Pratite nas

Kolumne

Predstavlja li predsjednica Kolinda Grabar Kitarović novog predsjednika Vlade RH u SAD-u?

Objavljeno

na

Krajem studenog prošle godine američki potpredsjednik Joe Biden posjetio je Hrvatsku odazvavši se sastanku regionalne inicijative Brdo-Brijuni koja okuplja zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije i Albaniju. U tom vremenskom intervalu Hrvatska se nalazila bez parlamentarne većine. Imali smo relativnog pobjednika izbora Tomislava Karamarka, posrnulog Zorana Milanovića koji je pod svaku cijenu nastojao zadržati vlast i Božu Petrova koji je djelovao osvježenjem u punom smislu te riječi u političkoj areni.

[ad id=”93788″]

Uz Joe Bidena u Zagrebu se moglo vidjeti potpredsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, austrijskog predsjednika Heinza Fischera, slovenskog predsjednika Boruta Pahora, predsjednika Albanije Bujara Nishania, tročlano predsjedništvo BiH Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića, predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, predsjednicu Kosova Atifete Jahjaga, predsjednika Makedonije Đorgea Ivanova te predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.

Za postizanje zajedničkih ciljeva u jugoistočnoj Europi, među kojima su jačanje stabilnosti i sigurnosti, moramo nastaviti jačati transatlantsko partnerstvo SAD-a i EU te unijeti novu energiju u proces proširenja EU za države kandidatkinje te za one koje žele ući u NATO, jedan je od zaključaka izvanrednog sastanka Brdo-Brijuni procesa koji se održao krajem studenoga 2015.godine u Zagrebu.

Sva spomenuta imena i zaključci pali su u drugi plan budući da su naslovnice medija bile prepune termina poput tripartitne Vlade RH odnosno reformi a Hrvate je zanimalo što će se događati u njihovoj političkoj arena koja je bila nikada kompliciranija i direktno je utjecala na egzistenciju samih građana. Nedugo nakon odlaska Bidena iz Zagreba Božo Petrov izjurio je sa Pantovčaka bez riječi i tokom dana predani su potpisi za Tihomira Oreškovića kanađanina hrvatskog porijekla a Hrvatski Sabor konstituiran je krajem prosinca. Nakon gotovo 90 dana Oreškovićeve vlade u situaciji smo da svi ministri nemaju svoje zamjenike, da u nadzornim odborima državnih firmi sjedi još dan danas SDP-ov kadar, da su reforme još uvijek puko slovo na papiru, prijeti nam ustavna kriza, a brak između Domoljubne koalicije i Mosta postaje poput silovanja gdje se vode bitke oko svakog imenovanja a oduševljenje izostaje budući da obe strane nisu zadovoljene. Da je Tihomir Orešković ovim tempom ustrojavao svoju bivšu tvrtku sumnjam  da bi posjedovao reference na osnovu kojih nam je predstavljen.

Ovih dana svjedoci smo medijskih špekulacija novih kombinatorika što je potvrdio i sam Milan Bandić prije nego li je Božo Petrov ispalio arsenal hitaca po predstavnicima Domoljubne koalicije ne birajući termine poput nekada tripartitne Vlade odnosno reformi što po prvi puta pokazuje njegovu nervozu i slabost a hoće li Amerikanci opet biti ključni za ovako ishitren potez potpredsjednika Vlade RH iz redova Mosta vrijeme će pokazati. Ne treba zaboraviti niti riječi Josipe Rimac  “spremni smo zamijeniti igrača koji ne daje najbolji rezultat”. Slučajno ili ne sve se to događa dok hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović boravi u Sjedinjenim Američkim Državama od 20. travnja do 24.travnja 2016. godine.

Stoga postavlja se retoričko pitanje da li je Kolinda Grabar Kitarović išla uvjeriti Sjedinjene Američke Države kako je Tomislav Karamarko prikupio novu parlamentarnu većinu kojom će predsjednik HDZ-a  u budućnosti predsjedavati Vladom RH, a u kojoj neće kočničar biti MOST što je preduvjet za ostvarenje toliko najavljivanih reformi razrađenih putem IFO instituta iz Bavarske?

Za argument svakako može upotrijebiti pobjedu Tomislava Karamarka sa 92.279 glasova na unutarstranačkim izborima HDZ-a što će prvi potpredsjednik Vlade RH svakako kapitulirati u nadolazećem vremenskom razdoblju nakon Izbornog Sabora HDZ-a na kojem će dodatno učvrstiti svoju poziciju u sinergiji sa šefom izbornog stožera Damirom Jelićem i glavnim tajnikom HDZ-a Milijanom Brkićem, a koji će se održati 28.svibnja 2016.godine. Bidenovim dolaskom u ZG dobili smo Tihomira Oreškovića za predsjednika Vlade RH, a hoćemo li Kolindinim povratkom iz SAD dobiti Tomislava Karamarka kao novog predsjednika Vlade RH nakon Izbornog Sabora HDZ-a preslagivanjem ili će uslijediti zajednička sjednica Vlade RH gdje će predsjednica biti prisiljena lupiti šakom od stol kao što je to najavljivala u predizbornoj kampanji ostaje nam tek za vidjeti?!

Sanjin Bakovic/HrvatskoNebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati