Pratite nas

Razgovor

Predsjednica: Mnogi koji odlaze iz Hrvatske mi govore da gube nadu, ne vjeruju da će se išta promijeniti

Objavljeno

na

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović u emisiji “S predsjednicom izvan protokola” osvrnula se na populacijske mjere koje je jučer predstavila. U Vladi, kaže, vidi neophodnog partnera u rješavanju demografskih problema, kao i u privatnom sektoru.

Mjere koje je jučer predstavila tek su, kaže, prvi nacrt, radni dokument, koji će se mijenjati sukladno mišljenjima stručnjaka te sukladno proračunu. Zato i jest, kaže, tražila zajedničku sjednicu s Vladom, jer njen tim ljudi ne može sam izračunati kako bi se njihove mjere uklopile u proračun.

S ulaskom u EU otvorili smo prostor našim družavljanima da se školuju i rade drugdje, kazala je, ali dodaje da treba stvoriti pretpostavke za ostanak onih koji su tu te privlačenje useljenika.

Upozorava kako je njezino i istraživanje njenih suradnika ukazalo na smanjenje kontigenta radno aktivnog stanovništva. “Imat ćemo problem, ne samo da će mirovinski i socijalni sustav postati neodrživi, nego nećemo imati ni fertilnu radnu snagu koja će nam osigurati opstanak”, rekla je.

U svom su istraživanju, između ostalog razgovorima na terenu, detektirali nekoliko skupina razloga iseljavanja. Prvi razlog iseljavanja nije, kaže, radno mjesto i plaća, nego opća društvena klima, klima pesimizma i malodušja.

“Mnogi koji odlaze iz Hrvatske mi govore da gube nadu, ne vjeruju da će se išta promijeniti”, kazala je predsjednica, dodavši kako treba mijenjati društvenu klimu, stvarati radna mjesta i materijalno socijalne uvjete za ostanak u Hrvatskoj ili povratak u nju. Za to će, kaže, biti potreban, sigurnan i dobro plaćen posao, plaća mora dolaziti na vrijeme i biti dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba i zasnivanje obitelji.

Predsjednica kaže i da nije problem u tome što ljudi odlaze, jer “znali smo da će se ulaskom u EU ljudi kretati”, ali problem je da ne stvaramo uvjete za njihov povratak. Razlozi zbog kojih ljudi odlaze su naime i osobne prirode, što i nije tako loše, kaže predsjednica: “Ljudi žele putovati, raditi negdje drugdje, stjecati znanje i iskustvo, i to nije nužno loše za državu – ako će se vratiti”.

Komentirala je i napet odnos s Vladom, pa i nekad razmijenjene teške riječi.

“Prije svega žalim zbog bilo kakvih teških riječi. Mislim da komunikacija ne smije biti takva i da moramo svi zadržati međusobno poštovanje, uvažavanje, suradnju i sinergiju.

Nitko od nas nije odgovoran za stanje koje smo zatekli, ali smo odgovorni za ono što radimo tijekom mandata. Žao mi je da se ponekad jednostavno objektivno izlaganje tog stanja tumači kao kritika trenutne Vlade. To nije točno”, kazala je predsjednica, dodavši kako njene poruke dijelom jesu upućene Vladi u smislu apeliranja na ubrzavanje procesa.

Dimenzija njene komunikacije s Vladom je, kaže, ponekad preuveličana u javnosti. Odbacuje kritike da su demografske mjere koje je jučer predstavila dio njene političke kampanje. “Apsolutno ne smijem kalkulirati o tome kakav će mi biti politički rejting.

Mislim da je moja dužnost ukazivati na probleme, ne brinuti o sljedećim izborima, nego budućim generacijama”, zaključila je. Ne razmišlja, kaže, ni o novom predsjedničkom mandatu, kao ni o mjestu premijera. (HRT)

 

Predsjednica predstavila demografske mjere: Riječ je o životnom pitanju

 

Zdravko Marić: Predsjedničine demografske mjere treba pomno analizirati

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Mariom Filipijem, teškim vojnim ratnim invalidom koji se nikada ne predaje

Objavljeno

na

mario filipi
mario filipi

NEKIMA BI BILO ZABAVNO DA OSIM RUKE I NOGE NEMAM NI MIROVINU!

Mario Filipi je jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u koji se, kao vrhunski novinar i fotoreporter, dragovoljno uključio sredinom 1991. Iz tada „mirnog“ Zagreba otišao je u Slavoniju.

Nije ni slutio da će se vratiti kao teški ratni vojni invalid. Naime, 13. listopada 1991. tenkovska granata zločinačke JNA odnijela mu je ruku i nogu! Ali, nakon niza zdravstvenih problema (od operacije do operacije, i tome slično!) ni jednog se trenutka nije predao, tako da može biti primjer  mnogima i u mnogo čemu. I dalje piše, objavljuje knjige, od reportaža do poezije, zajedno s obitelji obrađuje voćnjak, pliva (dva puta je želio preplivati i La Manche!), glumi u jednoj monodrami, a uspješno i –pjeva! Na sve to čovjek može  samo reći: gospodine Mario, svaka vam čast!

Nu, kad smo ga na početku razgovora pitali –  kad bi trebao opisati sebe što bi naglasio, odgovorio je:

 

  • Da parafraziram Platona – volim Hrvatsku, ali još više volim istinu. Istina oslobađa, jer dolazi od Isusa, Oca istine. Tko laže, služi sotoni, ocu laži. Ja se trudim služiti Isusu.

 

  • Što vas je ponukalo da krenete u hrvatski obrambeni Domovinski rat?

 

  • Na početku rata radio sam lokalne novine u KBC Zagreb. Svakog dana s užasom sam gledao kako helikopteri dovoze ranjene mladiće. Neki su mi po godinama mogli biti sinovi. Dečki u punoj snazi, puni života, a dolaze na nosilima, zatvorenih očiju, u komi ili anesteziji i voze ih na kirurgiju. Zapitao sam se: „Zar ćeš ti prespavati rat a tako lijepi mladi dečki stradavaju?“ Tada sam donio odluku i otišao na istočni prag Domovine – na osječko ratište, a kasnije i drugdje.

 

  • Kako ste i gdje nastradali, odnosno postali teški vojni ratni invalid?

 

  • Bilo je to 13. listopada 1991. godine otprilike na pola puta između Vinkovaca i Vukovara. U Nuštru sam se priključio specijalcima iz Lučkog i Slavonskog Broda i krenuli smo u nedjeljno jutro iz Nuštra prema Marincima. Ideja mi je bila da se zajedno s dečkima probijem u Vukovar i tamo snimam, fotografiram sve što je bitno da istina pobijedi. Na visoravni između ta dva sela stali smo zbog neprijateljske vatre. Bio sam u jarku pokraj ceste zajedno s ostalima. U jarku nas nikakvim oružjem nisu mogli izravno pogoditi. Kobnu pogrešku smo učinili jer nismo gledali što je iza nas. Tamo je bilo drveće. Srpski tenkovski strijelci su primijenili poznato pravilo: Ako ne možeš neprijatelja pogoditi izravno, ciljaj neki predmet koji je iznad njega. Oni su pogađali drveće, a geleri su po nama padali poput kiše. Oko mene je bilo šest mrtvih mladića – tri iz Lučkog i tri iz Broda. Tog dana nešto dalje od tog mjesta poginula su još trojica. Mislim da mi je isti geler otkinuo ruku i zdrobio nogu ispod koljena, jer sam klečeći na jednom koljenu držao kameru. Pogodili su me i drugi geleri, ali bez posljedica. Spasili su me legendarni zapovjednik Brođana Šima Đamić i njegovi dečki koji su me dovukli do sanitetskog vozila i potom u Nuštar. Izgledalo je da ne ću preživjeti jer mi je iscurila gotovo sva krv. Ali srce nije stalo – malo Božjom voljom, a malo i zbog jakih treninga veslanja kojima sam u mladosti ojačao srce. Kada je postalo jasno da nisam mrtav, vozili su me najprije u Đakovo, zatim u Slavonski Brod i na posljetku u grad Wiener Neustadt blizu Beča. Zanimljivo je da u mojoj medicinskoj dokumentaciji piše tko mi je u Đakovu dao krv. Bili su to Mirko Beribak i Mirko Zagoda. Možda mi je baš njihova krv spasila život. Nikada te ljude nisam upoznao, pa im barem ovom prigodom zahvaljujem. Možda se dogodi da to i oni pročitaju.

 

  • Relativno mnogi pričaju o privilegijama tih i takvih ljudi…

 

  • Nedavno mi je jedan „prijatelj“ prilikom proslave 50. obljetnice mature rekao: „Tebi je dobro jer ti je tvoja borba dala…“ Na to sam ja skinuo „ruku“ i pokazavši mu moj bataljak rekao sam: „To mi je moja borba dala. Ako želiš, skinut ću ti i „nogu“. Možda bi bilo zabavno da nemam ni mirovinu, pa da pred crkvama vičem: „Udijelite ratnom vojnom invalidu!“ Nekima bi to bio užitak vidjeti. Ali to nam je realnost. Mi smo narod ekstrema i apsurda.

 

  • Tko je kriv što su hrvatski branitelji stigli do dna, poglavito oni koje ni metak nije okrznuo?

 

  • To što hrvatski branitelji, osobito dragovoljci dolaze u socijalu je najveći zločin nakon četničkih zločina. Počinile su ga doslovno sve vlade do sada, bez iznimke. Ne znam koliko se je njihov život promijenio nakon najnovijeg Zakona o braniteljima, ali mislim da je to samo kozmetika. Oni su trebali imati prednost pri zapošljavanju, kod natječaja za rukovodeća mjesta, oni najobrazovaniji i za ulazak u HAZU. Ako su umjetnici, trebali su imati prednost u galerijama, koncertnim dvoranama i drugdje, a također i njihova djeca. Moja djeca npr. nemaju nikakva prava. To što im je otac branitelj, dragovoljac i invalid još im je i na štetu. Mojoj kćerki je jedan „poslodavac“ rekao: „Tvoj stari ima para“ i na posao je primio jednu djevojku iz – Novog Sada. Ti ljudi su trebali biti elita, jer nema veće elite od onih koji su svojom žrtvom udahnuli život državi.

 

  • I vi ste bili jedan od „šatoraša“, za koje je bivši ministar branitelja Matić rekao da su „teroristi“…

 

  • O tom čovjeku nema smisla trošiti riječi. Gdje god je mogao, naškodio je braniteljima. Ali on je i tada bio „sitna riba“. Njegovi ekscesi bili su samo povod. Na vlasti su bili ljudi koji su Hrvatsku vodili ravno u ponor. „Skompali“ su se Britancima, najvećim neprijateljima bilo kakve Hrvatske. Imali su u planu promijeniti Ustav u kojemu bi „antifašisti“ postali glavni, a onda bi nas ponovo uvalili u bratski regionski medvjeđi zagrljaj „komšija“. Time bi Domovinski rat bio potpuno poništen i mi bi u povijest ušli kao još jedni hrvatski „luzeri“. Iako se i danas Domovinski rat često omalovažava, imamo barem kakvu-takvu državu u kojoj se možemo boriti za istinu. A moglo nam se je dogoditi isto što i našim predcima koji su zbog istine odlazili na Goli otok ili na onaj svijet.

 

  • Odakle vam snaga da idete dalje i samo dalje?

 

  • Nešto je stvar genetike. Takva mi je narav. Kada primijetim laž koja ponižava moj ili neki drugi narod, ne mirujem dok ne učinim sve što mogu da istina pobijedi. Pa i ta osobina je Božji dar. Ali citirati ću popularnog propovjednika fra Ivu Pavića. On je rekao: „Dok šutiš, ti si slab jer ovisiš o sebi. Ali kad počneš naviještati evanđelje, Duh Sveti staje uz tebe i postaješ jak“. Gdje god mogu slavim Isusa i energija mi se vraća.

 

  • Kao teški invalid željeli ste preplivati i La Manche. Je li bi to više ikada ponovili?

 

  • Pokušao sam dva puta. Prvi put sam došao do polovice, drugi put do dvije trećine. Da bih pokušao treći put, morao bih cijelu godinu posvetiti pripremama i još k tome imati dobru logistiku. Ali imam 68 punih godina. Kada bih uspješno preplivao, bio bih najstariji ikad. Dakle šanse su samo teoretske. Ali srce me vuče, to je istina.

 

  • Sada ste se „prebacili“ i u glumce. Kako to?

 

  • To u početku nije bila moja ideja, nego je glumac koji je tada bio ravnatelj „Gavelle“ Boris Svrtan želio raditi nešto na temu priče o braniteljima. Ponudio sam svoju priču koja mu se je sviđala, a sviđala mu se je i moja izvedba. To me je ohrabrilo pa sam počeo žestoko vježbati da uhodam glumački nastup. Sada imam priču hrvatskog branitelja, nešto izmijenjenu u odnosu na onu na početku i idem s njome u javnost, pa kako Bog da.

 

  • Je li to ta Hrvatska za koju ste dali svoje zdravlje?

 

  • Kada biste pitali bilo kojeg branitelja, ni jedan ne bi odgovorio potvrdno, pa tako ni ja. Pogriješili smo politički, jer nismo domoljubnoj strani Hrvatske osigurali dominantan politički položaj, pa nam i sada „jugoslaveni“, pa čak i četnici drmaju državom. Ali to je život. Važno je imati državu. Kad ju imaš, ako i nije dobra, možeš ju popravljati, ako treba i uz pomoć šatora. Ali ako ju nemaš, onda ništa ne možeš popraviti.

 

  • I na kraju: kakva je uloga i značaj bila novinara u Domovinskome ratu?

 

  • Ako govorimo o novinarima kao profesiji, njihova uloga je kao i u svakom drugom ratu ili nekom drugom zanimljivom događaju. Ali oni čija je misija bila otkrivanje istine iznutra, iz centra događanja, to je nešto sasvim drugo. Npr. ono što su napravili Ivan Pandža Orkan i Pavle Vranicani s filmovima „Komšije“ 1 i 2 je istinska borba za istinu. Da oni to nisu učinili, ne bi bilo materijalnih dokaza da je srpska vojska tenkovima zgazila svoje civilne izbjeglice. Ja sam uvijek želio biti s prijateljima u centru zbivanja, dakle ne više novinar nego vojnik s kamerom. Meni se je urezalo u sjećanje selo Donji Bogićevci kod Nove Gradiške s pretežito srpskim pučanstvom. Kontrolu u selu je imala naša vojska odnosno tada garda (ZNG), a Srbi su ostali u kućama i nisu se bojali. A onda je došao tenkovski napad jugovojske. Zapaljivim granatama s daljine od oko 1 km spaljivali su kuću po kuću. Sljedeće jutro haubicama su pogodili tri puta srpsku pravoslavnu crkvu u pročelje. Da nije u selu bilo moje kamere, ispalo bi da su selo spalili „ustaše“ i još oštetili crkvu. To je primjer borbe za istinu. Takvih ljudi ima još mnogo, tako da nije moguće tek tako lagati o Hrvatima. Imamo dokaze. Uostalom, i Vi ste napisali mnogo knjiga u kojima ste se borili za istinu. Mio smo dakle i u miru borci u istom rovu, rame uz rame.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

Objavljeno

na

Objavio

Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH u intervjuu za Dnevnik.ba govori o pravosudnom tretmanu bivših vojnika HVO-a i tzv. Armije BiH, podsjeća na presude Haaškog tribunala i pojašnjava da je bošnjačka politička vrhuška već devedesetih svoja zlodjela tretirala kao “incidente”… “Zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča i zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša 23. listopada 1993., koji su, nažalost, kako po broju žrtava na obje strane tako i po brojnim drugim elementima dosta slični na najbolji način ilustriraju selektivno i različito sankcioniranje počinjenih zločina od strane pripadnika Armije RBiH i HVO-a na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH”, tvrdi Raguž.

“Za zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša sudilo se pripadnicima HVO-a i na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH dok se za zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča nije sudilo počiniteljima zločina ni na Haškom kaznenom sudu ni na Sudu BiH”, kaže Raguž.

Raguž navodi kako je činjenica da su u zločinima mudžahedina počinjenim nad Srbima i Hrvatima u BiH sudjelovali državljani islamskih zemalja koje su saveznice Sjedinjenih Američkih Država i da je njihova uloga u ratu BiH bila višestruko važna za geopolitičke interese SAD u ovom dijelu svijeta.

“Vidljivo je iz niza konkretnih političkih odluka kako u planovima američke vlade za ovaj dio svijeta BiH ima naglašeno status zemlje sa islamskom većinom u kojoj se, tobože, odvija sukob „humanog i naprednog islama“ s „konzervativnim dehumaniziranim islamom“ pa iz tih razloga SAD trebaju biti na bošnjačkoj strani u odnosu na Srbe i pogotovo Hrvate u BiH.

Zbog navedenih razloga i američkog utjecaja na međunarodno pravosuđe minorizirala se uloga mudžahedina u ratu BiH”, kaže Raguž. Komentirajući mogu li hrvatske žrtve u BiH biti zadovoljne radom pravosudnih institucija u BiH, Raguž ističe kako su, prema podatcima u zadnjem ratu u BiH, ljudski gubici bili daleko najveći kod Bošnjaka.

“Po nacionalnosti 64 036 žrtava bili su Bošnjaci, 24 905 žrtava bili su Srbi i 7788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici 20 690 od 24 905 ukupno stradalih Srba u BiH. Novija istraživanja relevantnih srpskih institucija u BiH govore o 29 000 stradalih Srba u ratu u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5719 od ukupno 7788 hrvatskih žrtava.

Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili 33 403 od ukupno stradalih 64 036 Bošnjaka”, kaže Raguž. “Zlouporabom selektivnog pristupa činjenicama iz rata u BiH u donesenim presudama na Haškom kaznenom sudu BiH bošnjački su političari kod bošnjačkog naroda izgradili osjećaj nedužnosti po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi narodi u BiH, Srbi i Hrvati, isključivo zločinci.

Od bošnjačke politike metodom demonizacije hrvatske politike u BiH kontinuirano se uveličavaju bošnjačke žrtve i hrvatski zločini, dok se istodobno negiraju ili prešućuju hrvatske žrtve i zločini bošnjačke vojske Armije RBiH nad Hrvatima u BiH”, naglašava Raguž. Iz tih razloga i dosadašnjih sudskih procesa na Haškom kaznenom sudu i Sudu BiH, dodaje Raguž, hrvatske žrtve u BiH ne mogu biti zadovoljne radom pravosudnih institucija. Istina je, navodi on, i kako iz nekih drugih razloga i bošnjačke i srpske žrtve također ne mogu biti zadovoljne radom međunarodnih i domaćih pravosudnih institucija u BiH.

“Ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH ne procesuiraju se zato što se na taj način štiti zapovjedni kadar bošnjačke Armije RBiH i izrečeni stavovi dvojice Izetbegovića kako su ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca. Može li se 529.000 ljudi ( Srba i Hrvata) protjeranih iz njihovih domova ili koji su napustili prostor pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH zbog ratnih djelovanja i 33 000 stradalih Srba i Hrvata u ratu u BiH (od kojih je najveći broj stradao od Armije RBiH) nazvati incidentom ili je takva tvrdnja također zločin prema Srbima i Hrvatima u BiH?!!”, ističe Raguž.

Na upit koliko je Hrvata protjerano s teritorija pod kontrolom tzv. Armije BiH, a koliko Bošnjaka s teritorija pod kontrolom HVO-a, Raguž navodi da je prema rezultatima znanstvenih istraživanja s područja pod nadzorom HVO-a u BiH u razdoblju 1991.-1995. protjerano (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 112.000 Srba i Bošnjaka, što od ukupnog broja prognanika u Bosni i Hercegovini iznosi 9,12%. “Sa područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske u BiH (Republika Srpska) protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 586.400 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja 47,7% od sveukupnog broja prognanika.

Iz dijelova BiH pod nadzorom Armije RBiH, protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 529.000 Srba i Hrvata što iznosi 43,10% od broja svih prognanika u BiH”, kaže Raguž. “Zbog objektivnog poimanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH treba jasno reći kako je hrvatsko sudjelovanje u ukupnom zločinu progona stanovništva u BiH 9,12%.

Sudjelovanje Bošnjaka u zločinu progona stanovništva iznosi 43,10%, i Srba 47,7%. Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170. 000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog i domaćeg pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH”, objasnio je Raguž.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari