Pratite nas

BiH

Predstavljamo: Hrvatsko iseljeništvo u SAD-u

Objavljeno

na

Brojčano stanje Hrvata u SAD-u i njihovo doseljavanje

Hrvatska dijaspora u SAD-u jedna je od najbrojnijih u svijetu. Temeljem procjena Veleposlanstva Republike Hrvatske i Generalnih konzulata RH u SAD, Hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva u SAD-u, te temeljem same procjene hrvatske zajednice, u SAD-u danas živ oko 1 200 000 Hrvata i njihovih potomaka. Najbrojnije hrvatske zajednice nalaze se u Chicagu i okolici oko 150 000, St. Louisu oko 40 000, Detroitu oko 7 000, San Pedru oko 35 000, San Joseu oko 5 000, New Yorku, New Jerseyu i Connecticutu oko 80 000 osoba hrvatskog podrijetla. SAD se ubrajaju u tradicionalno useljeničku zemlju hrvatskih doseljenika.

Prvi hrvatski doseljenici u SAD dolaze u većim skupinama već u prvoj polovici XIX. stoljeća.

Iseljavanje Hrvata u Ameriku dio je europskih migracijskih procesa prema Novom kontinentu. Među prvim Europljanima u Americi, našli su se i Hrvati. Prema iskazima pojedinih povjesničara, nekoliko je dubrovačkih mornara plovilo na Kolumbovim brodovima. Kolonija u Ebeneezeru, u državi Georgiji, vjerojatno je bila mjesto prvog masovnijeg doseljavanja Hrvata u SAD.

Brojnije iseljavanje iz Hrvatske, tzv. moderna kolonizacija, započelo je u Dalmaciji i Hrvatskom primorju. U najranijoj fazi iseljavali su se pojedinci, a kasnije manje skupine i selili se u Kaliforniju koja je svojim klimatskim i drugim karakteristikama privlačila ljude iz primorja. Veća koncentracija iseljenika u razdoblju najranijeg useljavanja u Ameriku nastala je uz deltu Mississipija, uz obalu sjevernog djela Tihog oceana i gradu New Yorku.

Razdoblje masovnijeg iseljavanja iz Hrvatske u SAD započelo je potkraj 19. st., između 1890. i Prvog svjetskog rata (procjenjuje se da je u tom razdoblju iz Hrvatske u SAD iselilo 500 000 Hrvata u SAD), te se zapošljavaju u rudnicima ugljena, željezarama, željeznicama te izgradnji cestovne mreže.

Prvi svjetski rat prekinuo je masovno iseljavanje Hrvata, ali poslije rata oživljava iseljenički problem.

Između dva rata iz Hrvatske se iselilo oko 150 000 ljudi u SAD.

 

sad1
Status Hrvata u SAD-u

Sukladno imigracijskim propisima regulirano je useljenje, radne dozvole, stalni i privremeni boravak, kao i primitak u državljanstvo. Što znači da se mora provesti 5 godina u SAD-u prije nego što se dobije mogućnost za stjecanje američkog državljanstva. Hrvati koji imaju američko državljanstvo imaju ista prava i obveze tj. ravnopravni su građani SAD-a. SAD dozvoljava dvojno državljanstvo.

 Hrvatske udruge i katoličke misije

 U SAD-u djeluju mnogobrojne hrvatske institucije, udruge, folklorna i športska društva kao i mnoga zavičajna društva dobrotvornog karaktera.

Prve dobrotvorne organizacije utemeljene su 1857. g. u San Franciscu i 1874. g. u New Orleansu. Hrvatski doseljenici okupljali su se u brojnim hrvatskim dobrotvornim društvima, hrvatskim crkvama i sl. U međuratnom razdoblju hrvatski doseljenici u SAD-u izgradili su brojne domove i utemeljili pjevačka i tamburaška društva.

Nakon II. svjetskog rata tradiciju hrvatskih doseljeničkih udruga u SAD pronose poglavito Hrvatska bratska zajednica i Hrvatska katolička zajednica koje uz sebe vežu i brojna folklorna i športska društva.

Najvažnije hrvatske institucije u SAD-u su :

nfca

National Federation of Croatian Americans, NFCA – krovna organizacija američkih 

Hrvata

Croatian Fraternal Union, CFU – Hrvatska bratska zajednica, HBZ

Croatian American Congress, CAC – dio Hrvatskog svjetskog kongresa

Hrvatsko-američki Klub

Dalmatinsko-američki Klub 

Prijatelji hrvatskog kulturnog centra

Postoje i dvije zaklade koje financiraju mlade studente.

U SAD-u djeluje 19 katoličkih župa. U središtu Los Angelesa nalazi se crkva «Svetog Ante» koja također promiče mnogobrojne hrvatske aktivnosti. U sastavu crkve djeluje folklorna skupina «Sveti Ante tamburica i kolo klub Croatia», koja uglavnom okuplja mlade. U sklopu crkve djeluje Hrvatski radio program koji se emitira subotom između 13-14 sati na frekvenciji KTYM 1460 AM. Dječja škola djeluje stalno te održava nastavu hrvatskog jezika kroz cijelu godinu, a broj polaznika se kreće oko 100.

U Zastupničkom domu Kongresa SAD, 1. veljače 2005. službeno je utemeljen Kongresni hrvatski klub (CongressionalCroatianCaucus). Zastupnici koji su se pridružili Klubu spadaju u tri skupine: 1. zastupnici hrvatskog podrijetla, 2. zastupnici iz izbornih jedinica u kojima živi veći broj hrvatskih iseljenika, 3. zastupnici koji su ključni „igrači“ u Zastupničkom domu i koji su pokazali zanimanje za teme od interesa za Republiku Hrvatsku.

 Hrvatska nastava i lektorati hrvatskog jezika

 Nastavu hrvatskog jezika i kulture uglavnom organiziraju hrvatske zajednice i katoličke župe u Chicagu, Los Angelesu, New Yorku i Clevelandu za oko 400 učenika.

Razmjenski lektorati u nadležnosti MZOS-a RH:

Indiana University, Bloomington, Indiana

University of Iowa, Iowa City

Lektorati hrvatskog jezika koji nisu u nadležnosti MZOS-a RH:  University of Kansas, Lawrence, Kansas, University of Detroit Mercy, Detroit, Michigan i University of Washington, Seattle, Washington

 Izdavaštvo i mediji

Hrvatska bratska zajednica

 Hrvatska bratska zajednica osnovana 1894. g., u Pittsburghu izdaje list „Zajedničar“, tjednik s najvećom nakladom na hrvatskom jeziku izvan Hrvatske, te izlaze još slijedeći časopisi:

 AC Review

 Bulletin of the Association for Croatian Studies

 Croatian Chronicle / Hrvatska kronika

 Journal of Croatian Studies

 Hrvatski kalendar / Croatian Almanac

 Hrvatski korijen

U Hrvatskom centru pri Hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela 22. veljače 2009. g. svečano je obilježena 40. obljetnica emitiranja radio programa na hrvatskom jeziku pod nazivom Glas slobodne Hrvatske. Radio program „Glas slobodne Hrvatske“ može se slušati na području država New York, New Yersey i Connecticut, a od samog početka emitiranja do danas je ostao najvažniji govorni medij na hrvatskom jeziku za brojnu iseljeničku zajednicu na ovom području.

 Poznati

grgich

U Hrvatskoj su dobro poznata imena slavnoga kalifornijskog vinara Miljenka Grgicha, Ante Maglice, konstruktora baterijskih svjetiljki »Maglite«, producenta Branka Lustiga, glumca Johna Malkovicha, člana nekadašnje grupe Nirvana Chrisa Novoselicha, a velik odjek u medijima imao je i izbor Johna Kasicha za guvernera države Ohio 2010. ili postavljanje Capricije Penavic Marshall za šeficu protokola Bijele kuće godinu dana ranije. S pozornošću se prati izbor nekog američkog Hrvata u Kongres ili Senat, kao i svaka pa i najmanja naznaka da bi neki političar hrvatskog podrijetla mogao postati kandidat za američkog predsjednika.

Emigracija Hrvata iz RH i BiH

brod 1

Hrvati su se iseljavali kako iz ekonomskih, tako i iz političkih razloga, no može se reći da su ponekad i jedan i drugi razlog bili povezani.
Starija populacija Hrvata, uglavnom ekonomska emigracija, u prekooceanskim zemljama još uvijek je zainteresirana za događanja u domovini, dok je njezin mlađi naraštaj dobrim dijelom asimiliran, pa ih najviše zanimaju njihovi korijeni.
Specifična skupina hrvatskih iseljenika je ekonomska emigracija šezdesetih godina prošlog stoljeća koja se najvećim dijelom naselila u zemlje Zapadne Europe. Jedan dio se integrirao u društvo zemlje primateljice (osobito mlađi), dok je drugi dio još uvijek u toj zemlji kao gost i ima želju za povratkom u Hrvatsku.
Najveći broj političkih iseljenika predstavljaju preživjeli s Bleiburga koji su nakon II. svjetskog rata uselili u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Iseljavanje nakon 1990. godine karakterizira izbjeglički val iz područja zahvaćenih ratom i  velikosrpskom agresijom. Najveći broj odselio je u zemlje Zapadne Europe i prekooceanske zemlje (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Dio njih ipak se vratio u Hrvatsku.
Karakteristično za sve naraštaje našeg iseljeništva, bilo ono u prekooceanskim zemljama, bilo ono u neposrednoj blizini domovine, jest njihova zainteresiranost za suradnju s matičnom zemljom. Osnova našega zajedničkog djelovanja treba biti temeljena na činjenici – kako sačuvati hrvatski identitet iseljenika, bez obzira na vrijeme odlaska, razlog odlaska, stupanj naobrazbe i generaciju iseljenika.

 Kratka opća povijest Hrvata u Americi

Još prigodom svog dolaska na Jug, početkom 7. stoljeća, Hrvati su zauzeli obale najljepšega mora na svijetu, Jadranskog, gdje su se tijekom vremena izmiješali s domaćim romansko-ilirskim pučanstvom.  Stoga je hrvatska navezanost na more bila istaknuta, a ponekad i sudbonosna: bili su poznati kao vrsni mornari, a neko su vrijeme – osobito u vrijeme prvoga hrvatskog kralja Tomislava (10. st.) – svojom ratnom mornaricom gotovo suvereno vladali Sredozemljem. U kasnijim stoljećima samostalna je Dubrovačka republika nastavila s tom pomorskom tradicijom i trgovala s čitavim tada poznatim svijetom. Većina povjesničara drži kako su neki od hrvatskih moreplovaca sudjelovali i u drevnoj Columbovoj ekspediciji u otkriću Novoga svijeta (1492.) – američkog kontinenta (za koji se tada pogrješno smatralo da je zapadna obala Indije). Drugi pak (L. Adamic) drže kako su dubrovački moreplovci na američku obalu dospjeli i prije Columba!  Svakako, povijesna je činjenica da svojim brodovima Dubrovčani trgovali s Amerikom u prvim desetljećima i stoljećima po otkriću toga kontinenta. Izuzetno je zanimljiv spomen hrvatskog imena iz 16. stoljeća.  Naime, jedno se indijansko pleme nazivalo Croatan Indijancima: djeca su imala čudnu “vrlo lijepu svijetlosmeđu kosu”, Indijanci su upotrebljavali u svom jeziku neke riječi koje su zvučale hrvatski.  Živjeli su u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanoke i u njegovoj blizini. Kad se guverner White 1590. vratio u tu naseobinu obići engleske doseljenike, više nije bilo nikoga.  Ostao je samo natpis na jednom hrastu, urezan u koru: CROATOAN.  Čini se, nažalost, da će taj davni hrvatski spomen na indijanskoj zemlji ostati vječnom tajnom, na granici između povijesne istine i legende, jer ga nikada nitko više neće moći potvrditi. Sličnost imena (Croatan ili Croatoan) s latinskim oblikom hrvatskog imena toliko je ipak očita da s velikom vjerojatnošću možemo govoriti o postojanju “hrvatskih Indijanaca” još u davnom 16. stoljeću.

Pa ipak u prvim stoljećima po otkriću Amerike hrvatske su kolonije bile vrlo rijetke i samo je mali broj Hrvata započeo novi život u Americi. Najbrojniji od njih bili su moreplovci koji su se odlučili skrasiti u toj novoj prebogatoj zemlji.  Najviše je Hrvata bilo tada na zapadnoj obali, u Kaliforniji. Tek će u 19. stoljeću – kada na hrvatskom prostoru dolaze teška vremena za Hrvate, politički i još više ekonomski, te kad se sve više počinju širiti fantastične vijesti o prebogatoj dalekoj zemlji Americi – broj hrvatskih doseljenika početi rasti. I tada ih najviše dolazi s dalmatinske obale i otoka, ali i iz Like, Slavonije i drugih hrvatskih prostora.  Još uvijek je broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine neznatan: njima je iz zemalja pod turskom vlašću bilo gotovo nemoguće izići, a vjerojatno do tamo nisu ni dopirale vijesti o vanjskom svijetu. Tek nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine i njihov će broj porasti. Ipak, najveći je broj Hrvata – uostalom, kao i drugih naroda – u Ameriku počeo dolaziti u posljednjim desetljećima 19. st. i u prvim desetljećima 20. st.  Amerika je tada postajala najjačom industrijskom zemljom na svijetu, pružala je mogućnost relativno brze zarade, a – što je vrlo bitno – davala je svim novim doseljenicima slobodu izražavanja svojih kako nacionalnih tako i vjerskih osjećaja. Prema nekim procjenama (Emily Balch), do 1910. godine u Ameriku se uselilo oko 400.000 Hrvata! Ipak, veoma je teško dati točnu procjenu, jer su Hrvati u useljeničke rubrike bili upisivani u čudnoj kombinaciji kao “Hrvati i Slovenci”, dok su drugi opet upisivani u rubrici “Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci”. Dakle, u drugom se slučaju radi o regionalnoj, a ne o nacionalnoj pripadnosti. Ipak, ogromna je većina i u prvoj i u drugoj rubrici bila hrvatskog podrijetla. Valja svakako napomenuti da su se mnogi od njih vraćali u staru domovinu: prema nekim procjenama, do 1914. svaki treći Hrvat se vraćao iz Amerike doma.

Upravo u to vrijeme na hrvatskom nacionalnom prostoru vladaju veoma teške ekonomske prilike. Škrta zemlja davala je malo: za sve žitelje bilo je dovoljno jedino sunca. Politička je situacija postala osobito teška nakon uvođenja apsolutizma tijekom 1850-tih godina. Također su Hrvati izgubili svoja brojna povijesna prava nakon stvaranja dvojne Monarhije 1867.  Bili su rastrgani na tri strane: pristalice Austrije, pristalice Mađarske, pristalice samostalnog vođenja hrvatske politike (Starčević, Kvaternik). O hrvatskim seljacima nije se brinuo nitko. Veliki je egzodus prouzrokovala i odluka vlasti o smanjenju broja plovidbi 1870-tih godina: na taj su način brojni moreplovci ostali bez posla. Oko 200.000 ljudi ostalo je bez prihoda nakon razornog pohoda filoksere na njihove vinograde. Dokidanje Vojne krajine oduzelo je vojnički posao mnogima kojima je to bio jedini izvor prihoda. Također su izgradnjom željeznice od Karlovca do Rijeke posao izgubili brojni “kirijaši” kojima je prijevoz robe na konjskim zapregama do luke bio glavni izvor prihoda. Veliki broj svih tih nesretnih ljudi, potaknut k tome senzacionalističkim pričama o američkom bogatstvu, odlučio je napustiti rodni kraj i poći na “put bez sna”. Mnogi su prekasno shvatili kako su često puta priče o Americi bile prenapuhane. A u isto to vrijeme njihovu su zemlju dobivali njemački i mađarski doseljenici!  Ništa nema gore od tuđinske vlasti!

U novim uvjetima hrvatski su se useljenici u Americi nastojali kako tako organizirati da bi mogli pomoći jedni drugima u slučaju potrebe: ozljede na poslu, smrti, nepoznavanja jezika i svojih prava. Osnivana su potporna društva, ponajčešće pogrebna, koja su se brinula za dostojan sprovod svojih članova i pomoć njihovim obiteljima. Zanimljivo je da su još zarana neke hrvatske kolonije imale i vlastita “hrvatska” groblja: barem da bi pokojni ležali u “svojoj” zemlji, da bi na taj način imali privid svojih drevnih grobalja i hrvatske grude. Glavna su okupljališta tih starih hrvatskih useljenika bili salooni, koje su držali sami Hrvati, a vrlo su često Hrvati i stanovali skupa u zajedničkim kućama i spavaonicama.  Veliki je problem bila ženidba, jer u to vrijeme veoma je mali broj Hrvatica bio došao u Ameriku. Stoga su se neki otiskivali na daleki višemjesečni put brodom u stari kraj da tamo nađu zaručnice i dovedu ih u Ameriku. Veliki se broj oženio ženama drugih nacionalnosti: u Kaliforniji, često Meksikankama, u drugim državama Irkinjama ili Poljakinjama, ali svakako u najvećem broju slučajeva gledalo se da su zaručnice, kad već nisu Hrvatice, ono barem katolkinje.

Život velike većine Hrvata bio je veoma težak. Uglavnom su bili nepismeni, bez poznavanja engleskog jezika, pa su radili najteže poslove: u rudnicima, željezarama i na izgradnji novih prometnica i tunela. Drugi su bili lučki radnici. Na zapadnoj i južnoj, osobito u Kaliforniji te oko ušća Mississippija, bavili su se uzgojem školjki, osobito kamenica, ribolovom, dok su se neki posvetili uzgoju voća i vinogradarstvu. Nisu bili rijetki ni oni koji su tijekom “zlatnih groznica” sreću okušali u rudnicima zlata ili drugih vrijednih kovina. Neki su uspjeli i postali veoma bogati. Mnogi drugi su živjeli vrlo teško i umirali mladi: rijetki su živjeli duže od 40 godina. Svi oni imali su jedno zajedničko obilježje: bili su radini i probitačni. Malo ih je koji nisu uspjeli. Ipak, plodove njihove muke i truda uživat će tek njihova djeca ili unučad.

Kao vjernicima veoma privrženima Crkvi, hrvatskim pionirima u Americi zacijelo ništa toliko nije nedostojalo kao manjak hrvatskih katoličkih svećenika i crkava u kojima bi obrede mogli razumjeti te gdje bi ih svećenici okupljali i usmjeravali – kako je to bilo u Domovini. Ipak sve do pred sami kraj 19. stoljeća među njima nije bilo hrvatskih svećenika: mnogi su stoga išli u druge katoličke crkve, dok su se drugi posve udaljili od Crkve, budući da u drugim crkvama nisu mogli naći ono što su traćili. Prvi hrvatski svećenik koji je u Americi djelovao među Hrvatima bio je vlč. Dobroslav Božić, rodom iz sela Potočani kod Odžaka u Bosni.  Došao je u Ameriku 1894. godine, ponukan od biskupa Strossmayera, te uskoro osnovao i prvu hrvatsku župu u Americi, u velikoj hrvatskoj koloniji u Pittsburghu.  Pa ipak, on nije bio prvi hrvatski svećenik koji bi djelovao u Americi. Prije njega ih je bilo dosta, ali oni su djelovali među Indijancima ili drugim narodima, uglavnom među Nijemcima.

Kamenjar.com / Kamenjar.info

Mvep.hr  /  hrvatiizvanrh.hr  /  croatianfranciscans.org

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

BiH: Uhićen vehabija s velikom zalihom oružja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

U akciji “Nišan” uhićen je Enver Lilić (41), koji je ranije povezivan s vehabijskim pokretom, kao i Hilmo Hodžić (45), obojica iz Han Pijeska.

Tijekom ove akcije je policija pronašla veliku količinu pušaka i ostalog naoružanja, uključujući i – optičke nišane, saznaju neslužbeno Nezavisne novine nakon što je iz Policijske uprave Istočno Sarajevo potvrđeno da su u toj akciji, u kojoj su sudjelovali i pripadnici Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma Ministarstva unutarnjih poslova RS, pronašli oružje i streljivo.

“U pitanju su aktivnosti na sprečavanju nelegalnog posjedovanja i prometa oružja i minsko-eksplozivnih sredstava”, precizirali su jučer u priopćenju iz Policijske uprave Istočno Sarajevo.

Policajci su jučer, tijekom pretresa kuće, pomoćnih objekata i vozila koje koristi ovaj dvojac pronašli i privremeno oduzeli veću količinu oružja, dijelova oružja i municije različitog kalibra.

“Policajci su uhitili dvije osobe i u tijeku je rad na dokumentiranju predmeta”, priopćeno je iz policije. Nezavisne neslužbeno saznaju da su nađene automatske i poluautomatske puške, radenici, ali i malokalibarske i lovačke puške i ostala oprema.

Provjerava se je i oružje bilo namijenjeno za šverc ili za druge svrhe. “S obzirom na to da je Lilić uhićen ranije i povezivan s terorizmom i selefijama, istraga je jako temeljna. Na nekoliko bitnih pitanja treba pronaći odgovore”, pojašnjava sugovornik “Nezavisnih”.

Lilić je sigurnosnim agencijama u BiH poznat odranije. Protiv njega i još 11 radikalnih islamista iz BiH je Sud BiH prije nekoliko godina potvrdio optužnicu zbog ratovanja na području Sirije i Iraka te podrške terorističkoj organizaciji Islamska država.

Iz policije je jučer priopćeno da će protiv uhapšenog dvojca biti podnesen izvještaj za ilegalnu proizvodnju i prodaju oružja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari