Pratite nas

Kultura

Predstavljena knjiga „Uspomene“ autorice Marije Jagatić-Nosalj

Objavljeno

na

Predstavljanje knjige „Uspomene“ autorice Marije Jagatić-Nosalj održano je u petak 7. travnja u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća i književnik Đuro Vidmarović, književnik Hrvoje Hitrec, kolumnist Marko Ljubić, publicist Damir Borovčak te urednik i priređivač knjige Ivan Hrvoić. Predstavljanju su nazočili sisački biskup Vlado Košić, kancelar mons. Marko Cvitkušić, akademik Josip Pečarić, dr. sc. Zdravko Tomac, dr. sc. Josip Stjepandić i mnogi Siščani.

Marija Jagatić-Nosalj (Martinska Ves, 1921. – Veli Lošinj, 2002.) svojoj je obitelji, ali i hrvatskom narodu, u nasljedstvo ostavila zapise povijesno važnih sjećanja na razdoblje od sedamdesetak godina naše povijesti, počevši s događajima poslije ubojstva Stjepana Radića 1928. godine. Autoričina je majka bila nećakinja Stjepana Radića, a otac ugledni hrvatski političar Mato Jagatić pa, premda je autorica tek obična, skromna žena iz naroda, u knjizi progovara kao dobra poznavateljica društvenih i političkih prilika i događaja. Riječ je o vrlo dragocjenim i zanimljivim zapisima, o svjedočanstvu osobe koja kroz obiteljsku priču i osobno iskustvo progonjene i maltretirane Hrvatice koja je trpjela teror vlasti zbog nametnute stigme svojega podrijetla i prezimena zapravo razlaže hrvatsku priču tijekom četiriju državnih vlasti koje su se smjenjivale u razdoblju od sedamdesetak godina.

Govoreći o vrijednosti ove knjige predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća Đuro Vidmarović rekao je kako je ona baštinik povijesne memorije te kako kroz 97 kratkih poglavlja uvlači čitatelja, u široj javnosti premalo poznati, povijesni kontekst. „U našoj historiografiji mi nismo pravilno vrednovali ovakve stvari i danas zapravo mladi ne znaju pravu istinu o prošlim vremenima. Zato nam se i događa kriza historijske i nacionalne svijesti. Ova knjiga nadilazi obiteljske uspomene te je ovo vrlo vrijedno djelo za našu stvarnost i naš narod, a kako bi shvatili zašto nam se neke stvari danas događaju. Čestitam g. Hrvoiću što nam je podario ovakvu knjigu i što je uložio vlastiti trud da bi sredio rukopise svoje tete i da bismo dobili ovakvo historiografsko štivo koje se može koristi i kao povijesni izvor“.

Književnik Hrvoje Hitrec istaknuo je kako je do sada u životu vrlo malo knjiga dva puta pročitao, a jedna od tih su i „Uspomene“ Marije Jagatić-Nosalj, nećakinje Stjepana Radića. „Marija Jagatić dolazi iz velike seljačke obitelji iz Martinske Vesi preko čijih se članova prelamala hrvatska povijest 20. stoljeća. Ujedno je to i priča o zenitu radišnog, zadovoljnog, samosvjesnog i bogatog hrvatskog sela, te njegovom rasapu i nestanku u komunističko doba. To je i intimna ispovijest jedne žene koja nije dopustila da ju slome nedaće i grozote koje je doživjela u krvavim danima prevrata i iskušenjima u desetljećima što su slijedila. Knjiga je kronološki strukturirana i razdijeljena u kratka poglavlja s naslovima koji daju uvod u temu i zbivanja, pisana rječnikom bez artificijelnosti koja bi blještavilom zatamnila prirodnu draž i snagu vjerodostojnog svjedočanstva“, rekao je Hitrec.

Kolumnist Marko Ljubić poručio je kako ovo nije samo obična priča, nego priča jedne od stotine tisuća žena ih hrvatske povijesti. „Ovo je priča žene koja je moćna i snažna jer je ona jedna od rijetkih koja je zabilježila svoju tešku životnu priču. U ovoj knjizi ne trebate tražiti književne klasike, epopeje niti povijesnu građu besprijekorne metodologije, ali zapravo sve to zajedno na jedan specifičan, snažan i poseban ljudski način, možete pronaći u toj knjizi. Pitate se zašto? Zato što su to neposredna iskustva, što su to autentična svjedočenja jedne žene koja je govori o razdoblju od svog djetinjstva do starosti, razdoblja koje je ostavilo biljeg na njoj i njenom narodu“, ustvrdio je Ljubić te dodao kako su „Uspomene“ Marije Jagatić-Nosalj krik iz dubine današnjem hrvatskom narodu i onime s čime se suočava napuštanjem, iseljavanjem i umiranjem čitavih sela i gradova.

Nećak autorice i priređivač knjige Ivan Hrvoić podsjetio je na njen životni put još jednom spomenuvši kako je ona rođena 1921. godine i živjela je u Kraljevini SHS, NDH, Jugoslaviji i konačno u suverenoj Hrvatskoj. „Teta je bila iznimno jaka osoba, moja druga mama i ono što je zadivljujuće da nikada nije očajavala bez obzira što nam je radila komunistička vlast. U kasnijim godina, nakon što je preselila na Lošinj ja sam je potaknuo da zapiše ta svoja sjećanja jer mi je bila želja da ostavi svoje svjedočanstvo kako je živjela. Doista, nakon nekoliko godina ona je imala više od pet stotina stranica rukopisa. Taj rukopis bio je vrlo vrijedan, ali kao takav, sam po sebi, nije se mogao objaviti. Na sreću upoznao sam Irenu Šupuković koja je uobličila te tetine memoare u knjigu. Isprava sam mislio sam da ova tetina knjiga bude uspomena samo za našu obitelj, a ispalo je nešto puno vrijednije za cijeli naš narod. Ova knjiga je dokument jednog običnog čovjeka i kako je on živio“.

Govoreći o razlozima zašto se željelo ovu knjigu predstaviti široj javnosti publicist Damir Borovčak je rekao kako su ga potaknula dva razloga, prvi je stavljanje njenog oca, velikog hrvatskog domoljuba, Mate Jagatića u novi povijesni kontekst te razotkrivanje ubojstva šire Radićeve obitelji, ubojstva bez presedana, koje se dogodilo u Martinskoj Vesi. „Nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata, 18. veljače 1946. godine, jedna baraba uzima karabin, dolazi po noći i puca na dvije žene. Jedna od njih je majka od Marije Jagatić-Nosalj, a druga je njezina teta. To mu nije dosta te odlazi do druge kuće i puca u trudnu tetinu kćer i tako ubija četiri osobe. Za ovaj zločin nije odgovarao. To je bio taj Titov komunistički režim. Mogao si ubiti čovjeka kao psa, čak i četvero, a nikome ništa. To je ta snažna poruka ove knjige. Marija Jagatić je iskusila vrlo težak, krvavi život obespravljene nevine žrtve Drugog svjetskog rata. Knjiga je pisana potresno do suza, o vremenu zloduha jugostaljinističkog režima. Što su prolazili oni koji su klasificirani kao ‘državni neprijatelji’, to nam vjerno opisuje autorica kroz vlastita iskustva proživljenih vremena i događaja. Kako su obespravljeni podizali svoju djecu, a kako su djecu odgajali njihovi komunistički tlačitelji“, zaključio je na kraju Borovčak.

Nakon predstavljanja uslijedila je i rasprava u koju su se uključili slušatelji iznoseći svjedočanstva o stradanju vlastitih obitelji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MOJ HRVATSKI

Objavljeno

na

Objavio

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatskom se jeziku želi isključiti moć

Objavljeno

na

Objavio

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Obzirom na političku poziciju hrvatski mediji u BiH nisu u mogućnosti promicati hrvatski jezik u onoj količini koliko bi trebali”, komentirao je za Bljesak.info profesor hrvatskog jezika i književnosti Marko Tokić položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, međunarodni dan materinskog jezika obilježava se svake godine 21. veljače s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.

Današnji položaj hrvatskog jezika u višenacionalnoj i višejezičnoj Bosni i Hercegovini profesor Tokić ocjenjuje zadovoljavajućim i boljim nego u prijašnjim vremenima, ali naglašava da uvijek ima prostora za napredak.

”Problem je što medija na hrvatskom jeziku nema dovoljno, a za one koji postoje valja postaviti pitanje koliko uspijevaju voditi brigu o jeziku”, ističe Tokić i objašnjava da je najveći problem novac koji onemogućava zapošljavanje lektora u redakcijama.

”Mediji bi trebali imati lektore koji bi upozoravali novinare na greške koje svakodnevno čine”, kaže Tokić.

Drugi mediji, prema njegovim saznanjima, funkcioniraju drugačije zahvaljujući financiranju iz državnog i federalnog proračuna, dok nijedan hrvatski medij nema takve izvore novca.

Tokić također ističe da se često unutar tekstova u hrvatskim tiskovinama i portalima može pronaći priličan broj nehrvatskih izraza, što objašnjava činjenicom da je jezik u dodiru sa drugim kulturama, te da je isto tako velik utjecaj hrvatskog jezika na druge jezike bliskih kultura.

Školovanje na hrvatskom jeziku omogućeno je svima od najranije dobi do završnog školovanja, i zato je, kako kaže profesor Tokić, na prosvjetnim djelatnicima i Crkvi da rade ustrajnije na njegovanju hrvatskog jezika.

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Ako je ta reduciranost nužnost, pribojavamo se da će doći do šifriranosti, a time jezik gubi onaj ‘materinski’ osjećaj”, objašnjava profesor Lučić.

Prema njemu upravo su izloženost viškovima ili šumovima, obilatost slikama, brzina i forsiranje engleskih riječi i ostalih tuđica jedni od najvećih problema potiskivanja materinskog jezika.

”Izazovima ovog doba možemo jedino odgovoriti kroz opću jezičnu kulturu i narodnu baštinu”, zaključio je profesor Lučić.

Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se od 2000. godine, a UNESCO-v dokument kaže da materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.

Prema procjenama, gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a najugroženiji su jezici s malim brojem govornika.

Inače, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u BiH, hrvatski jezik koristi 515.481 građanin, što je tek 14,60%, od čega 36.857 građana ne živi na području Federacije.

Hrvatski jezik, prema popisu, najviše se koristi u Županiji Zapadnohercegovačkoj – 98,83%, što je 93.783 građana. Općina u kojoj najveći broj stanovnika govori hrvatski jezik je Posušje.

U Hrvatskoj se svake godine u ožujku obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a obilježavaju ga i pojedine škole u BiH koje rade po hrvatskom planu i programu.

Na Međunarodni dan materinskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje obilježava početak Mjeseca hrvatskoga jezika, manifestacije koja počinje 21. veljače, a završava 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari