Pratite nas

Kolumne

Predsjedniče, tko je zadnjih pet godina predsjednik i zadnje tri na vlasti?

Objavljeno

na

Pobjedili smo zato jer moj program nudi Hrvatsku drugačiju od ove danas”, rekao je Josipović nakon objave rezultata. Pa čija je ova Hrvatska danas, tko je već pet godina predsjednik i tri godine na vlasti? Predsjednik, dakle, nudi Hrvatsku posve drugačiju od ove njegove i SDP-ove?

Koliko god je ova kampanja bila blijeda i bezidejna, toliko su poruke nakon prvog kruga izbora još više promašene, na granici apsurda i montipajtonovskog humora. Naročito to važi za inače smušenog i dekoncentriranog Milanovića. No u licemjerju i dalje prednjači Josipović. Iz njegovog govora moglo bi se zaključiti da je u Hrvatskoj zadnjih pet godina predsjednik iz redova HDZ-a. “Ova mlada generacija koja je najobrazovanija danas ima najmanje posla”, rekao je. I dodao da će on sve to promijeniti. Valjda kad on i SDP dođu na vlast! Pa zar nije on presjednik već pet godina? Ne vodi li njegova stranka državu? On i Milanović govore kao ljudi koji sad dolaze kao kandidati na izbore i kritiziraju aktualnu vlast, a ne kao netko tko već godinama neuspješno vodi državu. Pa nezaposlenost je postala problem upravo nakon što je on postao predsjednik! Val nezaposlenosti kreće s 2009!

I kad bi predsjednik imao neke veze s nezaposlenošću, kao što on insinuira, a nema, krivica bi bila prvenstveno na njemu. Zadnje tri godine porast nezaposlenosti, dok se ekonomija u cijeloj EU oporavlja, ne ide na dušu njemu osobno, ali ide njegovoj stranci. Autogol, reklo bi se. Ne i jedini.

Prvu glupost postiborne večeri je izrekao dežurni vladin vrač pogađač, Milanovićev Vidoviti Milan Branko Grčić. Inače poznat kao najveći optimist u Hrvata i šire, nakon prvih rezultata s terena je poručio da drugog kruga možda neće ni biti, jer će oni odnijeti pobjedu već u prvom krugu. Kako su njegove ekonomske i političke prognoze inače promašenije od Vakulinih, to je zapravo bila najava izbornog debakla Ive Josipovića. Debakla, jer je uz kompletnu medijsku mašineriju na svojoj strani i blijedu Kolindu, na kraju uspio sakupiti tek oko jedan posto više glasova od nje. Što nije, kako on tvrdi, pobjeda, jer kad postignete rezultat koji je ispod planiranog i očekivanog za dobrih deset posto, to je neuspjeh. No, od Grčića smo inače navikli da nas uvjerava da je i “negativan rast” BDP-a zapravo – rast, a ne eufemizam za pad.

Na njega se nadovezala Milanka Opačić, koja je uspjela odbiti u startu dobar dio Sinčićevih birača koji će biti ključni za pobjedu u drugom krugu, rekavši da on nudi nerealna rješenja i da je “šarena laža”. Iako je teško sporiti joj da je to što je rekla točno, izjava je u ovakvoj situaciji naivnija i prostodušnija od svega što je on rekao u kampanji. Zapravo je iskaz političke gluposti. Istina je da se stvari ne mogu rješavati na način na koji predlaže Sinčić, osim u bajkama i filmskim scenarijima, politička i ekonomska stvarnost je nešto posve drugo, ali istina je i da se takvim netaktičnim izjavama ne mogu privući ti birači.

Gaf je napravila i Kolinda, koja je u svom govoru zahvalila Vasi Brkiću i Tomislavu Karamarku, vjerojatno u namjeri da demantira glasine kako stranka zapravo moli Boga da ona izgubi izbore. No, bilo bi ipak pametnije da je zahvalila svom suprugu, koji je stajao pokraj nje. Njega nije niti spomenula.

No kralj gafova je ipak slučajni premijer koji je ponovo demonstrirao verbalnu agresiju i vlastitu ispraznost. Nakon tri godine na vlasti, on nema drugih argumenata nego reći “pa ne želite valjda da se vrati HDZ”. Ne, premijeru, želimo da vi i SDP ostanete još pet mandata na vlasti pa da konačno dočekamo taj vaš investicijski tsunami i pravdu za sve. I realizaciju onog “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, “Izvoziti pametne ideje, a ne pametnu mladost”, “Naš posao je osigurati vaš posao” (važi samo za članove partijskog podmlatka), i tako dalje.

On i dalje ponavlja da je “HDZ stranka koja je opljačkala Hrvatsku, koja ima karakteristike zločinačke organizacije”. Istina, HDZ se gadno osramotio pod Sanaderom, no upravo je SDP raširio korupciju do najnižih razina! “To su ljudi iz iste garniture, tajnici ili suradnici istih ljudi”, kaže Milanović. Istina, Karamarko je bio tajnik Mesiću, što mu ne služi na čast, ali Karamarko je isto tako, da ne zaboravimo, bio taj koji je Sanadera strpao iza rešetaka i to kao vanstranački ministar u vladi Jadranke Kosor. Dok je “tajnik Sanaderu” bio upravo Milanović, na početku svoje karijere, u sklopu programa “s faksa u Ministarstvo vanjskih poslova” rezerviranog za djecu partijskih i stranačkih čelnika. Na stranu tko je bio čiji tajnik i tajnica, takva retorika je odraz panike, ali i odraz toga što ova vlada iza sebe nema nikakve rezultate: oni se nemaju čime pohvaliti, oni nemaju ništa iza čega mogu stati, oni mogu samo papagajski ponavljati “pa ne želite valjda da se vrati HDZ, oni su lopovi”! A to kaže isti premijer koji je do kraja čuvao Marinu Lovrić Merzel i Sabu, i govorio da im vjeruje. Isti premijer koji je morao smijeniti već nekoliko ministara zbog upletenosti u kriminalne radnje, poput Linića, ili zato jer su iz nekih drugih razloga završili u zatvoru, poput Čačića. Vikati “HDZ je korumpiran” u situaciji kad se za SDP vladom vuku repovi bezbrojnih afera je zapravo komedija. On poziva građane da ne vjeruju HDZ-u, ali niti jednom riječju nije rekao zašto bi trebali vjerovati njemu! Voditi negativnu kampanju možda ima smisla kad ste oporba, no kakvog smisla ima voditi negativnu kampanju kad ste vlast? Imamo situaciju kad vlast govori kako u Hrvatskoj ništa ne valja i kako će oni sve to promijeniti! Pa to je za anale hrvatske političke gluposti!

“Ne se navuć na HDZ, ne dopustite da se ta ekipa vrati na vlast, prošlo je samo tri godine, to su isti ljudi”, kaže Milanović. A ako glasamo za njih, to će od sad biti neki drugi ljudi, a ne oni isti koji su već pet, odnosno tri godine na vlasti? “Uloga predsjednika je pitanje časti i garda a to oni ne zaslužuju”, kaže Milanović, ali ne kaže čime to oni zaslužuju? “Građani neće pasti na jeftinu patetiku i frazetine”, kaže Milanović i dodaje da svi znamo što je bilo, “a bilo je ono čega se stidimo i dan danas.” Na Marinu smo valjda ponosni, i Sabu, a plan 21 valjda nisu frazetine? Prošle su samo tri godine – i što je urađeno za te tri godine? Jedno veliko ništa. Riječ “ništa” zapravo najbolje opisuje rezultate njegove vlade i Josipovićevog predsjednikovanja, i jasno da u toj situaciji on nema drugog izlaza nego napadati oporbu kao da su oni zapravo na vlasti! “Ili mi ili oni”, mudro je zaključio Milanović svoje izlaganje, posve u skladu s proklamiranom Josipovićevom politikom “jedinstva nacije”.

No Milanović je rekao još nešto posebno glupo, a to je da smatra da hrvatskim zastavama nije mjesto u izbornom stožeru HDZ-a. A čemu je tamo mjesto? Titovoj bisti iz Josipovićeva ureda? Zastavama SFRJ možda? Zašto Milanović misli da upravo SDP ima pravo na monopol na mahanje zastavama – čime se obilato služe u kampanji, valjda da se prikriju lijepe kape i još ljepše petokrake?

Ako je Milanovićeva poruka panična i promašena, Josipovićeva je cinična. “Građani žele još više pravednosti”, kaže on, kao da nas već i od ove količine pravednosti ne boli glava. Hvala na još više takve pravednosti u kojoj najteži invalidi rata borave u šatoru i svedeni su na socijalne slučajeve! A istodobno, on govori: “Dragi prijatelji, previše je krvi proliveno za ovu Hrvatsku, previše je branitelja stradalo, kuća porušeno previše je bilo patnje da bismo Hrvatsku predali onima koji je ne zaslužuju’. Je li Hrvatska stvarno u rukama onih koji je zaslužuju? Jesu li branitelji kojih su mu puna usta zaslužili Freda i Glavaševića, jesu li zaslužili da se novim ustavom želi izjednačiti invalide koji su stradali u Vukovaru i Dubrovniku s onima koji su se pijani slupali s autom ili četnicima koji su nagazili na vlastite mine, u ime “jednakog tretmana svih”?

Ono što meni najviše bode uši u njegovom obraćanju, pored toga da nudi drukčiju Hrvatsku od one u kojoj su on i njegova stranka na vlasti, i pored toga što su mu najednom puna usta Hrvatske, Hrvata i Hrvatica, koje je spomenuo u desest minuta više puta nego u zadnjih pet godina, je izjava da “Hrvatska zaslužuje program koji isključuje korupciju, koji isključuje iz politike one koji su po stranačkim kriterijima, bez pravih kriterija, dolaze na pozicije.”

Ako to nije vrhunac licemjerja, onda ne znam što je. Po kojim “pravim kriterijima” se kadrovira na HRT-u, gdje je na vlasti njegov poltron koji je smijenio sve politički nepodobne? Po kojim pravim kriterijima se postaje savjetnik u njegovom uredu? Po kojim kriterijima je savjetnica postala Ankica Lepej? Po kriteriju olajavanja Tuđmana? Po kojem pravom kriteriju je to postao Jović, po kriteriju srbovanja? Po kojem pravom kriteriju je to postao Perković, po tatinoj udbaškoj sjekiri? Po kojem pravom kriteriju je članica upravnog odbora documente pred koji dan došla na čelo Državog arhiva u Zagrebu? Po kojim pravim kriterijima su poslove po agencijama i ministarstvima dobile tisuće SDP-ovaca, osim kriterija lojalnosti Josipoviću i papagajskog ponavljanja kako je HDZ kriminalna organizacija? Neki su i ministri postali po tom kriteriju, poput kriminalno nesposobnog Jovanovića!

Uglavnom, sve što su SDP-ovci rekli nakon izbora se svodi na “prokleti HDZ, HDZ je zlo”. Ako nemaju što pametnije reći u svoju korist, možda bolje da šute.

piše :Marcel Holjevac

Izvor: dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Bezočno četnikovo švrljanje po Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Veljača 2018. odmiče

Mala i kratka veljača osvetnica je dugoga siječnja koji nije znao iscijediti iz oblaka ni grudu snijega. Već na svom početku dočekala je omanjom mećavom europskoga četnika Vučića koji samo što nije izgovorio Ich ein Berliner.

Nervozan i uplašen, skrivajući strah bahatošću, dovezen je bezbednom rutom na Pantovčak, gdje je dočekan s Bože pravde i Lijepom našom koja se crvenjela od stida što mora pjevati četniku, predsjednica hrvatska bijaše suzdržano ozbiljna u odjeći koju inače nosi Corto Maltese, u kombinaciji s odorom varaždinske gradske garde.

Predsednik Srbije, mali od palube Vojislava Šešelja, donio je kao dar protokole o sudbini i pomrtnim ostatcima „tri lica“, rugajući se tako Hrvatskoj i žrtvama krovoloka već po dolasku. Donio i neke matične knjige koje će malo poslužiti Hrvatima. Micićeva remek-djela o Hrvatima kao mješavini majmuna i papiga nije donio, jer je taj trik već iskoristio Tadić, pa što da se ponavlja.

Onda je razgovarao s predsjednicom koja se nije mogla sjetiti zašto ga je zvala i u čemu bi se to mogli složiti, pa su pred novinare izišli s izjavom da se nisu ni u čemu složili, što je odavalo dojam da je sastanak u Zagrebu nepripremljen i besmislen, osim u svrhu izazivanja gnjeva hrvatskoga naroda, u čemu se svi slažemo, osim mudraca koji su u tomu vidjeli neki viši smisao.

Zatim je Vučić bio na molitvenom doručku kod Plenkovića koji se vrlo iznenadio što vidi četnika u Zagrebu, ali je diplomatski šutio i brzo otpravio nezvanoga gosta iz sjedišta Vlade, a ni nastavni posjet Saboru koji se smjestio preko puta nije bio srdačan, sve mutno i napeto, baš kao da je došao neki četnik.

Predsjednici Vlade i Hrvatskoga sabora čija se većina drži i održava na srpskim glasovima i ucjenama, u daljnjem tijeku četnikova posjeta nisu sudjelovali, jednostavno su isparili, pa je sve palo na leđa predsjednice države koja je četnika pozvala, a nije se mogla sjetiti zašto, kao što je rečeno.

Malo joj je pomogao nadbiskup zagrebački smjestivši četnika u bivšu Stepinčevu radnu sobu, gdje bijaše i Porfirije koji je stojećki održao govor o ustrašenosti Srba u Hrvatskoj, u prijevodu ugroženosti, o čemu smo se naslušali uoči srpske agresije na Hrvatsku, a znamo kako je dalje išlo.

Do večeri je četnik nekako izdržao, pa i večerao puricu,a zatim gledao vijesti HTV-a koji, na opšte iznenađenje ne samo da nije skrivao znameniti glinski govor nego ga i dao na dar javnosti, baš kao što su taj govor puštale udovice hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića i generala Sačića, uz sekundiranje Đakića. To je četnika mnogo ozlojedilo, pa se sutradan u Gvozdu iskalio na svom malom od palube, nedužnom Pupovcu koji je (u zamjenu za štošta što ćemo još vidjeti) glasovao ili glasao za zakon o hrvatskim braniteljima.

Tako je četnik pokazao još jedan čin hrabrosti, te se usred Hrvatske umiješao u hrvatske nutarnje posle, a usput dao do znanja – što svi znaju – da je Pupovac desna i lijeva ruka beogradska, njemu izravno odgovoran za Hrvatsku, takoreći namjesnik srbijanski. Popodne je bio nazočan – uz hrvatsku predsjednicu koja se nije mogla sjetiti zašto je ondje – Drugom opštem saboru SNS-a u Lisinskom na kojemu su i on i ona dobili aplauze, a Zagrepčani bijesno trubili jer promet bijaše poremećen baš kao i cijela ta poremećena lakrdija s Vučićevim posjetom.

Rezultat u Lisinskom: Preradović je promptno vraćen među srpske spisatelje, nema tu više šta da se kaže. Krajnji rezultat posjeta: nema ga niti ga je moglo biti, samo potrošen novac, potrošeni hrvatski policajci koji su se morali smrzavati i čuvati četnika, potrošen još dio hrvatskoga dostojanstva i povijesnog pamćenja.

Nema čovjeka s kojim sam razgovarao, od sveučilišnih profesora do taksista, koji nije bio ne ću reći ogorčen, nego i više, samo što nisu povraćali od mučnine. Srbima su narasla krila, još ne govore o konstitutivnosti koja im je krajnji cilj, ali među „zahtijevanja naroda“ stavljaju i zajednicu srpskih općina koja nije nego nukleus buduće krajine, za sada na jednom, istočnom mjestu, a poslije i na drugima, na zapadu i jugu.

Te srpske škole (koje je odlučno odbio već Ivan Mažuranić) da se djeca slučajno ne inegriraju u hrvatsko društvo i ne počnu navijati za Dinamo i Hajduk, te srpski radio i televiziju valjda, srpski tisak ne spominju jer ga već imaju (Novosti), ne spominju srpsko kazalište jer ga već imanju (Kerempuh), čiji je ravnatelj na odlasku Ljuština bio u prvim redovima Lisinskog, a kao dar donio predstavu lažnoga Pirandella.

S tim u svezi jedna usporedba. U čuvenom filmu „Cabaret“ podli komičar pjevuši o svojoj ljubavi prema majmunici, vrlo emotivno, publika sluša, a na kraju čuje da je majmunica zapravo Židovka. To je ta“ satira“, a znamo kako je sve završilo, s holokaustom naravno.

Posve je isto s predstavom „Šest osoba traže autora“ gdje je uglednim Hrvatima stavljaju svinjske njuške, a na kraju ih se ubija, znači otvoreni poziv na likvidaciju – ovaj put ne na velikim srpskim skupovima kao svršetkom osamdesetih, nego komorno, u teatru. A znamo kako je sve završilo. I znamo da pupovački Srbi imaju gotove popise, objavljeni su štoviše. Za razliku od registra okupatorskih terorističkih snaga, koji nikada nije objavljen, a mnogi su iz toga nepostojećeg registra bili u Lisinskom, abolirani svojedobno – nakon čega su počeli preuzimati razne političke dužnosti u zemlji hrvatskoj i to ne samo na lokalnim razinama.

Majka Božja od kamenitih vrata

Kao što rekoh u prošlom broju, ja sam bio na Kamenitim vratima jer sam zbog poremećenog prometa zakasnio na prosvjedni skup na Jelačićevu placu, ali sam se ipak našao u kamenitom finalu, gdje su me snimale policijske kamere. Nadam se da sam dobro ispao, vrlo sam tašt.

Preko puta, malo iznad Dore Krupićeve pa do apoteke koju je držao unuk ili praunuk Dantea Alighierija, nagurale se prosvjednice udovice i prosvjednici s gorostasnim Sačićem, preko puta iza ograde vrlo lijepo izgledajući specijalci s ukusnim vunenim kapama (napokon hrvatska policija nije odjevena kao iz second hand shopa), pa vidjevši sve to rekoh onima oko sebe, „idemo otuda, pa ne bumo se valjda tukli s našim, hrvatskim dečkima zbog jednog ljigavog četnika, lažova i bednika.“

Neki me je rastom maleni neoudbaš u civilu cijelo vrijeme mrko gledao, kao da je veljača 1989., a ja idem prekinuti hrvatsku šutnju skupa s Tuđmanom, Šeksom i ostalima u Društvo književnika (kamo sam se zatim doista i uputio, na grijanje, kako već rekoh u prošloj rubrici.) Prije toga sam se prekrižio pred slikom Blažene Djevice Marije, koja se blaženo smješkala Djetetu i s dosta uzdržane tuge gledala što se zbiva s tim Hrvatima, možda se pitala zašto se ja u samostalnoj hrvatskoj državi potucam po prosvjedima već sedamnaest godina, statiram, ali ponekad i govorim na trgovima i vičem s krovova.

Predsjednica Kolinda je i u ostatku tjedna bila očito duboko uvjerena da je obavila hrabar, smion i odvažan čin, dotično državnički, što mi idioti nismo mogli dokučiti našim sirotinjskim mozgovima. Šteta za nju jer je dobar dio mandata djelovala vrlo dobro, pa ponekad i odlično, naime baš kao hrvatska predsjednica za čiji su uspjeh na izborima mnogi učinili puno i previše, u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, a ja sam štoviše bio i u stanovitom počasnom odboru – premda i tada s ruba političkoga spektra ili „rubova bilo kakvog razmišljanja“. Pa jest.

vučić

Mi s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada sada razmislim, bili smo doista s ruba tadanjeg političkoga spektra, a još više s ruba bilo kakvog razmišljanja što nas čeka ako stvari pođu po zlu nakon što smo tako zagalamili da se zatresla Jugoslavija i ubrzo potom raspala, što je zgrozilo miloševiće i vučiće pa su krenuli pobiti ne samo nas nekolicinu nego cijeli hrvatski narod koji se trebao valjda uputiti u zbjeg preko Sutle do Dravograda i Bleiburga ili u boljoj varijanti stisnuti zapadno od granice Zadar (ne Karlobag) – Karlovac – Virovitica. Četnik koji se bahatio u Zagrebu 2018. u svemu je rečenom sudjelovao, zazivao veliku Srbiju, a u Zagrebu prošastih dana lagao da nije, jer je lažov i ništa od „obećanja“ ne će ispuniti budući da patološki lažljivac uživa u svojim lažima i njima se hrani.

Najbolnije pitanje, pitanje nestalih na koje je odavno mogao odgovoriti da je htio, razvlačit će kao harmoniku i s vremena na vrijeme vaditi neke papire s podatcima o sljedećih „tri lica“ koje je uspio naći, ucjenjujući njima Hrvatsku oko granica i ratne odštete (koju je Plenković vrlo dobro odigrao kao dijagonalu), kao što Tadić nikada nije donio obećane protokole iz vukovarske bolnice, niti je mislio, a Vučić nije ni pokušao o tome lagati jer mu se nije dalo. I laž s vremenom umara.

Hrvatski novinari svih provenijencija osjetili su se poniženima i uvrijeđenima što moraju slušati laži i dobivati osione odgovore, pa se na kraju pobunili. Čak je i projugoslavensko vodstvo HND-a izgubilo živce. S tim u svezi: mnogi su se Hrvati s ruba bilo kakvog razmišljanja pitali otkud sad to, otkud se jugoljevaci dižu na zadnje noge i protestiraju, otkud i đak mentora Pupovca, mali Glavašević galami protiv Vučića.

Nije to samo da bi se napakostilo autorima posjeta koje drže desnicom, nije samo to. Nego njima ne paše četnik kao srbijanski vožd jer znaju da s iritantnim četnikom i prozirnim lažovom za njih nema sanjane budućnosti koja podosta sliči na prošlost, to jest da je bilo kakva obnova Jugoslavije, u bilo kojem obliku, fatamorgana sve dok se u Srbiji ne pojavi netko posve suprotan Vučiću i lijepo se, polako, inteligentno, sa svim isprikama i sličnim domišljajima uvuče pod kožu blesavim Hrvatima.

Europa nostra ništa od toga ne razumije, premda ima neka povijesna iskustva sa Srbijom, ali se ne osvrće ili zaboravila. Govori neizravno: „Sve za Srbiju, Srbiju ni za što“. Zahtijeva od Hrvatske da se ponaša „državnički“, a ne s ruba bilo kakvoga razmišljanja, u uskom krugu je odlučeno – i s one strane bare – da Srbija mora ući u finale makar i zabije manje golova nego protivnik (kao Crvena zvezda u doba komunizma) i basta.

Hrvatsku tapšaju po leđima, daju joj komplimente. Hrvatska je nosač aviona na kojemu će Srbija doploviti do Europske unije, a ne da bude (kao u komičnom stripu koji je svojedobno tisakan u „Politici“ ili drugdje) ko žirafa, vanevropska zverka.

Naći će se način da Srbija ne plati odštetu, da ne vrati teritorij, da ne ukine regionalnu jurisdikciju, pa i da ne prizna Kosovo, a opet uđe s nekom tamnom formulacijom. Kao što je vanevropskoj žirafi pružena humanitarna pomoć iz Haaga koji je odustao ne samo od bivšeg Vučićeva šefa Šešelja nego i od dvije mračne figure kojima je trebalo biti suđeno, a ne će, jer bi štošta isplivalo i oko Berlinera Vučića.

No, da za sada završim s bezočnim četnikovim švrljanjem po Hrvatskoj i glede rezultata demantiram samoga sebe. Jest, priznajem, bilo je rezultata. Rezultat su podjele među Hrvatima u svezi toga posjeta,čime su srpska posla dala doprinos hrvatskim poslima.

Čak su i neki mudraci s novinarske desnice hvalili „državnički čin“, čak spominjali Tuđmana koji je pregovarao i sa crnim vragom, te taj nalaz dali kao krunski dokaz. A nije tako, naravno, Tuđman je pregovarao – ne u Zagrebu s Miloševićem ni tepihom – u vrijeme kada se rat zahuktavao i grijali tenkovi, pregovarao da dobije na vremenu, da u užasnom naporu pokuša sve kako bi možda i otklonio ratnu opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom, nad hrvatskim narodom.

Sada nije rat, hrvatska je vojska pobijedila srpsku i ne postoji nikakav razlog da ratni huškač bude primljen u Zagrebu, makar i suzdržano, da paternalistički obujmi srpski korpus kao nekada Rašković i metodom „Srbi na okup“ u Lisinskom u stvari kaže tko će jedini štititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, ne Zagreb, ne hrvatski Ustav, nego Beograd. A kakve se sve manifestacije toga paternalizma mogu očekivati, vidjet ćete čim grane proljeće… Kad sam govorio o novinarima: pamtim neku novinarsku tiskovnu amebu koja se obrusila na Hebranga kada je u televizijskoj emisiji zborio… no, kao „s ruba političkog spektra ili rubova bilo kakvog razmišljanja“. Hebrang koji je u ratu viđao ubijenu djecu, žene i muškarce, njihovu krv koja lipti, nakon zanosnih govora četničkih huškača poput Vučića.

Petnaest tisuća Hrvata i Hrvatice, četiri stotine ubijene djece, najmanje. A Vesna Bosanac i dalje pita što je s protokolima iz vukovarske bolnice. Hrvatski ranjenici pobijeni. Usput, dan ili dva nakon Vučićeva odlaska koji se poklopio s finalom fašnika i nestanka prinčeva karnevala u plamenu, u istom je Lisinskom, ali u maloj dvorani, izvedena monodrama stopostotnog invalida iz Domovinskog rata, Marija Filipija, pod naslovom „Kako glumiti normalnog čovjeka“. A kako, pitam se, glumiti normalnu zemlju u kojoj se četnicima prostiru crveni tepisi, a junak Domovinskoga rata, bolesni Merčep čami u tamnici, premda bi ga već opisana (još ne i otpisana!) predsjednica jednim potezom pera mogla osloboditi.

Crta Vrginmosrt-Karlovac-Krnjak

Dodik

Vidjevši da Hrvatska otvara vrata svakovrsnom smeću, odmah nakon četnika Vučića dokotrljao se u Hrvatsku Dodik, šef eniteta RS nastalog na progonstvima, ubijanju, znači genocidu.

Stigao u Karlovac, doduše ne na crveni tepih nego u „privatni posjet“, nakon što je pokušao ući s oružanom pratnjom i dugim cijevima, valjda onima koje je kupio (2500 komada) za svoju kohortu. Tako su se dvije iste misli spojile u istom vremenu, a Karlovac nije slučajno izabran, ne samo zato što je dio velikosprske crte.

Za sada je misao u tom dijelu Hrvatske usmjerena na skromno pojačavanje crte Vrginmost-Karlovac, gdje se oblikuje nova osovina što bi s vremenom Banovinu, to jest po njihovu Baniju, trebala pretvoriti u omanju, a zatim sve veću krajinu koja bi kordunskim nastavkom uhvatila za vrat Hrvatsku, tamo gdje je najtanja, a misli sežu i do Cetingrada iz kojega se vidi druga jedna opasnost, ne toliko džamije u Kladuši, nego se u njoj okupljaju muslimanski izbjeglice iz Azije i Afrike, čekajući povoljnije meteorološke uvjete. Visok snijeg je zapreka ,pa da ondje kao i u Delnicama koju su neki idioti izbrisali iz popisa brdsko-planinskih područja i valjda još dodali da je ondje bundeva najviša točka.

U sjećanje

A što je s hrvatskom kulturom, sam Bog zna. Prošastih je dana umro Branko Lentić , autor vrlo dobrih dokumentaraca, čovjek kreativan na mnogo načina, televizijski profesionalac. Istodobno su neki portali podsjetili na godišnjicu smrti generala Červenka. Što je spajalo tu dvojicu ljudi? Oba su nakon sloma Hrvatskoga proljeća stradali, a povezuje ih i to što je Červenko nakon izlaska iz zatvora morao zarađivati za kruh kao „vanjski suradnik“ radiotelevizije, to jest kao inkasator, o čemu mi je pričao u Gundulićevoj, gdje smo zajedno bili u istom političkom tijelu. Lentić je početkom devedesetih postao direktor HTV-a (ne HRT-a kako su mnogi ovih dana neznalački pisali), Červenko je postao generalom i šefom Glavnoga stožera u Oluji.

Pitanje što je s hrvatskom kulturom odnosi se i na HRT, koji je dio kulturne scene ili bi trebao biti. Pozornom gledatelju sigurno nije promaknula vijest objavljena tek u titlu (podslovima) Dnevnika, da Programsko vijeće nije prihvatilo prijedlog programa za 2018. Ili sam krivo vidio.

Nevjerojatno, ali poslije nisam o tome ništa pročitao u tisku, a nekmoli čuo s tv-ekrana (dopuštam da mi je promaknulo). No, HRT je pribavio i jedan bonus u mojim očima, otvorio dopisništvo u Mostaru, ukinuto u vrijeme neokomunista.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Što to traže Pupovčevi Srbi?

Objavljeno

na

Nakon što su u nekakvoj notornoj „izjavi“ objelodanili 13 zahtjeva na trećoj Velikoj (?) skupštini Srpskog narodnog vijeća (SNV), kojoj su bili nazočni i predsjednici država Hrvatske i Srbije, netko bi već dobro znanom „Pupiju“, odnosno Miloradu Pupovcu trebao jasno i glasno reći: „Idi bre, pa se leči!“.

Naime, ovo udruženje građana, što nije ništa drugo nego najobičnija udruga, koja iza sebe ima potporu iznimno malog broja Srba koji žive u Republici Hrvatskoj, neprestano se predstavlja kao „državna organizacija“ i svako malo ultimativno pred hrvatske porezne obveznike postavlja nove financijske zahtjeve, kao da su oni najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, iako znamo da im u Hrvatskoj ništa ne odgovara osim – kune!

Da stvar bude još i gora, to nije ništa drugo nego neka vrsta „ekspoziture“ njihove matične države Srbije, u koju svako malo Pupovac odlazi po svoje mišljenje.

Sada zastupnici Srpskog narodnog vijeća, ohrabreni silnim pohvalama Aleksandra Vučića, koji je (jedino) Pupovcu zamjerio „zbog čega je u Hrvatskom saboru glasovao za Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji“, kreću u novi, još bezobrazniji napad na hrvatske institucije.

Tako u toj svojoj nekakvoj „Izjavi o pravima Srba u Hrvatskoj“, uz ostalo ističu da „položaj Srba u Hrvatskoj nije unaprijeđen, nego je i u nizu aspekata i unazađen“.

Zatim skreću pozornost da u mjestima gdje živi srpsko pučanstvo nemaju ni električne energije, da im se moraju obnoviti u ratu (oni kažu otadžbinskom) razorene i uništene kuće, utvrditi sudbinu nestalih Srba (vjerojatno poglavito onih koji su ubijali hrvatske civile) te da se osude svi oni koji su u vrijeme srpske agresije branili i obranili hrvatsku državu, odnosno učinili zločine (?) nad „nevinim“ srpskim vojnicima i civilima.

Od hrvatske Vlade traže da se počne „aktivno provoditi politika zapošljavanja pripadnika srpske zajednice“, reorganizaciju srpskih škola koje djeluju u Hrvatskoj, dvojezične natpise, prestanak osporavanja zločina nad Srbima u NDH, a poglavito da im se omogući da osnuju svoje radio postaje, koje bi naravno financirala hrvatska država, a na kojima bi se vjerojatno, puštao program kojeg bi za dobre novce uređivali srbijanski „đilkoši“ iz tjednika Novosti.

Žele i svoj program na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), gdje bi nas možebitno „podučavali“ o hrvatskoj povijesti, odnosno tumačili nam kako su Hrvati, a ne Srbi bili agresori itd. i tako redom. Ultimativo su također iznijeli zahtjev da „institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina, moraju dobiti status manjinskih samouprava“, jer očito što nisu uspjeli ostvariti u ratu sada žele u miru.

Zanimljivo da u toj njihovoj „izjavi“ nema baš ništa što će oni učiniti za Republiku Hrvatsku, već samo postavljaju svoje uvjete, kao da u Hrvatskom saboru nemaju tek tri glasa.

Međutim, s njihovim načinom rada i ucjenjivanja poglavito su nezadovoljni hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji neprestano naglašavaju da otkako smo ostvarili hrvatsku državu, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom nitko nas nije toliko maltretirao, marginalizirao i pljuvao kao razni pupovci i slični (dovoljno je samo svaki tjedan prelistati četničke Novosti).

Hrvati u Srbiji, a još manje u Republici Srpskoj s takvom se „izjavom“ mogu samo slikati.

Nego, gospodine ili druže Pupovac, nas bi više zanimala „izjava“ predstavnika Srpskog narodnog vijeća i njihovih “satelitskih“ organizacija u kojoj bi svaki član (ali i vi i vaša braća, poglavito) napisao i potpisao:

Gdje je bio i što je radio tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

Mladen Pavković

>>> SNV zahtijeva da mu se prizna status manjinske samouprave

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari