Pratite nas

Predstavljena knjiga akademika Josipa Pečarića; VUKOVAR I NJEGOV STOŽER

Objavljeno

na

Na svečanom skupu u prostorijama Udruge Specijalne policije u Zagrebu, sinoć je u 19 sati, nazočio je impozantan broj istaknutih građana, među kojima su bila tri generala hrvatske vojske; Tomo Medved, Marko Lukić i Mladen Markač, te jedn admiral, Davor Domazet – Lošo. Na skupu su također nazočili i biskup Vlado Košić i Valentin Pozaić, te poznata hrvatska heroina Karolina Vidović – Krišto.

VUKOVAR I NJEGOV STOŽER je publikacija koja sabire reakcije na događanja posljednjih mjeseci, a vezana uz uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru, čiju su objavu, uz domaćina Josipa Klemma, pozdravili i brojni članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pristigli iz Vukovara, a među njima i Tomislav Josić.

Kad smo počeli s radom, nisam ni sanjao da će netko pisati o nama. Bilo nas je tridesetak, a sada nas je 690 tisuća, istaknuo je Josić …

Stožer raste, a tako će biti i dalje. Nakon 22 godine uspjeli smo zainteresirati javnost za probleme u Vukovaru, no nitko ne može reći da nismo liberalni: sve te godine živjeli smo s ljudima koji su nas odvodili u logore, ubijali i silovali ali sada smo rekli “dosta”. Ne trebamo nikoga mrziti i vješati, ali krivci moraju odgovarati. Žao nam je što govore da smo protiv nacionalnih manjina, jer u Stožeru imamo i Srba, Mađara, Rusina i Nijemaca, ali na svoje ne damo.

Nismo se dali ’91. pa nećemo ni danas – kazao je Tomislav Josić.

Uzvanicima se potom obratio sisački biskup Vlado Košić, koji je povukao paralelu između, za njega, dvije svetinje: Vukovara i obitelji, pa uputio žestoku kritiku vlastima.

-Naš narod drumom, a politika šumom!

Predstavnici vlasti potpomognuti plaćenicima iz medija svima onima koji cijene obitelj poručuju da su glupi, nazadni, ajatolasi, fašisti i da je poštivati obitelj zapravo nekršćanski. Kad je narod u velikoj većini rekao što o tome misli, nitko se nije ispričao za svoje riječi i postupke, zar ne postoji politička odgovornost, moralna i pravosudna? Narod je pobijedio usprkos nemoralnim političarima, veleizdajama i prodanim dušama. Isto tako i Vukovar. Umjesto da vidaju rane gradu heroju, oni su pošli čizmom na njega i šalju specijalce na narod. Koga da napadnu? Hrvatske branitelje. Gdje? U Vukovaru! Bezdušna garnitura na vlasti pokrenula je novu agresiju na Vukovar. Gdje su tada bili pojedinci iz akademske zajednice, zašto ste šutjeli? knjiga vukovar

Vi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica Hrvatska, rektori Sveučilišta. Ako su mediji zaluđivali naciju po diktatu vlasti, zašto ste šutjeli vi, moralni stupovi ovog društva – pitao je biskup Košić, praćen burnim aplauzom, pa dodao da vjeruje da će ova knjiga pomoći da se ne dogodi novo ponižavanje Vukovara.

General Tomo Medved, predsjednik Udruge veterana 1. gardijske brigade, uvođenje ćiriličnih ploča nazvao je nasiljem aktualne vlasti koju je optužio za nedostatak dijaloga, s ciljem skretanja sa stvarnih problema u društvu.

– Osporavali su Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, nazivali ga samozvanim a njegove članove drumskim razbojnicima, iako je riječ o ljudima koji su iskusili strahote rata i koncentracijskih logora. Premijer Milanović je neprimjerenim rječnikom i arogancijom pokazao elementarno nepoznavanje problematike ovog grada i nedostatak osobnog pijeteta prema žrtvi Vukovara u kojoj se u 20 godina nije dogodilo ni jedno osvetničko ubojstvo – upozorio je general Medved.

Skupu se obratila i negdašnja zaposlenica HRT-a, Karolina Vidović Krišto, inače autorica predgovora knjige “Vukovar i njegov Stožer”, koja je Vukovar nazvala hrvatskim Alamom, a vukovarski Stožer – Stožerom za obranu Hrvatske.

– Što znači braniti državu u mirnodopskom vremenu? To znači stvarati državu. Obranili je jesu, ali stvorili je nikada nismo. I ponovno mi, svjedoci vremena, u svom jadu i bijedi nesloge, taštine, poput tragičara zarobljenog u već poznatom samoizgrađenom ruhu nemoći, mi ponovno padamo na ispitu. Upravo oni koji su nas zadužili za nekoliko života, ponovno ulaze u rov, u krvavu bitku protiv udbaške zmije – rekla je Vidović Krišto.

Posljednji govornik bio je autor knjige Josip Pečarić koji je kazao da se nakon nepravomoćne presude hrvatskim generalima toliko naljutio da je otad napisao šest knjiga. Posljednja u nizu je i “Vukovar i njegov Stožer”, kao pokušaj zahvale “ljudima na braniku domovine”. Aktualnu hrvatsku vlast optužio je za unutarnju agresiju i provođenje srpskog memoranduma u djelo.

[quote]-Ovo je gora agresija od one iz 90-ih, jer od svoje vlasti ne očekuješ nož u leđa – kazao je akademik Pečarić.[/quote]

B.P/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Bashar al Assad: Uspjesi sirijske vojske su uvod u konačni poraz pobunjenika

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Sirijski predsjednik Bašar al-Asad u ponedjeljak je izjavio da najnoviji vojni uspjesi u ofenzivi protiv pobunjeničkih skupina nagovješćuju poraz devetogodišnjeg ustanka koji je imao za cilj njegovo svrgavanje.

Sirijska vojska je ranije danas priopćila da je preuzela potpunu kontrolu nad desecima gradova u sjeverozapadnom dijelu pokrajine Alep te objavila nastavak ofenzive kako bi, uz stalnu potporu ruskog ratnog zrakoplovstva, s lica zemlje izbrisala džihadističke skupine.

Asadove snage na terenu su ostvarile strateški napredak zahvaljujući zauzimanju kontrole nad autocestom M5, ponovno otvorivši najbržu rutu između Damaska i Alepa.

“Ovo je uvod u njihov konačni poraz”, kazao je Asad, istovremeno upozorivši da sukob još uvijek nije gotov.

“Znamo da oslobađanje gradova ne znači kraj rata i suzbijanje zavjera i terora, ili predaje neprijatelja, ali smo im zasigurno dobro natrljali nos”, dodao je Asad.

No, istaknuo je, “bitka za oslobađanje Alepa i Idliba se nastavlja, kao i bitka za oslobađanje cijele Sirije”.

Sirijska vojska, uz potporu svojih saveznica, Rusije i Irana, nastavlja napredovati prema Idlibu.

Ofenziva započeta početkom godine nagnala je stotine tisuća civila na bijeg, na područje koje graniči s Turskom. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari