Pratite nas

Religija i Vjera

Predstavnici SPC-a bojkotirali ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Središnje ekumensko slavlje ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Sisačkoj biskupiji održano je u subotu 25. siječnja u katedrali Uzvišenja Sv. Križa u Sisku. Molitvu je predvodio sisački biskup Vlado Košić, a sudjelovali su i biskup Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj Branko Berić, protojerej stavrofor Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, pastorica Evangeličke crkvene Općine u Kutini Elina Braz de Almeida, povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije vlč. Branimir Motočić, generalni vikar sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karaća i vlč. Damir Ceković župnik župe Preobraženja Gospodnjeg iz Petrinje.

Obraćajući se prvi okupljenima o. Velinski je podsjetio kako smo nedavno proslavili rođenje Božjeg Sina koji nas sve povezuje te kako su temelj kršćanstva dvije zapovjedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu. „Tko je to naš bližnji? Svaki čovjek u potrebi bez razlike u vjeri i nacionalnosti. Ovogodišnje geslo molitvene osmine potiče nas na jačanje baš tog čovjekoljublja. Jedino čovjekoljubljem kroz djela dobrote možemo dokazati da smo stvarno Kristovi. Takvo čovjekoljublje osjetio sam i sam kada sam prije 16 godina došao u Zagreb. Nikoga nisam znao ni od svećenika, a posebno ne od katolika, a prvi su mi pomogli dva biskupa, biskup Košić i Mrzljak. Oni su i kasnije bili ti kojima sam se uvijek mogao obratiti za savjet ili pomoći u svakom trenutku. E to je pravo evanđelje, to je čovjekoljublje, ono jedinstvo i zajedništvo koje tražimo“, ustvrdio je Velinski.

Govoreći o geslu ovogodišnje osmine i čitanju iz Djela apostolskih biskup Evangeličke crkve Branko Berić je poručio da kako nam ona govore da i slučajan susret može stvoriti zajednicu. „Što više Crkve njeguju zajedništvo i traže povjerenje, više će uspjeti. Naše jedinstvo kao kršćana otkriva se ne samo tako što jedni drugima dajemo gostoprimstvo već i ljubeći susrete s onima koji možda ne dijele naš jezik, kulturu te vjerovanje. Stoga, oslobađajuća milost Božja daje nam, novi život, snagu da budemo novi ljudi. Ova poruka koja nam je dana u Evanđelju uvijek je aktualna te predstavlja i dar i mandat“ rekao je biskup Berić.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić koji je poručio kako je ova molitva iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti. „Jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo ‘jedno stado i jedan pastir’ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini. Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih“.

Biskupov govor

Govor na središnjem slavlju ekumenske molitvene osmine

„Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10) – EKUMENSKA MOLITVA 2020. /Središnje slavlje u Sisku, 25.1.2020.

Poštovani i dragi sudionici ove molitve za jedinstvo kršćana, prije svega: evangelički biskupe u RH gosp. Branko Berić, pastorica Ev. crkvene općine u Kutini gđa Elina Braz de Almeida, o. Kirko Velinski, protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne Crkve (MPC) u RH, naš biskupijski povjerenik za ekumenizam i dijalog vlč. Branimire Motočić, braćo svećenici, dragi vjernici, braćo i sestre,

Raduje me što smo večeras zajedno u našoj sisačkoj katedrali i to na središnjem susretu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ove godine.

Ova naša molitva je iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti i jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini.

Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih.

Želio bih izraziti svoje zadovoljstvo što se u svijetu istočnih Crkava nastavlja međusobno priznanje autokefalnosti odnosno samostalnosti nacionalnih Crkava, kao što je to bio slučaj prije godinu dana s priznanjem Ukrajinske pravoslavne Crkve. Nadamo se da se taj proces nastavlja i s Makedonskom pravoslavnom Crkvom te da će ići i dalje. Jer nije dobro kada se preko Crkve želi nametati nadmoć jednog naroda nad drugim i ne priznavati mu ona prava koja se s pravom žele osigurati za vlastiti narod. Crkve ne bi smjele biti instrument političke supremacije bilo kojeg naroda nad drugim narodom. Stoga spomenuti procesi, čini se, donose nadu dobrih odnosa međusobnog poštovanja i priznanja ravnopravnosti naroda.

Netko će upitati kako to da nema predstavnika SPC-a na ovoj molitvi? Nije bio nitko ni u srijedu u Kutini kod evangelika, premda smo čekali paroha stupovačkog i čak smo zbog njega mijenjali termin. I sisački parosi se ne odazivaju premda ih je naš povjerenik zvao. Ako su oni solidarni sa svojim vođama koji se služe lažima u odnosu prema nama, naš se ekumenski dijalog ne može nastaviti u iskrenosti i kršćanskoj ljubavi sve dok – rekao bih simbolično – Srbi usred Beograda ne postave spomenik Alojziju Stepincu jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi. Eto, to je na žalost naša situacija danas u Hrvatskoj.

Na Zapadu su također mnogi problemi koje trebamo rješavati mi katolici i protestanti, a i u našem zajedničkom odnosu prema istočnim Crkvama. Mi smo na putu napretka koji nam daje Duh Sveti. Premda su prošla stoljeća često bila vremena međusobnih sukoba katolika i protestanata, mi smo danas sve više braća i sestre, priznajući si međusobno jedinstvo koje imamo u istoj osobi Isusa Krista, koji nam je svima jedini Učitelj i Spasitelj, te u njegovoj Riječi, u Sv. Pismu. Problemi su u različitom shvaćanju otvorenosti Crkve svijetu: treba li baš slijediti sve trendove koje nam nameće civilno društvo u odnosu na tzv. ljudska prava, kada se ozakonjuju sporni načini ljudskog ponašanja, npr. u obiteljskom životu, u tzv. pravima žena, i sl.

Pozvani smo svi mi, kako kršćani Istoka tako i Zapada, da budemo sve više svjesni svoje povezanosti i upućenosti jednih na druge, ali u dubokom međusobnom poštovanju. Ne možemo biti autentični svjedoci Isusa Krista ako se međusobno ne poštujemo i ne prihvaćamo. Stoga ponovno vodstvu SPC upućujem bratsku molbu da odustane od lažnog blaćenja naše katoličke nacionalne svetinje, a to je bl. Alojzije Stepinac. To nije dobar put već način kako da se što više međusobno udaljimo.

Sve nas povezuje Riječ Božja, Sveto pismo. To možemo posebno naglasiti danas, u predvečerje Nedjelje Božje Riječi, što ćemo prvi puta sutra slaviti u Katoličkoj Crkvi, kako je to odredio Papa Franjo (motuproprijem „Aperuit illis“).

Ovogodišnji moto naše molitve za jedinstvo je tekst iz Djela apostolskih koji govori o brodolomu svetog Pavla te gostoprimstvu naroda među koje su došli. To su prije svega riječi: „Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10).

Premda je tekstove pripremila ekumenska skupina s otoka Malte, ovaj događaj o kojem smo slušali iz Djela apostolskih, gdje sv. Luka otok naziva „Melite“ (Dj 28,1), ne znamo gdje se točno dogodio – jer naši crkveni povjesničari i bibličari dokazuju da je to bilo na Mljetu. No bez obzira na to, riječ je o jednoj od temeljnih kršćanskih kreposti, a to je gostoljubivost koju svi trebamo njegovati. Ne samo na Malti i na Mljetu, nego posvuda i u svim kršćanskim Crkvama. Radi se zapravo o čovjekoljublju, kako i kaže izvorni grčki tekst (philanthropia), a to znači da je svaki čovjek kojega susrećemo naš brat, dragi gost, prijatelj koji je jednako dijete Božje kao i mi, i prema kojem smo dužni pokazati suosjećanje, ljubav i u potrebi mu pomoći. Dapače, Isus kaže da će na posljednjem sudu upravo ta ljubav prema bližnjemu u potrebi biti znak raspoznavanja, po kojem ćemo biti ili spašeni ili odbačeni. A zanimljivo je da su u izvorniku ti „domoroci“, kako ih prevodi naše Pismo, imenovani „barbarima“. Pa kad su dakle s toliko pažnje i brige prihvatili barbari tj. pogani unesrećene ljude koji su k njima došli zbog preživljenog brodoloma, koliko li više mi kršćani trebamo prema svima koje susrećemo pokazivati ljubav i gostoprimstvo!

Prihvaćati drugoga, a osobito one koji su u potrebi, veliko je djelo milosrđa. Očito je da malteški kršćani danas aludiraju na veliku migrantsku krizu i žele nas sve senzibilizirati na međusobnu kršćansku ljubav i gostoljubivost. Mi, osobito ovdje u Sisku, znamo što to znači ratno stradanje. I sam sam bio prognanik iz svoje župe, i zajedno s mojim vjernicima primao pomoć iz čitavog svijeta. U Mošćenici sam tako upoznao jednog divnog protestantskog pastora koji je sa svojim vjernicima iz Neumünstera u Njemačkoj dolazio i pomagao mojim prognanim vjernicima u ratnim poteškoćama. Sa zahvalnošću smo to primali, kao i pomoć katolika i iz Njemačke i Italije, ali i iz drugih zemalja. No, naši prognanici nisu bili takvi kao današnji migranti koji su mladi ljudi, sposobni braniti domovinu. Današnji migranti koji ilegalno nadiru u Hrvatsku i EU više mi sliče na vojnike koji vrše tihu invaziju Europe. Kao kršćani onim ljudima koji su u potrebi trebamo pomoći, ali svaka država ima pravo one koji ilegalno u nju ulaze odvratiti od nasilnog ulaska u nju.

Ne bih stoga želio da ova molitvena osmina bude političko sredstvo globalističkog discipliniranja kršćana Europe, nego stvarno usmjerenje dobrotvorne kršćanske ljubavi prema svima koji su potrebni naše bratske pomoći. To treba razlikovati i za to se molimo.

Evo vidite, braćo i sestre, koliko zamki imaju svi ti naši odnosi. Ali budimo radije svjesni i koliko velikih milosti i puno dobra nam svima donose. Koliko smo više već sada, premda još uvijek podijeljeni, jedinstveni u onome što je bitno!

Molimo se iskreno za prave plodove naših nastojanja i našeg kršćanskog zajedništva te da naše molitve budu uslišane. Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspeće čovjeka našeg doba

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek pogledom na križ Isusa Krista promatra raspeće Bogočovjeka. I pri tome pogledu ima mogućnost razmišljati o svom svakodnevnom raspinjanju i raspeću. Danas smo raspeti između dobra i zla, između mržnje i ljubavi, stvarnosti i iluzija, između materijalnog i duhovnog svijeta. Sva ta raspeća težak su križ, težak teret pod kojim padaju i ponovno se dižu naši suvremenici. Čovjek može slobodno birati dobro ili zlo, ali mučno raspinjanje ne može nikako izbjeći.

Raspeće između dobra i zla

Biti stalno raspet između dobra i zla nije lako. Birati dobro ili zlo često je vrlo teška odluka. Kaže se, dobro dolazi od Boga, a zlo od njegova protivnika – Sotone, demonskih sila. Gdje si ti, gdje smo mi? Što sijemo, to ćemo sigurno i žeti. Prepoznajemo li baš uvijek jasnu razliku između dobra i zla? Kakvi su naši ljudski tragovi na našoj životnoj stazi? Niz takvih pitanja stavlja nas pred križ, pred promišljanje o sebi i vremenu u kojemu živimo. Kakva me sila pokreće? Sila koja izgrađuje čvrst duhovni mir ili sila koja stalno razara naš um i emocije? Po plodovima ćete ih prepoznati, piše u Novom zavjetu. Katolik može slobodno dopustiti da u njemu djeluju dvije energije, dvije sile. Jedna koja ga duhovno uzdiže i druga koja ga razara, zbog koje postaje slabo, nezadovoljno Božje stvorenje, osoba koja oko sebe neprestano zrači nemir, zlobu, zavist, egoizam. Tvoje raspeće traje i traje. Osjećaš li da si duhovno jak ili osjećaš da si užasno slab? Što je u tebi jače, ponos, hrabrost, dobrota, požrtvovnost prema obitelji, ili si na strani onih koji stalno govore da ništa ne valja, da ništa na ovome svijetu nije više kako bi trebalo biti? Sve je to moralna baruština od „glave do repa“. Siješ li oko sebe verbalno negativnost ili pozitivnost? Živiš li ulogu Veronike, Šimuna Cirenca ili rulje koja srdito viče raspni ga, raspni ih. Dosta nam je zla svake vrste. Propet u svojim mislima, zauzimaš li desnu stranu križa Kristova ili lijevu stranu križa? Stojiš li pod križem s desne strane, uz Mariju i Ivana, ili ti je draža lijeva strana, na kojoj su životno promašene osobe? Slikari su tijekom povijesti Crkve slikajući raspeće jasno razlikovali desnu i lijevu stranu križa Kristova. Desnu su stranu prikazivali s dobrim osobama, a lijev s lupežima koji se nikad ni za što ne kaju. S obzirom na Isusovo propovijedanje, stvorena je takva sakralno-umjetnička, životno-simetrična stvarnost i životna realnost.

Raspeće između mržnje i ljubavi

U osobnoj duhovno-životnoj konfuziji teško je ostati „normalan“, teško je biti samo na jednoj strani. Sijači mržnje, raznih podjela i nesnošljivosti vrlo su bučni u našemu životnom prostoru. Sijači beznađa, depresije, razni spletkaroši svih vrsta dijele ljude, umjesto da ih povezuju. Želja im je raspeti, prezreti i omalovažiti sve što je dobro, sve jake duhovno-moralne stupove opstojnosti čovjeka i obitelji. Gdje si ti? Razumiješ li nastalu situaciju rasipanja i sve veće razgradnje društva opterećenu demonskim silama? Ili si slijep pa ne vidiš što se oko tebe događa? Gradiš li osobni kršćanski život, svoju sadašnjost i budućnost postojano, vezan evanđeoskom dobrotom, unatoč svim aktualnim vjetrovima koji jačaju razgradnju Crkve? Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Jesi li ravnodušan prema raspeću, materijalnom siromaštvu svojih roditelja, djedova i baka? Je li ti svejedno što se piše, javno govori, nudi i promiče u medijima, imaš li čvrsta kršćanska stajališta koja te vode putem dobra i evanđeoskih načela?

Raspeće između stvarnosti i iluzija

Iluzija je obmana, privid, umišljanje, varka u osobnom opažanju. Koliko ima umišljanja na račun pripadnosti Katoličkoj crkvi? Maštanja i mistifikacija da smo jedan katolički narod koji u svemu prednjači pred drugima? A činjenice pokazuju suprotno. Pričinja nam se da smo ugledan, gotovo savršen narod Katoličke crkve. A svakodnevni događaji pokazuju drukčije lice. Raspeti smo između onoga što je naša maštarija, mistifikacija ili privid konkretne stvarnosti. Velik broj rastavljenih, velik broj mladih koji žive zajedno, a nisu vjenčani. Brojni krizmanici koji poslije krizme više dolaze više u crkvu. U obiteljima često nema zajedništva, sloge ni snošljivosti. Nestaje korak po korak empatije prema starim roditeljima, djedovima i bakama. Zabijamo glavu u pijesak kao noj maštajući kako je naš narod visoko moralan u odnosu na druge narode Europe. A često je nezasitna pohlepa za novcem, za standardom, za materijalnim, ispred svega na djelu u konkretnoj stvarnosti.

Raspeće između materijalnog i duhovnog svijeta

Imati, imati i ići ukorak s drugima životni je moto mladih naraštaja. Ne zaostajati ni po čemu iza svojih vršnjaka. To je već očito kao stvarnost među đacima osnovne škole i srednjoškolcima. Sreća je imati, a nesreća ne imati. Ne biti  ljeti barem nekoliko dana na moru žalosna je sramota. Zimi otići na skijanje u inozemstvo sa svojima je „cool“. „Vau“, kakav stan ima moj prijatelj! I meni vruće postaje životni san takvo što kupiti. Materijalno nam se samo po sebi nameće ispred duhovnoga. A razne reklame još više nastoje potisnuti duhovno u dubinu čovjekove egzistencije. Trka za materijalnim stalno traje, nikada ne završava. Teško je stati, jer jedna ostvarena materijalna želja odmah vuče za sobom drugu. I tako ponekad ljudi ostvare gotovo sve snove, a duša im ostane prazna, pogled nezadovoljan, jer još uvijek nešto nedostaje. Dani i godine neumitno teku, djeca brzo rastu, stari se, a članovi obitelji gotovo se ni ne poznaju. Nema gotovo ničega duhovnog, zajedničkog što ih veže u zajedništvo. Žive kao stranci u vlastitoj kući, vlastitom domu. Počinju ženidbe, udaje i raspada se „carstvo“ na više dijelova, i dolazi samoća. Duša je prazna, neizgrađena, neproduhovljena, žalosna i nesretna. A kako i ne bi bila kad ju je trka za materijalnim dobrima potisnula, umrtvila i ušutkala. Tek kada nastanu golemi problemi, neizlječive bolesti, otvaraju se molitvenici, ide se na hodočašće, pokušava se spašavati ono malo duhovnog što još tinja kao slabašna vatrica.

Nada i ufanje

Zato izbjegavaj žestoku i stalnu trku za materijalnim, za svakom vrstom konzumerizma. Budi jednostavan i ponizan pred Bogom i čovjekom. Sve svoje pouzdanje i nadu stavi i stavljaj u Gospodinove ruke. U njegovo srce i milosrđe. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,3). Biti duhovno čist, Bogu posvećen i otvoren vječnosti cilj je, nadam se, svakoga od nas. Jer nema čvrste sigurnosti u sadašnjosti, ako živimo samo za potrebe tijela, uma i užitka. Povrh svega, postoji nada da smo ovdje samo na proputovanju, da nam ovozemaljska stvarnost nije jedini cilj. Za let smo stvoreni. Za duhovno budimo otvoreni. Ljubimo Isusa. Živimo za neprolazne vrijednosti, a ne pretežito za materijalno. „Nego kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

MOLITVA U SAMOĆI

O Bože, vječni Oče, ispuni me svojom beskrajnom ljubavlju. Učini da ostanem usidren(a) u Tvojoj ljubavi. Oslobodi me osjećaja da me nitko ne voli. Uzmi od mene žalosne uspomene da sam neželjen(a). Tvoj(a) sam i jedino tvoj(a). Ti si moje utočište. Dragi Oče, obznanjujem sa zahvalnošću da si poslao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista za moje spasenje. Isuse moj dragi ja Te slavim, što si me očistio od grijeha i podario dostojanstvo djeteta Božjega, po Tvojoj smrti na Kalvariji. Duše Sveti, ljubavi Božja, dođi i ispuni me. Neka se plamen ljubavi Božje rasplamsa u meni tako da se nikad ne ugasi. Amen.

 Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počinje korizma – za kršćane pokornička priprema za Uskrs

Objavljeno

na

Objavio

Čistom srijedom ili Pepelnicom danas počinje korizma ili četrdesetnica, dio liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi, dobrim djelima te dubljem promišljaju svoje vjere.

Vrijeme korizme traje puna 44 dana, no korizmene nedjelje nisu pokornički dani, već su poput svih ostalih nedjelja dani slavlja. Tako je tijekom korizme 38 pokorničkih dana, ako im se dodaju Veliki Petak i Velika subota koji su dani molitve i posta, ali nisu dio korizme, dobiva se 40 pokorničkih dana – od Pepelnice do samoga Uskrsa.

Korizma (lat. quadragesima) počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje.

Unutar korizme šest je nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha (Glušna), a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.

U korizmi kršćani pristupaju sakramentu ispovijedi kako bi, pomireni s Bogom i ljudima, mogli radosnije slaviti Uskrs, a odrasli pripadnici za krštenje – katekumeni imaju završne pripreme za svoje krštenje u uskrsnoj noći.

Kroz korizmu boja liturgijskog ruha je ljubičasta.

Obred pepeljenja – podsjetnik na Kristovu patnju i muku

Naziv Pepelnica potječe iz obreda pepeljenja kada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima njihova kraja, pepelom pravi znak križa na čelu izgovarajući pritom riječi – “Obratite se i vjerujte evanđelju”.

Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika – “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, koje podsjećaju čovjeka na njegovu smrtnost i prolaznost na zemlji, kao i na potrebu da se čovjek u punoj poniznosti podloži Bogu, svome Stvoritelju.

Posipanje pepelom na Čistu srijedu podsjetnik je na Kristovu bol, patnju i muku, i izraz je vjernikove spremnosti i slobodne odluke da svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti sudjeluje u Kristovoj žrtvi. Pepeo kojim se vjernici posipaju dobiva se od spaljenih grančica palmi i maslina prošlogodišnje Cvjetnice, a blagoslivlja se svetom vodom i kadi tamjanom.

Svojom simbolikom Čista srijeda poziv je ljudima da sve više i više postaju Božja djeca, odnosno da kroz vrijeme korizme nastoje mijenjati vlastito ponašanje, posebice kroz dva vida – da zauzetije nastoje odbacivati osobne mane za koje osjećaju da ih udaljuju od čovječnosti, te da se nastoje odrediti za dobro, biti pozitivni, pomagati drugima i imati osjećaj za ljude u potrebi.

Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca.

Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istoga datuma, ali uvijek pada u srijedu, a kako poziva na unutrašnje čišćenje naziva se i Čista srijeda. Da bi se naglasio njezin pokornički karakter, Crkva je Čistu srijedu, uz Veliki petak, proglasila zapovijedanim postom i nemrsom.

Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, dok ne mrsiti znači ne jesti meso, a obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi. Naglasak je na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje, iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina.

Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari