Pratite nas

Kolumne

Predsjednica nam je već ‘ukrala’ SP, Davis Cup, Zlatnu loptu, hoće li i Božić?

Objavljeno

na

Medijska kaljuga. Baruština. Sumrak zdravog razuma. Patologija. Bolesno. Perverzno.

Nema riječi koje bi mogle opisati ono što se u zadnjih dvije i pol godine (od kad je za predsjednicu izabrana Kolinda Grabar-Kitarović) u medijima kojima “drma” lijevo-liberalno-anarhistička, neokomunistička, apatridska klika događa.

Započelo je s izrugivanjem predsjednice već na prvom koraku (na samoj inauguraciji u prijenosu uživo i to na sramotu svih nas, na državnoj televiziji!) od strane opskurne Elizabete Gojan, što bi u svakoj zemlji koja imalo drži do sebe bio prvorazredni skandal, a nastavilo se salvama uvreda i omalovažavanja kojima kraja i konca nema.

Petokolonaškoj, apatridskoj, malograđanskoj bulumenti koja Hrvatsku ne voli vidjeti ni na zemljovidu nedostaju Mesić, Josipović, Milanović i ostali destruktivci koji će pljuvati po ovom narodu i državi i urušavati institucije.

Nabacivati se blatom na svetinje do kojih ovaj narod i građani ove zemlje drže. Oni samo u takvom ambijentu dolaze na svoje i to je po njima način kako se upravlja zemljom.

Destrukcija i politika “što gore to bolje” njihov je ideal, domet i sulkus onoga što (u bolesnoj vizuri svijeta čiji su dio) predstavlja vlast – sve drugo je “bljak”, “fuj”, “demode”, “zaostalo”, “primitivno”, “talibanski”, “klero-fašistički”, “ustaški”, pogotovu ako je afirmativno za zemlju i narod koje bi ta vlast trebala predstavljati i zastupati.

Možda bi naša predsjednica morala otvoriti predsjednički arhiv i po sistemu “navali narode” u njega pustiti strane novinare, kako bi povjerljivi dokumenti završili u žutim medijima. Možda bi pod hitno trebala pronaći svoga “Pukija” (zamjenu za Ivu Pukanića) i dostavljati mu strogo povjerljive papire koji bi poslužili kompromitiranju i rušenju ugleda države na čijem je čelu.

Možda se ne bi trebala sastajati s ruskim, američkim predsjednicima i vodećim dužnosnicima OUN-a, EU, NATO-a, nego pronaći svoga Gadafija s kojim bi se “bratimila”, grlila i ljubila. Ne bi bilo loše kad bi povremeno ispričala i poneki vulgarni, primitivni, sablažnjivi nekrofilski vic (o svojim mrtvim ili živim prethodnicima) kojim bi osramotila i sebe i Hrvatsku pred diplomatskim korom ili kad bi što češće zbijala neslane crno-humorne šale i u prilikama kad se radi o najozbiljnijim državničkim pitanjima.

Možda bi trebala biti novi Mesić kako bi se svidjela Lori Vidović, Gordanu Marasu, Zoranu Šprajcu (ex Jovanoviću), Daliji Orešković, Anki Mrak-Taritaš, Radi Borić i sličnim tragikomičnim likovima koji svoju netrpeljivost i malicioznost nisu u stanju skriti i obuzdati čak ni u javnim nastupima?

Ili bi KGK morala (možda) biti Mesić u celofanu – iliti dr. Ivo Josipović, pa srbijanskim veleposlanicima tajno dostavljati “hrestomatije”, klevetati vlastitu zemlju i narod u parlamentima stranih zemalja prigodom službenih posjeta, svirati Miloradu Dodiku u Banja Luci i postati “lice godine” u izboru tamošnjih (banjalučkih) novina?

Zastupati “vrijednosti” koje su protivne svjetonazoru većine građana. I pri svemu tomu se praviti “domoljubom”, pa “skrušeno” i “čedno” pitati branitelje (kad se nađe s njima licem u lice): “U čemu je problem? Zar ja da nisam domoljub?”

Eto, na sreću, naša predsjednica radi sve suprotno od onoga što su činila dva spomenuta lika koji su za 15 godina svoje vladavine toliko srozali ugled države, oblatili vlastiti narod i građane i obezvrijedili instituciju predsjednika države da je to tragično. I teško popravljivo.

Sinoć je perjanica televizijskog žutila i doajen trač-novinarstva u Hrvata, Zoran Šprajc (ex Jovanaović) u svome “RTL Direktu” “vispreno” i “lucidno” kako samo on to zna i umije, zaključio da je naša predsjednica “ukrala komadić tuđe slave” – time što se u sklopu ceremonijala dodjele Zlatne lopte, javila video-linkom u Pariz i čestitala kapetanu naše nacionalne vrste na zasluženom trofeju kojim je na velika vrata ušao među besmrtne nogometaške velikane. Kao prvi i jedini Hrvat kojemu je u povijesti našeg sporta takvo što pošlo za rukom. Na radost nacije, samoga Luke, njegove obitelji.

Dakako, za Šprajca (ex Jovanovića), Luka Modrić je “tuđ”, “tuđinac”, jer on i njemu slični ga ne osjećaju svojim, na čemu im uopće ne zamjeram – jer ni oni nisu naši. I nehotimice je time “tuđa slava” izrekao ono što misli. Luka zacijelo nije njegov. Niti pripada onima koji Hrvatsku ne mogu smisliti. I hvala Bogu da je tako.

Nekomu tko je naš, ne može se ukrasti ništa “tuđe”, jer sve je to naše. Mi smo, kako to zna reći naš zlatni izbornik Zlatko Dalić, jedno tijelo i jedna duša. Hrvatski narod u Domovini, Bosni i Hercegovini, dijaspori – svi smo jedno, pa komu drago, komu ne!

Hrvatska iznad svih! Nema te sile koja nam može stati na put kad smo skupa i kad nam srca tuku kao jedno!

Dokazali smo to kad nas se 600 tisuća skupilo u glavnom gradu svih Hrvata i onako dostojanstveno i strastveno slavilo uspjeh postignut na SP u Rusiji. Neki nam ni danas ne mogu oprostiti tu “drskost”.

Jadnici, sitne duše, oni kojima mržnja i zloća mute razum, stvaraju traume i dovode ih do očaja. Pokazali smo tko smo i što smo i nedavno kad smo na istom mjestu (Jelačić placu) dočekali naše zlatne dečke – tenisače, pobjednike Davis Cupa. I uvijek ćemo biti tu kad god budemo imali prigodu i bude nas volja.
S vjerom u naš narod i Boga svemogućeg.

Luka je naš, “Vatreni” su naši, Čilić i dečki su naši, vaterpolisti, rukometaši, košarkaši, boksači, atletičari, gimnastičari, kuglaši, paraolimpijci, svi koji su sportaši i oni koji to nisu a ljube ovu zemlju, drže do svoga grba, zastave, državnih znamenja, bore se za svoj narod i promoviraju Hrvatsku. I predsjednica je naša.

Očekujemo je na svakom mjestu na kojemu se događa nešto bitno i važno za sve nas, za naciju, Domovinu i to je tako prirodno i samorazumljivo da nikomu tko je psihički zdrav, normalan i dobronamjeran nisu potrebna nikakva daljnja tumačenja. Bezgranično smo ponosni kad je vidimo i čujemo “Lijepu našu”, svaki put, bilo to na utakmici, teniskom meču ili bilo kojem ceremonijalu gdje se promovira, predstavlja ili zastupa Hrvatska. I želimo da to bude što češće. Daj Bože!

Oni koji to ne mogu podnijeti imaju ozbiljan problem. Ali, nije na nama krivnja. Niti na Kolindi Grabar-Kitarović.
Predsjednici, na sreću, nitko ne može isključiti mikrofon. Ona nema svoga Krešu Dolenčića. Ni Hrvoja Macana koji će je optužiti za “državni udar”. Jer već je na čelu države, pa nema potrebe izvoditi bilo kakav “udar”. Nema protiv koga. Jedini je državni dužnosnik izabran izravno, voljom naroda (na znanje onima koji možda ne znaju).

Naši sportaši s oduševljenjem dočekuju, ponosno i dostojanstveno, puna srca, predsjednicu koja se ne srami nacionalnih boja i to gdje god se pojavi – na terenu, u svlačionicama, u velebnim dvoranama u kojima se dodjeljuju priznanja. I uvijek joj s poštovanjem zahvaljuju. Svijet to razumije i cijeni, jer svaka civilizirana država koja drži do sebe postupa jednako tako. Ni njihovi se državnici ne zavlače u mišje rupe kad je u pitanju nacionalni uspjeh. Nego slave i ponose se time.

Jeste li vidjeli našu predsjednicu u društvu Putina i Macrona u vrijeme SP u Rusiji? Zamjera li ruskom i francuskom predsjedniku tko u njihovim zemljama što su se pojavili na terenu ili u svlačionici s nogometašima? Zar nije čast vidjeti šefa države jedne “male” Hrvatske u društvu s predsjednicima velikih zemalja u bilo kojoj prigodi i bilo kakvim povodom, i nije li to promocija zemlje kakvu bi poželio svatko normalan?

Kolindu Grabar-Kitarović hvali cijeli svijet. Skupine fanova u Rusiji prave predstave njoj u čast. Komplimenti pljušte na sve strane. Pobire simpatije na svim skupovima, samitima, konferencijama, gdje god se pojavi.

Ni iz jedne zemlje na svijetu nema negativnih reakcija na njezino ponašanje. Dapače.
Samo kod nas, u toj jadnoj, izoliranoj nesretnoj balkanskoj kaljuži, u krčmi omeđenoj skučenim mozgovima, baruštinom RTL-a, Indeks-a, Autograf-a, srpskih Novosti i sličnih medija, ona je negativac.
Znamo dobro zašto.

Ne samo da im smeta njezin izgled, ugled, pristojno ponašanje, javno i jasno izražavanje emocija i domoljublja. Oni nikako ni u primisli ne mogu prihvatiti mogućnost USPJEHA naše Domovine. I panično se boje tog uspjeha. Tu je ključ netrpeljivosti i bolesne mržnje koju ne mogu obuzdati.

A predsjednica se (kao njima u inat) “rastrčala” na sve strane. Nastoji i ekonomski i strateški pozicionirati Hrvatsku. Predvodi inicijativu Triju mora, sastaje se s gospodarstvenicima, susreće s investitorima, vodi razgovore s vodećim državnicima svijeta – a sve u korist zemlje koju vodi.

S Putinom je razgovarala o problemu onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu, o “Agrokoru”!
Njoj ne trebaju prevoditelji na međunarodnim skupovima i konferencijama (jer poliglot je), ne moramo brinuti što će i kad reći – i hoće li to biti primjereno (dovoljno je inteligentna da sama procijeni), ona poznaje protokol, zna pravila ponašanja, njoj ne trebaju oni koji će dežurati na ceremonijalima i prijemima i povlačiti je za ruku kako bi je uputili na koju će se stranu u kojoj prigodi okrenuti ili koje će mjesto zauzeti u skupu državnika ili za konferencijskim stolom.

Manire i bon-ton diplomata svladala je davnih dana. Za razliku od mnogih njezinih kritizera, koji nemaju osnovne kulture ni za stolom u vrijeme ručka, kamo li u nastupima pred kamerama.
Baš me zanima što će Šprajc (ex Jovanović) smisliti do Božića.

Hoće li u njegovoj bolesnoj mašti predsjednica (možda) postati čak i Grinč pa nam “ukrasti” Božić!?
Na sreću, mi se toga ne bojimo. Očekujemo božićnu i novogodišnju čestitku od gospođe predsjednice, znamo da ćemo je u našoj Prvostolnici vidjeti na polnoćki na Badnjak – onako lijepu, urednu, pristojnu, decentno i ukusno odjevenu, dostojanstvenu i ponosnu kakva je uvijek.

To je naša predsjednica. Naš Božić. Naša Hrvatska. Naši nogometaši. Naš Luka. Naše srebro, naša Zlatna lopta. Naši tenisači. Naš Davis Cup. Naš ponos. Ponos nacije!
Naši su i svi drugi koji vole i poštuju ovu zemlju, koje god vjere, nacije i boje kože bili.

A što se Grinča tiče, Šprajc (ex Jovanović) i njemu slični ne moraju brinuti brigu.
Tko nema Boga, nema ni Božića. Pa mu se nema što ukrasti.
I takvima sve najbolje. Neka su živi i zdravi i neka im dragi Bog prosvijetli razum i poštedi ih mržnje, zlobe i zavisti.

To im od srca želim u ovo adventsko, predbožićno vrijeme, vrijeme Došašća kad mi kršćani i katolici živimo u pokori, preispitivanju vlastite savjesti i iščekivanju rođenja našega Spasitelja Isusa Krista.
Bože, oprosti im, ne znaju što čine!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Tko pokušava oslabiti utjecaj Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović?

 

 

 

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović čestitala Luki Modriću

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari