Pratite nas

Vijesti

Predsjednica otvorila obnovljeno rodilište u bolnici u Čakovcu

Objavljeno

na

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u petak, 4. svibnja u službenom je posjetu boravila u Međimurskoj županiji te je nazočila otvorenju obnovljenog odjela u Županijskoj bolnici Čakovec.

Stanje u hrvatskom zdravstvu nije idealno, no ulaganjem u bolnicu to pokušavaju promijeniti u Međimurskoj županiji

U infrastrukturu i modernizaciju tamošnje županijske bolnice ulaže se oko 65 milijuna kuna. Dovršeni su i radovi na obnovi rodilišta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

‘IDS krije svoje početke kao zmija noge’

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od suosnivača IDS-a, Ivan Pletikos, se uključuje u polemiku Benčik-Debeljuh na iVijesti.hr tijekom koje je prozvan. Njegov odgovor Dinu Debeljuhu, također suosnivaču IDS-a, prenosimo u cijelosti:

ODGOVOR IVANA PLETIKOSA:

Kad je započela polemika između Dina Debeljuha i Lili Benčik na stranicama portala iVijesti, gospođa Benčik me zamolila da se i ja uključim u polemiku. Kako nisam bio spomenut, odgovorio sam da nisam prozvan pa onda niti pozvan odgovarati, a činjenica da nisam bio spomenut bila mi je i implicitni kompliment jer znam kako je to nalaziti se u selektivnom sjećanju jednog (bivšeg?) političara. To nikada nije dobro.

Dodatni razlog zašto se nisam htio uključiti u ovu polemiku je iz aviona vidljiva činjenica da je već samo učešće u ovoj polemici, znači nevoljno učešće u trenutnoj sezoni IDS-ove Igre Prijestolja koja se sada u svoj žestini igra u IDS-u, i gdje i dotični vidi svoju priliku da ponovno dobije neku rolu. U tom GOaT-u nama neplemenitima, je očito kao i uvijek kod IDS-a, namijenjena uloga koza ili ovaca za šišanje. U tim ranim danima IDS-a dovoljno sam im poslužio kao korisna budala, da mi nije bilo potrebno još im jednom to ponoviti.

Međutim, u svom drugom odgovoru Dino me je ipak spomenuo, i pri tom optužio da lažem. Time me je ipak natjerao da mu odgovorim i to ne zarad moje osobne taštine i oholosti, već prije svega radi istine same.

Također, proteklo je dovoljno vremena da prošlost IDS-a postane povijest, i u cilju sprječavanja realne opasnosti da se povijest falsificira, koju sam vidio u ovom primjeru, kad se predaje selektivnoj memoriji političara, odlučio sam uza sve ograde ipak odgovoriti. Moje svjedočenje ma, koliko da je istinito ne smije biti jedino, i zato pozivam ovim putem sve sudionike događaja koje opisujem da dadnu svoj doprinos, naravno služeći jedino istini jer jedino na taj način možemo mirne savjesti naš svijet predati svojim potomcima.

Razumljivo, IDS je (a tu u stranačkom životu Hrvatske nije nažalost usamljen primjer) krio svoje začetke kao zmija noge i pažljivo su uz pomoć medija izbjegavali otvarati tu temu. Stoga evo moram biti zahvalan na koncu Dinu Debeljuhu što je omogućio da se, barem dio istine o nastanku IDS-a, konačno sazna. Istina, srce pravde, je spora , ali neumitna.

Pa da konačno započnem, a s čime drugim negoli početkom. Pa da započnem kao u Bibliji, na koju se kunem da je sve ovo istina (a onima koji ne vjeruju, nevjernim Tomama, mogu predočiti i dokumente).

U početku bijaše ideja stvaranja stranke, i ja Ivan svjedočim o tome. A moje je svjedočanstvo istinito, naprosto zato jer sam osnivač IDS-a. Doduše, iako sam Ivan nisam i krstitelj IDS-a, to je tada bio učinio danas poznati književnik Boris Biletić i to negdje u ranom listopadu 1989.g., na tadašnjoj svojoj rovinjskoj adresi, prva vrata do Gradske Knjižnice i čitaonice gdje je bio zaposlen. Svjedok Miodrag Kina Kalčić (u Bibliji i oba procesna zakona RH dva su svjedoka dovoljna za dokaz).

Dakle da razjasnim jer danas mnogima nisu jasna ta vremena, vremena u kojima se povijest gusto i užurbano gibala i ono što je bilo doslovno jučer više nije vrijedilo sutra. Razlike između tjedana su bile sličnije razlikama u političkoj slici, današnjim godinama. U to vrijeme politički pluralizam bio je službeno zabranjen, odnosno višestranačje je bilo zakonom zabranjeno. No počeli su u raspadajućem tkivu bivše države (i njene ideologije) puhati ipak pluralni vjetrovi, u Istri vjetrići. Ono što je tada ipak bilo potpuno zabranjeno bilo je novoformiranu političku grupaciju nazvati strankom. Zato su se u to vrijeme sve danas poznate (i bivše) stranke nazivale, „zajednicama“, „savezima“, „ligama“. Nisam bio baš nešto posebno inovativan kao krstitelj (iako sam Ivan) pa sam našu grupu koja je tada brojala više desetaka osnivača, nazvao „savezom“ – Istarski demokratski Savez, IDS. Boris Biletić me kod njega kući u Rovinju početkom listopada 1989.g., „ukorio“ rekavši da bi trebalo koristiti „naš stari hrvatski naziv Sabor“ kao primjereniji, posebice kad se uzme u obzir da je zadnje dotadašnje višestranačje ovdje u Istri živjelo baš u istarskom Saboru u Poreču. Tako je kršten Istarski Demokratski Sabor.

Mi (osnivači IDS-a) sastajali smo se tada više-manje svaka dva tri dana u prostorijama mjesne zajednice Stoja , na „kantunu“ pravokutnog zavoja preko puta Mornaričkog groblja i prva zgrada do IDS-u kasnije tako dragog „Milana“. I to je bilo „preko veza i poznanstava“ jer je tada Tajnik MZ Stoja bio moj školski kolega i prijatelj Luciano Benić.
Već tada, a bilo je to u listopadu i studenom itd., 1989.g, bila mi je jasna cijena ove moje avanture. Znao sam da nas/mene prate (srećom tada nije bilo mobitela), da je rizik od hapšenja (tad nije bilo uhićenja) ogroman, i sa time sam se pomirio. Da sam bio u pravu, potvrdio mi je godinama poslije tada moj kolega odvjetnik Ive Hrvatin, koji je u to vrijeme bio šef policije u Puli (ne znam kako se to tada službeno zvalo). Rekao mi je, a može ga se ponovo pitati, da je dobio nalog za moje hapšenje (i to samo moje). E da me je tada hapsio, gdje bi mi bio kraj.

Međutim nisam znao, naivan po prirodi, da se moram čuvati danajaca i darove kad nose, ali vratimo se činjenicama i kronologiji: elem dakle mi smo se uredno sastajali u opisanoj dvorani, dolazilo je sve više ljudi, a iznutra formirali smo se kao : inicijativni odbor za osnivanje Istarskog Demokratskog Sabora. Za predsjednika okupljeni su tada aklamacijom izabrali moju malenkost: diplomiranog pravnika Ivana Pletikosa. Svjedoci: svi koji su nazočili tadašnjim katakombskim vremenima i opisanim događajima u Mjesnoj zajednici Stoja, ako su živi, zdravi i prosječne memorije mogu posvjedočiti. Ja sa svoje strane mogu dodati i dokument: knjigu osnivača IDS sačinjenu 07.12.1989.g. Naravno, i te svjedoke vremena i mojih tvrdnji u njoj.

Dužan sam pojasniti ovaj naziv Inicijativni odbor za osnivanje IDS-a. Radi se o već navedenoj činjenici da su formalno stranke bile zabranjene, da je bio otvoren nekakav faktični „prozor“ kroz tadašnji Socijalistički savez (RN), ali u naravi svi su čekali obećanje tadašnjih komunističkih vlasti u Hrvatskoj da će se stranke legalizirati. To smo dakle učinili da imamo kakvu takvu legitimaciju prema vani. Faktično, mi smo bili formirana politička stranka, kao i sve tada osnovane u SRH: HDZ, HSLS, HDS itd…, ali i sve su se tada zvale poput nas Inicijativni odbori za … zakon se trebao donijeti uskoro i doista stupiti će na snagu 12.1.1990.godine. Trebalo je brzo djelovati.

U ovu političku avanturu ušao sam sa jasnom sviješću da će prvi koji legalizira istarsko ime u političkom životu Istre u novoj Hrvatskoj imati jack pot i da će živjeti desetljećima samo na snazi tog simbola. No to su očito znali i drugi. Također znao sam da će nova stranka sa istarskim pridjevom u nazivu hametice potući u prvoj utakmici na slobodnom političkom tržištu koje samo što nije došlo. Znao sam također da sama Istra sa svojih oko 5% stanovništva Hrvatske, teško može ući u ozbiljniju političku utakmicu za hrvatski višestranački parlament bez nekog oblika koalicije sa globalnim hrvatskim strankama. Mnogo toga sam znao, ali nisam znao ono najbitnije, da ima ih koji sve to znadu, ali znaju i mnogo više. I to kako nas romantične idealiste maknuti sa pojila koje izdašno obećava.

Već tijekom 10 i 11 mjeseca 1989.g. pokušao sam stupiti u komunikaciju sa svim najznačajnijim akterima tadašnje demokratske političke scene u Hrvata, naročito sa HDZ-om i HSLS-om. Činjenica koja mi tada nije bila sporna (danas na to gledam drugim očima) jeste da me je u tome gotovo pretekao gospodin Slavko Goldstein, koji je prvi sa mnom stupio u vezu u ime HSLS-a (tada se on zvao Hrvatski socijalno liberalni savez; u početku također Inicijativni odbor). HSLS je tada uz HDZ bio najmoćnija i najobećavajućija politička opcija nove demokratske scene. Bio je prepun važnih ljudi, ikona hrvatskog disidentstva, poput Gotovca, Budiše, ali i brojnih intelektualaca, kulturnjaka itd. Imponiralo je mladom pravniku komunicirati sa tada i poslije poznatim gospodinom kakav je bio Slavko Goldstein. Uglavnom, on je sam nakon što je ukratko od mene dobio osnovne informacije o našoj inicijativi, tražio da se HSLS i IDS čvršće povežu u neku vrstu predizborne i postizborne koalicije ako već ne postoji mogućnost da IDS postane posebni dio HSLS-a. U tu svrhu započeo je sa organizacijom mojeg sastanka sa čelništvom HSLS-a koje se zbog mnoštva okolnosti i događaja stalno prolongiralo, da bi konačno bilo uglavljeno 06.prosinca 1989.g. Ovdje mi je za napomenuti da me stalna i ugodna komunikacija sa Goldsteinom, potpuno odvratila od pokušaja da komuniciram sa vodstvom druge najpoznatije stranke toga doba, HDZ-om. Tomu je prilično pridonio i sam Goldstein, koji nije propuštao, ceterum censeo manirom, priliku da mi „gadi“ „generala“ kako je nazivao dr. Franju Tuđmana, tako da sam, priznajem, u svojoj naivnosti stekao pomalo odijum prema njemu i HDZ-u. Kako iz HDZ-a tada nije bilo nikakvog interesa, time je za mene priča sa HDZ-om tada bila gotova.

Sastanak sa čelništvom HSLS a zapravo sa Vladom Gotovcem održao se 6.prosinca 1989. g u prostorijama DKH na tadašnjem Trgu republike u Zagrebu. O tom sastanku kasnije je članak, čini mi se u Vijencu, napisao Ljubomir Antić.

Na povratku sutradan kad sam na unaprijed sazvanom sastanku trebao podnijeti izvješće o razgovoru u HSLS-u, na sastanak su došla trojica novih ljudi, od kojih sam poznavao samo jednog, Ivana Paulettu. koji je tada bio skoro dvostruko stariji od mene moj sumještanin i prema kojem sam osjećao osobni respekt.

Sa njim su bili meni tada nepoznati ljudi Dino Debeljuh i Mario tada Sandrić.
Kad sam dao riječ Pauletti, on je predstavio svoju incijativu kao novu veliku političku snagu koja okuplja brojne ljude od formata, intelektualce, da ih ima 70-setak, da se zovu Savez za napredak Istre ili savez 22 (njegova adresa je bila Premantura 22). I inače rječit, očito je bio uvjerljiviji meni naivcu, negoli ostalima, kad je tražio „ujedinjenje“ dviju stranaka. Većina je bila približno rezervirana, ali ja sam sam prihvatio pa kud ja tud i svi ostali. Sjećam se da je oštro protiv toga bio odvjetnik Josip Komparić, ali sam njegovo odvjetnički rječito i argumentirano protivljenje osobno ušutkao. Pravo mi budi. Uopće, komparićev nastup bio je prvi povišeni glas na našim sastancima, i očito je najavio vrijeme koje nam je slijedilo vrijeme previranja koja su prerasla u prave verbalne ratove pa i ostala sredstva koja su navodno u ratu legitimna. Kao da je sa ovom trojicom nečastivi ušao u IDS. Tada sam politiku doživljavao kao herojsku sagu, ali nisam znao, što ću uskoro saznati, da je politika i prostor nečasti, nečašća i nečastivog.

Međutim ono što ću zauvijek pamtiti, što mi se usjeklo kao žig u srce, ali i što je kasnije definiralo sve događaje bila je rečenica koje se današnji Dino Debeljuh u svojoj selektivnoj memoriji ne sjeća, štoviše to svoje ne sjećanje predstavlja kao vrlinu, a mene bezočno optužuje za laž. U svijetu izokrenutih vrijednosti, nihilizma i opće kakofonije gdje svatko može izaći sa svojim monologom, političari su izvježbali svoje umijeće relativiziranja istine, što je hebrangovski rečeno, pristojnija riječ za laž.

Dakle podnio sam na kraju svega izvješće o sastanku/razgovoru u HSLS-u. Na to je Dino Debeljuh izgovorio rečenicu koju sam već u svom prethodnom pismu naveo (cit): „mi Istrijani nismo Hrvati!“ prethodilo je tomu njegovo protivljenje zašto sam uopće išao u tamo neki Zagreb, da pregovaram sa tamo nekim Hrvatima., pa kad sam ga upitao o čemu on to, jer uopće ništa ne razumijem, rekao je da mi nemamo ništa sa tim Hrvatima, da Istra treba pripasti Istrijanima jer „mi Istrijani nismo Hrvati“!

Taj njegov istup bio je prekretnička točka svega što će se kasnije događati sa IDS-om , a bogme i sa mnom, koji jedini valjda nisam vidio da se približava zavoj na kojem ću ispasti iz zalaufanog vlaka. Naime ja sam shvatio IDS kao platformu koja će donijeti demokraciju u kraj u kojem živim, koja će biti sredstvo borbe protiv meni tada omraženog komunizma. Moja greška je bila što sam baš sve koji su se htjeli ukrcati u taj vlak besplatno i nekritički primao. A to je bilo zato jer je moj odnos prema identitetskim pitanjima, odnosno nacionalnom pitanju, bio tada posve nekritički. Sam za sebe držao sam da sam Hrvat i da je to nešto, samo po sebi jasno, da su to (većinom) i svi oko mene, i da se po tome ne možemo i ne ćemo dijeliti. Borba za demokraciju bila mi je bitnija. Kako sam bio naivan, da ne upotrijebim težu (istinitiju ) riječ, a sve iz pristojnosti prema čitateljima. Ova gospoda očito tako nisu mislila. Njima je nacionalno/identitetsko bilo, ne važnije od ostalih pitanja, nego jedino važno. Zato je nevjerojatno licemjerno da oni optužuju sve oko sebe za nekakav „hrvatski nacionalizam“, a ne vide da je ta njihova „osjetljivost na nacionalizam“ zapravo nesvjesna projekcija vlastitog kampanelističkog nacionalizma ponekad i to ne rijetko prelazi i u šovinizam, kao i uvijek ovdje, okrenut jedino prema Hrvatima.

Ali da se vratimo na činjenice i događaje. Nakon toga sastanka Pauletta je postao (na moj prijedlog zapravo inauguraciju) predsjednik Inicijativnog odbora za osnivanje IDS, a ja glavni tajnik. Sam sam već bio (bez naloga) sačinio i statut i programske osnove te čini mi se sve ostale potrebne akte za registraciju Stranke koja se očekivala nakon što stupi na snagu novi Zakon o političkim organizacijama i udruženjima građana (NN br 2/90) donesen u Saboru već u prvim radnim danima prošlog 1990. godine, preciznije 11.1.1990 godine. Kakvo je to bilo politički uzavrelo vrijeme o kojem svjedočim, najbolje oslikava odredba prijelazne i završne odredbe navedenog Zakona, koja kaže u članku 28. da zakon stupa na snagu sutradan (!) od objave u Narodnim Novinama. U skoro četiri desetljeća svoga pravničkog iskustva ne sjećam se žurnije vakacije jednog, pogotovo tako važnog, zakona.

Izvan te formalne strane politička situacija među nama u IDS-u u slijedećih mjesec dana, užarila se do usijanja. Romantično vrijeme idiličnog zajedništva tako karakterističnog za sve rane poluilegalne pokrete, katakombno vrijeme, nestalo je zauvijek i nastupilo je vrijeme svađa, koje je na zadnjoj sjednici 12 ili 13 veljače, kulminiralo gotovo tučom koju je u posljednji čas spriječena. Tuča ne , ali raskolnička svađa da. To su donijela ta trojica, za čiji račun …?

Iz toga „međuvremena“, pamtim da je za razliku od mene, koji sam sa mandatom svih članova razgovarao sa HSLS-om, Pauleta na svoju ruku otišao u Italiju (Udine ili Treviso ne pamtim preciznije) u posjet i razgovor sa esulskim organizacijama (mislim da se jedna zvala Arena), od kojih je tražio potporu i uključivanje u IDS. Sjećam se međutim živo njegovog razočaranja i depresije kada je primljen tamo ispod nivoa koji je očekivao, nadao se. Razočarano je pričao kako su ga „blijedo gledali“ kako očito nisu pokazali nikakvog oduševljenja, a on im evo darove nosi. Normalno takve su organizacije nakon Osima lagano postajale umirovljenički nostalgičarski klubovi. Tada.

Sjećam se živo i idolopokloničkog odnosa koji je najviše Dino Debeljuh imao prema Antoniu Bormeu, vjerojatno pod utjecajem svoje tadašnje supruge.

Sve u svemu mi smo u tadašnjem IDS-u predlegaliziranom IDS-u, raskolili se na dvije nepomirljive frakcije. Jedne koja je bila u ogromnoj većini „moje“ i koja je vidjela IDS kao hrvatsku regionalnu stranku u Istri, i Pauleta/Debeljuh manjinu koja ju je vidjela kao antihrvatsku stranku. Raskolničku svađu 12, veljače (mogla bi se i nazvati Valentinovski masakr) ipak smo završili kompromisnim dogovorom (koji su svi(!), dakle jednoglasno, izglasali) da skupštinu IDS-a, sada bez prefiksa Inicijativni odbor, organiziramo za 15. veljače 1990.g., u kojem ćemo izabrati sva tijela i sa tim mandatom novoizabrano vodstvo, trebalo je otići u Zagreb i u Republičkom sekretarijatu za pravosuđe i opću upravu SRH, registrirati novu stranku IDS. Bio sam miran jer sam znao da je ogromna većina članova na „mojoj“ strani. To su naravno znali Pauletta i Debeljuh (koji to u svom odgovoru nehotice potvrđuje) koji su brže bolje skupili deset potpisa na potpisni listić (formular), uzeli moje dokumente koje sam napravio, i jednostavno otišli u Zagreb.

Moja naivnost je konačno došla do svog logičnog kraja, 15. veljače 1990.g. oko podne, kada su u moju kancelariju u Triglav Osiguranju, iznenadno ušli Pauletta i tada još Sandrić, te mi je Pauletta u svom pompoznom stilu, svečano uručio pristupnicu za učlanjenje u novu stranku, (usput i keramičku malu „figu koju je kao obrtnik tada izrađivao zajedno sa međugorskim kipićima), koju su kako mi je rekao „jučer registrirali u Zagrebu“. Moju zabezeknutost, šok, a poslije bijes, mislim da ne trebam opisivati. Doduše tada mi je tu akciju puta u Zagreb Pauletta drugačije opisao, nego li je to opisao Debeljuh u svom Odgovoru Lili Bencik, ali tu se ne bi štel mešati. Rekao mi je da su peguotom (čini mi se 504, Dine Debeljuha, interesantno Pauletta je imao Peguot 404) trojica njih, među njima on i Debeljuh otišla u Zagreb.

Sve ostalo što sam opisao i napisao je istina: sve to to mogu potvrditi, još na sreću, brojni živi sudionici tih događaja, uvid u dokumente, od kojih je najvažniji uvid u knjigu osnivača IDS-a koju posjedujem i čuvam u osobnoj arhivi, ali i činjenica da sam u svom životopisu i profesionalnom (skoro četrdesetljetnom) pravničkom (a bio sam i odvjetnik i sudac) i životnom, naučio se vjernosti istini i vrijednosti istine kao temeljnog životnog i profesionalnog kriterija. Zbog istine sam i desetljeće ranije od opisanih događaja, zajedno sa još nekim ovdje spomenutim i nespomenutim akterima bio suđen u političkom procesu na 5 mjeseci zatvora. Stoga sam na objede o mojim „gnjusnim lažima“, jednog političara, poznatih kao istinoljubivog staleža, dužan reagirati već zbog obrane osobnog integriteta. Kako? Tako što sam napisao punu istinu iza koje stojim svom svojom savješću.

Kako je to samo moj iskaz istine o događajima u kojima je nastao IDS, volio bih da se u cilju rasvjetljavanja ukupne pune istine, uključe i svi živi sudionici tih događaja, „sa ove i one strane“. Stoga ih pozivam da i oni daju svoj doprinos. To smo ponavljam, dužni zbog povijesne istine, zbog odgovornosti prema budućim generacijama, jer se inače lažna povijest kao korov raširi na zaboravu istine o prošlosti. I naziva se(be) službena povijest.

S poštovanjem,

Ivan Pletikos

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Što je s Danom zajedništva, ponosa i sreće?

Objavljeno

na

Objavio

Kada je u povodu prve obljetnice hrvatskoga viceprvaštva na Svjetskom prvenstvu u nogometu održanom u Rusiji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, koji zajedno s Organizatorima bez granica stoji iza inicijative prvoga »Dana zajedništva, ponosa i sreće«, dao intervju za Sportske novosti, riječi kojima se osvrnuo na nogometni uspjeh lako bi se mogle primijeniti i na sve druge hrvatske uspjehe izborene otkad je proglašena njezina samostalnost. Više je nego znakovito da je posebna proslava te obljetnice u utorak 9. srpnja održana u Vukovaru pa bi se načelo koje je istaknuo u razgovoru moglo pogotovo ticati pitanja Domovinskoga rata i nedavne odluke Ustavnoga suda povezane s »ćirilicom u Vukovaru«. Hrvatska je, naime, u ratu pobijedila srpskoga agresora i agresiju Jugoslavenske narodne armije, a unatoč tomu na mnogim područjima planirano se njeguje mentalitet gubitnika.

Njemu suprotan, mentalitet pobjednika nije u tome da se oholo slave obljetnice radi njih samih, nego da se novi naraštaji naklone žrtvi pobjednika te u ime te podnesene žrtve donose nove plodove, nove pobjede. Evo znakovitih izbornikovih riječi: »Emocije me još tresu, mislim da je tako većini. Ali Hrvatska nema ništa konkretno od toga jer nije iskoristila taj fantastičan trenutak, to je moj stav danas. (…) Žao mi je zbog toga, nismo uspjeli zabiti, a imali smo sjajnu šansu, nogometnim rječnikom. Na euforiji i onom osjećaju koji smo imali, mogli smo napraviti puno, ali nismo i žao mi je zbog toga, iskreno i duboko. Hrvatska nije iskoristila titulu viceprvaka svijeta…« rekao je među ostalim izbornik Dalić. Na Dalićevu inicijativu, dakle, ne bi se trebalo gledati kao na doprinos inflaciji proslava raznih godišnjica i obljetnica, nego je potrebno svaku časnu pobjedu shvatiti kao paradigmu za djelovanje u budućnosti, i to na svim društvenim područjima.

Nacionalni prioriteti

Pitanje odluke Ustavnoga suda da se naprave preduvjeti da se provede uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru tiče se pitanja nacionalnih prioriteta, koji su po svemu sudeći izgubili redoslijed. Vukovarski je gradonačelnik, reagirajući na odluku Ustavnoga suda, u tom smislu rekao: »Bez trenutka dvojeći i ne želeći bilo kome uskratiti bilo kakvo pravo, moram se pozvati na temeljne odredbe Ustava, Božje, ljudske zakone i zdrav razum. Oni govore o tome da se prvo rješavaju ta temeljna pitanja (žrtava Domovinskoga rata, op. a.), da je prvo na redu ’91. a tek onda neka druga prava koja nisu temeljna koja se potražuju od 2016. godine.« Vukovar je mjesto neizmjerne boli koju s Vukovarcima dijeli čitav hrvatski narod gdje god da njegovi pripadnici žive. Ta bol nije, međutim, neka puka nostalgija, nego ona zacijelo ima svoj korijen i u temeljnoj civilizacijskoj gesti koja je izostala kod vukovarskih i drugih hrvatskih žrtava: mrtve pokopati. »Samo kada dostojno pokopamo smrtne ostatke naših pokojnika koji su bačeni u jame ili usputne jarke na križnim putovima, bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali, jer svi su naši, samo tada će završiti Drugi svjetski rat u nas. To isto vrijedi i za Domovinski rat«, rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći ovogodišnju misu za domovinu.

Ako se prema podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1481 osobom te ako je nepoznato mjesto ukopa posmrtnih ostataka 411 smrtno stradalih osoba iz Domovinskoga rata, a da do dana današnjega nema naznaka da će se za njihove grobove i mjesta i okolnosti mučenja ikad doznati, može li se uvođenje ćirilice kao nacionalnoga prioriteta u Vukovaru ikako drukčije shvatiti nego kao donošenje odluke preko mrtvih tijela! Uopće razmišljati o uvođenju dvojezičnoga pisma u Vukovaru a da prethodno nisu dostojanstveno pokopane sve žrtve koje su se svojim životima ugradile u vrijednost hrvatske krvlju izborene samostalnosti i neovisnosti jednostavno se opire zdravorazumskomu poretku, jer tko još u civiliziranom svijetu trguje vrijednostima pokojnika a da se prethodno nije održala ostavinska rasprava?

Goleme žrtve

Hrvatska je država izgrađena na golemoj žrtvi hrvatskih branitelja i naroda, i ako je dojam da se dosad i sudski i državnički više zauzimalo za ćirilične natpise nego za istinu o nestalima, onda to jasno govori da su prioriteti opasno pobrkani. Ako država, politika i sudstvo nisu razvili okvire za rješavanja sudbonosnih pitanja – a mrtvi, nestali, silovani i zatočeni za svako društvo svakako pripadaju toj kategoriji – s pravom se može sumnjati i u kvalitetu rješavanja pitanja suživota. Jer ćirilični natpisi ne će pronaći ni jednu mučenu, ubijenu i zakopanu žrtvu, no pronalazak istine o tim žrtvama itekako bi mogao biti preduvjet kvalitetnoga suživota. To bi bio državnički potez.

Svaka je hrvatska pobjeda vrijednost, a jedino istinskim vrijednostima s vremenom cijena ne opada, nego samo raste. No ne raste ako ih se samo povremeno izlaže na proslavama obljetnica, nego ako se iz njih izvlače nove vrijednosti. Muzeji i dokumentacijski centri Domovinskoga rata jesu potrebni, no preko njih vrijednosti ne postaju većima. Hrvatskoj su potrebni instituti Domovinskoga rata, studijski smjerovi, knjižnice, centri, biblioteke, škole, seminari i projekti koji bi pobjedu u Domovinskom ratu kao vrijednost izdignuli, neprestano je oplemenjivali i šireći istinu o njoj donosili nove plodove. Zato, na primjer, ne ulazeći u ocjenu umjetničke kvalitete filma o ratnom putu generala Gotovine, nedavno premijerno prikazanom na Pulskom filmskom festivalu, u fokusu ne bi trebalo biti koliko je projekcija zbog manifestacije otvorenja »kasnila«, nego je pitanje zašto o hrvatskim generalima postoji dosad samo jedan atirmativan film; zašto postoji teški deficit igranih filmova o prvom hrvatskom predsjedniku, o znamenitim velikanima iz bilo kojega područja novije i starije hrvatske povijesti, uključujući i crkvene velikane… Vrijeme je, dakle, da zavlada mentalitet pobjednika.

Branimir Stanić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari