Pratite nas

Kolumne

Predsjednice, evo zore, ima li dana?

Objavljeno

na

Republika Hrvatska je jako mlada država, tek se pozicionira na međunarodnom planu, snažno je zatočena društvenom krizom, koja će svojim okovima uvijek spriječavati hrvatske nacionalne potencijale u razvoju i dokazivanju na svjetskoj sceni, pa je primarni interes otkloniti izvorišta problema piše Marko Ljubić u svojoj novoj kolumni za Dnevno.hr

Znače li odlazak Tita u muzej i fra Jozo Zovko na Pantovčaku, ukazanje u Hrvatskoj? To nacija priželjkuje, a za sada zna jedino Predsjednica.
Iako prve poruke i postupci Kolinde Grabar Kitarović na simboličkoj razini snažno prodiru u najdublje zone mraka hrvatskoga društva, ništa od toga nije ni trajno, ni siguran znak neophodnih promjena u ovoj zemlji. Početak snažno ukazuje, budi nadu, vraća nužno samopoštovanje naciji, ali ne smijemo zaboraviti da smo svega toga u izobilju imali i nakon 1995. godine, pa gotovo nepovratno prosuli.

Što je to što hrvatska Predsjednica može i trebala bi odmah uraditi?
Kolinda Grabar Kitarović može odmah početi dubinski rasvjetljavati Hrvatsku.

Namjerno neću govoriti o lustraciji, jer je taj društveni lijek postao neka vrsta javnoga vukodlaka, koga s jedne strane zagovornici u politici najčešće koriste kao strašilo suparnicima, a s druge strane apologeti mraka kao nasilje nad ljudskim pravima. Latinski lustratio jest – rasvjetljavanje.

Što to u Hrvatskoj treba zauvijek rasvijetliti?
Već odavno inzistiram u svojim tekstovima, da je primarni uzrok svih vidljivih poteškoća i žarišta u zemlji, žestoki sukob dviju struktura. Jedne manjinske i potpuno pretežite na svim pozicijama moći i utjecaja, druge većinske, koja je oslobodila zemlju, dobila rat i izgubila – državu. Sukob se vodi oko pitanja suvereniteta hrvatskoga naroda, što je neizdrživo žarište i za puno veće narode i stabilnije države. Ne može se govoriti o slobodi naroda i emenacipaciji svih njegovih mogućnosti, ako nad njegovom povješću vlada naslijeđeni totalitarni i kolonijalni mrak, ako mu se svakodnevno nameću modeli ponašanja posve suprotni nacionalnim vrednotama, niti može biti konačnoga oslobođenja hrvatskoga naroda, sve dok njegovom državom vladaju politike i ideje, koje se militantno protive rasvijetljavanju svega i usvajanju istine kao obrasca na kojemu se ima graditi društvo.

Dva su primarna dubinska pitanja, koja današnja Hrvatska mora rasvjetliti, dva golema utega, koja održavaju zloćudni poredak u društvu, društvenim polemikama, sukobima, na političkoj pozornici i koja snažno slabe Hrvatsku, ne samo sa stajališta ukupnoga razvoja, blokirajući nacionalne mogućnosti, već i na međunarodnom planu, pa i u nacionalnoj sigurnosti zemlje. To su, odnos današnje Hrvatske i hrvatskoga naroda prema razdoblju Drugoga svjetskoga rata, komunističke Jugoslavije u Hrvatskoj i odnos hrvatskoga i srpskoga naroda u cjelini.

To su potpuni prioriteti koje današnja hrvatska država ni jedne sekunde ne smije čekati – rasvjetliti. Nepostojanje političke volje i realne moći za rasvjetljavanjem hrvatsko-srpskih odnosa nakon završenog obrambenog rata za nezavisnost Hrvatske, vremenom je dovelo do toga da se danas u Hrvatskoj posve legitimnim na javnoj, znanstvenoj i pogotovo političkoj sceni, drži osporavanje samoga karaktera toga rata u Hrvatskoj, a hrvatskome narodu se krivotvorinama samo dvadeset godina kasnije, nameće krivnja i breme goleme odgovornosti za stradanje Srba, stvarnih agresora. To nikako ne bi bilo moguće, da u Hrvatskoj nema snažne integracije ciljeva i interesa naslijeđene udbaško – komunističke strukture s velikosrpskim ciljevima i interesima. Zbog toga su ta dva zloćudna fenomena današnje Hrvatske blizanci i neraskidiva cjelina, koja nasiljem i prevarama nastoji poništiti slobodarske težnje i interese hrvatskoga naroda.

Kako to riješiti?
U hrvatskom Ustavu kao najveće ugroze hrvatskoga naroda moraju stajati zaprijeke za promicanje, veličanje i afirmaciju komunističkih i velikosrpskih ideja i simbola, te njihovih nositelja. To je uvodni prag stvarne nakane rasvjetljavanja hrvatskoga društva. To su bez ikakve ekspertize apsolutno najopasnije žive i stalne ugroze interesa hrvatskoga naroda.
Hrvatska ne može biti slobodan sudionik, sukreator i promicatelj vrijednosti zajedničke Europe, u okovima udbaško-komunističkih i velikosrpskih krivotvorina.
Predsjednica neće lako, neće nikako, dobiti potporu i suglasnost svih stranaka za takav pristup rasvjetljavanju. Ni ne mora. Uvijek se može osloniti na hrvatski narod. Sada ima poziciju jer brdo je tu, a sunce ispod ruke. Velika je stvar da se javno za uvijek definiraju stvarni, umjesto prikrivenih interesa svih sudionika hrvatskoga političkog života. Da nam se ne dogodi da birajući pravednost dobijemo region.
Da ima smisla Nikoliću i Vučiću, patrijarhu Irineju, Dodiku, Stanimiroviću i Pupovcu, Dežuloviću i Luciću, Mesiću i Nobilu, Pusićima i Teršelič, pokušavati podastrijeti dokaze i činjenice, ne bismo imali razloga o tome ovdje pisati, a kamo li razmišljati na državnoj razni o tome.
Predsjednica ima mehanizam.
Svojom snažnom političkom inicijativom natjerat će sve političke čimbenike na jasno izjašnjavanje, dobit će nacija odgovore tko se protivi rasvjetljavanju mraka, laži, krivotvorina, tko jest za istinu, poštenje, tko uvažava razum, znanost i europske vrednote, konačno, tko je istinski promicatelj Hrvatske, a tko njezin podmukli krvnik. Očekivano je da neće dobiti potporu pretežite političke, javne i institucionalne strukture, ali tada može anagažirati civilne udruge i referendumom postići prvi prag rasvjetljavanja Hrvatske. Dokazano uspješna udruga «U ime obitelji» ima sve kompetencije i strukturu za uspjeh, a referendum je mehanizam.
Time prestaju sve rasprave oko trgova i ulica s imenima i nazivima zločinaca i zločinačkih organizacija iz kolonijalne prošlosti hrvatskoga naroda. To nije pitanje koje treba riješavati lokalna zajednica – to je prvorazredni nacionalni imperativ.

Primjedbe da će to radikalizirati društvo, antagonizirati naciju, da u ovakvoj ekonomskoj krizi ne smijemo otvarati tako teška «ideološka» pitanja, baviti se «prošlošću», jednostavno treba posve zanemariti. Jer su podvala. To su primjedbe upravo struktura prošlosti, koje nužnost inauguracije, ulaganje u bilo što autentično nacionalno, stalno osporavaju gradnjom vrtića, škola ili pomoći siromašnima, koji «kopaju po kontejnerima». To govore ljudi, udruge i politike, koje istovremeno upravo zagovaraju manje djece i politku razaranja obitelji, slabe obrazovanje i znanost, hrvatske građane, uzimajući stotine milijuna kuna za održavanje društvenoga mraka.

Kolinda Grabar Kitarović može inicirati rasvjetljavanje povjesnih i političkih odnosa između hrvatskoga i srpskoga naroda, odnosno današnjih država – Republike Hrvatske i Republike Srbije. To je obaveza predsjednika Države!
To treba uraditi na više razina.

Sa Srbijom, a time i Srbima u golemoj većini, povijest je pokazala da se ne smiju odgađati rješavanje otvorenih problema i pitanja. Poučna je izjava sbijanskoga predsjednika vlade Vučića u Zagrebu, da Srbija potražuje više nestalih nakon rata u Hrvatskoj, nego – Hrvatska.
Tragom toga, za narednih desetak godina, Srbija će sukladno svojim navikama tražiti prvo desetak tisuća ubijenih Srba, zatim dvadesetak, a za pola stoljeća to će biti – koliko im u tom trenutku bude odgovaralo. Sjetite se Jasenovca.

Danas je Hrvatska integrirana u zajednicu europskih naroda i država. Srbija tome teži, pa iako nije u toj integraciji, ne može izbjeći javnu pozornicu, onako kako ju je izbjegavala do sada.

Kolinda Grabar Kitarović treba pokrenuti prema aktualnoj hrvatskoj vladi kompletnu inicijativu, vrlo pomno razrađenu, o trajnom rješavanju svih pitanja koja opterećuju dva naroda i dvije države. To je i prvorazredan europski interes. Nitko ga neće smjeti javno, iako hoće tajno, pokušati osporavati. Nama je važnije na tom pitanju dovesti pod snažna svijetla sve sudionike javnoga i političkoga života u Hrvatskoj.

Sa Srbijom ne smije nitko iz Hrvatske pregovarati o karakteru rata u Hrvatskoj 1991-1998. godine. O tome uz sve ostalo, postoje neupitne najviše međunarodne ocjene, prije svih ICJ i ICTY. To mora respektirati svatko, pa i Srbija. Dakle, tragom toga, pred Srbiju treba postaviti sve zahtjeve ratne ostavštine. Sve. Uključivo i plaćanje ratne štete.
Od hrvatskih Srba treba tražiti posve jasno opredjeljenje o tome. Usprkos razumljivom nacionalnome odnosu prema Srbiji, njihova obaveza je podržati opravdane i poštene zahtjeve njihove hrvatske domovine, jer u njoj žive, u njoj ostvaruju život. Koliko god netko volio svoga brata ili sestru, upravo zbog očuvanja dostojanstva i poštovanja, a time i ljubavi – nužno je biti pošten u svakom međusobnom interesnom odnosu. Popustljivost je nepoštovanje, ali i priznanje vlastite nevjerodostojnosti.
O tome u Hrvatskoj svatko u politici i institucijama mora imati jasan javni stav. Onaj tko odbija prihvatiti takvu hrvatsku politiku prema Srbiji – neka to javno obrazloži naciji i preuzme odgovornost za to. Pa neka pokuša osvojiti vlast.
Današnje ponašanje Srbije je razumljivo, iako neprihvatljivo.
Srbija nema nikakve potrebe ni obaveze prema hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, ponašati se kao partner i s uvažavanjem, sve dok u Hrvatskoj na političkoj, državnoj i javnoj sceni, dominiraju snage koje štite interese takve Srbije. Tek kada se u Hrvatskoj to pitanje institucionalno i javno definira kao državna politika nepodložna dnevno političkim promjenama, Srbija će morati pristati ozbljno razgovarati o načinu rješavanja tih problema. Do tada neće.

Sve sporove sa Srbijom treba pokušati rješavati bilateralno, točno, brzo, po neupitnim međuardonim modelima, a sve što ne ide mora se nametnuti kao multilateralna obaveze Srbiji na putu bilo kakve suradnje sa EU. Jer, mi smo EU, oni nisu.

U okviru rasvjetljavanja nužno je Ustavnim zakonom, a ne deklaracijom kao što je to sada, definirati rat 1991-1998. godina kao obranu od srpske agresije. Republiku Srpsku Krajinu tim zakonom treba definirati kao zločinačku velikosrpsku paradržavu, a njezine simbole i politike zločinom s trajnom kaznenom zaprijekom u Republici Hrvatskoj. Njenu afirmaciju u Srbiji ili bilo gdje u svijetu – otvorenim neprijateljstvom i nasrtajem prema hrvatskom narodu, te sukladno tome poduzimati sve raspoložive mjere za otklanjanjem te ugroze. To je univerzalno međunarodno pravo kojega se pridržava svaka slobodna država.

Ustavni zakon o Domovinskom ratu treba biti pravna, sadržinska i politička podloga za definiranje statusa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Srpska nacionalna manjina treba u Hrvatskoj imati drugačiji formalno-pravni status, nego ostale nacionalne manjine i to zbog izuzetnog značaja trajnog rješavanja vrlo složenih odnosa između dva naroda, te Hrvatske i Srbije. Postojećim pristupom rješavanja statusa nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, zanemaruju se presudne povjesne i političke činjenice, a ostale nacionalne manjine, zapravo inženjeringom izbornoga zakona i interesima njihovih političkih liderčića, izručuje se u zagrljaj Miloradu Pupovcu, SNV – u, SPC-u i militantnoj vrhušci hrvatskih Srba, koja svoje velikosrpske ciljeve s lakoćom i u Hrvatskoj i u svijetu, samo vrhunski preodjeva u – univerzalna prava nacionalnih manjina. Time se velikosprkoj politici u Hrvatskoj daje snažan blok, koji nema ni povjesni ni politički legitimitet, a ima golem utjecaj i može biti, i jeste, veliki strateški problem razvoju Hrvatske. Osobito je štetan za dugoročnu integraciju hrvatskoga društva Zakon, po kojem, bez obzira na izborni legitimitet, nacionalne manjine ostvaruju pravo na nepromjenjiv broj zastupnika, što ih trajno destimulira za preuzimanje potpune odgovornosti s hrvatskim narodom, za sudbinu svoje domovine. Iako se tim Zakonom neopravdano pogodovalo Srbima, otvara realnu opasnost razvoja izolacionističkih politika kod manjina, koje su tjekom povjesti posve integrirane u hrvatsko društvo i s kojima hrvatski narod nema nikakvih sporenja. To se već jasno može uočiti u ponašanju tzv.manjinaca u hrvatskom Saboru.
Zbog rata koji se vodio u Hrvatskoj i poslijeratne politike, nužno je svim pripadnicima vojske, državnih institucija i javnih službi tadašnje Republike Srpske Krajine, kao i kreatorima tadašnje javnosti – trajno zapriječiti djelovanje u svim javnim, političkim, državnim i nacionalnim institucijama Republike Hrvatske. Zakon o pravima nacionalnih manjina ne može biti zakon o zaštiti neprijatelja, niti o afirmaciji i nagrađivanju neprijateljstva.
I to je trajni obrazac za izbjegavanje sukoba, raspirivanje mržnje i krvoprolića u budućnosti između hrvatskoga naroda i hrvatskih Srba. U tom paketu, nužno je izmjenama zakona o državljanstvu svim hrvatskim Srbima koji nisu 1991. godine prihvatili hrvatsku državnost, a nakon poraza su napustili trajno Republiku Hrvatsku – oduzeti državljanstvo.

Republika Hrvatska je jako mlada država, tek se pozicionira na međunarodnom planu, snažno je zatočena društvenom krizom, koja će svojim okovima uvijek spriječavati hrvatske nacionalne potencijale u razvoju i dokazivanju na svjetskoj sceni, pa je primarni interes otkloniti izvorišta problema. S obzirom da imamo svoju državu, ali i na iskustva sa Srbijom, ta pitanja se ne smiju niti jedne sekunde odgađati. Bez obzira na ustavne ovlasti, Kolinda Grabar Kitarović ima poziciju s koje inicijativom i razumnom nacionalnom politikom može dovesti sve čimbenike hrvatske politike na – svjetlo. A to je smisao – rasvjetljavanja. To je preduvjet odgovornog nacionalnog odlučivanja svakog hrvatskog državljanina, a ne babaroga koja kažnjava.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari