Pratite nas

Kultura

PREDSTAVLJANJE KNJIGE „OBA SU PALA“ U SKRADINU

Objavljeno

na

mr.sc. Antonijo Brajković

Poštovani sugrađani, dragi prijatelji,

hvala vam što ste večeras ovdje i predstavljate svoj Grad, iskazujući tako na najbolji način dobrodošlicu i gostoprimstvo našim večerašnjim gostima.

Skradin je naselje čiji urbani kontinuitet seže u doba antike, doba u kojem je ovaj grad bilježio svoje vrhunce kao upravno, gospodarsko i kulturno središte ovog dijela Dalmacije, zadržavjući taj istaknuti položaj i važnost kroz srednjovjekovno i novovjekovno doba. Danas, u suvremenoj Hrvatskoj, iako brojčano malen, duga povijesna  tradiciju i kulturna ostavština bile su razlog da se naselje Skradin titulira gradom. Iako svjesni da možda nikad neće zasjati nekadašnjim sjajem, važnosti i veličinom, organizacijom ovakvih manifestacija doprinosimo njegovom kulturnom razvoju i opravdavamo urbane atribute na ponos svih onih koji ga vole.

Jedan od onih koji ga vole i posjećuju je  i  gospodin Josip Stjepandić, dr. strojarstva, porijeklom iz Modriče a na privremenom radu u Njemačkoj, koji je ovdje s obitelji na odmoru. Budući da ga s akademikom Pečarićom veže akademska srodnost, društvena angažiranost, domoljubni interes i prijateljstvo, predložio nam je mogućnost predstavljanja njegove knjige, što smo sa vrlo rado prihvatili. A upravo će dr. Stjepandić u uvodnom ekspozeu najaviti večerašnju temu i njenog glavnog protagonista, akademika Pečarića, koji je večars ovdje da bi s nama podjelio misli, stavove, ideje… iz svoje knjige Oba su pala.

Akademik Pačarić iznimna je osoba hrvatske znanstvene scene, rođen u., u zaljevu hrvatskih svetaca, gradu Kotoru 1948, Diplomirao je 1972., magistrirao 1975., a doktorirao je 1982. godine matematičke znanosti disertacijom “Jensenove i povezane nejednakosti”. Redoviti je profesor na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, voditelj seminara “Nejednakosti i primjene” na Matematičkom odjelu PMF-a i glavni istraživač istoimenoga projekta Republike Hrvatske. Osim što je redoviti član HAZU, aktivni je član The New York Academy of Science i dopisni član Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka u području teorije nejednakosti i najcitiraniji hrvatskih znanstvenik s objavljenih preko 1100 znanstvenih radova i više desetaka znanstvenih i publicističkih naslova u kojima se bavi temama ključnim za razumijevanje suvremenih procesa i stvaranja hrvatske države.

Samo ovih nekoliko biografskih crtica akademika Pečarića jasno ukazuju da ispred nas stoji čovjek grandiozne intelektualne snage i kreativne produktivnosti. Čovjek kojeg je životni i profesionalni put uspeo na znanstveni Olimp, dajući mu pravo na besmrtnost kao dar za ustrajnost i napor iz kojeg su stvorene ideje.

Nažalost, široj javnosti gotovo je nepoznat po idejama i talentu koji mu je podarila Providnost, dakle prirodnim znanostima i matematici, koja u svojoj kompleksnosti sadrži niti neraspetive i nedokučive za većinu nas običnih smrtnika, ali zbog zakonitosti i egzaktnosti koja je određuje, te ideološkoj bjelini, za istraživača i znastvenika kao što je akademik Pečarić neusporedivo je lakša od puta zbog kojeg je ovdje i zbog kojeg ga poznajemo. A poznajemo ga po snažnom domoljubnom angažmanu i dobrim idejama, baš kao ono biblijsko stablo što se prepoznajemo po plodovima. Dobro stablo dobre plodove rađa.

Promišljajući o sudbini vlastitog naroda, o nametnutim mu ideološkim zabludama i paradigmama, te moralnim i vrijednosnim inverzijama, akademik Pečarić namjerno izabire teži put, put služenja Domovini i naciji, put čija je misija širenja ideje koje imaju uporište u istini, pravdi, ljubavi prema Domovini i vrijednostima koji jednu naciju čine jačom i spremnijom na izazove koje u sebi nose suvremeni civilizacijski tokovi.

Taj put je teži jer ulazi u područje koje snažno ideološki kontaminirano i u posjedu onih koji streme biti gospodari prošlosti i sadašnjosti, a čiji monopol na istinu ugrožava budućnost ove nacije. U to područje akademik Pečarić ulazi bezkompromisno i hrabro, donoseći znanstvenu objektivnost, nove ideje i drukčiju paradigmu u kojima nema mjesta za laži i programirane istine.

Metodološki precizno, primjenjujući iskustva znanstveno istraživačkog rada iz područja prirodnih znanosti, akademik Pečarić u svojim ostvarenjima (koja imaju nacionalno, povijesno i političko opravdanje) ulazi u polemike, iznosi činjenice, objavljuje rezultate, objašnjava i stvara ideje koje mogu biti temelj za razvoj društvenih i političkih vrijednosti na kojima treba počivati zdravo i  prosperitetno društvo.

Kao i svaki beskompromisni znastvenik i istraživač, akademik Pečarić je predmet osporavanja, napada i difamacije, s druge strane, njegov rad predmet je hvaljenja, divljenja i neskrivenog obožavanja svih onih koji vjeruju u istinu njegovih ideja.

A metafizička istina je samo jedna i kao organizatoru nam je drago što smo u prilici predstaviti vam akademika Pečarića i njegov dosadašnji znanstveni i publicistički rad, odnosno dati priliku za prosudbu o tome koliko su ideje koje ćemo ovdje čuti blizu istini.

Josip Pečarić

Danas predstavljamo neobičnu knjigu – knjigu „Oba su pala“. Ona čini cijelinu s knjigom „Dva pisma koja su skinula maske / Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“ o kojoj je već govorio dr. sc. Josip Stjepandić. Kao što sam napomenuo na predstavljanju u Tisnom u obje knjige je dan niz tekstova posvećenih napadu na Marka Perkovića Thompsona zato što je na proslavi u Kninu 5. kolovoza pjevao pjesmu „Bojna Čavoglave“ koja počinje s pozdravom ZA DOM SPREMNI!. Mnogi mladi u RH vjerojatno ne znaju koliko se puno puta Bojna izvodila na radiju i na TV-u za vijeme Domovinskog rata i da je ta pjesma simbol Domovinskog rata.

Kako je napad na Thomsona zbog Bojne bio par dana prije predstavljanja u Tisnom doista je neobično imati na predstavljanju dvije knjige o tom napadu, zar ne? Kao da sam nadmašio sam sebe. Naime, godinama sam bio gost australskih sveučilišta. Jednom nas je moj suradnik Professor Bertrand Mond u Melbourneu sa sveučilišta vozio kući. Ankica i ja smo primijetili kako on kao pokvarena ploča ponavlja sam sebi u bradu: „Dva dana – dva rada!“ I doista sam u ta dva dana uspio napraviti dva rada. A sada evo imamo dvije knjige u dva dana.

Jasno vam je da se šalim jer se radi o potpuno istovjetnom napadu na Thompsona i Bojnu Čavoglave od prošle godine. A evo kako je ovogodišnji napad na Thompsona opisao poznati hrvatski književnik Hrvoje Hitrec:

„Središnju proslavu Oluje u Kninu prenosila je Hrvatska radiotelevizija a Thompson obećao da u službenom i službeno prenošenom dijelu koncerta ne će pjevati Čavoglave. Izvrstan je potez da je Knin povezan s Vukovarom, akcijom za Vodotoranj, kao i da se izvode pjesme iz svih dijelova Hrvatske, pa naravno i iz Istre koju Boris Miletić nakon svinjarije s putovnicom i dalje (za javnost) navodno ipak drži hrvatskim teritorijem. Malo je reterirao. Možda ipak dopusti da kroz tunel Učka putujemo pokazujući na izlazu samo osobnu iskaznicu.

Kamere su brzo ugašene kada je Thompson počeo pjevati Čavoglave, uz pratnju naroda i policije, to jest policija ga je pratila nakon što je sišao s pozornice i htjela mu uvaliti prekršajni papir koji je odbio potpisati jer je kazna propisana u njemačkim markama a one više nisu u optjecaju i ne zna kako ih nabaviti, pa će na tomu i ostati. Glede pozdrava ZDS koji u prekršajnom ni kaznenom obliku nije naveden pa ostaje u sferi nagađanja (kako je opazio i Orepić): izrečen je od hosovaca koji su s tim pozdravom ginuli u Domovinskom ratu, u ustroju Hrvatske vojske, daleko od muenchenske prve crte. A glede srpske zastave, vjerojatno se radilo o samozapaljenju – natopljena je hrvatskom krvlju koja lako plane u nezaboravu.

Iz Beograda je četnička klatež na vlasti kojoj su ruke još krvave iz prve polovice devedesetih, poslala novu, valjda desetu notu, pa je tako do sada u Zagreb poslan cijeli notni zapis pjesme „Spremte se, spremte četnici“.!

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/24620-h-hitrec-2.html

Međutim, Thompson nije obećao da u službeno prenošenom dijelu koncerta ne će pjevati Bojnu Čavoglave! Dr. Stjepandić i ja smo prije koncerta bili u Čavoglavama. Thompson nam je rekao da je dogovor da Bojna Čavoglave ide u sklopu vatrometa i odjavne špice odmah nakon “E moj narode”. Tako su dogovorili s njegovim menadžerom Zdravkom Barišićem. Thompson nam je rekao da on ne vjeruje da će tako i biti i da oni sigurno neće poštivati dogovor.

Zajedno smo došli u Knin. Tamo su mu organizatori rekli o promjeni. Zanimljivo je bilo i to da su tražili i stanku od dvije minute da prije njegovog nastavka koncerta dva orkestra siđu s tribine. Je li i to bila igra da bi se poslije moglo tvrditi kao što jeste kako je Thompson pjevao Bojnu poslije završetka koncerta?

Kasnije mi je Thompson rekao da je Barišić vjerovao u tu priču o završetku prenošenog dijela koncerta Bojnom Čavoglave i bio je ljut zbog promjene odjavne špice.

Ma ja ti nisam uzrujan zbog toga, ali ne znam šta im neistina triba – rekao mi je Thompson.

Ja moram priznati da sam se i ja nadao da ipak Marka neće prevariti i dr. Stjepandić zna kako sam bio ljut isto kao i Thompsonov menadžer.

Otišli smo iz Knina, a da nismo znali za događaj s milicijom, pardon policijom.

Sutradan su mi prijatelji javili za to sramotno ponašanje policije. Među njima i biskup sisački dr. Vlado Košić koji nije mogao doći u Knin jer su ga branitelji zamolili da održi misu u Sisku. Tko već nije neka obavezno pročita njegovu homiliju:

http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/biskup/homilije/3575-homilija-na-dan-pobjede-i-domovinske-zahvalnosti-i-dan-hrvatskih-branitelja-2016

Sjajna kolumnistica Hrvatskog tjednika Mirela Pavić mi ju je ovako prokomentirala: Biskup Košić imao sjajnuuuu propovid u Sisku…suze mi na oči,

U nedjelju prije odlaska u Sinj na Alku poslao sam prijateljima novo pismo Predsjednici RH. Pismo je odmah objavljeno na nekim hrvatskim portalima, a potpisali su ga uz mene i kolege Stjepandića i dvojica biskupa Vlado Košić i Valentin Pozaić i generali  Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, Josip Štimac i Ivan Tolj. Jedan naš poznati svečenik mi je napisao istog dana:

Postovani g. Pečariću,

    Zašto tražiti naš pozdrav ‘ZA DOM’ kao službeni pozdrav u HV. Potreban je kao jedan od normalnih pozdrava u Hrvatskoj; Hvaljen Isus, Dobar dan, Bog s vama, živjeli, lijepi pozdrav…

Bog s Vama. ZA DOM – SPREMAN.
Odgovorio sam mu:

On to već jest jer su HOS-ovci dio HV.

Vlast to samo treba javno reći!

Pozz

Josip

Zapravo, to naše Pismo Predsjednici, koje je zvanično poslano jučer, završili smo ovako:

Podsjećamo Vas:

  1. a) Pokojna gđa Vera Stanić i g. Pero Kovačević su 1994 uvjerili predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;
  2. b) da je predsjednik Tuđman 1. listopada 1991(napisao je g. Kovačević) donio zapovijed da postrojbe HOS-a ulaze u sastav OS RH;
  3. c) da je znakovlje postrojbi HOS-a službeno odobrilo Ministarstbvo obrane 1994. sukladno Službovniku OSRH.
  4. d) U zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvršteni su pripadnici HOS-a, a promjenom vlasti 2000-e su im ta prava oduzeta.

Zapravo su to činjenice o kojima sam već pisao, o njima sam govorio nedavno u Bujici, a upozorio sam i Ustavni sud kada Vrhovni sud nije smatrao potrebnim poštivati ove činjenice u slučaju Josipa Šimunića. Jučer su na CroPortalu objavili članak u kome su istražili spomenute činjenice u svijetlu danas važećih zakona u članku: ‘ZA DOM SPREMNI’ VEĆ JE REGULIRAN I ZAŠTIĆEN ZAKONIMA REPUBLIKE HRVATSKE:

„Nakon bezbroj novinarskih upita predstavnicima Vlade RH, Predsjednici Republike, vođama parlamentarnih stranaka i ostalim političarima i njihovom izmotavanju ili dodvoravanju potencijalnoj koaliciji i glasačima, povjesničarima i pravnicima, je li pozdrav “Za dom spremni” zabranjen zakonom i je li to povijesni hrvatski ili samo ustaški pozdrav, mi nudimo jednostavan odgovor i to surfajući samo 15-ak minuta, što su naravno mogli i oni koji nam vode ili bi željeli voditi državu.

Ne ulazeći u to je li pozdrav “Za dom spremni” povijesni pozdrav prije Drugog svjetskog rata, sa sigurnošću možemo potvrditi da NIJE zabranjen zakonom. Ne samo da nije zabranjen već je reguliran zakonom kao i sva obilježja i odore iz Domovinskog rata.

Naime, Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji od 12. veljače 2013. u članku 2. stavak 1. precizirano je tko su to hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.“

U tekstu se daje link na taj zakon i što je dano u Članku 2 tog Zakona

(http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_02_19_322.html)

i komentira taj članak:

„Dakle, zakonom je regulirano da su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, a budući da su sve postrojbe imale svoja obilježja na odorama, tako je i HOS imao znak s natpisom “Za dom spremni” koji je bio i uzvik na postrojavanjima.“

Potom upozoravaju na Pravilnik Ministarstva obrane o vojnim odorama

(http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2011_05_58_1268.html):

„Nadalje, člankom 18. Pravilnika o vojnim odorama (NN broj 58/11 i 113/11) propisano je da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata mogu u svečanim prigodama u OS RH i u prigodama službenog obilježavanja obljetnica vezanih uz događaje u kojima su sudjelovali u Domovinskom ratu ili na obljetnicama zbivanja iz Domovinskog rata nositi službene vojne odore, ako ih posjeduju, a mogu nositi i vojne odore iz Domovinskog rata.

Ako sagledamo ovaj Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i pravilnik Ministarstva obrane o nošenju vojnih odora, a znajući kako izgleda odora i dijelovi odore HOS-a u Domovinskom ratu te da se na njima nalazi “Za dom spremni”, dolazimo do zaključka da su sva dosadašnja postupanja hrvatske policije i pravosuđa o oduzimanju predmeta, kažnjavanju na javnim skupovima zbog riječi “Za dom spremni” protuzakonita, a izjave naših političara ukazuju da ne poznaju zakone koje bi oni u najvećoj mjeri trebali štititi.

Temeljem spomenutog zakona dolazimo do zaključka da je i presuda suda u slučaju Josipa Šimunića nezakonita jer tvrdnja suda da je pozdrav “Za dom spremni” ustaški, a ne osvrćući se na Domovinski rat, upravo je politička presuda koja se ne temelji na zakonima Republike Hrvatske, a to upravo potvrđuje i ovaj zakon.

Preostaje im samo jedno objašnjenje koje bi bilo suludo, a isto tako bilo bi i čisto silovanje zakona, a to je kad kažu: možete nositi ali ne smijete izgovarati pozdrav “Za dom spremni”.

Dakle, kome pravo, a kome krivo, ali pozdrav “Za dom spremni” je pozdrav iz Domovinskog rata i kao takav je dozvoljen. 

Zapravo, ako smo pravna država onda bi se doista trebalo poštivati hrvatski zakoni i ono što kaže Predsjednica Republike Kolindi Grabar Kitarović. Naime ona je izjavila u nedjelju navečer:

“Pravosudni organi, pravosudna tijela trebaju riješavati pitanje (pozdrava) ‘Za dom spremni’ i slično…“

Zapravo lako je pretpostaviti što je ona mislila pod tim rješavanjem kada je i sama tvrdila da je ZDS „ustaški pozdrav“!

Očito bi neki u Pravosuđu sami morali odgovarati jer su svojim nepoznavanjem zakona osuđivali ljude. Najdrastičniji slučaj je onaj Josipa Šimunića poslije hajke na njega od bivšeg ministra Jovanovića. Hoće li ikada odgovarati i mnogi političari što se ne suprostavljaju pritiscima i osudama iz svijeta zbog zakonski dozvoljenog pozdrava iz Domovinskog rata – pozdrava ZDS?

Sve to sugerira da će vlast koja nije sposobna oduprijeti se pritiscima iz svijeta i hrvatskih komunista, kojima nikada nije bila draga naša pobjeda u Domovinskom ratu, upravo zato što je ZDS zakonit pozdrav tražit će njegovu zabranu. Zapravo oni i napadaju ZDS kako kaže sjajni kolumnist Marko Ljubić ne zbog toga jer je to bio Pavelićev pozdrav, a bio je, ne zbog toga jer je današnjoj Hrvatskoj potreban Pavelić kao izvorišna paradigma, jer nije uopće, nego zbog toga jer je pod tim pozdravom ratovao slavni HOS, tisuće mladića i djevojaka, koji su dali više od sedamsto života u ratu za Hrvatsku i nikada ih nitko nije optužio za jedan jedini pojedinčani eksces, zločin. Nikada nitko.Kako onda opravdati naziv vukovarskoga mosta s imenom legende Domovinskog rata – Jean Michel Nicolierom? Dakle, Hrvatska braneći „Za dom spremni“ ne brani ustaše, Pavelića, fašizam ili iskazuje simpatije prema jednome totalitarizmu, nego suprotno – iskazuje poštovanje prema onima koji su pod tim pozdravom slomili jedini realni nacifašizam u sjećanju suvremene Europe nakon Drugog svijetskog rata, onaj srpski iz devedesetih.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/24616-m-ljubic- za budućnost ili sa stranim moćnicima u ugodnu beogradko-bruxsellesku fotelju.rezimu.html

Zato se lako može dogoditi ono što tvrdi naš poznati odvjetnik i kolumnist Zvonimir Hodak:

A ZDS će na koncu završit na referendumu. Čiji ishod se unaprijed zna. Dotle neka zaborave svi vlastodršci u RH da će ZDS suzbit policijskim i pravosudnim mjerama. Nema šanse. S tim usklikom išlo se u Domovinski rat. S tim usklikom ginulo se u Domovinskom ratu. Jugo-nostalgičare, medijske ljevičare i gledatelje Žikine dinastije može spasiti samo nada da će Hrvati na demokratskom referendumu odbaciti ZDS. Kad bi taj, za sada imaginarni referendum, ikada bio raspisan onda bih savjetovao Anti Tomiću, Jurici Pavičiću, Miljenku Jergoviću, Jeleni Lovrić, Miloradu Pupovcu, Marku Špoljaru, Silvani Perici, Tvrtku Jakovini, Hrvoju Klasiću, Draganu Markovini i sličnim likovima da ujedno predlože da se građani izjasne jesu li za to da ustaška kuna i dalje ostane sredstvo plaćanja u RH. Ha, ha … kakva hiprokrizija. ZDS ih užasava, ali kuna koja je istinska poglavnikova valuta, im je usprkos toga prirasla i srcu i džepu. Sve u svemu dječje bolesti hrvatskog medijskog prostora su neizlječive.

http://www.dnevno.hr/kolumnisti/zvonimir-hodak/idiote-koji-su-zapalili-srpsku-zastavu-treba-kazniti-hrvati-ne-pale-tude-zastave-mi-svojim-pobjedama-prisiljavamo-na-paljenje-nasih-zastava-945057

Zapravo bio bi to referendum o Hrvatskoj. Referendum koji bi pokazao koliko sam bio u pravu kada sam tvrdio kako Srbi dijele Hrvate na ustaše i srpske sluge. Referendum koji bi pokazao ima li danas više srpskih sluga tj. onih koji ne žele neovisnu Hrvatsku od 20-25 posto kako je svojevremeno tvrdio Tuđman! Moja pozicija je poznata: Ja vam ne volim biti sluga!

Završit ću s porukom vlastima Luke Podruga u današnjem Hrvatskom tjedniku:

„Trenutačna hrvatska vlast, od predsjednice do premijera, a posebno vladajuća koalicija HDZ i MOST, svojim odlukama pokazat će svoje domoljublje i opredijeljenost. Mogu birati između zaštite nacionalnih interesa i služenja Beogradu, između ulizivanja antihrvatskim antifašistima i zaštite digniteta Domovinskog rata i branitelja. Između njih sinova Udbe i nas sinova Oluje. Izbor je lagan i jednostavan, kao 1991., s hrvatskim narodom u tešku borbu ili sa stranim moćnicima u ugodnu beogradsko-bruxsellesku fotelju.“

HVALA!

Skradin, 11. kolovoza 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Kninski vjeroučitelj Mario Preden izdao novu zbirku pjesama

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom današnjega dana iz tiska je izašla nova zbirka pjesama kninskog vjeroučitelja i pjesnika Marija Predena naslova “U potrazi za djevojkom – Češnja za ljubavi”, a koju je u okviru svoje biblioteke “Radosni leptir” objavila nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba.

 Piše: Marko LESKOVAR

Mario Preden je rođen 15. travnja 1976. godine u Kninu gdje je završio osnovnu školu i prvi razred srednje škole. Zbog rata u Hrvatskoj srednju školu završava u Puli. Proglašen je za najboljeg učenika Tehničke škole Pula u svojoj generaciji. U Zagrebu je 2001. godine diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem studira Licencijatski i doktorski studij teologije iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Radi u Srednjoj školi Lovre Montija i Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti u Kninu kao katolički vjeroučitelj. Učenici SŠ Lovre Montija su 2016. i 2018. godine osvojili 1. mjesto na državnom natjecanju iz katoličkog vjeronauka pod njegovim mentorstvom. Više godina gostuje na Hrvatskom radio Kninu kao povremeni urednik emisije  Duhovne misli i u nekoliko navrata kao gost emisije Susret. Prva zbirka pjesama Srce i razum (onoj koju volim) tiskana mu je 2016. godine. Nagradu Grada Knina dobiva 2018. godine za uspjehe u radu s mladim osobama osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta te promicanju znanja i obrazovanja.

U recenziji za ovo djelo glavni i odgovorni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia”, ugledni književnik i novinar Anto Pranjkić je kazao kako “u Predenovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i  zalutalog što bi dramatično poništilo začuđujuću predodređenost njegovoga putovanja kroz život i književnost. Dijete je velikoga Knina i “potomak” Kralja Zvonimira, tako da mu je život ovjenčan impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih Hrvata-katolika, koji su svoj rad i život mjerili učinkovitošću vremena”, ističe Pranjkić i pojašnjava:

– Teško je odrediti u kojoj je mjeri Mariovo školovanje, koje još uvijek traje, bilo izraz njegovih urođenih žudnji htijenja, ali se vidi i ta prosvjetiteljska baklja koju je podigao jednim dijelom i književnim djelovanjem.

Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli trajno se postavlja fundament njegova života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo trajno jedinstvo Boga i čovjeka, navezanost čovjeka na čovjeka, konstanta o svemu i svačemu što se može sporiti, osim vječnosti. Ako bi smo pokušali naći glavne riječi Predenove književnosti, one se kreću oko pojmova Unum( jedno), Bonum(dobro), Verum (istinito), Pulchrum(lijepo), a što čini prirodnu žudnju života jedino ostvarivom.  Svi fundamentalni prirodni zakoni svijeta su jednostavni te je za Predena prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu.

Malo je pisaca takvog altruističkog zanosa i  uvjerenja  da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv,  spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote Mario Preden napaja svoje književne svjetove.  Stoga, nije ni malo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja, koje će na svaki način ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Život je sam po sebi životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke velike i konačne istine. A ona traje vječito, kao i život,  nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme.

Ne pristajući na klanjanje zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Mario Preden mojsijevskom snagom i vizijom donosi istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade  i vjere da se Čovjek i njegova Riječ vrate Izvoru svojemu… kakvi su bili na dlanu Gospodnjem, pa i onda, posebno onda kad su u potrazi za djevojkom, budućom  suputnicom na moru života, napisao je Pranjkić u recenziji za djelo kninskog vjeroučitelja i  pjesnika Marija Predena.

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nisam im’o ni osamnaest ljeta, zvala me je Domovina sveta!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Velimir Velo Raspudić (Specijalna policija na Kupresu)

Mogu nam braniti
al ne mogu zabraniti!
Niti nam mogu izbrisati
prošlost!

IDEM I JA OČE

Sjećam se, bilo je ljeto,
kad rekoh: Idem i ja oče!
Idem i ja Domovina zove,
pod krilo svoje sokolove!

Spustio je glavu, ništa rek’o nije,
a znao sam što u srcu krije.
U kući samo čula se tišina,
nije lako u rat poslat sina!

Nisam im’o ni osamnaest ljeta,
zvala me je Domovina sveta!
Znam, bio sam zelen i mlad,
ni znao nisam što je to rat!

Ali sam brzo naučio
zašto je otac svoju tugu krio,
malo mi je trebalo da shvatim,
zašto majka moli da se vratim!?

Ljubav u meni bila je jača,
od očeve tuge i majčinog plača!
Kratak je put između pakla i raja,
s tim momcim ostadoh do kraja.

Mnogi svoju mladost ostaviše,
a najbolji s nama nisu više!
Samo može ta ratna strahota
stvorit prijatelje za cijelog života!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Velo Raspudić

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari