Pratite nas

Događaji

PREDSTAVLJANJE KNJIGE „OBA SU PALA“ U TISNOM

Objavljeno

na

akademik Josip Pečarić

Danas predstavljamo neobičnu knjigu – knjigu „Oba su pala“. Ona čini cijelinu s prethodnom mojom knjigom „Dva pisma koja su skinula maske / Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“. Naime u obje knjige je niz tekstova posvećeno napadu na Marka Perkovića Thompsona zato što je na proslavi u Kninu 5. kolovoza pjevao pjesmu „Bojna Čavoglave“ koja počinje s pozdravom ZA DOM SPREMNI! Svi znamo da je ta pjesma simbol Domovinskog rata.

Kako je napad na Thomsona zbog Bojne bio prije par dana doista je neobično imati na predstavljanju dvije knjige o tom napadu, zar ne?

Jasno vam je da se radi o potpuno istovjetnom napadu od prošle godine. Jedno od dva pisma koja su skinula maske iz naslova prethodne knjige su upravo o tom prošlogodišnjem skandalu. Nekim potpisnicima se tada prijetilo izbacivanjem s posla. Posebno povjesničarima koji ne prihvataju jugo-komunističku paradigmu u povijesti pa pišu istinutu povijest! Razlika u prologodišnjem i ovogodišnjem napadu je jedino u tome što se prošle godine krilo od javnosti da se zapravo napada „Bojna Čavoglave“, dakle simbol Domovinskog rata, a ove godine u medijima to otvoreno priznaju.

U nedjelju prije odlaska u Sinj na Alku poslao sam prijateljima novo pismo Predsjednici RH. Pismo je odmah objavljeno na nekim hrvatskim portalima, a potpisali su ga uz mene i dvojica biskupa Vlado Košić i Valentin Pozaić i generali  Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, Josip Štimac i Ivan Tolj.

Pismo ćemo tek poslati Predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović ali izgleda da smo već dobili odgovor kao i prošle godine kada joj nije bilo važno što je i tada bila riječ o napadu na simbol Domovinskog rata – na „Bojnu Čavoglave“ pa je naše pismo bilo „na razini provokacije“. Naime ona je izjavila u nedjelju navečer: “Pravosudni organi, pravosudna tijela trebaju riješavati pitanje (pozdrava) ‘Za dom spremni’ i slično, a svi mi se moramo usredotočiti na to da stvorimo uvjete za bolji život za sve u Hrvatskoj, I neću ponovno komentirati jer mislim da to jest bitno pitanje, ali u ovoj zemlji ima toliko važnih pitanja, koja se tiču posla egzistencije, plaća,” dodala je.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/57125/Predsjednica-o-pozdravu-‘Za-dom-spremni’-i-što-očekuje-od-izbora.htm

U novom pismu smo je podsjetili i na činjenicu da je prošle godine na Paradi HV-a nastupao i HOS sa svojom zastavom na kojoj piše ZDS, koji jeste pozdrav odobren od hrvatskih vlasti. Je li Predsjednica mislila da su pravosudni organi tada zakazali kada nisu procesuirali nju i tadašnjeg predsjednika Vlade? Ili se radi o onome što je po povratku u HDZ izjavio Prgomet? Naime on tvrdi da je HDZ još 2009. odlučio kako je ZA DOM SPREMNI ustaški pozdrav! Zapravo se nadam da to nije istina jer me to strašno podsjeća na centralne komitete Partije koji su isto tako na sastancima odlučivali npr. o broju žrtava u Jasenovcu.

Predsjednica je, na završetku Alke naglasila kako tek danas možemo sagledati značenje čudesne pobjede Sinjana 1715., a tako će, ističe, i neko buduće vrijeme pokazati svu povijesnu važnost Oluje i Domovinskog rata. Domovinski rat temelj je hrvatske države. Stoga prije svega, upravo na pobjedničkoj baštini Domovinskog rata moramo graditi budućnost svoje države, a neposredan dio te budućnosti su predstojeći izvanredni izbori.

http://vijesti.hrt.hr/346861/predsjednica-na-pobjednickoj-bastini-domovinskog-rata-gradimo-svoju-buducnost

Ako  je to točno – a točno je – kako se onda mogu napadati simboli Domovinskog rata „Bojna Čavoglave“ i HOS?

A nisu na udaru samo HOS-ovci nego svi branitelji. O tome je govorio uoči otvaranja nadmetanja Alkarski vojvoda Ante Vučić u svom tradicionalnom obraćanju:

“Zar je moguće da smo zemlju, koju smo krvlju branitelja obranili, doveli do demografskog, gospodarskog i državotvornog rasula”, zapitao se. Vučić je posebno spomenuo hrvatske branitelje u koje se, kaže, svi zaklinju kad ih trebaju, a u stvarnosti ih politika gura na kraj. “Hrvatski branitelji su u Domovinskom ratu, s krunicom oko vrata, svojim životom i žrtvom branili Hrvatsku pod zapovjedanjem prvog hrvtskog predsjednika Franje Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška”, rekao je.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/politicari-vec-pristizu-sinjani-se-fotografiraju-s-plenkovicem-1104713

A nije problem samo u odnosu naših političara prema braniteljima. Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji piše:

Srbija je učinila sve da “Oluja” bude osuđena pred Haaškim sudom kao hrvatski udruženi zločinački pothvat. Nakon oslobađajuće presude, Hrvatska, uz iznimku rezolucije koju su pokrenuli naši europski parlamentarci, nije (u)činila gotovo ništa, da neutralizira srpsku narodnu predaju u međunarodnim institucijama i javnosti.

Takav odnos prema vlastitoj državi i stalna politička snishodljivost prema državi agresoru, otvorio je prostor Miloševićevu omladincu (Dačić) na mjestu šefa diplomacije, Šešeljevu učeniku na mjestu predsjednika vlade (Vučić) i Šešeljevu vojvodi pod ozbiljnom sumnjom za sudjelovanje u ratnom zločinu u Antinu, (predsjednik Srbije Tomislav Nikolić) da Hrvatskoj drže lekcije o demokraciji i dijele optužbe o ustašizaciji. A hrvatski veleposlanik ih pokupi u pisanom obliku i ponese kući.

Da je Hrvatska ozbiljna država onda propagandni rat službenog Beograda ne bi bio ozbiljna prijetnja. Ovako, on nije prijetnja istovjetna onoj iz devedesetih. Ali čini dvostruku neugodu: zbog bezobrazluka koji dolazi iz službenog Beograda i tradicionalne nedoraslosti ili čak savezništva na koju je često nailazio u službenom Zagrebu.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumne/76-gost-kolumne/43955-visnja-staresina-srbijanska-verbalna-agresija-na-hrvatsku

Jedan od ponajboljih hrvatskih kolumnista politolog Marko Ljubić sve to sjajno povezuje pišući kako nacionalno svijesna Hrvatska, politika koja baštini hrvatsku državnost, koja se deklarira kao državotvorna i svi protagonisti takve političke scene ne smiju dopustiti da se jedan jedini simbol utkan u temelje hrvatske državnosti, a to je referendum o samostalnosti, tadašnje državno vodstvo, prvi demokratski izbori, oslobodilački rat i sve, baš sve njegove sastavnice, nikako ne smiju dopustiti – krimnalizirati i osporiti. To se odnosi i na HVO kao sastavnicu integralne obrane hrvatske nacionalne slobode.

To nije stvar izbora ovoga ili onoga političara, to je stvar odnosa prema svojoj državi, svome narodu, njegovoj slobodi, ponosu i časti. Zbog toga Hrvatska nikako ni u kojim uvjetima ne smije pristati i dati blagoslov za kriminalizaciju – Za dom spremni. Nikako i nikada.

Zašto?

Ne zbog toga jer je to bio Pavelićev pozdrav, a bio je, ne zbog toga jer je današnjoj Hrvatskoj potreban Pavelić kao izvorišna paradigma, jer nije uopće, nego zbog toga jer je pod tim pozdravom ratovao slavni HOS, tisuće mladića i djevojaka, koji su dali više od sedamsto života u ratu za Hrvatsku i nikada ih nitko nije optužio za jedan jedini pojedinčani eksces, zločin. Nikada nitko.

Kako onda opravdati naziv vukovarskoga mosta s imenom legende Domovinskog rata – Jean Michel Nicolierom?

Dakle, Hrvatska braneći „Za dom spremni“ ne brani ustaše, Pavelića, fašizam ili iskazuje simpatije prema jednome totalitarizmu, nego suprotno – iskazuje poštovanje prema onima koji su pod tim pozdravom slomili jedini realni nacifašizam u sjećanju suvremene Europe nakon Drugog svijetskog rata, onaj srpski iz devedesetih.

Popusti li u tome Hrvatska, izravno je izložila sve do jednu stečevinu, sve do jedan temelj, jer su svi u kontinuitetu napadnuti. Realno je kod „Za dom spremni“ problem što je to uistinu bio pozdrav NDH i režima Ante Pavelića, ali ne može se nešto što je zloupotrijebio Pavelić a doživjelo silovitu reafirmaciju i novo vrednovanje u bitci za opstanak hrvatskoga naroda, predati na milost neprijateljima – svake Hrvatske.

Ne pristati na selektivne standarde

Ne može današnja Hrvatska pristati na selektivne standarde, pri čemu je nužno imati razumjevanja za osjećaje ljudi koji su stradali pod tim pozdravom, a istodobno veličati i nametati zlokobni „Smrt fašizmu“ ili sve moguće velikosrpske i komunističke oznake i simbole, kao izraz – demokratičnosti, ljudskih prava, zrelosti ili nekakve europske emancipacije.

Jer nisu ništa od toga. To bi bila obična kapitulacija i posrnuće.

HDZ mora to imati na umu. Jer, otvaranja vrata snagama kriminalizacije uspostave hrvatske državnosti, oslobodilačkoga rata i svih simbola iz toga vremena, makar bili istovjetni simbolima NDH režima, usporedivo je s probijanjem nasipa nakon kojega ništa više bujicu ne može zaustaviti u rušilačkom pohodu.

Ako se HDZ jasno ne opredjeli o svim tim pitanjima, ali tako da se ne brani na dnevnoj osnovi od provokacija i zahtjeva, koji poprimaju sve dramatičnije i šire razmjere, neće poslati poruku – bitne različitosti od ljevice ili antife. 

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/24616-m-ljubic-hdz-mora-inzistirati-na-tezi-da-se-u-muenchenu-sudilo-zlocinackom-rezimu.html

Da, Marko Ljubić sjajno upozorava današnju vlast što im je činiti da hrvatska vlast bude u hrvatskim državotvornim rukama. Da se ostvari ono što je dano u naslovu knjige koju predstavljamo: OBA SU DOISTA PALA!

Hoće li ga poslušati?

Ipak ovo predstavljanje ću završiti onim što je o svemu tome napisao naš poznati odvjetnik i isto tako sjajni kolumnist Zvonimir Hodak. Kao da ponajbolji hrvatski odvjetnik Hodak odgovara na predsjedničinu priču o ZDS i pravosudnim tijelima:

Iz slobodarske (Slobine) Srbije stiže nam prijetnja koju treba shvatiti krajnje ozbiljno. “Nikada više nećemo dozvoliti novu Oluju…“ poručio je Vučić. Da srpski premijer misli ozbiljno dokaz je iznenadni porast proizvodnje – traktora u Srbiji. Vučić se na određeni način vratio u kolovoz 1902.g. Tog vrućeg kolovoza Nikola Stojanović objavio je u zagrebačkom Srbobranu paradigmatski stav Srbije prema njihovim “zapadnim pokrajinama“. Miroljubiv, kao što su sad Vučić, Šešelj, Nikolić, Vulin i ostali, naš srpski “brat“ Nikola je napisao između ostalog “Do istrage vaše ili naše“. Zbog pomalo arhaičnog načina izražavanja možda je potrebno malo objašnjenje. Kako bi rekao Zoki – ili mi ili oni. Nikola ni malo nije dvojio kao ni Jovan Rašković tko će pobijediti u toj životnoj utakmici. Razloge je “znanstveno“ obrazložio. Srbi pobjeđuju jer im to “garantuje proces opšte evolucije“, pa onda “prirodna životna snaga“ i što je najvažnije “nadmoć na bojnom polju“. Zanimljivo je to bulažnjenje o Srbima kao vojnicima koji su, od stotinjak bitaka u svojoj povijesti, dobili samo jednu Cersku bitku. 1941.g. imali su vojsku za koju su tvrdili i pisali da je “treća armija u Evropi“. Kapitulirali su za osam dana. Pred Oluju su odbijali državu u državi koju im je europska birokracija nudila na pladnju uvjereni kako “Srbina vojnika“ nitko ne može maknuti iz vječne SAO Krajine. Kihnuli su za nešto više od tri dana. Čak ih je i sam Sloba javno prozvao zečevima. Sada, u ime dobrosusjedskih odnosa, na Bajakovu dijele turistima CD-ove u kojima Oluju prikazuju kao genocidnu u kojoj je srpski narod protjeran sa svojih “vekovnih ognjišta.“ Zamislite da Hrvatska onima koji iz bilo kojih razloga ulaze u Demokratsku republiku Srbiju dijeli CD-e o srpskim junaštvima u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Dalju, Saborskom, Sertić Poljani…o likvidaciji 8500 ljudi u tri dana u Srebrenici. I koliko je “otac domovine“ Dobrica Ćosić bio u pravu pišući o srpskim lažima s jednim svetim ciljem – ostvarenje Velike Srbije i granica Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica. Šaljući nam poruke da smo fašistička država, da je naš križ kukasti križ, Vučić tjera mak na konac. Hrvatske reakcije upravo su dokaz kako nas je Nikola Stojanović procijenio 1902.g. kad je tvrdio da Hrvati “nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“. Da nemaju “svijesti o zajedničkoj pripadosti“ te da “u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati slugama.“ Na ove poruke “mira i ljubavi“ koje je Vučić slao RH uz prisustvo Milorada Pupovca, reakcija hrvatske lijeve medijske falange bila je 80% blaža od čvrste, jednodušne i energične poruke “fašistima“ koji su nas sramotili u Kninu s fašističko-nacističko-ustaškim ZDS. Što je najgore čak je i Thompson započeo svoje Čavoglave s ZDS-ni. Zašto? Zato jer ta pjesma tako i započinje. Pjevana je s tim tekstom od 1991.g. pa do 5. kolovoza 1995.g. Jeste li možda u tom razdoblju ponosa i slave čitali komentare Jelene Lovrić, Gorana Penića, Kreše Beljaka, Peđe Grbina, Kolinde, Branimira Pofuka i lijeve medijske falange ili gledatelja Žikine dinastije da su prosvjedovali protiv pjesme “Čavoglave“. Slažem se, idiote koji su zapalili srpsku zastavu treba kazniti. Hrvati ne pale tuđe zastave. Mi svojim pobjedama prisiljavamo naše neprijatelje da oni pale naše zastave, a svojih pobjedonosnih se ne odričemo. One su uvijek istih boja. A ZDS će na koncu završit na referendumu. Čiji ishod se unaprijed zna. Dotle neka zaborave svi vlastodršci u RH da će ZDS suzbit policijskim i pravosudnim mjerama. Nema šanse. S tim usklikom išlo se u Domovinski rat. S tim usklikom ginulo se u Domovinskom ratu. Jugo-nostalgičare, medijske ljevičare i gledatelje Žikine dinastije može spasiti samo nada da će Hrvati na demokratskom referendumu odbaciti ZDS. Kad bi taj, za sada imaginarni referendum, ikada bio raspisan onda bih savjetovao Anti Tomiću, Jurici Pavičiću, Miljenku Jergoviću, Jeleni Lovrić, Miloradu Pupovcu, Marku Špoljaru, Silvani Perici, Tvrtku Jakovini, Hrvoju Klasiću, Draganu Markovini i sličnim likovima da ujedno predlože da se građani izjasne jesu li za to da ustaška kuna i dalje ostane sredstvo plaćanja u RH. Ha, ha … kakva hiprokrizija. ZDS ih užasava, ali kuna koja je istinska poglavnikova valuta, im je usprkos toga prirasla i srcu u džepu. Sve u svemu dječje bolesti hrvatskog medijskog prostora su neizlječive.

http://www.dnevno.hr/kolumnisti/zvonimir-hodak/idiote-koji-su-zapalili-srpsku-zastavu-treba-kazniti-hrvati-ne-pale-tude-zastave-mi-svojim-pobjedama-prisiljavamo-na-paljenje-nasih-zastava-945057

Poslije Hodaka doista ne treba ništa komentirati, zar ne?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Profesor Gjidara: ‘Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!’

Objavljeno

na

Objavio

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt. Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge BenediktVide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Izvor: hu-benedikt.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Ubijeni i raseljeni Zrinjani i njihovi potomci – Nekad žrtve genocida i organiziranog etničkog čišćenja, a danas žrtve nepravde sustava

Objavljeno

na

Objavio

Povijesničarka dr. sc. Vlatka Vukelić

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin.

Povijest zrinskog područja seže u daleku prošlost. Ono je bilo lako dostupno starodrevnim putem koji je pratio rijeku Unu (a račvao se i uz Japru i Sanu), a kod Novog i Dvora je skretao prema sjeverozapadu. Prešavši preko Zrinske i Trgovske gore, put je dalje vodio k velikom pretpovijesnom i antičkom središtu Sisciji, današnjem Sisku. Prijevoji preko Zrinske gore, relativno su niski i predstavljali su najkraću vezu ondašnje Panonije s Dalmacijom i njenom obalom. Na naseljavanje i život u ovom kraju osobito se odrazilo rudno bogatstvo Trgovske i Zrinske gore, iskorištavano sve do nedavna. Za trajanja Mlađeg željeznog doba rude ovoga kraja – žutu željeznu rudaču (limonit) i srebrnu i olovnu (galenit) – iskorištavaju Kelti, a nešto kasnije rudu su ovdje kopali i Rimljani. Rudarenje se nastavlja i u kasnijim razdobljima, a o važnosti ovog plodnog rudonosnog i važnog tranzitnog područja govori u prilog činjenica o dodjeli imovine knezovima Bribirskim. Šubići, Grgur, sin bana Pavla i njegov nećak Juraj (+c.1361), dobili su Zrin od kralja Ludovika I. (1342.-1382.) u zamjenu za Ostrovicu, o čemu nam je sačuvan tekst isprave datirane 31. srpnja 1347. godine (CD, 11/1913: 382-383, br.289). Od toga vremena Bribirski knezovi postaju grofovima Zrinskim.

Jedan od najvažnijih spomenika Zrina je vrlo kvalitetno izgrađena gotička, jednobrodna franjevačka samostanska crkva Sv. Margarete (ili Marije Magdalene, jer se u tom patrociniju autori često razilaze; Laszowski 1901), danas ponovno ruševina, bila je dio samostana, smještenog s njene južne strane. Temelji klaustra iskopani su tijekom arheoloških istraživanja 2006. godine. Uokolo crkve nalaz se rimokatoličko groblje, koje je devastirano od 1944. godine nadalje. Nikola III. Zrinski preminuo je početkom 1534. god. (svakako prije 3.V. kada se Helena Zrinska već naziva udovicom), po svoj prilici u Zrinu. Položen je u grobnicu u prethodno spomenutoj crkvi, u sklopu franjevačkog samostana. Na raku je stavljena masivna bogato ukrašena kamena ploča, danas slomljena u nekoliko dijelova.

Iz plemićke obitelji Zrinski najpoznatiji je Nikola IV. Šubić, rođen 1508, koji je sa svojom vojskom branio Europu pred Bečom, a u Sigetu zadužio cijeli kršćanski svijet.

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica Nikolina rođenja, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog zločina počinjenog od partizana u jeku Drugog svjetskog rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske, Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojbi.  O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova, jer su pri tim svakodnevnim poslovima bili izloženi pljački i pojedinačnim napadima.

I danas postoji želja žitelja da se vrate na rodnu grudu. Znaju otkuda su protjerani, znaju gdje su im kuće stajale, ali ne znaju tko im može pomoći vratiti oteto, kada vrijeme već vratiti ne mogu….

Početkom rujna 1943. Zrin je u opet napadnut, jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Titovi partizani su u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. U kolovozu 1944. štab NOV-a donosi odluku da se spali čitavo selo te otuđi sva preostala pokretna imovina.  Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina.

U svibnju 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je Presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. godine u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije na isti zahtjev dobio odgovor.

Zrinjani, nikada nisu odustajali od svog povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenog Domovinskog rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkog instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka.

Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena.

Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskog, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti.

Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, dok se ni s najmanje pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod.

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin.

Ovim putem apeliramo da se napokon učini konkretan čin minimalne zadovoljštine potomcima Zrinjana. Tražimo ukidanje sramotne komunističke presude i da se na taj način barem simbolički pošalje poruka da je u Zrinu otkriveno pravo lice komunističkog totalitarnog režima kojeg i danas u Hrvatskoj mnogi veličaju.

dr. sc. Vlatka Vukelić / Kamenjar.com

7. rujna 1566., bitka kod Sigeta i junačko djelo Nikole Šubića Zrinskog. Hajd’ u boj, u boj!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari