Pratite nas

BiH

Predstavljamo: Hrvatsko iseljeništvo u SAD-u

Objavljeno

na

Brojčano stanje Hrvata u SAD-u i njihovo doseljavanje

Hrvatska dijaspora u SAD-u jedna je od najbrojnijih u svijetu. Temeljem procjena Veleposlanstva Republike Hrvatske i Generalnih konzulata RH u SAD, Hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva u SAD-u, te temeljem same procjene hrvatske zajednice, u SAD-u danas živ oko 1 200 000 Hrvata i njihovih potomaka. Najbrojnije hrvatske zajednice nalaze se u Chicagu i okolici oko 150 000, St. Louisu oko 40 000, Detroitu oko 7 000, San Pedru oko 35 000, San Joseu oko 5 000, New Yorku, New Jerseyu i Connecticutu oko 80 000 osoba hrvatskog podrijetla. SAD se ubrajaju u tradicionalno useljeničku zemlju hrvatskih doseljenika.

Prvi hrvatski doseljenici u SAD dolaze u većim skupinama već u prvoj polovici XIX. stoljeća.

Iseljavanje Hrvata u Ameriku dio je europskih migracijskih procesa prema Novom kontinentu. Među prvim Europljanima u Americi, našli su se i Hrvati. Prema iskazima pojedinih povjesničara, nekoliko je dubrovačkih mornara plovilo na Kolumbovim brodovima. Kolonija u Ebeneezeru, u državi Georgiji, vjerojatno je bila mjesto prvog masovnijeg doseljavanja Hrvata u SAD.

Brojnije iseljavanje iz Hrvatske, tzv. moderna kolonizacija, započelo je u Dalmaciji i Hrvatskom primorju. U najranijoj fazi iseljavali su se pojedinci, a kasnije manje skupine i selili se u Kaliforniju koja je svojim klimatskim i drugim karakteristikama privlačila ljude iz primorja. Veća koncentracija iseljenika u razdoblju najranijeg useljavanja u Ameriku nastala je uz deltu Mississipija, uz obalu sjevernog djela Tihog oceana i gradu New Yorku.

Razdoblje masovnijeg iseljavanja iz Hrvatske u SAD započelo je potkraj 19. st., između 1890. i Prvog svjetskog rata (procjenjuje se da je u tom razdoblju iz Hrvatske u SAD iselilo 500 000 Hrvata u SAD), te se zapošljavaju u rudnicima ugljena, željezarama, željeznicama te izgradnji cestovne mreže.

Prvi svjetski rat prekinuo je masovno iseljavanje Hrvata, ali poslije rata oživljava iseljenički problem.

Između dva rata iz Hrvatske se iselilo oko 150 000 ljudi u SAD.

 

sad1
Status Hrvata u SAD-u

Sukladno imigracijskim propisima regulirano je useljenje, radne dozvole, stalni i privremeni boravak, kao i primitak u državljanstvo. Što znači da se mora provesti 5 godina u SAD-u prije nego što se dobije mogućnost za stjecanje američkog državljanstva. Hrvati koji imaju američko državljanstvo imaju ista prava i obveze tj. ravnopravni su građani SAD-a. SAD dozvoljava dvojno državljanstvo.

 Hrvatske udruge i katoličke misije

 U SAD-u djeluju mnogobrojne hrvatske institucije, udruge, folklorna i športska društva kao i mnoga zavičajna društva dobrotvornog karaktera.

Prve dobrotvorne organizacije utemeljene su 1857. g. u San Franciscu i 1874. g. u New Orleansu. Hrvatski doseljenici okupljali su se u brojnim hrvatskim dobrotvornim društvima, hrvatskim crkvama i sl. U međuratnom razdoblju hrvatski doseljenici u SAD-u izgradili su brojne domove i utemeljili pjevačka i tamburaška društva.

Nakon II. svjetskog rata tradiciju hrvatskih doseljeničkih udruga u SAD pronose poglavito Hrvatska bratska zajednica i Hrvatska katolička zajednica koje uz sebe vežu i brojna folklorna i športska društva.

Najvažnije hrvatske institucije u SAD-u su :

nfca

National Federation of Croatian Americans, NFCA – krovna organizacija američkih 

Hrvata

Croatian Fraternal Union, CFU – Hrvatska bratska zajednica, HBZ

Croatian American Congress, CAC – dio Hrvatskog svjetskog kongresa

Hrvatsko-američki Klub

Dalmatinsko-američki Klub 

Prijatelji hrvatskog kulturnog centra

Postoje i dvije zaklade koje financiraju mlade studente.

U SAD-u djeluje 19 katoličkih župa. U središtu Los Angelesa nalazi se crkva «Svetog Ante» koja također promiče mnogobrojne hrvatske aktivnosti. U sastavu crkve djeluje folklorna skupina «Sveti Ante tamburica i kolo klub Croatia», koja uglavnom okuplja mlade. U sklopu crkve djeluje Hrvatski radio program koji se emitira subotom između 13-14 sati na frekvenciji KTYM 1460 AM. Dječja škola djeluje stalno te održava nastavu hrvatskog jezika kroz cijelu godinu, a broj polaznika se kreće oko 100.

U Zastupničkom domu Kongresa SAD, 1. veljače 2005. službeno je utemeljen Kongresni hrvatski klub (CongressionalCroatianCaucus). Zastupnici koji su se pridružili Klubu spadaju u tri skupine: 1. zastupnici hrvatskog podrijetla, 2. zastupnici iz izbornih jedinica u kojima živi veći broj hrvatskih iseljenika, 3. zastupnici koji su ključni „igrači“ u Zastupničkom domu i koji su pokazali zanimanje za teme od interesa za Republiku Hrvatsku.

 Hrvatska nastava i lektorati hrvatskog jezika

 Nastavu hrvatskog jezika i kulture uglavnom organiziraju hrvatske zajednice i katoličke župe u Chicagu, Los Angelesu, New Yorku i Clevelandu za oko 400 učenika.

Razmjenski lektorati u nadležnosti MZOS-a RH:

Indiana University, Bloomington, Indiana

University of Iowa, Iowa City

Lektorati hrvatskog jezika koji nisu u nadležnosti MZOS-a RH:  University of Kansas, Lawrence, Kansas, University of Detroit Mercy, Detroit, Michigan i University of Washington, Seattle, Washington

 Izdavaštvo i mediji

Hrvatska bratska zajednica

 Hrvatska bratska zajednica osnovana 1894. g., u Pittsburghu izdaje list „Zajedničar“, tjednik s najvećom nakladom na hrvatskom jeziku izvan Hrvatske, te izlaze još slijedeći časopisi:

 AC Review

 Bulletin of the Association for Croatian Studies

 Croatian Chronicle / Hrvatska kronika

 Journal of Croatian Studies

 Hrvatski kalendar / Croatian Almanac

 Hrvatski korijen

U Hrvatskom centru pri Hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela 22. veljače 2009. g. svečano je obilježena 40. obljetnica emitiranja radio programa na hrvatskom jeziku pod nazivom Glas slobodne Hrvatske. Radio program „Glas slobodne Hrvatske“ može se slušati na području država New York, New Yersey i Connecticut, a od samog početka emitiranja do danas je ostao najvažniji govorni medij na hrvatskom jeziku za brojnu iseljeničku zajednicu na ovom području.

 Poznati

grgich

U Hrvatskoj su dobro poznata imena slavnoga kalifornijskog vinara Miljenka Grgicha, Ante Maglice, konstruktora baterijskih svjetiljki »Maglite«, producenta Branka Lustiga, glumca Johna Malkovicha, člana nekadašnje grupe Nirvana Chrisa Novoselicha, a velik odjek u medijima imao je i izbor Johna Kasicha za guvernera države Ohio 2010. ili postavljanje Capricije Penavic Marshall za šeficu protokola Bijele kuće godinu dana ranije. S pozornošću se prati izbor nekog američkog Hrvata u Kongres ili Senat, kao i svaka pa i najmanja naznaka da bi neki političar hrvatskog podrijetla mogao postati kandidat za američkog predsjednika.

Emigracija Hrvata iz RH i BiH

brod 1

Hrvati su se iseljavali kako iz ekonomskih, tako i iz političkih razloga, no može se reći da su ponekad i jedan i drugi razlog bili povezani.
Starija populacija Hrvata, uglavnom ekonomska emigracija, u prekooceanskim zemljama još uvijek je zainteresirana za događanja u domovini, dok je njezin mlađi naraštaj dobrim dijelom asimiliran, pa ih najviše zanimaju njihovi korijeni.
Specifična skupina hrvatskih iseljenika je ekonomska emigracija šezdesetih godina prošlog stoljeća koja se najvećim dijelom naselila u zemlje Zapadne Europe. Jedan dio se integrirao u društvo zemlje primateljice (osobito mlađi), dok je drugi dio još uvijek u toj zemlji kao gost i ima želju za povratkom u Hrvatsku.
Najveći broj političkih iseljenika predstavljaju preživjeli s Bleiburga koji su nakon II. svjetskog rata uselili u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Iseljavanje nakon 1990. godine karakterizira izbjeglički val iz područja zahvaćenih ratom i  velikosrpskom agresijom. Najveći broj odselio je u zemlje Zapadne Europe i prekooceanske zemlje (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Dio njih ipak se vratio u Hrvatsku.
Karakteristično za sve naraštaje našeg iseljeništva, bilo ono u prekooceanskim zemljama, bilo ono u neposrednoj blizini domovine, jest njihova zainteresiranost za suradnju s matičnom zemljom. Osnova našega zajedničkog djelovanja treba biti temeljena na činjenici – kako sačuvati hrvatski identitet iseljenika, bez obzira na vrijeme odlaska, razlog odlaska, stupanj naobrazbe i generaciju iseljenika.

 Kratka opća povijest Hrvata u Americi

Još prigodom svog dolaska na Jug, početkom 7. stoljeća, Hrvati su zauzeli obale najljepšega mora na svijetu, Jadranskog, gdje su se tijekom vremena izmiješali s domaćim romansko-ilirskim pučanstvom.  Stoga je hrvatska navezanost na more bila istaknuta, a ponekad i sudbonosna: bili su poznati kao vrsni mornari, a neko su vrijeme – osobito u vrijeme prvoga hrvatskog kralja Tomislava (10. st.) – svojom ratnom mornaricom gotovo suvereno vladali Sredozemljem. U kasnijim stoljećima samostalna je Dubrovačka republika nastavila s tom pomorskom tradicijom i trgovala s čitavim tada poznatim svijetom. Većina povjesničara drži kako su neki od hrvatskih moreplovaca sudjelovali i u drevnoj Columbovoj ekspediciji u otkriću Novoga svijeta (1492.) – američkog kontinenta (za koji se tada pogrješno smatralo da je zapadna obala Indije). Drugi pak (L. Adamic) drže kako su dubrovački moreplovci na američku obalu dospjeli i prije Columba!  Svakako, povijesna je činjenica da svojim brodovima Dubrovčani trgovali s Amerikom u prvim desetljećima i stoljećima po otkriću toga kontinenta. Izuzetno je zanimljiv spomen hrvatskog imena iz 16. stoljeća.  Naime, jedno se indijansko pleme nazivalo Croatan Indijancima: djeca su imala čudnu “vrlo lijepu svijetlosmeđu kosu”, Indijanci su upotrebljavali u svom jeziku neke riječi koje su zvučale hrvatski.  Živjeli su u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanoke i u njegovoj blizini. Kad se guverner White 1590. vratio u tu naseobinu obići engleske doseljenike, više nije bilo nikoga.  Ostao je samo natpis na jednom hrastu, urezan u koru: CROATOAN.  Čini se, nažalost, da će taj davni hrvatski spomen na indijanskoj zemlji ostati vječnom tajnom, na granici između povijesne istine i legende, jer ga nikada nitko više neće moći potvrditi. Sličnost imena (Croatan ili Croatoan) s latinskim oblikom hrvatskog imena toliko je ipak očita da s velikom vjerojatnošću možemo govoriti o postojanju “hrvatskih Indijanaca” još u davnom 16. stoljeću.

Pa ipak u prvim stoljećima po otkriću Amerike hrvatske su kolonije bile vrlo rijetke i samo je mali broj Hrvata započeo novi život u Americi. Najbrojniji od njih bili su moreplovci koji su se odlučili skrasiti u toj novoj prebogatoj zemlji.  Najviše je Hrvata bilo tada na zapadnoj obali, u Kaliforniji. Tek će u 19. stoljeću – kada na hrvatskom prostoru dolaze teška vremena za Hrvate, politički i još više ekonomski, te kad se sve više počinju širiti fantastične vijesti o prebogatoj dalekoj zemlji Americi – broj hrvatskih doseljenika početi rasti. I tada ih najviše dolazi s dalmatinske obale i otoka, ali i iz Like, Slavonije i drugih hrvatskih prostora.  Još uvijek je broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine neznatan: njima je iz zemalja pod turskom vlašću bilo gotovo nemoguće izići, a vjerojatno do tamo nisu ni dopirale vijesti o vanjskom svijetu. Tek nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine i njihov će broj porasti. Ipak, najveći je broj Hrvata – uostalom, kao i drugih naroda – u Ameriku počeo dolaziti u posljednjim desetljećima 19. st. i u prvim desetljećima 20. st.  Amerika je tada postajala najjačom industrijskom zemljom na svijetu, pružala je mogućnost relativno brze zarade, a – što je vrlo bitno – davala je svim novim doseljenicima slobodu izražavanja svojih kako nacionalnih tako i vjerskih osjećaja. Prema nekim procjenama (Emily Balch), do 1910. godine u Ameriku se uselilo oko 400.000 Hrvata! Ipak, veoma je teško dati točnu procjenu, jer su Hrvati u useljeničke rubrike bili upisivani u čudnoj kombinaciji kao “Hrvati i Slovenci”, dok su drugi opet upisivani u rubrici “Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci”. Dakle, u drugom se slučaju radi o regionalnoj, a ne o nacionalnoj pripadnosti. Ipak, ogromna je većina i u prvoj i u drugoj rubrici bila hrvatskog podrijetla. Valja svakako napomenuti da su se mnogi od njih vraćali u staru domovinu: prema nekim procjenama, do 1914. svaki treći Hrvat se vraćao iz Amerike doma.

Upravo u to vrijeme na hrvatskom nacionalnom prostoru vladaju veoma teške ekonomske prilike. Škrta zemlja davala je malo: za sve žitelje bilo je dovoljno jedino sunca. Politička je situacija postala osobito teška nakon uvođenja apsolutizma tijekom 1850-tih godina. Također su Hrvati izgubili svoja brojna povijesna prava nakon stvaranja dvojne Monarhije 1867.  Bili su rastrgani na tri strane: pristalice Austrije, pristalice Mađarske, pristalice samostalnog vođenja hrvatske politike (Starčević, Kvaternik). O hrvatskim seljacima nije se brinuo nitko. Veliki je egzodus prouzrokovala i odluka vlasti o smanjenju broja plovidbi 1870-tih godina: na taj su način brojni moreplovci ostali bez posla. Oko 200.000 ljudi ostalo je bez prihoda nakon razornog pohoda filoksere na njihove vinograde. Dokidanje Vojne krajine oduzelo je vojnički posao mnogima kojima je to bio jedini izvor prihoda. Također su izgradnjom željeznice od Karlovca do Rijeke posao izgubili brojni “kirijaši” kojima je prijevoz robe na konjskim zapregama do luke bio glavni izvor prihoda. Veliki broj svih tih nesretnih ljudi, potaknut k tome senzacionalističkim pričama o američkom bogatstvu, odlučio je napustiti rodni kraj i poći na “put bez sna”. Mnogi su prekasno shvatili kako su često puta priče o Americi bile prenapuhane. A u isto to vrijeme njihovu su zemlju dobivali njemački i mađarski doseljenici!  Ništa nema gore od tuđinske vlasti!

U novim uvjetima hrvatski su se useljenici u Americi nastojali kako tako organizirati da bi mogli pomoći jedni drugima u slučaju potrebe: ozljede na poslu, smrti, nepoznavanja jezika i svojih prava. Osnivana su potporna društva, ponajčešće pogrebna, koja su se brinula za dostojan sprovod svojih članova i pomoć njihovim obiteljima. Zanimljivo je da su još zarana neke hrvatske kolonije imale i vlastita “hrvatska” groblja: barem da bi pokojni ležali u “svojoj” zemlji, da bi na taj način imali privid svojih drevnih grobalja i hrvatske grude. Glavna su okupljališta tih starih hrvatskih useljenika bili salooni, koje su držali sami Hrvati, a vrlo su često Hrvati i stanovali skupa u zajedničkim kućama i spavaonicama.  Veliki je problem bila ženidba, jer u to vrijeme veoma je mali broj Hrvatica bio došao u Ameriku. Stoga su se neki otiskivali na daleki višemjesečni put brodom u stari kraj da tamo nađu zaručnice i dovedu ih u Ameriku. Veliki se broj oženio ženama drugih nacionalnosti: u Kaliforniji, često Meksikankama, u drugim državama Irkinjama ili Poljakinjama, ali svakako u najvećem broju slučajeva gledalo se da su zaručnice, kad već nisu Hrvatice, ono barem katolkinje.

Život velike većine Hrvata bio je veoma težak. Uglavnom su bili nepismeni, bez poznavanja engleskog jezika, pa su radili najteže poslove: u rudnicima, željezarama i na izgradnji novih prometnica i tunela. Drugi su bili lučki radnici. Na zapadnoj i južnoj, osobito u Kaliforniji te oko ušća Mississippija, bavili su se uzgojem školjki, osobito kamenica, ribolovom, dok su se neki posvetili uzgoju voća i vinogradarstvu. Nisu bili rijetki ni oni koji su tijekom “zlatnih groznica” sreću okušali u rudnicima zlata ili drugih vrijednih kovina. Neki su uspjeli i postali veoma bogati. Mnogi drugi su živjeli vrlo teško i umirali mladi: rijetki su živjeli duže od 40 godina. Svi oni imali su jedno zajedničko obilježje: bili su radini i probitačni. Malo ih je koji nisu uspjeli. Ipak, plodove njihove muke i truda uživat će tek njihova djeca ili unučad.

Kao vjernicima veoma privrženima Crkvi, hrvatskim pionirima u Americi zacijelo ništa toliko nije nedostojalo kao manjak hrvatskih katoličkih svećenika i crkava u kojima bi obrede mogli razumjeti te gdje bi ih svećenici okupljali i usmjeravali – kako je to bilo u Domovini. Ipak sve do pred sami kraj 19. stoljeća među njima nije bilo hrvatskih svećenika: mnogi su stoga išli u druge katoličke crkve, dok su se drugi posve udaljili od Crkve, budući da u drugim crkvama nisu mogli naći ono što su traćili. Prvi hrvatski svećenik koji je u Americi djelovao među Hrvatima bio je vlč. Dobroslav Božić, rodom iz sela Potočani kod Odžaka u Bosni.  Došao je u Ameriku 1894. godine, ponukan od biskupa Strossmayera, te uskoro osnovao i prvu hrvatsku župu u Americi, u velikoj hrvatskoj koloniji u Pittsburghu.  Pa ipak, on nije bio prvi hrvatski svećenik koji bi djelovao u Americi. Prije njega ih je bilo dosta, ali oni su djelovali među Indijancima ili drugim narodima, uglavnom među Nijemcima.

Kamenjar.com / Kamenjar.info

Mvep.hr  /  hrvatiizvanrh.hr  /  croatianfranciscans.org

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari