Pratite nas

Komentar

Predsjednica “nema toplo lice”, ali ga zato Dalija Orešković “ima”

Objavljeno

na

Na našoj javnoj sceni ima podosta onih koji žive u nekom svom svijetu, izvan vremena i prostora, bez minimuma smisla za realnost. Udare im valjda reflektori i kamere u glavu pa se sami sebi čine mnogo veći, važniji, pametniji i ljepši nego što stvarno jesu.

Jedan od takvih primjeraka tipičnog našeg homo politicusa (bečka škola – balkanski smjer, što bi rekli naši susjedi Bosanci) je i Dalija Orešković, donedavno predsjednica nečega što je bilo tobože “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa”, a u suštini predstavljalo ideološku batinu kojom se nemilice tuklo po “desnici” i “konzervativcima”, a za račun i u korist neokomunističke liberalno-anarhističke klike.

Po svemu sudeći, gospođa Orešković je umislila kako u ovoj zemlji doista nešto predstavlja, pa se tog balasta nije u stanju lišiti niti nakon što su je “otpilili” i razriješili dužnosti predsjednice paradržavnog tijela čije je ukupno dosadašnje djelovanje tragikomično, gotovo na razini vica ili neslane šale.

Njezina pompozna najava ulaska u politiku – kao da do sada nije u njoj bila (!?) – djeluje i smiješno i bedasto (kak bi rekel Milan Bandić) u isto vrijeme, a još je smješnije kad vidimo da se u medijima diže tolika prašina oko ničega. No, navikli smo na to. Vjerojatno su Ava Karabatić, Nives Celzijus, Lidija Bačić i Seve uzele malo (zasluženog) odmora od medija, pa je u taj zrakoprazni prostor upala Dalija kao sasvim dostojna i prikladna zamjena.

Ja u načelu nemam ništa protiv njezina kulta ličnosti, ali mi je prilično glupo i već pomalo ofucano da se on uspostavlja na negativnoj kampanji protiv bilo koje javne ili političke osobe, onako kako to radi “fatalna” Dalija. Umjesto da izađe s konkretnim programom i kaže ponešto o tomu što bi ona poduzela kad bi dobila veću moć nego ju je imala, ona se dohvatila predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i “tuče” li “tuče” po njoj.

Najprije, je izjavljivala kako se “ne slaže s njezinom politikom i načinom na koji vodi zemlju”, potom je slijedio čitav niz paušalnih i ispraznih kritika, da bi se na kraju sve pretvorilo u napade na osobnoj razini.

Jedna od Dalijinih posljednjih opservacija vezana je za lice naše predsjednice. Zanimljivo je znati kako nam se gospođa koja nosi to egzotično ime (nalik biblijskom) koje po nekim tumačenjima ima značenje “nježne” i “vitke” grane dobro razumije i u ženska lica – osim u sukobe interesa (pretpostavljam da će završiti negdje u nekoj kući ljepote ili salonu za lifting lica nakon što propadne na izborima).

Predsjednica, dakle, po njoj, “nema toplo lice”!?

I kako odoljeti, a nakon toga je ne podsjetiti kako bi ponekad mogla i sama stati pred ogledalo i pogledati koliko topline ima na njezinom licu? Eto, ja ću je podsjetiti na to, pa i po cijenu toga da me babe, žabe i Rada Borić napadnu zbog “povrede ženskih prava”.

Doista, ima li kraja bolesnoj zavisti i ljubomori kad je u pitanju vlast? Zar je sljepilo kod nekih do te mjere uznapredovalo da više nisu u stanju razlučiti toliko očite i bjelodane pojave, čak ni na vanjskoj, lako uočljivoj razini?

Nastavi li Dalija ovako, bogme, neće joj pomoći ni svekar, pa taman ponovno uzjahao konja i maskiran u Bana Jelačića se zaputio prema Pantovčaku u jeku izborne kampanje.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju

Objavljeno

na

Objavio

Sporeći se sa Zlatkom Hasanbegovićem o izjavi Brune Esih da je 8. svibnja 1945. Zagreb “pao”, Dalija Orešković, velika nada ljevice, a sve se više pokazuje da je riječ o ekstremnoj ljevici, reče: “Kada je državni vrh odustao od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša država, onda je država pala”.

Što će reći da su za nju “temeljne vrijednosti” srpski partizani koji su “oslobodili” Zagreb, a među kojima su bili mnogi preobučeni četnici, zatim masovna ubojstva koja su učinili i nezapamćeni teror.

Za nju su “temeljne vrijednosti” to što su se pripadnici 10. zagrebačkog korpusa, spriječeni da prvi uđu u Zagreb, kako svjedoči general Ivan Šibl, “osjećali poniženo i jadno”.

Ona se u društvu partizansko-četničkih koljača ne osjeća “poniženo i jadno” nego su joj temelj na kojem počiva njezin svjetonazor i karijera. Ona s njima “ulazi u Zagreb” da ga “oslobodi” ustaša koje vide samo ona, Beljak, Markovina, Vučić… Da oslobodi Zagreb i Hrvatsku Plenkovićeve vlasti kojoj “ne smeta politizacija Bleiburga jer među ustašofilima vidi dio svog biračkog tijela”, da je oslobodi Kolinde koja je “nula”, SDP-a koji je “iznevjerio socijaldemokraciju”, i svih koji s njom ne slave ulazak u Zagreb 45. srpske divizije 8. svinja 1945. godine.

Milan Ivkošić / Večernji list

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Hasanbegović: U Zagrebu imamo na desetke Ovčara

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijana Bijelić nasljeđuje Simu Dubajića

Objavljeno

na

Objavio

U potpuno istraumatiziranoj javnosti, rijetko što izgovoreno može zavrijediti poseban osvrt.

Postalo je svakodnevnica zagovarati i promicati smrt drugima pa je u fazi nadgradnje te agende postalo svakodnevnica ubijanje i linč proglašavati tolerancijom, a u još naprednijoj fazi sve to se proglašava univerzalnim uzorom, nekim novim moralnim poretkom.

I u tom ludilu koje diktiraju različiti aktivistički perverznjaci, potpuno na istoj razvojnoj matrici dogodi se poruka i pojavi stara – nova osoba koja iskorači u posve nove horizonte i pred kojom čovjeku zastane dah. Pred tolikim pomračenjem uma.

HTV je najčešće pozornica na kojoj se pojavljuju i postaju takvi iskoraci, a kako je komunikacijski ponajvažniji preduvjet za uočavanje poruka i osoba upravo kontrast, savršen kontrast je akademsko-dijaloški klub “Peti dan” HTV-a. I zbog statusa sudionika i zbog statusa HTV-a.

Razinu kontrasta, time i šokantnosti osiguravaju sudionici, pri čemu naspram Raspudića i Selak, razložnog Mitrikeskog i ovisno o temi dijaloški interesantnog Aleksandra Musića, gotovo do perverzije javnost šokiraju sudionici kao, ranije, Rada Borić, zatim Lana Bobić, a trenutno Marijana Bijelić.

Često se pitam gdje su granice pristojnosti slušajući takve osobe i zašto se u poželjnom javnom diskursu ne primjenjuje pravilo, koje su engleske televizije odavno uspješno primijenile u obračunu s huliganizmom i egzibicionizmom za vrijeme prijenosa nogometnih utakmica?

Jednostavno, s huliganskog čina se preusmjere kamere i mikrofoni, a u ovom slučaju, valjda da bi se ponudila legendarna “različitost” kao izraz nekakve dijaloške kulture i zrelosti društva, upravo se kamere i mikrofoni usmjeravaju u perverzije.

I to kreatori programa predstavljaju dijalogom. Nekom vrstom poželjnog konflikta.
Utoliko je ovaj dijaloški konflikt perverzniji, ukoliko je javni i društveni status dijaloških perverznjaka izraženiji, a namjera produkcije poželjnosti veća.

Nakon prijedloga Rade Borić u “Petom danu” da se donese zakon o deustašizaciji, konstatacija dr. sc. Marijane Bijelić da u NDH nitko tko je tada živio nije mogao ostati čist, odnosno nedužan, probila je nove obzore kulturološke, intelektualne, ali i vrijednosne izopačenosti dajući idejni i akademski okvir pozivima na linč, smrt, ubijanje i istrijebljenje drugačijih, upravo pod krinkom njegovanja različitosti, što je i temelj akademske prisege na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu radi.

Stav na javnoj pozornici, osobe s javnim i certificiranim akademskim statusom, da je svatko tko je živio u jednom vremenu suodgovoran za ekstreme vremena i njegove stvarne te pogotovo virtualne posljedice, izravan je poziv na uzimanje nekakvog laserskog mitraljeza i razuzdano potpuno moralno opravdano i poželjno strijeljanje po Hrvatskoj, a u konkretnoj nacionalnoj memoriji, to je suvremena eskalacija Anđelinovićevoga “šaranja” na Trgu u Zagrebu po prosvjednicima, zatim masakra istim “šaranjem” partizanskih “osloboditelja” od Bleiburga na Križnim putovima, pokolja “osloboditelja” u Vukovaru i gdje se god moglo “šarati” po Hrvatima zatrovanim generacijski prijenosnim virusom življenja pod NDH državom. Izjava o odgovornosti življenja je najeksplicitniji poziv na ubijanje hrvatskog naroda koji sam čuo.

Šokirajuća je u toj izjavi razina umne i moralne nastranosti, no, daleko je šokantniji društveni standard, koji toliku i takvu nastranost potiče, čineći posve normalnim pa i prihvatljivim samoproglašeno pravo na avangardnost, neupitnost, što je prvi preduvjet egzekutivnosti.

Još je veća sramota činjenica da kao narod u čijem se društvenom srcu to događa, idemo na Bleiburg i izražavamo štovanje žrtvi upravo takve povijesne perverzije koja je eskalirala nazad 74 godine, a kao sustav uz našu mirnu suglasnost živi i djeluje i danas!? Strašno, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Marijan Knezović: Što je s razvojnim oblikom ljudskog života i zašto se on ne štiti?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari