Pratite nas

Kultura

Predstavljena knjiga akademika Josipa Pečarića: ‘DARIO KORDIĆ’

Objavljeno

na

Foto: Branko Hrkač

U četvrtak 9. svibnja 2019. u 19 sati u Dvorani Vijenac, Kaptol 29a, Zagreb predstavljena je knjiga akademika Josipa Pečarića: ‘DARIO KORDIĆ’.

Knjigu su predstavljali: Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački, Zvonimir Hodak, odvjetnik i kolumnist, prof. dr. sc. Marko Tokić i sam autor čije izlaganje u nastavku donosimo:

Prije svega moram se zahvaliti svima vama koji ste došli na ovo predstavljanje jer ste sa svojim dolaskom zapravo iskazali svoju ljubav i poštovanje prema našem Dariju kojega također pozdravljam i u ime svih nas nazočnih kao i gđu Veneru i sve članove njegove obitelji. Velika hvala i predstavljačima biskupu Vladu Košiću, g. Zvonimiru Hodaku i profesoru Marku Tokiću na njihovim lijepim govorima, kao i na tome što su na razne načine i svojim tekstovima doprinjeli da imamo ovu knjigu. Posebna zahvalnost i g. Iliji Tokiću koji je pomogao tiskanje knjige, kao i g. Branku Hrkaču na prelijepim koricama.

Zapravo na koricama smo izdvojili dva momenta iz života Darija Kordića koji zorno pokazuju koliko je on veliki čovjek i Hrvat.

Ali prvo ću vas pitati nešto što sam svojevremeno pitao naše Hrvate u Australij.

     – Mi Hrvati smo u Domovinskom ratu ali i kroz cijelu povijest pokazali da smo najhrabriji ljudi na svijetu. Znate li tko je jedini na svijetu hrabriji od Hrvata?

–         HRVATICE!

Dakle ta dva momenta iz života našeg Darija su vezanwe uz dvije takve Hrvatice.

Prvi je opisala Dunja Ujević – koju pozdravljam – u knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška”, str. 170.:

Rata u Laštvanskoj dolini još nije ni bilo kada je Venera tog dana prolazila cestom po kojoj se događa sve što se tamo uopće događa. Hodala je polako. Baš je nekako bila bezbrižna. A onda je ugledala konvoj. Golemi konvoj JNA, neke ljude, Darija u bijeloj majici i svog plavoga fiću kojega je njen Dario ostavio nasred ceste! (…) Oficir je urlao na Darija da ‘neće njega balavac zaustaviti’. Kordić mu je uzvratio da dobro, kako hoće! ‘Pucat će na vas’, rekao mu je.

To iz čega bi oni bili ‘pucali’ na njih, bila su fingirana mitraljeska gnijezda. Ali konvoj koji je vozio oružje Srbima u Hrvatsku je zaustavljen, zaustavio ga je Kordić, i UNPROFOR je proglasio da je on najmoćniji čovjek srednje Bosne. Pa, kad je uspio zaustaviti konvoj!

I da nije, bilo bi isto. Ali, ovako je taman legao u priču koja im je bila potrebna: bio je svemoćan,  dakle, potencijalno kriv za sve.

Dakle već tada je bilo jasno da će tzv. sudu u Haagu on biti posebno zanimljiv za ostvarivanje njihove zadaće kažnjavanja hrvatskog naroda zbog onemogućavanja onoga što su željeli svjetski moćnici a to je uspjeh srpske fašističke agresije.

A kako im je on u Haagu odgovorio na njihovu ponudu da sudjeluje u njihovoj prljavoj raboti opisala je Venera Kordić u Hrvatskom listu od 23. prosinca 2004.:

Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji’.

Zato je bilo prirodno da sam u svojim tekstovima često govorio i o Dariju, a i posvetio sam mu 2003. god. knjigu „Hercegovac iz Boke“. Predstavljanje te knjige bilo je u prepunoj dvorani Novinarskog doma i tada su svi nazočni na prvom primjerku knjige napisali božićne čestitke našem Dariju.

Presuda je bila onakva kavka se mogla i očekivati od onih koji su Dariju davali ovakve ponude.

Ali to i nije bilo najgore jer je poznato da su oni na kraju dobili od hrvatskih vlasti krivotvorene dokumente da bi ga se uopće moglo osuditi.

Nije to bilo jedino što su hrvatski režimi činili u svom dodvoravanju svjetskim moćnicima. Sjetimo se samo topničkih dnevnika (tada sam sam sebe prijavio Predsjednici Vlade jer sam ih pronašao u svom računalu), spremnost na laganje pred sudom, ali da političari-lažovi ne gledaju naše junake u oči dok lažu, pa do naplate poreza iz kategorije šunda generalu Praljku za materijale tj. knjige za njegovu obranu.

Svi takvi su, kao što znamo, nagrađeni za svoja „junačka“ djela! I nemaju problema da sami sebe pogledaju u zrcalo. Vjerojatno su im zabavnije druge priče o ogledalima, kao ona kada je Milošević gledajući sebe u ogledalu tvrdio kako je to što vidi Musolinijev portret. Vjerojatno im je manje zabavna moja priča o ogledalu.

Naime kada sam 1992. godine prvi put došao u Australiju javio sam se g. Tomislavu Bošnjaku koji je organizirao večeru u jednom hrvatskom restoranu. Nazočni su bili on, njegov brat Marjan i g. Mato Verkić sa suprugama.

Prvo što sam rekao bilo je upozorenje o nama – Hrvatima iz domovine:

– Znate svi mi koji smo odrasli u komunizmu imamo jednog malog crvenog u svojim glavama. A znate, operacije na mozgu su vam najteže.

Pri kraju većere su to i komentirali:

-Profesore Vi nama pričate o malom crvenom u glavi. A zar nam i Vi ne diolazite iz Domovine?

-Zato Vas i upozoravam na to jer i sam ponekad otkrijem da sam postupio onako kako diktira taj mali crveni. I znate li što tada uradim – odem pred ogledalo i pljunem u gada.

Kada sam desetak godina kasnije opet bio u Melbourneu, g. Verkić je ponovo komentirao tu moju priču:

-Profesore, na izborima u Hrvatskoj je pobijedio onaj mali crveni o kojemu ste nam pričali.

Ali nećemo više o gadovima i huljama. Okupili smo se u čast hrvatskog velikana Darija Kordića, a njegova priča o zrcalu je doista nešto izuzetno. U mnogim svojim tekstovima govorio sam o njemu pa i ponavljao tu priču. Koliko je Dario bio značajanj u mojim tekstovima ponajbolje je opisao upravo g. Tokić koji je još prije pet godina na predstavljanju mojih knjiga u Mostaru kazao kako je Dario Kordić jedan od četiri stupa moje Hrvatske.

Zato sam i mogao na najnovije napade onih koje je još kineski filozof i ratnik Sun Tzu nazvao najogavnijim ljudima odgovoriti knjigom. Samo sam izabrao među tekstovima o Kordiću u drugim mojim knjigama. Na kraju sam dao i tekstove drugih domoljubnih autora koji su komentirali te napade najogavnijih ljudi.

A ideja o ovakvoj knjizi je itekako vrijedna jer počinje i završava sa sjanim tekstovima profesora Tokića i biskupa Košića.

Zapravo bih svima ovima koji su napadali Darija trebao i biti zahvalan. Naime taj drugi stup moje hrvsatske je Darijev ali i generala Praljka. Vjerojatno znate da mi je naš veliki general bio prijatelj i da sam s jednim drugim njegovim prijateljem dr. Miroslavom Međimorcem očekivao njegov izlazak iz zatvora tako što smo pripremili knjigu o njemu. Znamo kako je to završilo njegovim samožrtvovanjem i sebedarjem. Nije nam se ispunila želja da ga dočekamo knjigom. Ali eto danas predstavljamo knjigu o Dariju u njegovoj nazočnosti. Hvala im zbog toga.

Da, sjetimo se kako sam svojevremeno komentirao presudu našem Dariju riječima koje su kasnije koristili i drugi:

U HAAGU SU KORDIĆU DOKAZALI SAMO DA JE HRVAT I TO IZNIMAN!

A to je zapravo sadržano i u  samoj presudi Dariju Kordiću. To je tako očito i iz najnovije kolumne današnjeg predstavljača Zvonimira Hodaka koji konstatira kako je naš Dario osuđen za ubojstvo civila u Ahmićima. Dakle civil koji nikada nije bio u Ahmićima je naredio vojnicima, na sastanku na kojem nije ni bio, da poubijaju druge civile. Zar nije Haaški sud osudio nešto što doista nevjerojatno, nadnarovno, ako smijem reći – božansko? Jer ja doista ne znam da je tako nešto nekome uspjelo u povijesti, osim – kako tvrdi Sud u Haagu – našem Dariju!

Da, naš Dario je bio i ostao izniman!

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Dr. Mijo Mirković- Mate Balota, težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig, malo poznati dio biografije

Objavljeno

na

Objavio

Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolaska

 Jedan od najznačajnih ekonomskih povjesničara  Jugoslavije, prof. dr.Mijo Mirković pomalo je zaboravljen u širim a pogotovo u lokalnim okvirima. U Subotici je proveo jedan dio  svog bogatog života, od 1928. do 1939. godine kao nastavnik subotičkog Pravnog fakulteta. Ekonomsko-povijesna istraživanja međuratne Jugoslavije koja je obavio prof. Mirković i njegovi rezultati, teško da će biti prevladani , upotpunjuju i obogaćuju cjelovitu povijesnu  spoznaju. Njihova interpretacija iz današnje perspektive zemlje u tranziciji, samo to potvrđuje.

O tom djelu njegova života i rada malo se zna i u Istri,  iz koje je potekao i gdje je sahranjen.

Dr. Mijo Mirković bio je jedan od pedesetak tisuća istarskih Hrvata koji su napustili Istru u prvom egzodusu u povijesti Istre koji se dogodio nakon završetka 1.svjetskog rata. Naime Londonskim ugovorom iz 1915 godine sile Antante obećale su Italiji Istru, Primorje, otoke Cres, Lošinj i Palagružu, grad Zadar za sudjelovanje u ratu na njihovoj strani.

Realizacija tog dogovora potvrđena je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Talijani su čim su ušli u Istru započeli sa nasilnom talijanizacijom, pa je veliki dio hrvatskog naroda iseljavao iz Istre. Mnogi su otišli u tadašnju Jugoslaviju, Europske zemlje i Ameriku.

Tako je bilo osnovano naselje Istrana u Zagrebu-Trešnjevka, Bukovac, Osijeku-Višnjevac, a Mijo Mirković je sa obitelji odselio u Suboticu.

Nisu bili ti doseljenici-migranti uvijek dočekani sa dobrodošlicom. Iz okupiranih djelova Istre dolazili su u Suboticu mnogi Istrani, gotovo redovno optirali su  za državljanstvo, dobili ga  i nastavili  raditi i živjeti u Subotici i okolici. Neki od njih su bili: obitelj Žigante Ivana, Franje Flege iz Buzeta, obitelj  Skaljer i mnogi drugi. Bilo je i slučajeva da su upravo oni nailazili  na veoma  loš prijem i progon, tako je npr. sačuvan predmet iz koga se vidi da je policijski narednik Milan Ćupurdija prijetio svom podređenom, koji je došao iz Istre – Mardešiću, za koga se zna  da je imao diplomu, a i da su mu talijanski fašisti ubili ženu: „Vi ste antidržavni element – proteraću vas iz Subotice“, i on je doista dao otkaz.

„ Istorijski arhiv Subotica (dalje IASu), F. 47. Gr. 234/1925.

Milan Ćupurdija  je ostao zabeležen i po progonu i maltretiranju drugih redara. Zabeleženo je da je tako jednoj grupi domaćih gradskih redara psovao katoličkog Boga, Uskrs, itd. IASu, F. 47. Gr. 62/1925.“

Sam pojam optanti  sadrži i obuhvaća  nekoliko podkategorija: od izbjeglica, poput onih iz okupirane Istre, ili Rusa koji su bili žrtve boljševika, preko kolonista, agrarnih migranata i zaslužnih ratnika iz prohujalog velikog rata, mahom iz Like i Korduna, Južne Srbije i drugih pasivnih krajeva – koje organizira i naseljava država, i daje im mogućnost da odaberu gdje će živjeti ; pa do svih ostalih koji su vođeni svojim osobnim  motivima, ekonomskim, obiteljskim ili bilo kojim drugim, napuštali svoja ognjišta i svoje domove i doseljavali se na nova. Povijesno  iskustvo  pokazuje, da je svako novo doseljavanje određene grupe, imalo za posljedicu i iseljavanje neke druge, odnosno promjenu etničke strukture stanovništva.

Među doseljenicima bio je i Istranin  dr Mijo Mirković – Mate Balota.

Potekao je iz istarskog sela Raklja, smještenog nad slikovitim Raškim zaljevom,  Na nadgrobnoj ploči uz nadnevak rođenja, Rakalj, 28. rujna 1898., i smrti, Zagreb, 17. veljače 1963., piše da ondje počiva: težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig. Stoji i to, vrlo važno za Mirkovićev životopis, da je pokopan uz zvuke dragih roženic.

Objavljujući već kao đak u pazinskom  listu Nada, Mijo Mirković služio se raznim pseudonimima. Mnogi suvremenici nisu ni znali da imena Mirković i Balota kriju istu osobu. Prvu pjesmu sročio je s devet godina. Teme svih Balotinih pjesama  bio je težak život ribara,  mornara i istarskog težaka. Već s devet godina ukrcao se na talijanski trabakul kojim je prevožen kamen.

Nakon osnovne škole, sa evakuiranim stanovnicima Istre odlazi u Čehoslovačku, u  mjesto Zabreh, gdje 20.lipnja 1919. maturira klasičnu gimnaziju. Studira u Zagrebu i Beogradu a diplomira na fakultetu za ekonomske i socijalne nauke u  Frankfurtu na Majni, gdje i doktorira ekonomske i društvene nauke kod mentora, tada čuvenog profesora F. Openheimer-a. Doktorska disertacija  nosi naziv: Vom Hauptgrunde der geringen wirtschaftlichen Leistungsfähigkeit der slawichen Völker ( O glavnim uzrocima male ekonomske efikasnosti slovenskih naroda). Napisana je pod snažnim utjecajem djela Maksa Vebera,  nikada nije bila objavljena, mada se dr. Mijo  Mirković u drugim svojim djelima koristio njome i osnovnim  tezama  iznesenim  u njoj.

Iz njegovog službeničkog kartona doznaje se  da je služio vojsku u  pješadiji i mornarici, u Puli i Tivtu, od 11.svibnja  do 8.studenog.1918. godine.

Već 1924. godine on je imao položaj u državnoj službi kao honorarni šef novinskog odsjeka Ministarstva unutrašnjih dela.  Nakon toga se sve više posvećuje profesorskom radu  pa je tako 1925. bio privremeni predavač na Trgovačkoj akademiji u Osijeku, zatim 1925/26.  na Pomorskoj akademiji u Bakru.

Bio je i službenik u aleksinačkim rudnicima, kao i urednik Privrednog glasnika koji je izlazio u Beogradu. On tada  , već kao priznati stručnjak, dolazi u Novi Sad gdje se zaposlio u Trgovačkoj komori kao tajnik. To je bilo vrlo dobro plaćeno mjesto, sa mjesečnom  plaćom od  7500 dinara, no on se u želji da nastavi  naučno nastavničku karijeru, javlja na natječaj  raspisan 31.svibnja 1927. godine  za mjesto docenta na  Pravnom fakultetu u Subotici.  Na osnovu njegove molbe od 26.rujna 1927. godine, fakultetski Savjet ga je 26.studenog 1927.godine  jednoglasno izabrao za docenta na ekonomsko-financijskoj grupi predmeta. Ali da bi započeo sa karijerom na fakultetu, trebala  ga je potvrditi i  Vlada i to je potrajalo gotovo godinu dana. Na to su utjecale tadašnje nestabilne političke prilike u Jugoslaviji.

Na posao se javio 15.studenog 1928. godine. U Suboticu nije došao sam, već sa cijelom obitelji.

Svečanu zakletvu „  Ja Mijo (Mihajlo) Mirković, zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Kralju i Otadžbini biti veran ….“ je položio 13.travnja 1929. godine, i na tom poslu je ostao  do 1939.godine.

U periodu dok je držao predavanja studentima u Subotici, nastala su  i njegova najznačajnija djela. Objavila ih je izdavačko knjižarska kuća Geca Kon. To su: Trgovina  i   unutrašnja  trgovinska politika (1931), Spoljna trgovinska politika (1932),  Saobraćajna  politika  (1933), Zanatska  politika (1934), Uvod u ekonomsku politiku (1935), Industrijska politika  (1936). Studije su korištene i kao udžbenici za grupu predmeta ekonomske struke koje je predavao profesor Mirković.

S područja kulturne povijesti Mirković je 1960. objavio veliku znanstvenu monografiju Matija Vlačić Ilirik (Flacius), o istaknutom hrvatskom i europskom latinistu i reformatoru 16. stoljeća. Za tu je knjigu 1960 godine dobio nagradu Hrvatskoga sabora za životno djelo. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima. U Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja kroz pjesme Mati. Dvi daske, Pramaliće , Koza ….

Osim što je predavao na Pravnome fakultetu u Subotici (1928–39) predavao je  i na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Beogradu (1939–41), a nakon rata bio je sve do smrti redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je sudionik više međunarodnih konferencija, među ostalima i Pariške mirovne konferencije (1946), koja je pridonijela  pripojenju Istre Hrvatskoj. Od 1947.godine  bio je redoviti član JAZU.

U 1930. godini kako se vidi  iz obračuna plaća  za mjesec studeni , dr.Mijo Mirković je od svih nastavnika imao najmanja primanja, pa mu je isplaćeno (neto) – 2980 dinara, dok je npr. dekan Miodrag Aćimović primio najviše – 9515. Posebno su im isplaćivani honorarni časovi, 50 dinara neto po satu. Ostalo osoblje je primalo od 850 do 1200 dinara. U tom periodu mjesečna plaća fizičke radnice u tvornici Fako d.d. iznosila je samo 300, a limara u građevinskom gradskom poduzeću  do 1400 dinara.

Da je nova država cjenila znanje i sposobnosti dr Mije Mirkovića, svjedoči i to što mu je po odluci Ministrstva Prosvete, odobreno da od 15. do 22.veljače .1931. sudjeluje na konferenciji u Bukureštu, da bi zastupao Zavod za unapređenje spoljne trgovine.

Supruga mu je bila  Stanka (Antonija) Naumović sa kojom se oženio  u beogradskom hramu Sv. Aleksandra Nevskog, i sa njom je imao četiri sina: Marka rođenog 27.ožujka 1925, Ivana 17.studenog 1926, Vladimira 8.rujna 1928. i Antu 12.siječnja 1933. Sačuvan je podatak da je Ante kršten 19.veljače .1933. u Novom Sadu u pravoslavnom hramu. I sam Mijo prešao je na  pravoslavnu vjeru.

U literaturi se nalazi podatak da je bio mason, član pokrajinske lože Mitrofan Stratimirović (Novi Sad).

Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, http://holywar.org/txt/LibriInCroato/_Ivan-Muzic-Masonstvo-u-Hrvata.pdf ,

Zanimljivo je da se krajem srpnja  1929.godine prof.dr. Mirković obratio dekanu tražeći dozvolu boravka u inozemstvu  (zavičaju) – u Raklju, Italija u mjesecu kolovozu  za vrijeme školskih praznika.

„IASu, F. 228, 81.889/1929. Na to dekan odgovara: „…da nije vlastan davati dozvole za putovanja u inostranstvo ali se ista prima utoliko da se zna mesto gde će se molilac nalaziti u naznačenom vremenu.”

Nije poznato da li je uspeo da poseti zavičaj, ali u narednom periodu želeći da mu bude što bliže, letnje mesece, od 1934. provodi na Krku.“

Veliki je doprinos dr.Mije Mirkovića kao  jednog od najistaknutijih  jugoslavenskih ekonomskih povjesničara 20.stoljeća. Služeći se metodološkim postupcima mjerenja i komparacije privrednih parametara u zemlji, sa razvijenijim  kapitalističkim sredinama, on je pokušavao i uspjevao otkriti uzroke velikog ekonomskog zaostajanja jugoslavenske države. Svoje rezultate je  interpretirao preko  teze da je industrijalizacija sudbina svake zemlje koja ne želi ostati  na periferiji civilizacijskog napretka. Poznato je da Jugoslavija u  periodu od 1918. do 1941. ostala  u kategoriji  agrarnih zemalja, zaostajući za industrijski razvijenim zapadnim državama. Od 14 milijuna stanovnika 1931. godine, 9,2 milijuna živjelo je neposredno od poljoprivrede i stočarstva. Na taj  broj dolazilo je relativno malo obradive zemlje, selo je bilo prenaseljeno. Višak se prebacivao u gradove ili emigrirao. Kada 3/4 populacije živi od zemlje i kupuje samo nejneophodnije  proizvode, petrolej, sol, šibice i najjeftiniju obuću, i onako malo tržište, suženo je još više. Kupovna moć gradskog stanovništva je također bila mala. Industrijski radnici, za čiju prosječnu nadnicu se moglo  kupiti   svega 4,5 kg kruha , nisu mogli biti masovni  potrošači industrijske robe. Probijanje carinskih barijera, pronalaženje većeg tržišta, predlaže dr.Mirković kao rješenje za napredak cjelokupne privrede. Realnost  je bila upravo suprotna. Carinska tarifa 1925. godine, uvozna i izvozna, učinila je od Jugoslavije jedan od najzatvorenijih, najzaštićenijih  privrednih sistema, osiguravajući  monopolski položaj nizu industrijskih grana, čuvajući  je od strane konkurencije. Oskudica kapitala i višak  radne snage je konstanta koja obilježava tadašnju jugoslavensku privredu.  Ta objektivna činjenica, uočio je dr. Mirković, nametala je samo dvije mogućnosti za sve male agrarne zemlje. Privatni kapital i strane investicije. Dr. Mirković je isticao  velike prednosti privatne industrije, njenu veću ekonomičnost, nad državnom, u kojoj je upravna vlast vršeći grube zloupotrebe, tražila samo izvore za osobno  bogaćenje, zanemarujući opće dobro i  razvoj cjelokupnog društva. Biti ministar, pomoćnik ministra, direktor  ili  načelnik, ma i najkraće vrijeme, ali baš u vrijeme kad  se  daju  važni  potpisi,  značilo je od golaća, koji kupi mrvice sa  kapitalističkog  stola,  postati kapitalist, imati svoj vlastiti  stol,  vilu, auto, dionice, tekući  račun, članstvo u upravnim odborima poduzeća,  ukratko prijeći u buržoaziju, osigurati se kapitalom u zemlji, i za  svaki slučaj iznijeti nešto kapitala na  svoj  račun  u  Švicarsku  ili  Francusku.]  Važnost ministarskih položaja cjenila se  po tome koliko mogućnosti pružaju za malverzacije, pljačku državne imovine u korist privatnog bogaćenja. Velika svjetska ekonomska kriza koja je zahvatila i Jugoslaviju i izavala privredni krah, bila je po dr.Mirkoviću, slika i predznak političkog i vojnog rasula koje će se desiti 1941. godine. Moćni domaći politički faktori iznosili su zlato i devize iz zemlje, jasno pokazujući nesposobnost za brigu o općim narodnim, pa i državnim interesima.

Poznato zar ne ?

 Pred rat dr.Mirković sa obitelji se seli iz Subotice i odlazi u Beograda, ali se 1941. sklanja i iz Beograda, neko vrijeme radi kao konobar na željezničkoj stanici u Vinkovcima i kao službenik u Narodnoj banci u Zagrebu, a poslije toga kao ribar u Malinskoj na otoku Krku gdje ga Talijani zatvaraju i odvode. Godine 1944. odlazi u partizane, a po oslobođenju prelazi u Beograd gdje je radio kao pomoćnik Borisa Kidriča na izradi petogodišnjeg plana. Bio je član JAZU-a. Umro je 1963. u Zagrebu.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Najava: Promocija knjige ‘Zaustavljeni su krici, al nisu duše’

Objavljeno

na

Objavio

01. listopada u 12.00 sati u prostorijama Hrvatske matice iseljenika u organizaciji nakladničke kuće Kerigma-Pia, Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskog kulturnog društva Napredak upriličit će se promocijua knjige “Zaustavljeni su krici, al nisu duše” autorice Zorice Krajinović-Marinić.

Knjigu će predstaviti glavni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia” Anto Pranjkić, urednica izdanja Sanja Pažin, priređivaći prof. dr. sc. Pavo Barišić i prof. Nevenka Nekić te autorica kniige.

Bit će ovo prigoda da nakladnička kuća uruči i financijske potpore mladim ljudima koji se bave književnošću a svojom izvsnošću, marljivošću i kreativnošću već ,sada plijene pozornost.

U kulturno-umjetničkom programu nastupit će pjevači Ivan Mandić i Ivica Martić te skupina mladih KUD-a Bosanska Posavina. Skup će pozdravnom riječju pozdraviti Mijo Marić, direktor HMI i saborski zastupnik Ivica Mišić.

Promocija je posvećena stanovnicima Bosanske Posavine, ma gdje bili. Naime, autorica Krajinović-Marinić u svom romanu opisuje život Hrvata u Bosanskoj Posavini u proteklih 150 godina. Knjigom je željela bar na jedan dan baciti pozornost na taj kraj i te ljude. Autorica živi u Švicarskoj i radi kao asistent na Sveučilištu u Zurichu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari