Pratite nas

Kolumne

Predsjedniče, Drug Tito je ipak bio zločinac

Objavljeno

na

Imao je hrvatski narod u svojoj povijesti dosta diktatora i zločinaca kojih bi se trebao stidjeti, no Drug Tito je jedini imao privilegij da službeno još uvijek nije osuđen kao zločinac od strane državnih vlasti i državnih institucija

Činjenica da je predsjednik država Ivo Josipović započeo svoju kampanju za drugi predsjednički mandat na Trgu maršala Tita prihvaćena je u Hrvatskoj kao normalna pojava. Predsjednik je, štoviše, naglasio da nije slučajno odabrao Trg maršala Tita jer je, po njegovu mišljenju, Drug Tito ostavio naciji u amanet intrinzične vrijednosti koje trebamo nastaviti slijediti. Žalobno je da je četvrt stoljeća nakon sloma komunističkog režima jedan sveučilišni profesor prava, koji je istodobno Predsjednik države, odabrao za početak svoje kampanje trg najvećega hrvatskog zločinca i diktatora. Imao je hrvatski narod u svojoj povijesti dosta diktatora i zločinaca kojih bi se trebao stidjeti, no Drug Tito je jedini imao privilegij da službeno još uvijek nije osuđen kao zločinac od strane državnih vlasti i državnih institucija, iako je statistički gledano najveći zločinac koji je proizišao iz hrvatskog naroda.

augustincic_antun-busto_di_titoU zadnjih nekoliko mjeseci možemo u njemačkim medijima sve češće čitati kritičke napise o zločincu Josipu Brozu Titu koji je odgovoran za ubojstva hrvatskih azilanata koji su zagovarali uspostavu demokracije i poštivanje ljudskih prava u komunističkoj Jugoslaviji. Već sam u više navrata pisao da je matematičar, profesor uglednoga američkoga sveučilišta Stanford, Piero Scaruffi na svojoj listi «Najvećih zločina 20. stoljeća»The worst genocides of the 20th Century (2008.) na temelju meritornih analiza uvrstio Josipa Broza Tita među petnaest najvećih zločinaca u 20. stoljeću, jer je odgovoran za ubojstvo najmanje 570 000 ljudi. Do sličnih podataka o zločinima diktatora s Dedinja došao je također njemački profesor sa sveučilišta u Bremenu, Gunnar Heinsohn u svojoj knjizi Leksikon genocida (Lexikon der Völkermorde;1998.). Pravim imenom Tita je nazvao Konrad Adenauer, popularni poslijeratni kancelar Savezne Republike Njemačke, tvorac njemačkog gospodarskog čuda, uz Luthera osoba tisućljeća za Nijemce. Na upit novinara što misli o državniku Josipu Brozu Titu i njegovom pokretu nesvrstanih, Adenauer je odgovorio koncizno i jasno: »najobičniji razbojnik i kriminalac«.

Prestižno mjesto koje je Drug Tito zauzeo među najvećim zločincima 20. stoljeća trebalo bi biti ozbiljni povod za reviziju novije hrvatske povijesti. Desetljećima su hrvatski povjesničari svjesno prešućivali poratne zločine Titovih partizana nad hrvatskim, talijanskim i njemačkim stanovništvom. A kada se konačno počelo govoriti o tome, brutalni pogrom najčešće je opravdavan kao legitimni, neizbježni segment narodnooslobodilačkoga rata i kao prijeka potreba u procesu izgradnje besklasnog komunističkog društva. Ni nakon uspostave demokracije nije se u Hrvatskoj govorilo o kršenju ljudskih prava tijekom vladavine komunističkog jednoumlja, kao ni činjenici da smo živjeli u totalitarnom jednopartijskom sustavu. Samo spominjanje mogućnosti višepartijskog modela kažnjavalo se strogim zatvorskim kaznama. Osuda Milovana Đilasa, bliskog Titova partijskog suradnika, na trinaest godina strogoga zatvora te dodatno pet godina gubitka građanskih prava, svjedoči o brutalnosti Titova komunističkog režima. Slučaj ubojstva Andrije Hebranga, šefa Komunističke partije Hrvatske, do danas nije razjašnjen. Imamo li dodatno u vidu činjenicu da je srednjoškolsko i sveučilišno obrazovanje tretirano kao partijska indoktrinacija u duhu radničkoga samoupravljanja, onda je jasno da bi za takvo stanje stvari netko ipak trebao odgovarati. Ako već nije bilo lustracije nakon uspostave demokracije, zbog dobro poznatih ratnih uvjeta, onda bi se u duhu demokratskog kritičkog distanciranja od boljševičke prošlosti neke stvari i neki ljudi trebali nazvati pravim imenom pa tako i diktator i zločinac Josip Broz Tito.

Kada tijekom razgovora s uglednim stranim osoba iz akademskoga života govorim o situaciji u Hrvatskoj i dođemo do predsjednika države, uvijek se pojavi neobičan, neobjašnjiv paradoks. Predsjednik je sveučilišni profesor, glazbenik i skladatelj, djeluje uglađeno i pristojno, nastup mu je odmjeren, no iza ove prividne uljuđenosti, postoji i druga strana medalje o kojoj govore i pišu samo hrabri i odvažni. Takvi su u Hrvatskoj rijetki. Tako je, primjerice, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora HHO koncizno okarakterizirao «fenomen Josipović» sljedećim riječima: «Što očekivati od HRT-a u kojem je na vlasti ekipa koju je Josipović doveo i instalirao». Urednici televizijskih programa hodočaste danas na Pantovčak u Predsjednikove dvore kao vjernici u Međugorje i Mariju Bistricu. Predsjednik HHO-a izrijekom je naglasio da Josipović ne kontrolira samo Hrvatsku televiziju, nego i dnevni tisak: «Nije Josipovićev utjecaj enorman samo na televiziju, već je njegov bilten i Jutarnji list te Večernji list gdje preko ‘popa Dodika’ – Ivana Tolja obavlja svoje prljave poslove i na neki način kontrolira medijsku scenu». Kada se Čičak na nekoga zalijepi, onda se ne odvaja lako od njega. O Predsjednikovim honorarima koje dobiva ispod stola od ZAMP-a usuđuju se pisati samo najhrabriji portali.

Možda je dobro što je Josipović ponovno započeo svoju kampanju na Trgu maršala Tita, hrvatskog zločinca i diktatora. To će biti zapravo jedinstvena prilika biračima da se probude iz političkog drijemeža u koji ih je gurnula Josipovićeva suptilna kontrola hrvatskog medijskog prostora, kao što je izvijestio HHO, te shvate da umjesto demokracije u Hrvatskoj još uvijek imamo vladavinu parTITOkracije. Ako se Predsjednik ne izjašnjava o ključnim stvarima koje najviše pogađaju hrvatske građane, kao primjerice loša gospodarska situacija, pad standarda, permanentno iseljavanje mladih ljudi, onda je dao priliku svojim protukandidatima, da unatoč kontroli medija, iznesu na vidjelo sve slabe strane i boljke Predsjednikove petogodišnje vladavine. Prije točno tri godine predsjednik Josipović je u kamere televizije rekao kako očekuje da će nova Vlada ispuniti obećanje koje je dala građanima. Tri godine kasnije pokazao je visok stupanj tolerantnosti za nesposobnu gospodu na Markovom trgu, rekavši da treba imati razumijevanja za Vladu jer su bili malo preoptimistični u svojim programima. U međuvremenu je Vladin razvikani predizborni «Plan 21» Kukuriku koalicije postao plan za rezanje plaća i primanja građana. Pitanje koje se u ovom trenutku neminovno nameće zapravo bi trebalo glasiti: je li predsjednik Josipović dio nesposobnoga tima koalicijskoga «Plana 21» iz kojega nije ostvarena nijedna točka programa?

Nadamo se da su četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije prošla vremena u kojima je Drug Tito bio nešto poput Euripidovog deusa ex machina koji je rješavao sve krucijalne društvene probleme.

Jure Zovko/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Objavljeno

na

Objavio

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

LUČIĆ: Kako je to bilo moguće ‘stvoriti Jugoslavene’ nakon što su već bili ‘stvoreni’ Hrvati, Srbi i Slovenci…?

Objavljeno

na

Objavio

Teško je reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega

Ovih dana obilježava se stogodišnjica nastanka Jugoslavije. Održavaju se znanstveni skupovi, otvorene su izložbe, objavljeni su brojni osvrti, analize i ocjene te dva puta stvarane i dva puta propale države. Uglavnom prevladava želja da se obilježi jedna povijesno važna godišnjica i da se na nju podsjeti šira javnost.

Tako je Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu organizirao izložbu “1918. prijelomna godina u Hrvatskoj”. Među izloženim dokumentima nalazi se i propagandni letak Jugoslavenskoga odbora s kraja Prvoga svjetskoga rata koji je potpisao njegov predsjednik Ante Trumbić, a završava pozivom “Jugoslavenima” odnosno “dragoj braći Srbima, Hrvatima i Slovencima”: “Borite se neustrašivo i živo sa svima sredstvima protiv ‘Mitteleurope’ da uskrsne slobodna ‘Jugoslavija’”. Ta poruka pogađa u bit, u glavnu točku razlikovanja, odnosno identiteta.

Pitanje Mitteleuropa ili Jugoslavija, odnosno Europa ili Balkan, dugo je ostalo glavna diferencijacijska točka hrvatskoga društvenog i političkog života i opredjeljenja. Tek se u novije vrijeme javila pomirljiva, ali i teško ostvariva ideja o uključenju Balkana u Europu, odnosno pristupanje zemalja “zapadnoga Balkana” Europskoj uniji.

Nasuprot tome stoje politike i interesi Rusije, Turske, islamskih i drugih zemalja, a i interesi Sjedinjenih Američkih Država ne podudaraju se u svemu s europskim.

Gotovo tri desetljeća prije, politička podrška i primamljive ponude tadašnjem jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu za eventualno uključenje u Europsku zajednicu s prijezirom su odbačene upravo od antieuropskih, komunističkih, dogmatskih elita.

Odatle su dolazile i uvrede proeuropskim intelektualcima, posebno hrvatskim i slovenskim disidentima te vođama alternativnih političkih organizacija da su “bečki konjušari” ili “europski lakeji”.  Tadašnji antagonizam između jugoslavenstva i europejstva ravan je antagonizmu između jugoslavenstva i hrvatstva.

Oni se ne dopunjuju niti se prožimaju već se gotovo potpuno isključuju i negiraju. Dok je tijekom Velikoga rata dio hrvatskih političara vidio jugoslavensku zajednicu kao način spašavanja od talijanskog imperijalizma i posezanja za teritorijem koji su smatrali svojim, srpska je elita novu državu tretirala kao ratni plijen i “proširenu otadžbinu”.

Ideja jednoga troimenoga naroda u krugovima koji su donosili bitne odluke nikad nije ni shvaćana ozbiljno, a u očima puka teško je ranjena već s prosinačkim žrtvama da bi definitivno umrla zajedno s hrvatskim zastupnicima pogođenim hitcima atentatora u beogradskoj Skupštini.

Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije iznesene su brojne optužbe protiv Hrvata za izdaju. Srpski pisac Jovan Dučić napisao je u knjizi “Verujem u Boga i u srpstvo” i sljedeće rečenice: “Nikad Hrvati nisu zamišljali mogućnost da svoj hrvatski vidik zamrače jugoslovenskom maglovitošću, ni da razmene svoj stari hrvatski groš za kakvu neizvesnu jugoslovensku paru. Ja mislim da bi se moglo danas ‘na kraju balade’, a što znači posle sveg proživljenog i okušanog, reći ovo: u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat.”

Ono što je Dučić prešutio bila je činjenica da ni na srpskoj strani stvari nisu izgledale ništa drugačije. Drugi svjetski rat, u njemu počinjeni zločini, a zatim i poratni teror, još su više produbili sumnje i udaljili Hrvate i Srbe.  Ni polustoljetna komunistička diktatura nije nadišla razlike niti stvorila pretpostavke za miran suživot unutar socijalističkoga samoupravnoga društva i jedne države.

Upravo suprotno, pa su zato komunisti bili ti koji su, nakon gubitka oslonca u iznevjerenom radništvu i devastiranom seljaštvu, zaigrali na kartu nacionalnih interesa i njihove zaštite. Lišeni smisla za kompromis, militarizirani i dogmatizirani pokrenuli su rat za jugoslavensko nasljeđe. Druga Jugoslavija raspala se u ratu i nasilju kao i prva.

Tek što je utihnulo oružje počele su borbe za interpretaciju rata i ocjenu karaktera bivše države. Različite ideološke i političke pozicije uvjetuju i različite poglede na jugoslavensku zajednicu. Dok jedni, poslije dvije katastrofe, s pravom tvrde da se radilo o tragičnom i neuspješnom eksperimentu, drugi žale za tim neuspjehom tražeći krivca i “izvlačeći pouke”.

Stječe se dojam da još uvijek živi ideja o nužnosti ili barem potrebi nekog južnoslavenskoga zajedništva koje nadilazi uobičajene odnose država i naroda. To se vidi i u brojnim inicijativama kojima se jugoslavenska ideja pokušava rehabilitirati i učiniti privlačnom novim generacijama. Ne treba puno truda da bi se razumjela stajališta Jugoslavena i Srba iz Hrvatske iznesena u srpskim manjinskim novinama.

Otuda, po običaju, tuku po “klerikalnoj desnici” i “nacionalistima” koji nikako da shvate svu “plemenitost” jugoslavenske ideje i “veličinu” bivše države, čija se glavna prednost nad sadašnjim stanjem svodi na to da su svi Srbi živjeli u “jednoj državi” u kojoj su držali glavne poluge moći. A što je najgore, oni smatraju da su i ta ideja i ta država izvorno “hrvatski proizvod”.

Teško je zato reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su stvorili, a zatim i skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega toga. Uglavnom, radi se o izljevima tuge i žalosti ljudi vezanih za prošlost koji za sebe i dalje tvrde da su Jugoslaveni i koji žale za izgubljenom “domovinom” koje se ne mogu odreći makar ona bila u virtualnom obliku.

Najčešće su u ozbiljnom sukobu s prihvaćanjem hrvatske države, ali i sa stvarnošću. Prije dvije tri godine jedan od njih rekao je da su Jugoslaviju “sanjali najbolji, a srušili najgori”. Ovih dana srpski političar i profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović ustvrdio je da bi Europska unija imala što naučiti od Jugoslavije, koja je pogriješila jer (očito na njegovu veliku žalost) “nije stvorila Jugoslavene”.

Nameće se pitanje kako je to bilo moguće “stvoriti Jugoslavene” nakon što su već bili “stvoreni” Hrvati, Srbi i Slovenci, a zatim i Muslimani, Crnogorci i Makedonci. Jedino terorom ili potpunim uništenjem postojećih identiteta i nacija!? Prva Jugoslavija je pokušala i u tome nije uspjela!

Pokušali su i komunisti, ali su na Osmom kongresu SKJ održanom 1964. godine i službeno odustali od stvaranja “jugoslavenske nacije” i od “jedinstvene nacionalne kulture”.

Umjesto toga, osuđen je unitarizam, prihvaćene su postojeće nacionalne različitosti, kao i “pravo svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji da se slobodno razvijaju i imaju vlastiti kulturni identitet”. Unitaristička protivljenja takvoj politici, iza kojih se jasno razabirala ideja o “jednoj državi za sve Srbe”, osuđena su i zaustavljena u ljeto 1966. na Brijunskom plenumu, smjenom Aleksandra Rankovića i reformom Udbe.

Konačno, kako je to Jugoslavija mogla stvarati Jugoslavene kada su u njoj živjeli i radili Hrvati, Srbi, Slovenci i ostali? Valjda su oni “stvarali” odnosno definirali društvene odnose, a ne država. Ili je to i dalje trebala raditi politička policija (Udba) kontrolirana od (veliko)srpske političke vrhuške, uz neograničenu primjenu prisile. Izgleda da poslije više od pola stoljeća rankovićevština oživljava u Hrvatskoj.

Tuga za Jugoslavijom obilježila je i zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” koji se proteklih tjedana promovira diljem bivše države, a posebno u njezinoj manjoj inačici Bosni i Hercegovini. Izdala ga je nevladina udruga u Beogradu a financiralo njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Takav spoj upozorava da bi novozamišljena jugoslavenska zajednica mogla imati bitno drukčiju ulogu od prethodnih. One su formirane kako bi pod britanskim i francuskim utjecajem spriječile njemački prodor na jugoistok Europe, a sada bi ga valjda u nekom novom “mitteleuropskom” ključu trebalo osigurati. Samo, tu su i drugi zainteresirani igrači, američka televizijska kuća N1, kao i katarska Al Jazeera liju krokodilske suze za Jugoslavijom i sve čine da stvore “jedinstvenu javnost”, kao osnovnu pretpostavku za presudan utjecaj i njezino  oblikovanje.

Sve to u ime ljudskih prava i građanskih sloboda, liberalizma i demokracije – svega onoga što je u obje Jugoslavije bilo vrlo deficitarno, a taj se deficit zbog strukturnih razloga nikad nije ni mogao otkloniti, zbog čega su obje propale. Tragikomični su pokušaji šminkanja pokojnica, posebno one mlađe (1945–1991.) koju se pokušava prikazati kao vrhunac modernizacije, slobode i blagostanja.

Baš kao nekada na partijskim forumima, ponavljaju se mantre o “bratstvu i jedinstvu”, zajedništvu “naših naroda i narodnosti”, obogaćene propagandnim lažima o općem visokom standardu, općoj zaposlenosti, stanovima za sve, ugledu u svijetu i putovnicama s kojima se tobože moglo do sjevernoga i južnoga pola.

Doista, moglo se daleko, osim ako ti je ne oduzmu zbog izrečene riječi, simbola, pjesme ili sumnjivog podrijetla. Jugoslavija u osamdesetim godinama prošloga stoljeća nije bila samo “Novi val” i u njoj nisu živjela samo “sretna djeca” socijalizma koja su kada bi im dosadili rock koncerti išla na radne akcije graditi socijalizam. U Jugoslaviji su zatvarani politički protivnici, a u inozemstvu su ubijani politički emigranti.

Komunistička privilegirana vrhuška živjela je dobro i bezbrižno, ali većina “radnih ljudi i građana” živjela je u neimaštini. Posebno su teško živjeli ljudi na selu koji su bili lišeni svake perspektive. Podsjetimo se na nekoliko statističkih podataka koji realnije oslikavaju tadašnju jugoslavensku stvarnost.

Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške  krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa.

Gučetić je konstatirao da je “ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.

Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda, Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa “samo” 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod jedan posto.

U tradicionalnom natječaju TANJUG-a za fotografiju godine u prosincu 1988. pobijedio je fotoreporter ljubljanskoga Dela Srđan Živulović s fotografijom “Borba za narodni kruh” – jeftiniji kruh koji je bivao razgrabljen u ranim jutarnjim satima. Ta fotografija, po sudu žirija, “rječito govori o nezadrživom padu standarda radnih ljudi u našoj zemlji”. Ovi i ovakvi podatci objašnjavaju stvarni karakter propale države i strah njezine elite od europeizacije.

U navedenim brojevima i ogromnim materijalnim resursima nestalim u šumi propisa socijalističkog samoupravnog zakonodavstva, dostupnima i razumljivima samo izabranima, krije se barem dio tajne vječne ljubavi spram socijalizma i jugoslavenske države.

Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari