Pratite nas

Kolumne

Predsjedniče, tko je zadnjih pet godina predsjednik i zadnje tri na vlasti?

Objavljeno

na

Pobjedili smo zato jer moj program nudi Hrvatsku drugačiju od ove danas”, rekao je Josipović nakon objave rezultata. Pa čija je ova Hrvatska danas, tko je već pet godina predsjednik i tri godine na vlasti? Predsjednik, dakle, nudi Hrvatsku posve drugačiju od ove njegove i SDP-ove?

Koliko god je ova kampanja bila blijeda i bezidejna, toliko su poruke nakon prvog kruga izbora još više promašene, na granici apsurda i montipajtonovskog humora. Naročito to važi za inače smušenog i dekoncentriranog Milanovića. No u licemjerju i dalje prednjači Josipović. Iz njegovog govora moglo bi se zaključiti da je u Hrvatskoj zadnjih pet godina predsjednik iz redova HDZ-a. “Ova mlada generacija koja je najobrazovanija danas ima najmanje posla”, rekao je. I dodao da će on sve to promijeniti. Valjda kad on i SDP dođu na vlast! Pa zar nije on presjednik već pet godina? Ne vodi li njegova stranka državu? On i Milanović govore kao ljudi koji sad dolaze kao kandidati na izbore i kritiziraju aktualnu vlast, a ne kao netko tko već godinama neuspješno vodi državu. Pa nezaposlenost je postala problem upravo nakon što je on postao predsjednik! Val nezaposlenosti kreće s 2009!

I kad bi predsjednik imao neke veze s nezaposlenošću, kao što on insinuira, a nema, krivica bi bila prvenstveno na njemu. Zadnje tri godine porast nezaposlenosti, dok se ekonomija u cijeloj EU oporavlja, ne ide na dušu njemu osobno, ali ide njegovoj stranci. Autogol, reklo bi se. Ne i jedini.

Prvu glupost postiborne večeri je izrekao dežurni vladin vrač pogađač, Milanovićev Vidoviti Milan Branko Grčić. Inače poznat kao najveći optimist u Hrvata i šire, nakon prvih rezultata s terena je poručio da drugog kruga možda neće ni biti, jer će oni odnijeti pobjedu već u prvom krugu. Kako su njegove ekonomske i političke prognoze inače promašenije od Vakulinih, to je zapravo bila najava izbornog debakla Ive Josipovića. Debakla, jer je uz kompletnu medijsku mašineriju na svojoj strani i blijedu Kolindu, na kraju uspio sakupiti tek oko jedan posto više glasova od nje. Što nije, kako on tvrdi, pobjeda, jer kad postignete rezultat koji je ispod planiranog i očekivanog za dobrih deset posto, to je neuspjeh. No, od Grčića smo inače navikli da nas uvjerava da je i “negativan rast” BDP-a zapravo – rast, a ne eufemizam za pad.

Na njega se nadovezala Milanka Opačić, koja je uspjela odbiti u startu dobar dio Sinčićevih birača koji će biti ključni za pobjedu u drugom krugu, rekavši da on nudi nerealna rješenja i da je “šarena laža”. Iako je teško sporiti joj da je to što je rekla točno, izjava je u ovakvoj situaciji naivnija i prostodušnija od svega što je on rekao u kampanji. Zapravo je iskaz političke gluposti. Istina je da se stvari ne mogu rješavati na način na koji predlaže Sinčić, osim u bajkama i filmskim scenarijima, politička i ekonomska stvarnost je nešto posve drugo, ali istina je i da se takvim netaktičnim izjavama ne mogu privući ti birači.

Gaf je napravila i Kolinda, koja je u svom govoru zahvalila Vasi Brkiću i Tomislavu Karamarku, vjerojatno u namjeri da demantira glasine kako stranka zapravo moli Boga da ona izgubi izbore. No, bilo bi ipak pametnije da je zahvalila svom suprugu, koji je stajao pokraj nje. Njega nije niti spomenula.

No kralj gafova je ipak slučajni premijer koji je ponovo demonstrirao verbalnu agresiju i vlastitu ispraznost. Nakon tri godine na vlasti, on nema drugih argumenata nego reći “pa ne želite valjda da se vrati HDZ”. Ne, premijeru, želimo da vi i SDP ostanete još pet mandata na vlasti pa da konačno dočekamo taj vaš investicijski tsunami i pravdu za sve. I realizaciju onog “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, “Izvoziti pametne ideje, a ne pametnu mladost”, “Naš posao je osigurati vaš posao” (važi samo za članove partijskog podmlatka), i tako dalje.

On i dalje ponavlja da je “HDZ stranka koja je opljačkala Hrvatsku, koja ima karakteristike zločinačke organizacije”. Istina, HDZ se gadno osramotio pod Sanaderom, no upravo je SDP raširio korupciju do najnižih razina! “To su ljudi iz iste garniture, tajnici ili suradnici istih ljudi”, kaže Milanović. Istina, Karamarko je bio tajnik Mesiću, što mu ne služi na čast, ali Karamarko je isto tako, da ne zaboravimo, bio taj koji je Sanadera strpao iza rešetaka i to kao vanstranački ministar u vladi Jadranke Kosor. Dok je “tajnik Sanaderu” bio upravo Milanović, na početku svoje karijere, u sklopu programa “s faksa u Ministarstvo vanjskih poslova” rezerviranog za djecu partijskih i stranačkih čelnika. Na stranu tko je bio čiji tajnik i tajnica, takva retorika je odraz panike, ali i odraz toga što ova vlada iza sebe nema nikakve rezultate: oni se nemaju čime pohvaliti, oni nemaju ništa iza čega mogu stati, oni mogu samo papagajski ponavljati “pa ne želite valjda da se vrati HDZ, oni su lopovi”! A to kaže isti premijer koji je do kraja čuvao Marinu Lovrić Merzel i Sabu, i govorio da im vjeruje. Isti premijer koji je morao smijeniti već nekoliko ministara zbog upletenosti u kriminalne radnje, poput Linića, ili zato jer su iz nekih drugih razloga završili u zatvoru, poput Čačića. Vikati “HDZ je korumpiran” u situaciji kad se za SDP vladom vuku repovi bezbrojnih afera je zapravo komedija. On poziva građane da ne vjeruju HDZ-u, ali niti jednom riječju nije rekao zašto bi trebali vjerovati njemu! Voditi negativnu kampanju možda ima smisla kad ste oporba, no kakvog smisla ima voditi negativnu kampanju kad ste vlast? Imamo situaciju kad vlast govori kako u Hrvatskoj ništa ne valja i kako će oni sve to promijeniti! Pa to je za anale hrvatske političke gluposti!

“Ne se navuć na HDZ, ne dopustite da se ta ekipa vrati na vlast, prošlo je samo tri godine, to su isti ljudi”, kaže Milanović. A ako glasamo za njih, to će od sad biti neki drugi ljudi, a ne oni isti koji su već pet, odnosno tri godine na vlasti? “Uloga predsjednika je pitanje časti i garda a to oni ne zaslužuju”, kaže Milanović, ali ne kaže čime to oni zaslužuju? “Građani neće pasti na jeftinu patetiku i frazetine”, kaže Milanović i dodaje da svi znamo što je bilo, “a bilo je ono čega se stidimo i dan danas.” Na Marinu smo valjda ponosni, i Sabu, a plan 21 valjda nisu frazetine? Prošle su samo tri godine – i što je urađeno za te tri godine? Jedno veliko ništa. Riječ “ništa” zapravo najbolje opisuje rezultate njegove vlade i Josipovićevog predsjednikovanja, i jasno da u toj situaciji on nema drugog izlaza nego napadati oporbu kao da su oni zapravo na vlasti! “Ili mi ili oni”, mudro je zaključio Milanović svoje izlaganje, posve u skladu s proklamiranom Josipovićevom politikom “jedinstva nacije”.

No Milanović je rekao još nešto posebno glupo, a to je da smatra da hrvatskim zastavama nije mjesto u izbornom stožeru HDZ-a. A čemu je tamo mjesto? Titovoj bisti iz Josipovićeva ureda? Zastavama SFRJ možda? Zašto Milanović misli da upravo SDP ima pravo na monopol na mahanje zastavama – čime se obilato služe u kampanji, valjda da se prikriju lijepe kape i još ljepše petokrake?

Ako je Milanovićeva poruka panična i promašena, Josipovićeva je cinična. “Građani žele još više pravednosti”, kaže on, kao da nas već i od ove količine pravednosti ne boli glava. Hvala na još više takve pravednosti u kojoj najteži invalidi rata borave u šatoru i svedeni su na socijalne slučajeve! A istodobno, on govori: “Dragi prijatelji, previše je krvi proliveno za ovu Hrvatsku, previše je branitelja stradalo, kuća porušeno previše je bilo patnje da bismo Hrvatsku predali onima koji je ne zaslužuju’. Je li Hrvatska stvarno u rukama onih koji je zaslužuju? Jesu li branitelji kojih su mu puna usta zaslužili Freda i Glavaševića, jesu li zaslužili da se novim ustavom želi izjednačiti invalide koji su stradali u Vukovaru i Dubrovniku s onima koji su se pijani slupali s autom ili četnicima koji su nagazili na vlastite mine, u ime “jednakog tretmana svih”?

Ono što meni najviše bode uši u njegovom obraćanju, pored toga da nudi drukčiju Hrvatsku od one u kojoj su on i njegova stranka na vlasti, i pored toga što su mu najednom puna usta Hrvatske, Hrvata i Hrvatica, koje je spomenuo u desest minuta više puta nego u zadnjih pet godina, je izjava da “Hrvatska zaslužuje program koji isključuje korupciju, koji isključuje iz politike one koji su po stranačkim kriterijima, bez pravih kriterija, dolaze na pozicije.”

Ako to nije vrhunac licemjerja, onda ne znam što je. Po kojim “pravim kriterijima” se kadrovira na HRT-u, gdje je na vlasti njegov poltron koji je smijenio sve politički nepodobne? Po kojim pravim kriterijima se postaje savjetnik u njegovom uredu? Po kojim kriterijima je savjetnica postala Ankica Lepej? Po kriteriju olajavanja Tuđmana? Po kojem pravom kriteriju je to postao Jović, po kriteriju srbovanja? Po kojem pravom kriteriju je to postao Perković, po tatinoj udbaškoj sjekiri? Po kojem pravom kriteriju je članica upravnog odbora documente pred koji dan došla na čelo Državog arhiva u Zagrebu? Po kojim pravim kriterijima su poslove po agencijama i ministarstvima dobile tisuće SDP-ovaca, osim kriterija lojalnosti Josipoviću i papagajskog ponavljanja kako je HDZ kriminalna organizacija? Neki su i ministri postali po tom kriteriju, poput kriminalno nesposobnog Jovanovića!

Uglavnom, sve što su SDP-ovci rekli nakon izbora se svodi na “prokleti HDZ, HDZ je zlo”. Ako nemaju što pametnije reći u svoju korist, možda bolje da šute.

piše :Marcel Holjevac

Izvor: dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari