođa Škoro je izjavila da su pitanja o vjeri i naciji u SAD-u zabranjena i prostačka. I naravno slagala je! Prvo pitanje u Americi kada se sretne dvoje državljana SAD-a je „odakle dolaziš“ i to je zapravo neki temelj za bilo kakvu daljnju komunikaciju. Jer činjenica odakle dolaziš zapravo te oslikava i u tvom ideološko nacionalnom identitetu i više je nego očito da je to pitanje u SAD-u u kojoj je najmanje autohtonih Amerikanaca itekako relevantno.

Kada je Škorin „megafon“ Mate Mijić postavio retoričko pitanje zašto se Dražena Petrovića ili Dinu Rađu ne pita gdje su bili devedesetih, a Škoru se to pita, stvarno se spustio na dno dna mizerije i ne poznavatelja opće poznatih činjenica. Dakle, Dražen i Dino, ti sportski hrvatski divovi služili su Domovini, služili su Domovinskom ratu na veličanstven način pronoseći slavu i ime Hrvatske u najtežim trenutcima diljem Svijeta i to baš u presudnim trenutcima kada je Hrvatsku trebalo priznati.

I Dino i Dražen su bez ikakve sumnje zaslužili doživotnu titulu počasnih ambasadora Hrvatske i najviša vojna odličja za promicanje Hrvatske u svjetskim razmjerima. Zaslužili su bez ikakve sumnje mjesto u „kući slavnih“ i najzaslužniji su da Hrvatska i danas uživa ogroman ugled u SAD-u koje su na žalost mnogih, strateški partner Republike Hrvatske i iskreni prijatelj Kolinde Grabar Kitarović. Osim toga ni Dražen ni Rađa se nikada nisu kandidirali za predsjednika Republike Hrvatske pa ih Velimir Bujanac nije ni stigao pitati gdje su bili devedesetih, tko su im roditelji i tko su im djevojke ili žene. Njih nije pitao, a Škoru je „zaboravio“ pitati!?

Uspoređivati ove hrvatske sportske divove s tamburašem Škorom doista je pravo bogohuljenje. Uspoređivati Draženov i Dinin doprinos Republici Hrvatskoj kada je to bilo najpotrebnije, najveće je moguće licemjerje i dizanje do neba nekoga tko to nije ni najmanje zaslužio niti će ikada zaslužiti.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Laku noć Hrvatska!

Objavljeno

na

Objavio

“Jedva čekam da prođu izbori” – rečenica je koja se sve češće čuje, na ulicama, trgovima, u kavanama. I izgovaraju je obični “mali” ljudi kojima je već preko glave svega, pa i ovakve estradizirane kampanje kojoj smo svjedoci. Ako smo u ičemu “napredovali” i uspjeli dostići Amerikance, onda je to upravo ovaj segment društvenog i političkog djelovanja.

Krkljanac, vašar, kalambur, cirkus, kokošinjac, svinjac – možemo to nazvati kako god želimo, ali da je normalno nije.

I nema opravdanja za primitivizam, psovke, uvrede, udarce ispod pojasa, osobne napade na bilo koga (na dostojanstvo i integritet osobe, na obitelj), pogotovu za pokušaje kompromitacije izvlačenjem “prljavog veša” iz privatnog života kandidata, tko god da jesu i kojoj god opciji i svjetonazoru pripadali ili ne.

Kritika da, pa i oštra (po mogućnosti argumentirana), ironija da, čak i sarkazam, karikatura da (dapače), ali tako da se ne naruši dostojanstvo osobe. Može se za nekoga reći ili napisati kako je nesposoban, neznalica, diletant, hipohondar, analfabet, da nije domoljub ili je loš političar, da se koristi lažima i predstavlja onakvim kakav nije – i to je vrijednosni sud, legitimno mišljenje na koje svatko od nas ima pravo.

Ali, prozivati ljude za “lopovluk”, nazivati ih “dezerterima”, omalovažavati profesiju kojom se bave, spočitavati im (bez ikakvih argumenata) da nemaju dobre namjere prema Hrvatskoj ili nikakve veze s hrvatskim narodom, pa pri tomu čak prebrojavati krvna zrnca članova obitelji i tu im tražiti “slabu točku”, u najmanju je ruku nedostojno javnog diskursa.

Pa onda, ono pitanje: “Gdje si bio ’91?”, koje je već odavno završilo u vicu i dobilo u toj mjeri pejorativni prizvuk da bi ga rijetko tko razuman uopće javno postavljao – a ipak se sve češće čuje!?

Neću se upuštati u rasprave na tu temu, jer mislim da je to toliko infantilno, diletantski i stupidno da nije vrijedno komentara. No, moram primijetiti da, primjerice, general Ante Gotovina, Ivan Anđelić Doktor, Mile Dedaković Jastreb, Marko Babić, Marko Miljanić, Nojko Marinović ili bilo koji drugi od istinskih junaka Domovinskog rata nikad takvo što nije spomenuo, niti je ikoga pitao gdje je bio 90-ih godina.

Ljudi koji drže do sebe i do vlastitog integriteta i dostojanstva neće se razmetati svojom inteligencijom, znanjem, sposobnostima, pa ni hrabrošću, zaslugama i domoljubljem. Oni će na djelu pokazati čime raspolažu, što su vrijednosti do kojih drže i što mogu učiniti za Hrvatsku. I to će vidjeti i procijeniti ljudi kojima su okruženi.

Kod nas je, nažalost, sustav vrijednosti izokrenut, a javna komunikacija nam je spala na niske grane, dakako, ona koja se odvija preko medija (uključujući i Internet kao najmoćniji i najutjecajniji) i tu nema pomoći niti izgleda da se u doglednoj budućnosti nešto promijeni na bolje.

Imamo 11 kandidata za predsjednika države. Svih 11 bi trebali biti ravnopravni u kampanji, što vidimo i znamo da nije slučaj.

Iza nekih stoje stranačke mašinerije s financijama koje im omogućuju povlašten položaj u kampanji, drugi se snalaze kako znaju i umiju. Jednima su na raspolaganju tisuće volontera i čitavi timovi ljudi – uključujući i PR stručnjake – dok drugi svoje suradnike nalaze u obiteljskom krugu, među prijateljima itd.

Naravno, to je realnost koja nije osobitost političkog života samo u Hrvatskoj, nego svugdje u svijetu. Moćniji i financijski jači akteri prisutniji su u medijima, njihov se glas češće i jače čuje, oni lakše “peglaju” svoj imidž i u konačnici djelotvornije manipuliraju javnim mnijenjem.

No, daje li im to pravo da zlorabeći svoj povlašteni položaj (koji uglavnom nisu izborili svojim sposobnostima i zaslugama) koriste i nedopuštena sredstva (klevete, objede, uvrede), da omalovažavaju i ponižavaju svoje konkurente? Ako drže do svoga dostojanstva, zašto su onda spremni narušiti tuđe? I jesu li svjesni da svaka neargumentirana uvreda, neistina ili pokušaj kompromitiranja drugoga uz pomoć konstrukcija i na temelju uličnih tračeva (iz arsenala “rekla-kazala”) ide prije svega na njihovu štetu?

Pamet, sposobnost, poštenje, iskrenost, ljubav prema narodu i Domovini, demokratičnost, kompetencija, humanost i odanost idejama ne dokazuju se galamom i brojem izgovorenih riječi u jedinici vremena. I ne mjere se decibelima, mlataranjima rukama i količinom izlivene žuči.

Pogotovu ne samohvalom i busanjem u “junačka” prsa i onda kad za to nema nikakvoga razloga niti utemeljenja u činjenicama vezano za CV dotičnog.

Krkljanac kojemu smo svjedoci na Internetu neću ni spominjati. Ludnica je preslaba riječ za tu zloćudnu pojavu i masovnu histeriju u kojoj primitivna, agresivna i glasna manjina po pravilu nadjačava sve one razumne i miroljubive posjetitelje društvenih mreža ili drugih stranica na kojima se može svatko od nas oglasiti – pa i anonimno (što mnogima od tih primitivaca itekako dobro dođe).

Sreća, sve ima svoj kraj, pa i kampanja. Nadajmo se da ćemo preživjeti.

A do tada: Laku noć Hrvatska!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari