Pratite nas

Razgovor

Predsjednica Neovisnih za Hrvatsku Bruna Esih u razgovoru za Večernji list govori o stranci, budućnosti i hrvatskoj desnici

Objavljeno

na

Bruna Esih, predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku, za Večernji list prvi put govori o raskolu u stranci i razlazu s dugogodišnjem prijateljem Zlatkom Hasanbegovićem koji je, kaže, ‘podlegao pritisku prijatelja’, o razlazu s TV voditeljem Velimirom Bujancem, stanju na hrvatskoj desnici…

Prenosimo razgovor u cijelosti:

Stranka Neovisni za Hrvatsku je podijeljena, održavali ste dva izborna sabora, jedan vi u Zadru, a drugi Zlatko Hasanbegović u Zagrebu. Što se događa u stranci?

Stranka nije podijeljena, iako je činjenica da smo zbog samovolje pojedinaca prolazili i prolazimo kroz neugodne trenutke. Gospodin Hasanbegović i ja bili smo najprepoznatljivija stranačka imena, istaknuta čak i u nazivu stranke, pa stoga nastaje taj dojam o podjeli. Činjenice su posve drukčije.   održan je jedino u Zadru i njemu su se odazvale sve županijske organizacije i svi delegati, dočim je u Zagrebu umjesto planiranog paralelnog sabora i pokušaja svojevrsnog puča održan samo sastanak petnaestak prijatelja. Naime, za održavanje sabora potreban je kvorum, a on je utvrđen u Zadru. Sve zajedno je to žalosno jer je do svega došlo na zaista ružan i teško objašnjiv način koji je mnoge naše pristalice zbunio, a članove iskreno ražalostio. Što je najgore, nitko od nas nije čuo racionalan argument zbog čega se taj manji dio naših članova odmetnuo. Naravno da sam pozadine i te kako svjesna mjesecima, ali doista nisam mogla vjerovati da bi bilo tko, poglavito ne oni koji jesu, političku težinu i ideale NHR-a žrtvovao zbog vlastitih ambicija ili strahova.

Bili ste jako dobri prijatelji, a danas se međusobno optužujete za izdaju. Mnogo je špekulacija o vašem razlazu i sukobima. Koji su zapravo razlozi za sukobe i razlaz između vas i Hasanbegovića?

Istina, time je situacija ružnija. Moj ulazak u politiku bio je motiviran upravo vjerom da postoje ljudi koji su spremni žrtvovati sve radi vrijednosti koje nadilaze naše osobne političke sudbine. I da upravo ta beskompromisnost i odanost ljudima i ideji, u simbiozi s intelektualnim kapacitetima, mogu utjecati na postojeću sebičnost i otuđenost politike, političara i društva općenito. Čuti sada da prijateljstvu i politici u istoj rečenici nema mjesta veliko je razočaranje, ali ne i nešto što bi me kao osobu promijenilo. Razloge za razlaz, vjerujte mi, čula sam sa strane, nikad od gospodina Hasanbegovića. Radi se o pritisku Hasanbegovićevih prijatelja koji su smatrali da stranku ne može voditi osoba u suknji, to sad biram riječi koje su primjerene, iako su izvorno to bile najgore uvrede na moj račun i napad na moj osobni integritet. O ucjenama da stranka neće imati medijsku potporu ako se ne podredi planovima raznih TV voditelja i njihovih mentora već sam govorila, a ja sam pritom označena kao glavna prepreka i meta. Izdržala sam i izdržat ću zahvaljujući ne samo svojoj naravi, ako treba i prkosu, nego prvenstveno ljudima koji su danonoćno bili uz mene pronalazeći rješenja za tvu mučnu situaciju. To je zapravo ključ opstanka NHR-a – ljudi! Otpočetka smo gospodin Hasanbegović i ja imali drukčije poglede na širenje stranke i jačanje prepoznatljivosti novih lica u stranci. Trudila sam se graditi stranačku organizaciju, a ne svoj lik i djelo. Sada jesmo pretrpjeli medijsku i političku štetu, jer nikome ovo ne ide u korist, ali je organizacija ostala cjelovita i to je rezultat rada na terenu, rada s ljudima i povjerenja u njih. S druge strane, puno nas je više toga spajalo, tako da ni to ne vidim kao pravi razlog.

Postoji li mogućnost pomirenja i da ponovno ujedinite stranku?

Oratorske bravure Zlatka Hasanbegovića i moj angažman na jačanju strukture stranke bili su, po mojem mišljenju, sjajan preduvjet za jačanje stranke te predstavljanje novih lica i otvaranje novih tema u budućnosti. Te kombinacije, nažalost, više nema, i to javnost treba prihvatiti, kao što su prihvatili naši članovi. U međuvremenu nisam donosila ishitrene odluke, nisam imala medijske turneje i nikoga nisam isključivala iz članstva, ostavljajući prostor i vrijeme mogućnosti oporavka. No, da takva mogućnost postoji, ne bi gospodin Hasanbegović, gospodin Jonjić i gospođa Lederer prije nekoliko dana otišli iz skupštinskog kluba NHR-a nastalog na mojoj kandidacijskoj listi s lokalnih izbora u Zagrebu te osnovali svoj vlastiti Klub nezavisnih zastupnika. Isključili su se sami, jasno i nedvojbeno. Oni imaju neki svoj plan, samo nikoga od nas još nisu s njim upoznali.

Tko je danas predsjednik stranke? Je li Ministarstvo uprave donijelo odluku o tome, s obzirom na to da je Hasanbegović kazao kako “o našoj sudbini nije niti će ikada odlučivati Plenkovićevo Ministarstvo uprave, o našoj političkoj sudbini odlučivat će isključivo Bog i Hrvati”?

Sabor stranke izabrao je moju malenkost za predsjednicu, odnosno potvrdio je moj mandat koji je i bez reizbora trebao trajati još dvije godine. Važnije je što je izabrano novo predsjedništvo, u kojem su sad osim starih članova Ive Mikića i Krešimira Kartela još i Davorin Karačić, Martin Pauk, Vlado Kovačević, Florijan Žižić, Danijel Car i Krešimir Štetić. Gospodin Hasanbegović i prijatelji za sve hrvatske medije sastavili su izjavu koju spominjete, no izgleda da su vjerodostojni kao i vladajuća kasta, pa su ipak “svoje političko čedo”, kako se izrazio gospodin Hasanbegović, surovo izručili Plenkovićevu Ministarstvu uprave. Tako da će ono potvrditi odluke našega Sabora tek nakon što se očituje o prigovoru koji je na adresu baš tog ministarstva, a ne Boga i Hrvata, poslao jedan zagrebački odvjetnik, prijatelj i opunomoćenik Zlatka Hasanbegovića.

Koji će biti vaši prvi potezi na jesen u novoj stranci i imate li potporu unutar stranke?

Ta je potpora unutar stranke čvrsta i nepodijeljena, ali predstoji nam borba za povratak povjerenja, kako među samim članovima koji nisu iz određenih razloga bili uključeni u stranačku dinamiku tako i među dosadašnjim te potencijalnim biračima. Novi članovi predsjedništva puni su radnoga elana, mahom su to mladi ljudi koji žele mijenjati našu zemlju nabolje, koji imaju snažnu vrijednosnu i identitetsku svijest, ali koji žele uhvatiti se ukoštac sa svim problemima s kojima se naš naraštaj suočava, a to su: porezne presije, administrativne prepreke malim i srednjim poduzetnicima, prevelika zaposlenost u javnom sektoru, opterećenost i neodrživost mirovinskog te zdravstvenog sustava, anakronost obrazovnog sustava koji nije epistemiološki prilagođen sustavu i vremenu u kojem živimo, a koji tek provodi ideološke i tehnološke eksperimente nad budućim građanima Njemačke ili Irske, zatim nepostojanje strategije razvoja hrvatskog turizma, isključenost branitelja koji su obranili državu iz svih procesa njezina oporavka i tako unedogled. Tema i stavova ima, na nama je da ih predstavimo, što jedino, nažalost, i možemo dok ne dođemo u priliku da državu dovedemo u red.

Ljutite li se još uvijek na Velimira Bujanca, koji vam je okrenuo leđa nakon što niste osvojili mandat u EU i otišao u stožer suverenistima?

Zašto bih se ljutila što je netko boravio u nekom drugom stožeru? Mjesta s nama mu ionako te večeri nije bilo, s mandatom ili bez njega, jer priča je sasvim drukčija. Gospodin Bujanec je vrlo sposoban čovjek koji se snašao i praktički stvorio televizijski monopol na desnom političkom spektru te kao takav koristi tu ulogu kako bi se iz tzv. opinion makera pretvorio u kingmakera. Do njegova okretanje leđa nama došlo je mjesecima prije europskih izbora jer nismo pristali da nam on i njegovo “visoko društvo” kreiraju politiku. On nije imao nikakvu obvezu izlaziti nam ususret ako ne želi, i to je u redu, kao što mi nemamo obvezu odricati se svojih ideala zbog njegove medijske potpore ili potpore, primjerice, Ace Stankovića. Velimiru, namjerno ga sad tako oslovljavam, zamjeram jedino vrlo nekorektan odnos prema članovima moje obitelji te iznošenje neistina poput one da sam se ja bojala nečega i da je to razlog zašto smo išli s HSP-om na izbore, a ne s nekim drugim. Nikad odluke nisam donosila iz straha i neću dopuštati bilo kakve ucjene.

Je li vam sada žao što se desnica nije ujedinila na parlamentarnim izborima? Zbog čega niste ušli u koaliciju s Hrvatskim suverenistima?

Razloga za to bilo je zaista mnogo, a sve su odluke donesene na predsjedništvu stranke, i to jednoglasno. Tisuću smo puta ponovili da jesmo za zajedništvo, ali nikako kao prodaju dobre priče za kratke staze jer se narod sličnih scenarija već nagledao. Kad nismo pronašli sugovornike koje bi zanimalo dugoročno dobro (a ono se uvijek stvara mukotrpnije i težim putem), nastavili smo profilirati svoju politiku te ponudili svoja rješenja za europsku politiku. Za to smo dobili i javnu potporu Marine Le Pen, što ni medije desne provenijencije nije interesiralo. Suverenisti su gledali kako okrupniti listu te nezadovoljnim biračima HDZ-a ponuditi opciju. Broj glasova pokazao je da su se Hrvatski suverenisti bolje uklopili u političke trendove, a vrijeme će pokazati koliko će tih birača zadržati. Meni je žao što mi i kandidati HSP-a nismo dobili više glasova i tako EU režimu uskratili bar jedan hrvatski mandat, ali izvukli smo neke pouke. Naravno, one i dalje nisu da nam je stranka na prodaju niti da svoju ulogu svodimo na korekcije HDZ-a jer bismo time samo nastavljali praksu malih stranaka kojima upravljaju politički mastodonti. Također, nije pravdanje, ali moram naglasiti jednu determinirajuću zanimljivost: mi smo kampanju odradili s manje od 30 tisuća kuna donacija. Dakle, bez plakata, bez spotova, bez PR članaka, bez zakupa internetskog ili TV prostora, a odgovor od Facebooka na naš zahtjev za plaćanje oglasa došao je, zamislite, četiri sata uoči izborne šutnje. I to negativan. Samo što smo članarinama i vlastitim novcem uspjeli skupiti, to smo potrošili za obilazak nekih, ne svih, dijelova Hrvatske.

Većina desnih stranaka najavila je da će svoju potporu dati predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori, koga ćete vi podržati ili ćete imati svojega kandidata?

Nećemo imati kandidata. Nitko nas nije tražio potporu, pa je ne osjećamo obvezu ni dati. Međutim, predsjedništvo još nije donijelo konačnu odluku hoćemo li i kome dati svoju podršku. Iako nemamo svojeg kandidata, svakako bih voljela da ne dođe do prevelike antagonizacije birača koja bi, ne daj bože, dovela do slučajne pobjede Zorana Milanovića. Jer ta bi pobjeda značila povratak Hrvatske na staro, na vanjsku politiku ocrtanu u paradigmi lex Perković, a na domaćem bi planu, pak, ta pobjeda bila vjetar u leđa HDZ-u koji bi ponovo plašio narod da je glas za sve osim za njih glas za SDP. Zanimljivo je da isti medijski magovi koji su za vrijeme europskih izbora zagovarali zajedništvo bez alternative, i nas prozivali kao “partibrejkere”, sada zdušno rade na podjelama istog biračkoga tijela. I nitko ne postavlja pitanja.

Svaka obljetnica Oluje kada se održava koncert Marka Perkovića Thompsona ponovno aktualizira temu pozdrava “za dom spremni”. Je li taj pozdrav za vas stari hrvatski pozdrav ili ga treba zabraniti?

Naravno da ga ne treba zabraniti! Svaka zabrana, a poglavito nepravedna kao što bi bila ta, iritira narod. Taj pozdrav, kao sastavni dio HOS-ova identiteta nikome nije smetao 1991. i godinama poslije osim odmetničkoj rulji te teroristima kojima je i trebao smetati. Zašto je korišten upravo taj pozdrav pitanje je nacionalne volje. Postoji nešto što se zove kolektivno pamćenje. Ono bira fragmente nacionalne povijesti, često i međusobno suprotstavljene, te ih miri i stavlja u jednu cjelinu. Zato imate ulice kneza Ljudevita i njegova neprijatelja Borne, ili Zdeslava i njegova ubojice Branimira, ili kmeta Matije Gupca i šurjaka Franje Tahija, također feudalca Nikole Šubića Zrinskog. Time se ne veličaju sukobi, ubojstva ili feudalni sustav, nego konkretne akcije u nacionalnoj povijesti. Tako na novčanici dolara imate Georgea Washingtona, ne kao vlasnika stotinu robova, nego kao vođu američke nacionalne revolucije. Ne osjećam potrebu ulaziti u nepotrebne povijesne rasprave radi li se o povijesnom hrvatskom pozdravu već ustvrditi da se svakako radi o hrvatskom pozdravu. Držati se svoga stava temeljenog na činjenicama, bez stalne potrebe za njegovo opravdavanje, za svakoga Hrvata 2019. ne bi trebao biti neki problem, zar ne?

U zadnje vrijeme događaju se napadi na Srbe u Hrvatskoj, kako to komentirate? Isto tako, iz Beograda stižu neprimjerene reakcije od predsjednika Vučića do ministra vanjskih poslova Dačića te ministra obrane Vulina?

Ne znam o kojim se napadima radi. Znam za sukob oko parkirališnog mjesta koji se želi proglasiti napadom na srpsku manjinu i znam za nekoliko incidenata u kojima su navijači srbijanskih nogometnih klubova nakon isticanja svoje pripadnosti prepoznati i lakše napadnuti. Po toj logici, u okršaju Armade i Torcide teško je napadnut hrvatski narod. Takve bi konstrukcije bile tek imbecilne da se njima ne čini golema osobna šteta lažno etiketiranim pojedincima, a cijelom narodu utiskuje stigma na temelju koje ga se s istoka sotonizira još od 2. svjetskog rata.

Na poruke iz Srbije u NHR-u smo reagirali priopćenjem u kojemu od Vlade RH tražimo da veleposlanika Republike Srbije žurno vrati u Srbiju, a svim dužnosnicima Republike Srbije do daljnjega zabrani ulazak u Republiku Hrvatsku, bez obzira na to bio on privatni ili službeni. Sve manje od toga davanje je legitimiteta politici koja na Hrvatsku i dalje gleda kao na poželjan teritorij za okupaciju, neprijateljsko omalovažavanje hrvatskog naroda te blaćenje pravednog i obrambenog Domovinskog rata, temelja naše državnosti.

Kako komentirate izjave Milorada Pupovca?

Milorad Pupovac, da to odmah napomenem, agent je srbijanskoga predsjednika koji drži ključeve većine u Hrvatskom saboru. Ne samo to, nego njegovi državni tajnici i pomoćnici ministara imaju uvid u državne poslove koje sutra može čitati Vučićev pas. Takav uvredljiv i opasan odnos najveće vladajuće stranke prema državi zabilježen je samo u Hrvatskoj. Milorad Pupovac ne bi trebao biti na poziciji i u prilici da na išta reagira, nego u najboljem slučaju da bude zastupnik manjine u nekom Vladinu savjetu ili, kao u Mađarskoj, zastupnik promatrač. Svakako je uvrnuto da on na temelju povlaštenog ulaska u Sabor odlučuje o poreznom, mirovinskom ili bilo kojem drugom sustavu, a kamoli sigurnosnom ili o sastavu Ustavnog suda.

Međutim, iz inozemstva dolaze napadi na Hrvatsku zbog “porasta fašizma”. Prema vašem mišljenju, čemu ti napadi i tko stoji iza njih?

S jedne strane postoje oni koji u tome sudjeluju radi vlastitih računa, i oni gotovo bez iznimke dolaze iz bivših jugoslavenskih i komunističkih krugova. S druge su strane oni koji misle da će pokoravanjem takvoj propagandi, iako znaju da je ona podmukla i lažna, steći simpatije tzv. međunarodne javnosti. Ta je kalkulacija kukavička i, prema mome dubokom uvjerenju, potpuno promašena, jer onaj tko samoga sebe svrstava u robove, stvarne ili duhovne, neizbježno će biti smatran robom.

Bespredmetno je o tome uopće više raspravljati. Vlada koja iole drži do dostojanstva države i naroda koji predstavlja vrlo lako bi takve objede mogla zauvijek odbaciti, a one koji stoje iza njih postaviti tamo gdje im je i mjesto – u kut.

Kako komentirate rekonstrukciju Vlade? Ima li šanse da u budućnosti surađujete s premijerom Plenkovićem?

Rekonstrukcija Vlade je Plenkovićev pokušaj spašavanja svog statusa unutar HDZ-a i ništa više od toga. Više nego kratkotrajnu suradnju s njim prekinula sam zbog njegova karijerizma i nepostojanja ikakva vrijednosnog sustava. Da je imao hrabrosti, možda je mogao osvojiti mandat više na izborima, ali on se odlučio očuvati svoju poziciju pod svaku cijenu, a cijenu koalicije s HNS-om i SDSS-om masno plaćamo kao narod.

Biste li ponovno surađivali s HDZ-om da je na čelu stranke Tomislav Karamarko, Ivo Stier ili Miro Kovač?

Pitanje je možda pogrešno usmjereno, mi kao nacionalistička stranka imamo nešto manji krug stranaka s kojima bismo mogli u nekom obliku surađivati i za tu suradnju bi bilo bolje znati odgovor na pitanje bi li oni surađivali s nama i bi li oni prihvatili naše političke odrednice.

Zašto ste protiv Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma?

Zato što jedna konvencija iza zaštite žena od nasilja skriva izmjenu strukture društva koja počiva na binomu muškarac – žena te osnovnoj reproduktivnoj ćeliji – obitelji, dok druga opasno relativizira ljudske migracije, ne propitkujući motive migracija i potpuno zanemaruje državni suverenitet, odnosno državni poredak unutar granica s uređenim redom prelaska.

Imate li potporu Katoličke crkve s obzirom na to da biskup Košić dijeli vaš stav te je i on kritizirao premijera Plenkovića nakon koalicije s HNS-om?

Crkva je zajednica vjernika i kao takva skup ljudi s vlastitom savješću i slobodom izbora. Dakako da očekujemo takvu potporu, jer naše političke pozicije usklađene su s univerzalnim vrijednostima kojih je u zapadnom civilizacijskom krugu temelj upravo kršćanstvo. A imamo li potporu Crkve mislim da će se vidjeti na izborima prije nego što bi se takvo što moglo čuti za žrtvenikom.

Kako komentirate odluku zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da neće odustati od izmjena Generalnog urbanističkog plana (GUP)?

Bandiću je nasušno potrebno nešto što će obilježiti njegov mandat, a da to nisu proračunski manjci. Jedan takav projekt, on je zamislio, mogao bi riješiti jedno i drugo, ali to je kocka. Najprije jer ne može jamčiti realizaciju megalomanskog projekta i punjenje proračuna. Ako mu GUP i prođe, odgovornost i negativnu percepciju podijelit će s partnerima iz HDZ-a. Vješto izbjegava odgovornost, a zasluge pobire i kad ih nema, zbog te vještine vjerojatno i jest još uvijek gradonačelnik.

U javnosti je stvorena percepcija da više niste zainteresirani za sve što se događa u gradu Zagrebu i što radi gradonačelnik Milan Bandić i da vam je bilo bitno da samo promijenite ime Trga maršala Tita, je li to točno?

Nije. Mi smo, naposljetku, napustili suradnju s Bandićem i HDZ-om zbog neuvažavanja našeg neslaganja s gradskom politikom, prije svega u upravljanju financijama i nekretninama, ali i u gospodarenju otpadom, a ne isključivo iz ideoloških razloga.

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ivan Anušić: Zašto smo zapravo izgubili? Čudo da je uopće ušla u drugi krug

Objavljeno

na

Objavio

HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić, koji je u predsjedničkoj kampanji bio šef izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, gostovao je u četvrtak u emisiji Osječke TV “Karte na stol” koju vodi Goran Flauder.

U dugom razgovoru Anušić je detaljno i iskreno progovorio o razlozima zašto Grabar-Kitarović nije uspjela osvojiti drugi mandat.

Na samom početku emisije voditelj je Anušića upitao kako bi rekapitulirao izgubljene izbore, to jest da objasni zbog čega je predsjednica izgubila, a Zoran Milanović dobio.

Kada govorimo o izborima iza nas i svemu onome što se događalo u izbornom procesu trebali bismo imati neku emisiju koja bi završila tek u 12 sati navečer, ali ću ja to pokušati skratiti – počeo je Anušić, prenosi jutarnji list

Ako gledamo sve ono što se događalo u izborima i oko Kolinde Grabar-Kitarović, prvo moramo reći da je kao predsjednica koja je branila mandat bila u težoj poziciji nego izazivači. Morala je, naravno, braniti sve ono što se događalo u proteklih pet godina, objašnjavati neke poteze – vi kad radite, uvijek napravite nešto što nije po volji svima. To je bio prvi otežavajući faktor u njenoj kampanji.

Drugi otežavajući faktor bio je taj da dio stranke (HDZ, op. a.) nije bio zainteresiran da sudjeluje proaktivno i da pomogne u kampanji Kolinde Grabar Kitarović – to je bilo vidljivo na samom početku. To sam vidio obilazeći teren po cijeloj Hrvatskoj i bilo je jasno i nedvojbeno da će određeni ljudi, ajmo to tako reći, povući ručnu. Ti su ljudi bili nevidljivi u prvom krugu, njih niste vidjeli – rekao je Anušić na Osječkoj TV.

Neki su štetili namjerno, a neki su svojim nečinjenjem radili što su radili. Tako je prošao prvi krug. Pomoć, to jest vjetar u leđa, predsjednici svakako nisu bile ni stvari koje su se dogodile, stavimo ih pod navodnike – gafovi, i nekakvi potezi koji su i meni bili teško objašnjivi i nerazumljivi. Tu govorimo o prekidanju debate, o verbalnom napadu na Milanovića – rekao je Anušić nakon čega se ubacio voditelj i spomenuo da nisu pomogli ni savjetnici predsjednice “koji su napravili više štete nego koristi”.

Tako je. I kroz svih tih pet godina, možemo se složiti, a posebno sada kada je to bilo ekstra vidljivo i ekstra pod lupom javnosti koja je promatrala njen svaki korak – kazao je Anušić pa nastavio.

Dogodilo se što se dogodilo. Ja ću ovdje biti vrlo, vrlo izravan – Kolinda Grabar-Kitarović je napravila čudo u prvom krugu u tome da je uopće uspjela ući u drugi krug. Kad sam izanalizirao sve što se događalo, i medijsku scenu i platformu, logistiku, infrastrukturu i sve ono što je imao njen protukandidat, u ovom slučaju govorimo o Miroslavu Škori, i borbi za i to biračko tijelo… Čudo je da je ona uopće ušla u drugi krug.

‘U 12 sati sam znao da smo izgubili’

Na napomenu voditelja da je Škoro tu “pomogao” i u “zadnja dva, tri dana” izgubio izbore, Anušić je rekao:

On je izbore u velikom dijelu izgubio u jedinom sučeljavanju u prvom krugu. Tada je već bilo vidljivo da nije to to. Imao je i nejasne teze koje su vrludale od ljevice do desnice, preko centra, sve praktički nejasno – rekao je Anušić pa nastavio pričati o kampanji Grabar-Kitarović.

Na neki način uspjelo se ući u drugi krug, iako smo imali dva jaka kandidata desnice u prvom krugu. U drugom krugu su stvari pomalo otišle u pogrešnom smjeru jer se dogodilo da smo završili s čak šest posto razlike u korist Milanovića, dok je u prvom krugu taj zaostatak bio manji od 3 posto.

Da smo izgubili izbore shvatio sam taj dan u 12 sati, 5. siječnja. Zašto? Zato što su stigle prve informacije o izlaznosti prema kojima je u Gradu Zagrebu, Istarskoj županiji, Primorsko-goranskoj županiji i Međimurskoj županiji već bio 2 posto veći odaziv birača nego u prvom krugu. Tad sam znao da je mobilizirano biračko tijelo koje neće dati glas Kolindi Grabar-Kitarović – rekao je Anušić.

Dva ključna problema

Na pitanje voditelja čime su mobilizirani ti birači, Anušić je odgovorio:

Prvenstveno porukama koje smo slali i kojima smo se odmakli od one širine koju je Grabar-Kitarović trebala imati. Ne možete se bazirati samo na stranačkoj infrastrukturi i glasačkoj mašineriji, nego morate širiti tu priču. Mi smo umjesto toga to malo suzili i zaoštrili i to je na neki način bio veći poticaj onima koji su odlučili glasati za Zorana Milanovića.

Dva najveća problema koja su se, po meni, dogodila u drugom krugu su bili prekidanje debate na RTL-u gdje je savjetnica ušla u studio i pokušala ubrzati završetak te debate ili nešto u tom stilu. Ne znam jer ja tada nisam bio prisutan. A drugo je bio onaj verbalni napad njenog drugog savjetnika na Zorana Milanovića nakon sučeljavanja na HRT-u, a on je bio apsolutno nevjerojatan – rekao je Anušić.

Ja sam obavio razgovor i s ljudima iz suprotnog stožera, s biračima, novinarima i svima koji su to promatrali i vijest da se voze autobusima birači iz Bosne, fake news o onih 500 kuna za glas, pa redovi u Mostaru… Sve to je mobiliziralo birače drugog kandidata i Kolinda Grabar-Kitarović je izgubila.

Izgubila je od boljeg kandidata koji je bio u boljoj političkoj formi i tu nema nikakvih dilema. Iz ovog treba izvući zaključke i idemo dalje – rekao je Anušić.

Voditelj je potom dao opasku da se u kampanji stekao dojam da je Grabar-Kitarović previše povezana s HDZ-om, i da je Milanović to ispravno procijenio te se u finišu kampanje više borio protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a nego protiv nje.

Milanović se predstavio kao kandidat s karakterom, dok je kod predsjednice to nedostajalo, a dodatno se istaknulo potezom savjetnice koja je htjela prekinuti debatu – rekao je voditelj prije nego je Anušić nastavio.

‘Kolinda nije marioneta HDZ-a’

Milanović je čovjek s karakterom, ali i najneuspješniji hrvatski premijer u povijesti koji je izravno nanio najveću štetu Slavoniji, Baranji i Srijemu. Ne bih ga glorificirao, na njemu je da pokaže da će biti uspješniji predsjednik nego li je bio premijer.

Neke poruke koje je poslao na početku, poput ignoriranja Titove biste, su u redu. Kolindi Grabar-Kitarović u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj, nije pomogla ni koalicija s Milanom Bandićem, to smo zaboravili spomenuti. Ja o njemu neću pričati, i to zato što su sada svi ljudi koji su njemu virili iz džepa i gledali ga kao svetinju prvi u redu da ga okrive. Ali da, Bandić je u ovom trenutku u silaznoj putanji.

Što se tiče dojma da je Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, nama je u prvom krugu bilo jasno da moramo proširiti spektar i da moramo dobiti glasove šireg kruga birača. Zoran Milanović je to uspio napraviti sa svojom povučenom retorikom i odmjerenim izjavama. Upravo su tu priču poništile ove situacije o kojima sam govorio. Ali da zaključim – nikad nije bila Kolinda Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, niti se nju tako tretiralo u stranci – rekao je Anušić.

Na inzistiranje voditelja da je dojam taj koji je važan, Anušić je rekao:

Druga je stvar percepcija, ona se stvarala kroz medije, poruke, izjave i spinove kojima se Grabar-Kitarović nije uspjela othrvati na pravi način. Da, bilo je tu otežavajućih okolnosti. No, ja sam kao voditelj kampanje organizirao preko 600 stožera u Hrvatskoj, 30 velikih skupova, a prikupili smo i preko 230.000 potpisa za njenu kandidaturu.

Što se tiče strategije koju smo imali, i koja se trebala primjenjivati, tu smo zapeli u jednom smjeru jer se predsjednica nije slagala s jednim dijelom strategije. Jedan dio je prihvaćala, a drugi je “nadoštukavala”. Tako se izgubilo nešto što je tu trebalo biti. Plus, kad ste na vlasti, puno je teže obraniti poziciju, to jest u hrvatskoj politici je lakše napadati – rekao je Anušić.

Pitanje savjetnika

Znate da se predsjednica riješila svih koji su je doveli u ured u prvoj kampanji? A nakon što se riješila Mate Radeljića, u javnosti se pojavila teza da je na to bila ucijenjena podrškom na izborima.

Navodno su joj rekli, Plenković ili Jandroković, da ako želi logistiku HDZ-a, financijsku i organizacijsku pomoć, da se mora riješiti svog savjetnika za unutarnju politiku – počeo je pričati voditelj, a Anušić mu je odgovorio da on za to ne zna. Voditelj je potom nastavio:

Nije ni bitno, to je bila teza koja se počela širiti u medijima i koja se prepričavala, a koju ona nikad nije uvjerljivo demantirala. A već ju je taj čin predodredio na neki način za marionetu HDZ-a. Do tog trenutka, do te smjene, od nje se više nije mogla čuti kritika na račun HDZ-a, a prije toga je znala kritizirati Vladu i premijera. Kao odrezano. Nije se odredila ni prema štrajku prosvjetara i teško da je tu dobila njihov glas i glas njihovih obitelji – primijetio je voditelj.

Pa definitivno da joj prosvjetari nisu bili skloni dati glas jer dolazi iz političke opcije protiv koje su štrajkali. Ali ona se o njihovim zahtjevima očitovala. Naravno da taj štrajk njoj nije koristio. Ja mislim da on nije ni pomogao, ni odmogao predsjednici u kampanji, ja sam razloge za poraz naveo u prvom dijelu emisije, a tu su i drugi o kojima sada nije ni vrijeme ni mjesto da se priča.

Skup u Osijeku

Prije nego završimo analizu zbora, moramo se osvrnuti i na skup u Osijeku koji je po mnogočemu karakterističan. Ja sam čuo da se predsjednica uopće nije držala scenarija, nego je puno improvizirala.

Njezino ponašanje je bilo neprirodno – prenaglašavanje, pjevanje, mahanje rukama, mimike, jednostavno se činilo kao da nije bila sasvim svoja. Ne znam je li to bilo pod utjecajem nekih šampanjaca, tableta ili ne znam čega. Uglavnom, to nije bila Kolinda koju znamo iz prvog mandata i drugog kruga, u Osijeku je bila nešto sasvim drugo i onih 8000 eura je u stvari bila sprdnja, ona je time htjela privući birače, a zapravo ih je time otjerala. Što se dogodilo u Osijeku? – pitao je voditelj.

To je bilo 19. prosinca, čini mi se. U obranu predsjednice reći ću ovako: Vi kad krenete ujutro na teren, a kreće se oko 8, od samog izlaska na teren do recimo kad dođemo do 20 ili 18 sati, vi ako nemate ogromnu prirodnu energiju više ne možete stajati na nogama.

Prije toga je bilo niz skupova i događaja na kojima konstantno pričate i družite se s ljudima. Ja se nisam vozio s njom u službenom kombiju, imali smo prije toga Valpovo, Našice i Đakovo, pa smo išli autima da možemo brže doći.

Definitivno, kad nakon toga dođete na scenu, kad je na vama apsolutno sve fokusirano, ne možete vjerovati koliko čovjeka to iscrpi. Upravo to se dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović. To je bio velik skup, samo je u Ciboni bio veći, ali mi svakako nismo bili zadovoljni tim skupom. To je i jedan od razloga zašto smo prošli tako u prvom i drugom krugu – rekao je Anušić koji je kasnije napomenuo i kako predsjednica tijekom prvog mandata nije smijenila sve svoje savjetnike.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari