Pratite nas

Komentar

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

Objavljeno

na

Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.

Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.

Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.

Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.

Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.

Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.

Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.

Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.

Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.

Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.

Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.

Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.

Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.

Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.

Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.

U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.

 

Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijačić: Zašto je naš intervju s Predsjednicom izazvao toliki potres?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski tjednik

Intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović koji smo objavili u prošlome broju izazvao je i još izaziva pravi potres na medijsko-političkoj hrvatskoj sceni.

Poslije njegove objave Hrvatski tjednik izložen je napadima i klevetama da je fašistički, ekstremistički, šovinistički i tko zna kakav sve list, a koliko čujemo, žestoki su napadi usmjereni i prema Predsjednici zato što se usudila dati intervju jednomu takvom listu. Ne znam kako se ona brani, a što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, podrugljivo se smijemo napadačima, dakle nismo nimalo uznemireni: navikli smo na napade, očekivali smo ih i lako im odgovaramo jer smo na moralno, politički, povijesno, činjenično i pravno superiornijim pozicijama od klevetničkih, mahom parazitskih krugova koji uglavnom ne bi opstali ni tri dana da se nisu navukli na državne jasle bez kojih bi dobar dio njih završio u jarku kao propalice, narkomani, porezni dužnici i općenito izgubljeni i promašeni nitkovi. Analitičari koji su pozvani komentirati istup Predsjednice u Hrvatskom tjedniku mahom su osobe koje se godinama forsiraju kao eksperti za sve i svašta, kao mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, nepostojećih da nisu. Takav status vuku za sobom još od partijske škole u Kumrovcu, dakle iz zločinačkoga i okupacijskoga sustava kojemu su vjerno služili. Drugi su, pak, poznati kao zloglasni lažni svjedoci protiv hrvatskih domoljuba, treći kao soroševski preparirani likovi koji su si stavili za misiju da na svakom koraku njuše fašizam, ustašluk i ostalu traženu im robu, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV

Magle i dogme jugoslavenske i velikosrpske historiografije

Mediji, novinari, kolumnisti ili voditelji koji su nas izložili kritici, čine to iz nekoliko razloga. Prvo, profesionalno su ljubomorni jer sami nisu uspjeli dobiti intervju u kojemu bi aktualna predsjednica najavila kandidaturu za novi mandat, drugo nisu dostatno obrazovani pa ne bi znali ni napraviti takav intervju čak da je Predsjednica i pristala na razgovor s njima, i treće, u političkom smislu to su slijepci koji nisu nikad imali slobodu uma, njihov um ostao je zatočen u maglama i dogmama jugoslavenske i velikosrpske historiografije pa misle da se humanistički dignitet u Hrvatskoj može steći samo dovoljno vrištećom bezuvjetnom demonizacijom Hrvatske i hrvatskoga naroda za fašizam. Tragikomično je zapravo gledati neke mlade neuke voditeljice na tim tuđinskim televizijama, bez identiteta i u svjetonazorskom ili nacionalnome smislu potpuno promiskuitetne, ali i neke već iskusne novinare podjednako ropskoga mentaliteta, idealnoga za velikosrpsku manipulaciju. Mi u Hrvatskom tjedniku nemamo nikakve komplekse u tom smislu. Mi smo hrvatsko glasilo i ponosni smo na to. Smatramo da će ova država punim plućima disati kada političari i novinari očiste svoj um od jugosrpskih predrasuda. Jugoslavija i sve što je vezano uz Jugoslaviju za nas je negacija Hrvatske i hrvatskoga naroda, dakle neprijateljsko.

Hrvatski javni prostor u posljednjih dvadesetak godina zatrpan je i zatrovan poltronskim intervjuima koje nitko ne sluša i ne čita. U 15 godina nitko nikada nije napravio istinski slobodni i profesionalni intervju s bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivo Josipovićem. U javnom prostoru suptilno ugušene slobode takvi političari parazitiraju sa svim mogućim izdajama, prijevarama, inženjerinzima i manipulacijama bez ikakve bojazni da će ih itko išta bitno pitati i da će biti pozvani na odgovornost. Mesića nitko nije na televiziji upitao gdje je nestao ček od 100 tisuća dolara koji su mu predali iseljenici u Australiji, Josipoviću se nitko nije htio zamjeriti pitanjem čiji je stan u kojemu živi prvotno bio, kako je stekao golemo bogatstvo u zemlji potplaćenih i poniženih profesora, a Milorada Pupovca, koji je danonoćno u medijima, nitko ne pita kako je on to izbjegao tamnicu kao predsjednik NO Tesla banke, a mnogi predsjednici nadzornih odbora iz drugih bankrotiranih kompanija u tamnici su zbog propaloga novca, ili u što je potrošio milijune koje je podizao s bankomata SNV-a. Da su Lovro Kuščević i Andrej Plenković u nekoj uređenoj državi ukrali 40 tisuća referendumskih potpisa, samljeli bi ih mediji, a tužitelji sproveli u tamnicu, a ovdje ih zbog toga nitko nije ni prozivao, kao što nitko ni Anku Mrak Taritaš ne pita kako je cijena kvadrata obnove u Gunji dvije tisuće eura, niti Vesnu Pusić zašto je svome bratu i njegovoj udruzi dala 240 tisuća kuna iz Ministarstva vanjskih poslova ili zašto je sa saborske govornice lažno optuživala Vukojevića za silovanje. Ovdje Dorh štiti udbaške ubojice, mediji svojedobno pljeskali Ivi Sanaderu zato što je ukrao glasove konkurentu na stranačkome saboru samo zato što im konkurent Ivić Pašalić nije bio politički favorit…

Pitanja koja se nitko ne usudi postaviti

Kritičare intervjua u Hrvatskom tjedniku razbjesnila su pitanja upućena Predsjednici. Kao autor i kao glavni urednik, mogu ih informirati o sljedećemu: Već dvije godine želio sam intervju s Predsjednicom i u tom smislu slali smo joj razne upite. Uvijek je to odgađano uz različite alibije i obećanja, zbog čega sam gubio volju za intervjuom, ali kako se primicao kraj njezina mandata opet je rasla želja za jednim ozbiljnim razgovorom – u živo. Na Pantovčaku su znali da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije više moj politički favorit, a to sam im, uostalom, i davao do znanja. Prihvaćeni su moji uvjeti, a sa svoje strane obvezao sam se da ne ću reducirati ni mijenjati predsjedničine odgovore, što mi nije bilo teško jer to ionako nikada ne činim. I, evo, intervju se dogodio.

Sad možda ono što mi je najvažnije. Znao sam otprilike koje odgovore od aktualne predsjednice mogu očekivati. Logično sam pretpostavljao da ona ima određene političke kalkulacije i ne smije govoriti sve što misli, a osim toga, mislio sam i još mislim da ona nema dovoljno znanja o mnogim činjenicama jer joj nisu struka, a savjetnici iz tih sfera joj više joj odmažu nego pomažu. Uza sve to, odavno sam političarku Kolindu Grabar Kitarović percipirao kao osobu s konformističkom dimenzijom pa ću, pretpostavljao sam, čuti i odgovore za koji ona pretpostavlja da ih želim čuti. No meni je, osim ekskluzivne najave kandidature i njezinih odgovora, jednako važno bilo pustiti u optjecaj, u javni dijalog i život, prešućena pitanja i činjenice s kojima se hrvatski političari ne žele suočiti – što iz plitkosti svoga uma, što iz konformizma, a što iz straha od posljedica konfrontacije. Htio sam pitanjima upozoriti kako je u Hrvatskoj na djelu nastavak srbijanske agresije na Hrvatsku drugim sredstvima.

Želio sam čuti je li Predsjednica toga svjesna i poduzima li što protiv te pojave. U Hrvatskoj se snimaju, velikim novcem financiraju i nagrađuju filmovi poput Dnevnika Diane Budisavljević koji potpuno krivotvore povijest i iznose lažne priče, u Hrvatskoj se nagrađuju glumci koji su 90-ih stali uz Miloševićevu agresiju, u Hrvatskoj se uklanjaju spomen-ploče braniteljima HOS-a zato što to žele njihove ubojice, u Hrvatskoj se protežiraju kadrovi koji su sudionici agresije na Hrvatsku, okupacijski gradonačelnici uživaju sve povlastice, a zapovjednici obrane grada završavaju u zatvorima, neprijateljima iz doba agresije priznaju se godine ratovanje protiv Hrvatske u radni staž i daje im se mirovina, ne procesuiraju se silovatelji i zločinci, lažira se popis stanovništva da bi se nasilno uvodila ćirilica u Vukovar, otvoreno se proslavlja pokolj Hrvata kao antifašistički ustanak, odražavaju se komemoracije za izmišljenih 40 tisuća žrtava nad jamama u kojima nema ni jedne kosti, u Jasenovcu povećavaju broj navodnih žrtava bez ikakvih forenzičkih i antropoloških dokaza. Srbija posredstvom Milorada Pupovca lomi Hrvatsku na pozdrava Za dom spremni pod kojim je branjena Hrvatska. Ljevica u Hrvatskoj lomi HDZ zbog pozdrava Za dom spremni pa su se, s različitim motivima, našli na istoj strani velikosrbi, četnici, Pupovac, Vučić, Bernardić i ostali.

Odnarođeni mediji istodobno raspaljuju histeriju protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda klevećući ga za navodni fašizam, petokolonaši divljaju na sve strane, nevladin sektor potkopava institucije, premijer u Kninu obilježava Oluju, a njegov koalicijski partner Milorad Pupovac istodobno je na skupu u Srbiji na kojemu se Oluja žigoše kao fašistički zločin i jednostavno ne priznaje Hrvatska, što je isto kao da je netko nakon Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj ili Britaniji za partnera u vlasti uzeo dužnosnika iz Hitlerove vlasti, ili da je netko u Rumunjskoj nakon 1991. koalirao s podanikom N. Ceauşescua, a sveučilišni profesor i Pupovčev suradnik Dejan Jović, na državnoj sisi, pljujući po Hrvatskoj, ovih dana poput svojedobno Miloševića ne isključuje mogućnost novoga rata. Sve te izopačenosti postale su dio hrvatske svakodnevnice.

U intervjuu s Predsjednicom htjeli smo pitati ono što se nitko ne usuđuje – je li to normalno?

Što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, to ne samo da nije normalno nego je to takva anomalija koja prijeti urušavanjem temelja ove Hrvatske i dok god se ne pojavi državnik koji će zaustaviti i prekinuti tu distorziju, Hrvatska će samo sve više tonuti u glib podjela i međusobne nepodnošljivosti te će jednom, na radost svojih mrzitelja u Hrvatskoj i izvan nje, pući i raspasti se kao trula dinja pa će se povijest iznova morati krvlju pisati.

Zato smo, između ostaloga, i napravili ovakav intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Kako je Hrvatska Predsjednica odgovorila, zaključite sami, poštovani čitatelji, a što se nas tiče, i dalje ćemo ponosno jurišati na te jugokomunističke barikade. Što se nas tiče, poklič Za dom spremni ništa ne može nadomjestiti i ništa ga ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zakiseljeni ‘kiseli’ Brexit

Objavljeno

na

Objavio

Normalno je objaviti u „sezoni kiselih krastavaca“, pa i u kratkoj vijesti, kao što je to učinio JL, za domaću uporabu neobičan trend – „Krastavaca sve manje, a sve ih više izvozimo“. Manje je normalno utihnuti oko „razvoda“ Velike Britanije i EU, kada taj (ne)očekivani događaj , kakav god bio rezultat političkih i političarskih aktivnosti, može označiti i početak raspada Velike Britanije, ali i Europske unije. Pred britanskom i engleskom demokracijom je, čini se pravo hamletovsko pitanje, to brex, or not to brex…

„Želim srušiti Borisa i njegov Brexit…“

Ipak, nije sve u domaćim medijima potpuno utihnulo, a za inozemne ne znamo. Tako je Večernjak u kratkoj (Hina) vijesti (u petak 16. 8.) objavio želju šefa britanske oporbene Laburističke stranke Jeremyja Corbyna pod naslovom: „Želim srušiti Borisa i njegov Brexit “! Želja je u obliku pisma upućena čelnicima oporbenih stranaka i članovima Konzervativne stranke koji su protiv aktualnog konzervativnog premijera Borisa Johnsona. Sadržaj je poziv za izglasavanje nepovjerenja vladi, što je prije moguće, kao i formiranje privremene vlade pod vodstvom Corbyna, i da bi ta „strogo ograničena privremena vlada“ mogla odgoditi Brexit, održati prijevremene izbore i raspisati drugi referendum o napuštanju EU. Naglasak je da sadašnja vlada nema mandat za nepostizanje dogovora, a to nije predviđao ni referendum održan 2016. godine. Važno je postizanje (op.p.).

Referendumsko i postreferendumsko njihalo

Vrijeme od oko pet godina koliko traje referendumsko i postreferendumsko britansko „bi-ne bi“, pratimo, ne podrobno, ali suštinski, s demokratskog stajališta, kao njihalo koje ide od rezultata referenduma do političkog ili političarskog izlaska, na bilo koji od poznatih, a moguće ima i nepoznatih, načina. U značenju, za referendumski rezultat i protiv njega. Referendumski rezultat je poznat. Pokazat će se naknadno je li narod izrazio svoju želju na način tog poznatog rezultata. Ili je političkim načinom i sredstvima naveden da tako glasuje. Želja novog referenduma s istim pitanjem nije nestala i stalno se provlači i u debati i u borbi političkih opcija. I laburistički prijedlog ide u tom smjeru. Isto tako pokazat će se je li dosadašnja parlamentarna debata i borba bila usmjerena prema poštovanju rezultata referenduma na odgovarajući način. Od dogovora, do nedogovorenog izlaska, pa i, moglo bi se reći, kaotičnog.

Vrijedi li u GB demokratsko – „mogu što hoću“?

Za predvidjeti je da je pred Britancima, poslije „sezone kiselih krastavaca“, do kraja listopada i vrijeme njihove konzumacije, samim time i zakiseljenog i „kiselog“ Brexita, Uz ostalo i s odgovarajućim potresanjem teritorija sadašnje Velike Britanije, u dijelovima koje postoji interes za ostankom u EU, ali i spoznajom EU da bilo kakav izlazak jedne članice može biti prvi korak (jedan kao ni jedan) prema povijesnoj sudbini gotovio svih složenih državnih entiteta. Rijetki izuzetci samo potvrđuju pravilo. “Razvod“ je razvod, pa i među državama…

I još nešto. Bit će zanimljivo vidjeti, ili jasno ili nejasno, tko u Velikoj Britaniji demokratski „može što hoće“. Narod (demos kratein) koji vlada u demokraciji, na eventualnom „popravnom“ referendumu ili političari, bez obzira na provenijenciju ( pejorativno – πολιτικοί κυριαρχούν) u smislu – političari vladaju.

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari