Pratite nas

Politički rentgen

Predsjedničin povijesni „revizionizam“!?

Objavljeno

na

kolinda

– Te podjele nisu dobre i ovih dana ću započeti sa svima razgovarati da vidimo što možemo učiniti. U svakom slučaju Jasenovac je bio veliko stratište ustaškog režima. Hrvatska je izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu.

[ad id=”93788″]

Moramo se prestati dijeliti oko prošlosti i usredotočiti na egzistencijalna, a ne ideološka pitanja i okrenuti se budućnosti. Naravno, moramo poštivati povijest i sagledavati je u povijesnim okvirima bez ikakvog revizionizma, ali i bez politikanstva. Trebamo respektirati i poštivati žrtve, pokloniti im se i jednostavno se osvrnuti na to kao lekciju. Treba prestati politizirati Jasenovac – rekla je Predsjednica.

„Katinjski masakr“ ili masakr u Katinjskoj šumi bio je niz masovnog strijeljanja poljskih državljanja koji je izvršio Narodni komesarijat unutrašnjih poslova (NKVD), tajna policija Sovjetskog Saveza, počevši 05.03 1940. Izvorno se naslov “masakr u Katinju” odnosio na masakr u Katinjskoj šumi, koja je prva otkrivena te je bila najveća lokacija smaknuća ovog tipa.

Pokolj je pokrenuo šef NKVD-a Lavrentij Berija koji je zapovijedio ubiti sve zarobljene poljske oficire, a naredba je izdata 5.3.1940., i odobrio ju je sovjetski Politbiro, uključujući i njen vođa, Josif Staljin. Broj ubijenih se procjenjuje na oko 22 000. Žrtve su ubijene u Katinjskoj šumi u Smolenskoj oblastiRuskoj SFSR, zatvorima u Tveru i Harkivi i drugdje. Od ukupnog broja smaknutih, oko 8.000 su bili oficiri zarobljeni nakon Sovjetske invazije Poljske, dodatnih 6.000 su bili policijski oficiri, dok su ostatak sačinjavali poljski intelektualci koju su Sovjeti smatrali “tajnim agentima, žandarmerijom, zemljoposjednicima, saboterima, vlasnicima tvornica, advokatima, činovnicima i svećenicima”.

Vlada Trećeg Reicha je objavila otkriće masovne grobnice u Katinjskoj šumi 1943. Kada je poljska vlada u egzilu, koja je tada bila u Londonu, zatražila neovisnu istragu koju bi proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, Staljin je odmah prekinuo sve diplomatske odnose s njom.

SSSR je dugo tvrdio da su žrtve ubili nacisti 1941, te su nastavili odbijati odgovornost za ovaj ratni zločin sve do 1990., kada je službeno priznao i osudio ubijanje koje je provodio NKVD, kao i zataškavanje prethodnih sovjetskih vlada.

Potrebno je odgovoriti na pitanje koje se samo po sebi postavlja uz ovaj kratki osvrt s Wikipedije. Radi li se ovdje o revizionizmu, podgrijavanju podjela, zataškavanju nacističkih zločina ili o znanstvenoj, povijesnoj potrazi za istinom? U moru dokazanih nacističkih zločina, nakon što je „genocidni“ njemački narod priznao zločine nacizma i fašizma, nakon što su se poklonili svim žrtvama holokausta i klanjaju se i dan danas na čelu s kancelarkom Merkel, zar je bilo potrebno taknuti i inzistirati na „Katinskoj šumi“ koja je samo „beznačajni“ vršak na igli povijesnih zločina koji su se dogodili kao plod naci-fašističke ideologije. Zar i njemački narod, Njemački predsjednici, njemački kancelari, Poljski državnici nisu trebali izjaviti isto što i naša predsjednica, zar i oni nisu trebali prestati s povijesnim revizionizmom, podjelama i pomiriti se s činjenicom da je zločin u Katinskoj šumi beznačajna povijesna crtica čiji teret može nositi Njemačka i njen narod? Zar i oni nisu trebali reći: „Kada smo već genocidan narod možemo bez problema nositi i povijesne falsifikate iz Katinske šume“?

Možda su Njemački i Poljski narod narod trebali inzistirati da se u njihovom Ustavu kočoperi Staljinov antifašizam.

Tito, koji je, čini mi se, onako kozmetičko-populistički maknut s Pantovčaka Staljinov je učenik, a taj Staljinov rukopis prepoznaje se od logora Jasenovca 1945-1951, logora čiji hodogram  neodoljivo podsjeća na Katinsku žumu, propoznaje se od Bleiburga do Vukovara 1991.god. Titov antifašizam, kojega, energično ističe Predsjednica kao jedan od temelja  našeg Ustava, kao temelj stvaranja Hrvatske, isti je onaj Staljinov antifašizam koji je napravio pokolj u Katinskoj šumi i svalio krivnju na Njemački narod.

Hrvatski narod zbog laži i mita o Jasenovcu, zbog nedovoljno istraženih činjenica, nosi stigmu genocidnog naroda. Nije li to narod,  inaše  poštovane Predsjednice?

Smisao „revizije“ povijesti o Katinskoj šumi, ili „revizije“ Jasenovca kako to tumači Predsjednica ovih dana i ide  ruku pod ruku s vrlim komunističkim povjesničarima, nije umanjivanje nacističkih zločina! Smisao istraživanja trostrukog logora Jasenovac nije umanjivanje ni relativizacija zločina režima NDH!

Smisao ovih povijesnih istraživanja je razotkrivanje zločudnog, diktatorskog Titovog režima i njegovog zločinačkog antifašizma koji stoji u Ustavu Republike Hrvatske.

Ili još jednostavnije pitanje! Tko je sve ubijao i činio zločine na području Jasenovačkih logora od 1941-1951 godine i kome su ti zločini brojčano pripisani? Smije li hrvatski narod postaviti tako formulirano pitanje? Istina o tim zločinima srušit će ili ne će srušiti mit o Jasenovcu i mit o Titu!

Tom logikom vodili su se svjetski, neovisni povijesni istraživači u slučaju Katinske šume, ta logika i te logike slaganja mozaika iz naoko sitnih povijesnih istina dovele su do pada berlinskog zida, ta logika opravdane revizije i ovog djelića povijesti fizički je ujedinila ,a ne razjedinila njemački narod, ta logika na međunarodnoj razini dovela je do raspada totalitarne, komunističke i zločinačke tvorevine,Titove Jugoslavija. Zahvaljujući toj logici, logici otkrivanja zločinačkog karaktera Titovog režima mi danas trebamo stvoriti novu  Hrvatsku koju neki  diplomatskom relativizacijom revizionizma  povijesnih istina, ponovo guraju u spinove apologeta  zločinačke, raspadnute asocijacije. Krik Predsjednice da „prestanemo s podjelama“, zapravo je snažan hvalospjevni  zamah zabetoniranim podjelama na temeljima neotkrivenihpovijesnih istina.

Istina o svim zločinima zauvijek će spriječiti, a ne podgrijavati podjele i tu se, čini mi se nalazi  temeljno, državničko nerazumijevanje ove problematike. Istina samo može ujediniti demokršćansko biračko tijelo koje je povjerilo svoj glas i predsjednici i novoj vladajućoj nomenklaturi.

Radi li se ovdje o temeljnom nerazumijevanju ili politikantskom stvaranje neke nove političke platforme za novi reizbor koji će doći jako brzo u ovom munjevitom protoku vremena usljed svih poltičkih turbulencija, legitimno je pitanje? Legitimno je to pitanje i zbog čudnih imenovanja u vrhovima obavještajnog sustava, legitimno je pitanje i zbog Predsjedničinog jasnog ne očitovanja o kandidaturi V.Pusić za generalnu tajnicu UN-a. Slažate li se Ona  s tom kandidaturom, bez obzira što nema ovlasti kandidirati i zaustaviti kandidaturu i podupire li Vesnu Pusić na tom putu? Taj glas hrvatski narod želi čuti kako bi se odagnale sve sumnje i moguće demagoško politikantstvo.

 „Vi ste moj glas, a ja ću biti vaš glas“!

Danas, poslije ovakve izjave o antifašizmu kao temelju hrvatskog Ustava i „reviziji“ povijesti, o izjavi o užasnim ustaškim zločinima, zaobilazeći Titove zločine u istom tom Jasenovcu, ovaj predizborni slogan iz američkih kampanja zvuči kao prazna licemjerna fraza, kao lažno obečanje, kao prijevara. Hrvatski domoljubni narod koji  je dao svoj glas, pitanje je hoće li ikada više dati svoj glas, glasu koji je postao disonantan, falš?

Povijesne teme za koje postoje egzaktni dokazi ne mogu biti predmet dobro sročenih, dvosmislenih, demagoških izjava, pa onda neka si svako bira i tumači što je „pjesnik htio reči“. To su teme gdje su potrebni kristalno jasni državnički stavovi!

Dužnost državnika je ohrabriti znanstvenike, poticati znanost doznati istinu, poticati iznošenje novih dokaza o povijesti koja je uvijek promijenjiva kategorija, koja nikada nije konačna i završena priča pod koju se može staviti bianco potpis. Dužnost državnika je poticati filmske radnike, književnike, pjesnike, štititi dignitet, ponos i dostojanstvo svog naroda, sprati svaku ljagu s hrvatskog imena na temelju istine i spriječiti svaki monopol na istinu.

Dužnost državnika je podržati temeljitu istragu o mitu Jasenovca, o trostrukom logoru Jasenovac, o mitu o genocidnosti hrvatskog naroda, isto kako je temeljito istražen monstruozni zločin u Katinskoj šumi bez obzira koja strana zločin počinila. Zločini ubojstva, ratni zločini po našem zakonu ne zastarjevaju, a forenzička znanost toliko je uznapredovala da se bez ikakve sumnje, na znanstvenim temeljima, može otktiti i geneza i genetika svakog zločina. Istražiti zločine, ma čiji oni bili dužnost je svakog odgovornog državnika, dužnost je svakog odgovornog Državnog odvjetništva.

Postoje opravdane, razumne sumnje i dokazi kako je film Jakova Sedlara „Jasenovac-istina“ istinit film. Državnički odgovor može biti samo jedan i nedvosmislen:

“Istražiti temeljito navode iz filma o  i doznati istinu! Istražiti zločine u Hudoj jami i sve zločine Titovog komunističkog, diktatorskog režima i doznati istinu! Prikazati film na javnoj televiziji“!

 Zločini Titovog i Pavelićevog režima su neusporedivi. Mogli bi se usporediti Titovi zločini s Pavelićevim, koje je Tito  nesumljivo počinio protiv istinskih, hrvatskih antifašista, koji su se u partizanskom pokretu borili za nezavisnu Hrvatsku, a ne Jugoslaviju! Mogli bi se usporediti Titovi zločini  s Pavelićevim zločinima počinjenim u istom vremenskom kontekstu, u kontekstu ratnog vremena od 1941-1945 godine. To jest usporedivo, a poštena istraživanja dovela bi nas do vrlo zanimljivih otkrića. Titovi monstruozni zločini poslije završetka rata mogu se jedino usporediti sa zločinima Staljina i sa zločinima ostalih svjetskih ekskluzivnih ratnih zločinaca. To je zločinačka priča koja nema veze sa NDH koja više nije postojala.

Najmonstruozniji Titov zločin za „pisačom mašinom“ je mnogostruko uveličavanje zločina ustaškog režima u Jasenovcu čime je hrvatski narod povijesno opterećen stigmom genocidnog naroda. Zbog te ideje srušen je logor Jasenovac 1951.god, srušen je radi prikrivanja vlastitih zločina koje je Tito pripisao genocidnim Hrvatima.

Bez istine, sve drugo je politikantsvo koje zapravo vodi u stvarne, duboke i daljnje podjele u Hrvatskoj. Hrvatski narod bi konačno htio vidjeti nacrt zakona o lustraciji iz pera predsjedničine  izaslanice, hrvatski narod bi htio vidjeti novo, hrvatsko ime, na Trgu maršala Tita, ne kozmetičko nego stvarno. Hrvatski narod dao je svoj glas zbog tih svjetonazorskih presudnih pitanja i ako se ona  ne riješe na Pantovčaku je mogao ostati i Josipović ili Mesić. Ne rješe li se ta važna pitanja u Banskim dvorima je mogao ostati i Milanović i napraviti rast BDP-a identično onome kako će ga kozmetički napraviti Orešković. Hrvatski narod želi vidjeti zajedništvo Banskih dvora, Pantovčaka i Domoljubne koalicije, zajedništvo u politikama domovinske sigurnosti, zajedništvo u pronalaženju povijesnih istina, nasuprot razdoru koji uspjevaju izazvati poražene političke grupacije.

Brzo će reizbor! Hoće li se glasovi tražiti na istoj strani koja je osvojila Pantovčak i Banske dvore ili na lijevoj strani ulice brzo ćemo doznati!? Hrvatski narod više nitko ne će prevariti!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori