Pratite nas

Analiza

PREDSJEDNICA I ZAJEDNIŠTVO

Objavljeno

na

Otac hrvatske države akademik Franjo Tuđman je stvorio hrvatsku državu i izvojevao pobjedu nad velikosrpskim fašističkim agresorom pozivajući se na pomirbu. Slično tome i danas, kada imamo unutrašnju agresiju i kada su oni koji ne vole ni hrvatsku državu ni hrvatski narod očekivali i još uvijek se žestoko bore za ostvarenje Crvene Hrvatske, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva na zajedništvo. Pogledajmo kako njenih prvih 100 dana opisuje naš poznati književnik Hrvoje Hitrec:  

Od početka mandata izložena je podmetanjima, lažima, sitnim spletkama i krupnim klipovima. Počelo je to i prije, vozili su ju na Grič u pokvarenoj uspinjači koja je lako mogla zastati na pola puta ili se naglo stuštiti, grički top nije opalio po prvi put u novijoj povijesti, s Hrvatske televizije su ju vrijeđali u vrijeme ceremonije ustoličenja, Milanović i njegova fakinaža baš su ju tapkaroški pokušavali iritirati i izbaciti iz takta, ali nije se dala. Iz dana u dan u ovih sto dana pobjeđivala je u čarkama i dobivala bitke, razumjela je ona i razumio narod da ima posla s infantilnim zluradim maloljetnicima koji joj jednostavno nisu dorasli pa je s lakoćom pokupila konce vlasti, hladnokrvno poslala Tita u rodno mjesto i slično…. Možda ne i slučajno – 15. veljače 2015. i 28. veljače 1989. imaju poveznicu, oba su prijelomni trenutci hrvatske povijesti – onaj iz svršetka osamdesetih označio je početak definitivnoga svršetka jugokomunističke vladavine, ovaj iz tekuće godine označio je početak definitivnoga sloma orjunaške remisije u kojoj je Hrvatska živjela (umirala) zadnjih petnaest godina. Mračnih petnaest godina – tako je naslovljena knjiga političkog analitičara, novinara i publicista Mate Kovačevića, koja upravo ide u tisak.

Kako Predsjednica pobjeđuje učarkama i dobiva bitke pokazala je priča o mimohodu. Znamo da je Milanović želio mimohod u Zagrebu 05. 08. 2015. sve samo da toga dana ne bude u Kninu. Tu njegovu želju najslikovitije objašnjava Marko Ljubić u tjedniku 7Dnevno, 15. 05. 2015. Sam naslov njegova teksta sve govori: Zašto ratni bjegunac hoće postrojiti pobjedničku vojsku?

U duhu zajedništva, tj. davanja šanse svima koji vole hrvatsku državu i svoj narod da to i pokažu i priključe se, ona predlaže prvo da se mimohod održi ili dan prije ili dan poslije, ali glavna proslava mora biti u Kninu na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Očekivala je odbijanje i onda ih upozorava kako je ona vrhovna zapovjednica i samo ona može odobriti izlazak vojske za mimohod. Milanović i njegova fakinaža sve pokušava kako bi osporili očito. Stvaraju i odbor s generalima, uvjereni da je sastav takav da će donijeti odluku kako želi Milanović.

[ad id=”68099″]

Onda Predsjednica sprečava sramotu i tim ljudima i ponovno predloži ono što je tražila na početku, što ovi jedva dočekaše.

Vidimo ovih dana kako se Predsjednici pridružuje i Karamarko koji također poziva Milanovića na razgovor o svjetonazorskim pitanjima i biva odbijen. Kao i Predsjednica i Predsjednik HDZ-a je svjestan da Milanović i vrh SDP-a teško može iz svoje kože. Ali pružanje ruke i takovima služi da njihovi sljedbenici progledaju i shvate koliko njihovi čelni ljudi ne vole ni hrvatsku državu ni hrvatski narod. Koliko su posvećeni provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2. u Hrvatskoj. Pitanje je smiju li oni od toga odustati. Sve me nekako podsjeća na jednu moju staru tvrdnju: JEDNOM IZDAJICA, UVIJEK IZDAJICA! Zapravo svakim danom opravdavaju postojanje i rad Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, zar ne?

Čini mi se da je slična priča i u svezi s Bleiburgom. Naime, treba voditi računa da je Predsjednica iz obitelji koji su bili na strani partizana, kao što je Tuđman bio s njima. Zato i ona i on dobro znaju kako mnogi koji su pripadali tom pokretu nisu to bili iz razloga koji su vodili njihove vođe, već iz domoljubnih razloga. Zato je i Predsjednici važno da takove pridobije u borbu za Hrvatsku. Pri tome zna koliko su oni bili trovani svo vrijeme od 1945. do dana današnjega. Zapravo u tom svijetlu treba promatrati i govor kardinala Bozanića u Bleiburgu:

nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz II. svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma.

Podsjetimo što o žrtvama kaže biskup Mile Bogović:

U govoru o „nevinim ljudima“ u Drugom svjetskom ratu opet je jedna zamka. U pravnom smislu nevin je onaj koji nije pravomoćno osuđen. Ti ljudi nisu imali nikakve presude, ni nepravomoćne ni pravomoćne, i u tom smislu njihova je nevinost neupitna. Tim više što su stradali nakon što je potpisan mir. Koliko su oni nevini u moralnom smislu, to samo Bog znade. Jasno je da žrtve na Bleiburškom polju i na Križnim putovima nisu stradale ni po pravnim ni po ikakvim moralnim načelima. Ondje su prekršeni i ljudski i Božji zakoni. Time ne želim reći da su se na drugim mjestima i od drugog političkog režima ti zakoni uvijek poštivali, ali kad govorimo o Bleiburgu i Križnim putovima, valja reći što su oni u sebi, bez obzira na neke druge situacije. U nas je o toj „nevinosti“ govor toliko besmislen da je jasno kako je po srijedi manipulacija. Ide se tako daleko da se antifašizam tipa Josipa Broza Tita smatra kao nešto nevino, a stav njegovih protivnika grješan. Vjerujem da će konačno i širi slojevi uvidjeti bezočnost te podvale. U tome je prednost naše situacije od prijašnjih. Negdje treba udariti grom da se očituje kako cijela instalacija nije dobro postavljena. Danas je toliko iracionalnih udara s „antifašističke“ strane da je lakše spoznati što je krivo nasađeno. U tome je prednost našega vremena. No, ne treba očekivati neki opći konsenzus. Ima i danas ljudi koji misle da se sunce okreće oko zemlje. Nije čudno da ima ljudi koji komunistički teror i represiju smatraju istinskom demokracijom. Ako su činjenice drukčije, to gore po činjenice – rekli bi oni. No, i ta laž ima kratke noge.

http://www.hkv.hr/vijesti/razgovori/20398-bogovic-danasnje-hrvatsko-drustvo-nije-podijeljeno-nego-je-razdijeljeno.html

Bio sam i sam u Bleiburgu. O našem putu pisao je Predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović na Portalu HKV-a:

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/20348-d-vidmarovic-na-bleiburskom-polju-vidio-se-kraj-titoisticke-ideologije.html

Vidmarović kaže: Zahvalan sam dr. sc. Josipu Sjepandiću, hrvatskom znanstveniku koji živi u Njemačkoj, što je predložio da se pridružim akademiku Pečariću i njegovim automobilom krenem u Austriju.

Zapravo s nama je bio i Josipov najmlađi sin. Došao je iz Njemačke da bi iz Zagreba išao s nama u Bleiburg jer mu je tata rekao da će tamo biti predsjednica. Možete zamisliti koliko je bio razočaran kada smo mu rekli da Predsjednica neće doći. Sigurno su mnogi drugi bili isto tako razočarani. Zato ne čudi što to pokazuje naslov kolumne Ivice Marijačića (Hrvatski tjednik, 21. 05. 2015.): Predsjednica je morala doći u Bleiburg i biti sa svojim narodom! On svoj tekst završava ovako:

Postoji samo popis žrtava jugoslavenskih vlasti s kojim se i danas barata, sačinjen za potrebe reparacije od Njemačke, ali u taj su popis uvrštene sve žrtve sa svih bivših jugoslavenskih prostora, ista imena pojavljuju se bezbroj puta, uvršteni su i poginuli četnici , zatim osobe koje nikad nisu stupile na tlo Jasenovca. Svaki Hrvat i svaki čovjek koji ima savjest pokajat će se za svaki svoj dokazani zločin, ali klanjati se jugosrpskim mitovima mogu samo oni koje vodi mržnja prema vlastitome rodu i vlastitoj domovini.

Za razliku od Jasenovca, dokazi za zločin Bleiburga i križnih putova su na svakome koraku i to u masovnim jamama i kilometarskim rovovima iz kojih svakoga dana izbijaju kosti hrvatskih žrtava. To je ključna razlika i danas krivotvore povijest ne samo oni koji tvrde da je Bleiburg posljedica Jasenovca, nego i svi oni koji u ime lažnoga mira pristaju na to sramno izjednačavanje mita i stvarnosti, kao i oni koji, uronjeni u neki oblik svoga konformizma, govore da ih povijest ne zanima. To treba znati i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i zbog toga je ona trebala doći na impresivni skup u Bleiburgu. Na mjesto gdje se nezamisliva patnja predaka pretvara u snagu današnjih hrvatskih naraštaja.

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20401-klanjati-se-jugosrpskim-mitovima-mogu-samo-oni-koje-vodi-mrznja-prema-vlastitome-rodu.html

U istom tjedniku slično piše i kolumnistica Mirela Pavić u tekstu Tužno hrvatsko polje. Ona ne ulazi u ‘mudre državničke poteze’ i spominje iskrivljeno tumačenje podilaženja ‘velesilama’ engleskih i američkih političkih trovača i krojača karata i sudbina, tarot majstora ovih prostora.

Iako je sve što kažu i Marijačić i Pavićka doista tako, ipak mislim da je najvažniji čimbenik na koji treba voditi računa u razmatranju i raščlambi poteza Predsjednice upravo njen poziv na zajedništvo. Dobro je primijetiti i kako je u istom broju Hrvatskog tjednika objavljen i tekst velikog hrvatskog književnika akademika Slobodana Novaka: Nema pomirbe s onima koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom i srpom koji je nemilice kosio. Akademik svoj tekst završava ovako:

Stoga ljudi slobodnih uvjerenja, istinski antifašisti, očito, nisu i ne mogu biti s njima u istome rovu – čak ni protiv zajedničkog neprijatelja. Osim doslovce, kao u Drugome svjetskom ratu, što je bila neizbježna spasonosna epizoda.

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20418-nema-pomirbe-s-onima-koji-se-dive-prekrojenoj-sajkaci-s-krvavom-zvijezdom-i-srpom-koji-je-nemilice-kosio.html

Zapravo i akademik Novak pokazuje kako nema razlike između fašista i tzv. antifašista o kojima je govorio kardinal Bozanić na Bleiburgu. Za razliku od kardinala koji govori o domoljubnom antifašističkom otporu iz II. svjetskog rata akademik je mnogo precizniji pa u ovoj zadnjoj rečenici svoga teksta i za to vrijeme dijeli istinske antifašiste od „antifašista“. Drugim riječima u Drugom svjetskom ratu nisu svi koji su pripadali partizanima mislili samo o borbi za vlast i o uvođenju komunističke diktature.

A mnogi od takovih ili njihove djece spadaju među one koji su jučer bili za Josipovića, a danas za Milanovića ne vidjeći razliku o kojoj govori akademik Novak. A upravo na te i takove istinske antifašiste računa, kao što sam već konstatirao, i Predsjednica kada govori o zajedništvu. Ona itekako dobro zna da ne može biti zajedništva s onima koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu.

Međutim, itekako je dobro da vrsni kolumnisti kakvi su Marijačić i Pavićka tako pišu jer je sigurno da predsjedničini savjetnici itekako moraju voditi računa i o takovim stavovima i o činjenici da mnogo državotvornih Hrvata misle tako kao što misle Marijačić i Pavićka.

S druge strane moraju imati u vidu da se paralelno s opisanim pojavljuje strah da će se Predsjednica pojaviti na najvećem hrvatskom okupljanju za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – onom u Čavoglavama gdje se iz godine u godinu okupi mnogo više od 100.000 ljudi. Naime, najekstremniji SDP-ovci će to pokazati kada napadaju komemoraciju u Bleiburgu. O tome pogledajte:

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stazic-negirao-zrtve-s-bleiburga-u-otvorenom-iznio-teoriju-po-kojoj-na-bleiburgu-nikad-nije-doslo-pokolja-hrvata-801847

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/thompsonovi-fanovi-zgrozeni-stazicevim-izjavama-pogledajte-kako-su-ga-nazvali-801989

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/ruza-zestoko-oprala-stazica-je-govor-mrznje-thompson-bi-valjao-da-pjeva-partizansku-ej-drugovi-jel-vam-zao-801977

Zato ne čudi što je tako vrsni kolumnist kakav je Marko Ljubić u spomenutom tekstu o proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti pisao i  o proslavi u Čavoglavama:

Potrošiti novac na mimohod koji će u prvi plan ponovo staviti današnju vladu i nesretne političke kreature, a neće poslati nikakvu poruku nikom relevantnom, a istovremeno ostatak Hrvatske izuzev Čavoglava nagraditi neradnim danom, je sve samo ne dostojno obilježavanje najvažnije epopeje u povijesti hrvatskoga naroda…

Može li se karakter današnjih oružanih snaga isključivo cijeniti po njihovim dometima u nedavnoj prošlosti koje su ostvarile predvođene pokojnim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom sljedeći njegovu nacionalnu politiku, ako državna politika predvođena dvojicom bivših predsjednika, a posebice aktualna vlada, već godinama razaraju baš svaku nit i obilježje Tuđmanovog političkog i državotvornog naslijeđa? Može li biti legitiman način proslave upriličen samo državnome vrhu i protokolu, ako taj isti državni vrh godinama šalje stotine agenata čiji je posao naći argumente za proglašenje narodne proslave u Čavoglavama ustaškom i fašističkom, a nacionalni ponos cijeloga naroda – destruktivnim?…

Vrijeme je da se Predsjednica obrati za pomoć svom narodu pozivom na otpor i novo nacionalno jedinstvo, jer će mu to biti jedinstvena čestitka, vraćanje nade na stečevinama slavne prošlosti. Vrijeme je da se Predsjednica osloni na narod i zatraži pomoć u provođenju duboke lustracije ili rasvjetljavanja svih segmenata hrvatskoga društva, napose hrvatske države i javnih sektora, počevši od medija, kulture, obrazovanja i znanosti, do diplomacije, pravosuđa i sigurnosnog aparata. Vrijeme je da predsjednica Republike bude nazočna u Čavoglavama sa svojim narodom i toj i sličnim proslavama dade državni legalitet, a državi dijelom vrati legitimitet svoga naroda. Sve odgovore na otvorena pitanja naći će u narodu, jednostavni su i sigurni, kao što je jednostavno svako znanje.

Da, vrijeme je.

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pravo slobode govora će uskoro ‘pokleknuti’ pred ‘autorskim’ pravom, pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom

Objavljeno

na

Objavio

Dok su ostale europske zemlje nakon I. svjetskog rata razvijale moderne tekovine demokracije: slobodu govora, slobodne medije, ravnopravnost pred zakonom, građanštinu i t.d., Hrvatska je upala u balkansku guduru opanačke srpske monarhije, a potom, nakon II. svjetskog rata, sudbinu nastavila u opanačkoj socijalističkoj monarhiji na čelu s lažnim bravarom.

Kao i u svim jednopartijskim sustavima, tisak, odnosno medije, kontrolirala je svemoćna Partija. Nakon Domovinskog rata, u suvremenoj je Hrvatskoj napokon zaživjelo gore spomenuto, čak i za demokraciju ključna – sloboda medija, odnosno tiska.

Hrvati, zbog duge povijesne podčinjenosti, nisu nikad imali povjerenja u vlast, a sukladno tomu ni u novine/medije koje su uvijek mahom pristajale uz vlast i bile poluge iste. Ako se danas novine i čitaju, čitaju se mahom osmrtnice, crna kronika i sport, jer tu nema prostora manipulaciji i lažima koje postadoše pripadak skoro beziznimno svakoj vijesti i svakom događaju, od lokalnog do svjetskog. Naime, ako hrvatska novinarska agencija, ili veći medij, odnosno središnji dnevnik nije u stanju nepristrano prenijeti vijest o nekom događaju vezanom uz izraelsko-palestinski sukob, dakle nešto prilično neinteresantno hrvatskom narodu, onda je time sve rečeno.

Isto tako, zahvaljujući novim tehnologijama, „spas“ od svakodnevnih novinarskih te medijskih laži, većina je ljudi, pa i Hrvata, pronašla na Internetu, kojeg, zbog svoje trenutne naravi nije moguće cenzurirati, čak i nešto stariji naraštaji neskloni novim tehnologijama, uvidjevši da od „klasičnih“ medija nema nikakve koristi.

Počev od Google-a preko Facebook-a, Twitter-a, Youtube-a, svatko ima priliku postaviti podatak na Internet, te pristupiti tom podatku. To je, ukratko, sloboda. Istina, mogu se postavljati i lažni podaci/vijesti/informacije, no, svatko s dovoljno pameti će odvagnuti vjerodostojnost onoga što ga zanima pa sam donijeti zaključak.

U novinama ne može svatko objaviti, na internetu može, što je pomalo ironično, štoviše, groteskno, jer je klasičan medij poput novina, makar i u internetskom izdanju, prije prozvan kao „fake news“, pogotovo ako se uzme u obzir spomenuta sloboda pristupa internetu. Vidjeli smo na primjeru Donalda Trumpa, da klasični mediji više ne znače ništa; naprosto nisu vjerodostojni i nitko, osim najzagriženijih i politički najpristranijih im ne vjeruje.

E, sad su se dosjetili da sloboda nije baš toliko na cijeni kad im (tko su oni, već je teže pitanje) pomrsi političke planove. Američki portal Breitbart news objavio je interni Google-ov dokument u kojem se tvrdi da, zbog raznih faktora, prije svega pobjede Donalda Trumpa, ali i primjerice, jačanja njemačke stranke AfD, američka tradicija „slobode govore“ više nije opcija u službenoj politici tog mega poduzeća. Isto tako, sve „protusistemske“ nove stranke diljem svijeta postižu uspjehe upravo zahvaljujući nevjerodostojnosti „mainstream“ medija te mudrim korištenjem društvenih mreža i inih internetskih platformi. Google-ov je dokument naslovljen „The Good Censor“ (aluzija na „Dobrog Pastira“) te ustvrđuje da Google, kao i ostale društvene mreže te platforme kontroliraju glavninu internetske „online“ komunikacije.

U dokumentu se spominju dvije ideje, odnosno pristupa: američki pristup bezuvjetne slobode govora („free speech for democracy, not civility“) i europski („favors dignity over liberty and civility over freedom“), te se razmatra mogućnost okretanja, naravno, europskom pristupu. To je posebno zabrinjavajuće uzevši u obzir činjenicu da su ti internetski giganti dosad imali ulogu „neutralnih platformi“ čiji je zadatak bio čisto administrativne naravi, a sad bi trebali postati urednici („editor“), odnosno nakladnici („publisher“), što sa sobom ne povlači samo političke konotacije uređivačke politike, već i kaznenu, odnosno građansko-pravnu odgovornost.

Kao jedan od glavnih razloga ovoj velikoj promjeni navode činjenicu da američki predsjednik Trump širi „teorije zavjere“, što je poprilično bizarno. Naime, tijekom prošle američke predsjedničke kampanje, Google je potisnuo negativne „autocomplete suggestions“ (kad počnemo „googlati“, prema zadanim algoritmima, tražilica nam nudi dovršetak riječi ili fraze, izraza) za Hillary Clinton, za razliku od Bernia Sandersa ili Donalda Trumpa, zbog čega ih je Trump i prozvao. Nekima se to beznačajnim, ali takav jedan filter, napose među sve nepismenijim, neobrazovanijim i neukijim mladim naraštajima predstavlja nevjerojatnu moć i mogućnost utjecanja na izbore.

Trump je većinu medija proglasio „fake news“-om, ustvrdio da su trbuhozborci duboke države i dobio izbore. U Hrvatskoj, ako se spomene da je država ovakva kakva jest zbog, na pr. nelustriranih kadrova bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDB-e i KOS-a, isto se svrstava na marginu, odnosno odmah se proglašava teorijom zavjere ili se naprosto ignorira od strane „mainstream“ medija.

Ako je suditi prema narečenom dokumentu, načela postavljena i promišljana u njem’ će uskoro postati službena politika, prije svega Google-a, a potom i ostalih internetskih platformi. Malo po malo, manipulacija će postajati sve veća i sve očitija.

Uskoro će u Europskom parlamentu biti izglasana Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, što je uvertira u postupno gašenje svega što ne misli poput „mainstream“-a. Jer, sloboda govora se ne će onemogućavati nasilno, kako su to radili dosadašnji totalitarni režimi; naprotiv, sve će se slobode pomalo gasiti pod krinkom ljudskih prava, putem upravo gore spomenutog „civility“. Dakle, pravo slobode govora će naposljetku „pokleknuti“ pred „autorskim“ pravom, ili uopće pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom (čast, ugled, dostojanstvo…)

Kako stvari idu, „svjetska duboka država“ će, u odsutstvu boljeg naziva, zaista postati „dobri Cenzor“. I tako će nam uskoro svima nametati što i kako misliti, a i govoriti, pisati i objavljivati. U pravom bismo smislu riječi mogli uskoro doživjeti istinsko – jednoumlje – skriveno iza ljudskih prava, političke korektnosti, tolerantnosti i ostalih floskula. Stvari se ubrzano usložnjavaju, a ljudi postaju sve prostiji i priprostiji…

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari