Pratite nas

Kolumne

Predsjednica nam je već ‘ukrala’ SP, Davis Cup, Zlatnu loptu, hoće li i Božić?

Objavljeno

na

Medijska kaljuga. Baruština. Sumrak zdravog razuma. Patologija. Bolesno. Perverzno.

Nema riječi koje bi mogle opisati ono što se u zadnjih dvije i pol godine (od kad je za predsjednicu izabrana Kolinda Grabar-Kitarović) u medijima kojima “drma” lijevo-liberalno-anarhistička, neokomunistička, apatridska klika događa.

Započelo je s izrugivanjem predsjednice već na prvom koraku (na samoj inauguraciji u prijenosu uživo i to na sramotu svih nas, na državnoj televiziji!) od strane opskurne Elizabete Gojan, što bi u svakoj zemlji koja imalo drži do sebe bio prvorazredni skandal, a nastavilo se salvama uvreda i omalovažavanja kojima kraja i konca nema.

Petokolonaškoj, apatridskoj, malograđanskoj bulumenti koja Hrvatsku ne voli vidjeti ni na zemljovidu nedostaju Mesić, Josipović, Milanović i ostali destruktivci koji će pljuvati po ovom narodu i državi i urušavati institucije.

Nabacivati se blatom na svetinje do kojih ovaj narod i građani ove zemlje drže. Oni samo u takvom ambijentu dolaze na svoje i to je po njima način kako se upravlja zemljom.

Destrukcija i politika “što gore to bolje” njihov je ideal, domet i sulkus onoga što (u bolesnoj vizuri svijeta čiji su dio) predstavlja vlast – sve drugo je “bljak”, “fuj”, “demode”, “zaostalo”, “primitivno”, “talibanski”, “klero-fašistički”, “ustaški”, pogotovu ako je afirmativno za zemlju i narod koje bi ta vlast trebala predstavljati i zastupati.

Možda bi naša predsjednica morala otvoriti predsjednički arhiv i po sistemu “navali narode” u njega pustiti strane novinare, kako bi povjerljivi dokumenti završili u žutim medijima. Možda bi pod hitno trebala pronaći svoga “Pukija” (zamjenu za Ivu Pukanića) i dostavljati mu strogo povjerljive papire koji bi poslužili kompromitiranju i rušenju ugleda države na čijem je čelu.

Možda se ne bi trebala sastajati s ruskim, američkim predsjednicima i vodećim dužnosnicima OUN-a, EU, NATO-a, nego pronaći svoga Gadafija s kojim bi se “bratimila”, grlila i ljubila. Ne bi bilo loše kad bi povremeno ispričala i poneki vulgarni, primitivni, sablažnjivi nekrofilski vic (o svojim mrtvim ili živim prethodnicima) kojim bi osramotila i sebe i Hrvatsku pred diplomatskim korom ili kad bi što češće zbijala neslane crno-humorne šale i u prilikama kad se radi o najozbiljnijim državničkim pitanjima.

Možda bi trebala biti novi Mesić kako bi se svidjela Lori Vidović, Gordanu Marasu, Zoranu Šprajcu (ex Jovanoviću), Daliji Orešković, Anki Mrak-Taritaš, Radi Borić i sličnim tragikomičnim likovima koji svoju netrpeljivost i malicioznost nisu u stanju skriti i obuzdati čak ni u javnim nastupima?

Ili bi KGK morala (možda) biti Mesić u celofanu – iliti dr. Ivo Josipović, pa srbijanskim veleposlanicima tajno dostavljati “hrestomatije”, klevetati vlastitu zemlju i narod u parlamentima stranih zemalja prigodom službenih posjeta, svirati Miloradu Dodiku u Banja Luci i postati “lice godine” u izboru tamošnjih (banjalučkih) novina?

Zastupati “vrijednosti” koje su protivne svjetonazoru većine građana. I pri svemu tomu se praviti “domoljubom”, pa “skrušeno” i “čedno” pitati branitelje (kad se nađe s njima licem u lice): “U čemu je problem? Zar ja da nisam domoljub?”

Eto, na sreću, naša predsjednica radi sve suprotno od onoga što su činila dva spomenuta lika koji su za 15 godina svoje vladavine toliko srozali ugled države, oblatili vlastiti narod i građane i obezvrijedili instituciju predsjednika države da je to tragično. I teško popravljivo.

Sinoć je perjanica televizijskog žutila i doajen trač-novinarstva u Hrvata, Zoran Šprajc (ex Jovanaović) u svome “RTL Direktu” “vispreno” i “lucidno” kako samo on to zna i umije, zaključio da je naša predsjednica “ukrala komadić tuđe slave” – time što se u sklopu ceremonijala dodjele Zlatne lopte, javila video-linkom u Pariz i čestitala kapetanu naše nacionalne vrste na zasluženom trofeju kojim je na velika vrata ušao među besmrtne nogometaške velikane. Kao prvi i jedini Hrvat kojemu je u povijesti našeg sporta takvo što pošlo za rukom. Na radost nacije, samoga Luke, njegove obitelji.

Dakako, za Šprajca (ex Jovanovića), Luka Modrić je “tuđ”, “tuđinac”, jer on i njemu slični ga ne osjećaju svojim, na čemu im uopće ne zamjeram – jer ni oni nisu naši. I nehotimice je time “tuđa slava” izrekao ono što misli. Luka zacijelo nije njegov. Niti pripada onima koji Hrvatsku ne mogu smisliti. I hvala Bogu da je tako.

Nekomu tko je naš, ne može se ukrasti ništa “tuđe”, jer sve je to naše. Mi smo, kako to zna reći naš zlatni izbornik Zlatko Dalić, jedno tijelo i jedna duša. Hrvatski narod u Domovini, Bosni i Hercegovini, dijaspori – svi smo jedno, pa komu drago, komu ne!

Hrvatska iznad svih! Nema te sile koja nam može stati na put kad smo skupa i kad nam srca tuku kao jedno!

Dokazali smo to kad nas se 600 tisuća skupilo u glavnom gradu svih Hrvata i onako dostojanstveno i strastveno slavilo uspjeh postignut na SP u Rusiji. Neki nam ni danas ne mogu oprostiti tu “drskost”.

Jadnici, sitne duše, oni kojima mržnja i zloća mute razum, stvaraju traume i dovode ih do očaja. Pokazali smo tko smo i što smo i nedavno kad smo na istom mjestu (Jelačić placu) dočekali naše zlatne dečke – tenisače, pobjednike Davis Cupa. I uvijek ćemo biti tu kad god budemo imali prigodu i bude nas volja.
S vjerom u naš narod i Boga svemogućeg.

Luka je naš, “Vatreni” su naši, Čilić i dečki su naši, vaterpolisti, rukometaši, košarkaši, boksači, atletičari, gimnastičari, kuglaši, paraolimpijci, svi koji su sportaši i oni koji to nisu a ljube ovu zemlju, drže do svoga grba, zastave, državnih znamenja, bore se za svoj narod i promoviraju Hrvatsku. I predsjednica je naša.

Očekujemo je na svakom mjestu na kojemu se događa nešto bitno i važno za sve nas, za naciju, Domovinu i to je tako prirodno i samorazumljivo da nikomu tko je psihički zdrav, normalan i dobronamjeran nisu potrebna nikakva daljnja tumačenja. Bezgranično smo ponosni kad je vidimo i čujemo “Lijepu našu”, svaki put, bilo to na utakmici, teniskom meču ili bilo kojem ceremonijalu gdje se promovira, predstavlja ili zastupa Hrvatska. I želimo da to bude što češće. Daj Bože!

Oni koji to ne mogu podnijeti imaju ozbiljan problem. Ali, nije na nama krivnja. Niti na Kolindi Grabar-Kitarović.
Predsjednici, na sreću, nitko ne može isključiti mikrofon. Ona nema svoga Krešu Dolenčića. Ni Hrvoja Macana koji će je optužiti za “državni udar”. Jer već je na čelu države, pa nema potrebe izvoditi bilo kakav “udar”. Nema protiv koga. Jedini je državni dužnosnik izabran izravno, voljom naroda (na znanje onima koji možda ne znaju).

Naši sportaši s oduševljenjem dočekuju, ponosno i dostojanstveno, puna srca, predsjednicu koja se ne srami nacionalnih boja i to gdje god se pojavi – na terenu, u svlačionicama, u velebnim dvoranama u kojima se dodjeljuju priznanja. I uvijek joj s poštovanjem zahvaljuju. Svijet to razumije i cijeni, jer svaka civilizirana država koja drži do sebe postupa jednako tako. Ni njihovi se državnici ne zavlače u mišje rupe kad je u pitanju nacionalni uspjeh. Nego slave i ponose se time.

Jeste li vidjeli našu predsjednicu u društvu Putina i Macrona u vrijeme SP u Rusiji? Zamjera li ruskom i francuskom predsjedniku tko u njihovim zemljama što su se pojavili na terenu ili u svlačionici s nogometašima? Zar nije čast vidjeti šefa države jedne “male” Hrvatske u društvu s predsjednicima velikih zemalja u bilo kojoj prigodi i bilo kakvim povodom, i nije li to promocija zemlje kakvu bi poželio svatko normalan?

Kolindu Grabar-Kitarović hvali cijeli svijet. Skupine fanova u Rusiji prave predstave njoj u čast. Komplimenti pljušte na sve strane. Pobire simpatije na svim skupovima, samitima, konferencijama, gdje god se pojavi.

Ni iz jedne zemlje na svijetu nema negativnih reakcija na njezino ponašanje. Dapače.
Samo kod nas, u toj jadnoj, izoliranoj nesretnoj balkanskoj kaljuži, u krčmi omeđenoj skučenim mozgovima, baruštinom RTL-a, Indeks-a, Autograf-a, srpskih Novosti i sličnih medija, ona je negativac.
Znamo dobro zašto.

Ne samo da im smeta njezin izgled, ugled, pristojno ponašanje, javno i jasno izražavanje emocija i domoljublja. Oni nikako ni u primisli ne mogu prihvatiti mogućnost USPJEHA naše Domovine. I panično se boje tog uspjeha. Tu je ključ netrpeljivosti i bolesne mržnje koju ne mogu obuzdati.

A predsjednica se (kao njima u inat) “rastrčala” na sve strane. Nastoji i ekonomski i strateški pozicionirati Hrvatsku. Predvodi inicijativu Triju mora, sastaje se s gospodarstvenicima, susreće s investitorima, vodi razgovore s vodećim državnicima svijeta – a sve u korist zemlje koju vodi.

S Putinom je razgovarala o problemu onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu, o “Agrokoru”!
Njoj ne trebaju prevoditelji na međunarodnim skupovima i konferencijama (jer poliglot je), ne moramo brinuti što će i kad reći – i hoće li to biti primjereno (dovoljno je inteligentna da sama procijeni), ona poznaje protokol, zna pravila ponašanja, njoj ne trebaju oni koji će dežurati na ceremonijalima i prijemima i povlačiti je za ruku kako bi je uputili na koju će se stranu u kojoj prigodi okrenuti ili koje će mjesto zauzeti u skupu državnika ili za konferencijskim stolom.

Manire i bon-ton diplomata svladala je davnih dana. Za razliku od mnogih njezinih kritizera, koji nemaju osnovne kulture ni za stolom u vrijeme ručka, kamo li u nastupima pred kamerama.
Baš me zanima što će Šprajc (ex Jovanović) smisliti do Božića.

Hoće li u njegovoj bolesnoj mašti predsjednica (možda) postati čak i Grinč pa nam “ukrasti” Božić!?
Na sreću, mi se toga ne bojimo. Očekujemo božićnu i novogodišnju čestitku od gospođe predsjednice, znamo da ćemo je u našoj Prvostolnici vidjeti na polnoćki na Badnjak – onako lijepu, urednu, pristojnu, decentno i ukusno odjevenu, dostojanstvenu i ponosnu kakva je uvijek.

To je naša predsjednica. Naš Božić. Naša Hrvatska. Naši nogometaši. Naš Luka. Naše srebro, naša Zlatna lopta. Naši tenisači. Naš Davis Cup. Naš ponos. Ponos nacije!
Naši su i svi drugi koji vole i poštuju ovu zemlju, koje god vjere, nacije i boje kože bili.

A što se Grinča tiče, Šprajc (ex Jovanović) i njemu slični ne moraju brinuti brigu.
Tko nema Boga, nema ni Božića. Pa mu se nema što ukrasti.
I takvima sve najbolje. Neka su živi i zdravi i neka im dragi Bog prosvijetli razum i poštedi ih mržnje, zlobe i zavisti.

To im od srca želim u ovo adventsko, predbožićno vrijeme, vrijeme Došašća kad mi kršćani i katolici živimo u pokori, preispitivanju vlastite savjesti i iščekivanju rođenja našega Spasitelja Isusa Krista.
Bože, oprosti im, ne znaju što čine!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Tko pokušava oslabiti utjecaj Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović?

 

 

 

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović čestitala Luki Modriću

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari