Pratite nas

Kolumne

‘Predstavnik Hrvata’ – onaj koji je pucao na njih u ratu

Objavljeno

na

Križančevo Selo - spomenik hrvatskim žrtvama koje su ubili uoči Božića 1993. pripadnici muslimanske Armije BiH

Zločini nad Hrvatima uoči Božića 1993.

Četvrt stoljeća se skrivalo lagalo i šutjelo o strašnim i teškim muslimanskim ratnim, dijelom i poratnim zločincima i zločinima nad hrvatskim narodom u Lašvanskoj dolini. Taj najstradalniji hrvatski prostor u muslimanskoj agresiji danas je mjesto na kojem Bosna i Hercegovina ili pada ili ostaje, ili se urušava ili joj se budućnost nazire, ili će je biti ili će je zauvijek nestati. Jer, ni jedan beha dio nije prekriven tolikim hrvatskim žrtvama, masovnim grobnicama, spaljenim hrvatskim selima, porušenim ili obeščašćenim crkvama, oskrnavljenim grobljima, tolikom muslimanskom laži o stradalničkoj istini, tolikom broju ubijenih hrvatskih povratnika, kao što je taj srednji dio fratarske Bosne. Na tolikim hrvatskim žrtvama civila, žena, djece i zarobljenih pripadnika Oružanih snaga hrvatskog naroda, Hrvatskoga Vijeća Obrane, i na nezabilježenoj muslimanskoj prkosno pobjedničkoj euforiji slavljenja tih teških zločina, te herojskog ponašanja poznatih počinitelja zločina, ne može se graditi nikakva pomirba kao temelj neke buduće državne zajednice bošnjačko muslimanskog i hrvatskog naroda. Povijesna istina koja se ničim ne može pobiti.

I ako bi neki entitet, neka zajednica i bili uspostavljeni na takvim krvavim temeljima, na tolikim žrtvama skrivenim u masovnim grobnicama po kojima slobodno hodaju muslimanski zločinci, silom i lažima čuvan kao što je današnji federacijski beha slučaj, njegov život bio je i bit će vrlo kratak, a raspad krvav i tragičan. Tu tragičnu sudbinu čeka zasigurno i beha federacija ako se ne pokuša u njene temelje ugraditi istina ratnih zločina sve tri strane, napose bošnjačke koja se pomoću naftnih dolara iz islamskih zemalja uspješno skriva i nekažnjava više od dva desetljeća. Kao najveći krivotvoritelj te strašne istine građansko-vjerskog rata za teritorij, ali i kao strana koja je nad hrvatskim narodom počinila neviđene brutalne zločine i još uvijek iste skriva a počinitelje štiti, brani i herojima proglašava, na bošnjačkoj je strani obveza da prva napravi korak razotkrivanja i priznavanja zločina, nad kojima se nikako ne može graditi beha federacija.

Gradnja bilo kakve zajednice, dakako ni federalne koja zapravo i nije federalnih vrijednosti jednakosti i ravnopravnosti nemoguća je čak ni pod pritiskom Angele Merkel građaniziranja Hrvata, proces kojim odlazeća kancelarka produžuje tragediju i stradanje hrvatskog naroda, u federaciji koja je sve više islamski entitet a manje zajednica suverenih i konstitutivnih,  jednakopravnih i ravnopravnih naroda sa svojim identitetima.

O strahotama i brutalnostima  muslimanskih zločina nad hrvatskim narodom u Lašvanskoj dolini, samo u Križančevu Selu počinjen ne slučajno pred sami Božić 1993. a zbog kojeg danas 24 godine poslije Bošnjaci, navodno nastoje procesuirati i kažnjavati poznate zločince, pokazala je slika iz veljače 1994. godine. Naime, u još za hrvatski narod tužnom božićnom vremenu muslimanska zločinačka strana u pratnji UNHCR-a dozvoljava pristup masovnoj grobnici poubijanih Hrvata u toj hrvatskoj Srebrenici. Iskopane leševe trpaju u najlonske vrećice i unose u hladnjaču koja ih vozi do Viteza, gdje ih čeka stručni liječnički tim za identifikaciju. Slike su strašne, nepojmljive za ljudski um, iste one koje danas svijet gleda na Bliskom istoku koje crtaju isilovci nad kršćanima. Zbog strahota, brutalnosti, mučenja i načina likvidiranja već na trećoj identificiranoj žrtvi viteški liječnik doktor Franjo Tibold je kazao: „Ja dalje nisam mogao…“, i njegov tim zapisao:

Leš br. 1. – Zdrobljena glava u predjelu vilice. Duboka posjekotina na lijevoj strani potkoljenice.

Leš br. 5. – Zdrobljena glava odozgo prema vilici. Lica – nema.

Leš br. 9. – Preklan. Rez širok 15 cm.

Leš br. 11. – Zdrobljena glava.

Na tim strašnim žrtvama čije počinitelje bošnjačka strana više od dva desetljeća skriva i brani ih i novcima hrvatskih poreznih obveznika, pokušava se, uz Angelinu pomoć, hrvatski narod građanizirati, zapravo islamizirati. Uz dva bošnjačka člana beha Predsjedništva, jednog vojnika i jednog obavještajca, za beha ideologiju građanstva može se kazati da je to prisilna islamizacija kršćana u XXI. stoljeću na europskoj periferiji. Koliki je Angelin pristrani utjecaj na centraliziranje i unitariziranje zapravo islamiziranje daytonske federacije vidljivo je i po muslimansko-bošnjačkom milimetarskom otvaranju ratne istine zločina A BiH i mudžahedina u Lašvanskoj dolini. Naime, bilo je potrebno da započne početak kraja nedodirljive „migrant” Merkel  pa da Bošnjaci krenu  otkrivati, ispitivati, uhićivati, nadati se i osuđivati svoje poznate počinitelje ratnih zločina nad Hrvatima u Križančevu Selu i identificiranju hrvatskih žrtava poubijanih u selu Maljinama, čije mjesto masovne grobnice i dalje skrivaju.

Tek kada se na obzorju pojavio Merkeličin odlazak zahvatio je strah Bošnjake i prisilio ih na početak procesa otkrivanja dugo skrivane istine ratnih, ali i poratnih nad hrvatskim povratnicima, zločina u Lašvanskoj dolini, beha prostoru koji će, u zavisnosti od tijeka započetog procesa, beha Federaciju, ali i cijelu BiH, ili oživjeti ili za vjećnost pokopati. Budući da iza svake politike i političara ostaju njegovi nasljednici i u odlasku Merkel, kao branitelj njene brutalno pristrane politike građaniziranja, odnosno islamiziranja federalnog beha dijela, javlja se bivši visoki predstavnik član njene stranke Christian Schwarz-Schilling. I umjesto da kao bivši predstavnik bude sadašnji supokretač potrebitog procesa otkrivanja istine muslimanskih ratnih zločina nad Hrvatima, on poput Merkeličinog povlačenja ručne kočnice migrantskom invazijskom valu, povlači ručnu na samom početku puta otkrivanja muslimanskih zločinaca na najstradalnijem hrvatskom teritoriju, u Lašvanskoj dolini.

Začuđujuće tako olako njemačko miješanje u unutarnje beha poslove, i ne smeta Bošnjacima za razliku od hrvatskog ili srpskog „miješanja“,  ravno onima kakvi su turski, iranski, saudijskoarabijski i niza drugih radikalnih islamskih zemalja duboko umiješanih u beha problem. Muslimanski zločini nad hrvatskim narodom u Srednjoj Bosni su veći i strašniji i zbog istine da su svi, napose onaj u Križančevu Selu, počinjeni u predbožićno vrijeme, što beha sukob uistinu  čini vjerskim, a plan i brutalnosti zločina sam konfesiocid. I stoga čudi da itko u demokratskom i slobodnom svijetu može biti protiv muslimanskog otkrivanja mjesta masovne grobnice Hrvata poubijanih u Maljinama. Ili protiv otkrivanja počinitelja zločina u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Miletićima, Dubravici, Vitezu, Putičevu, Brdu, Grahovčićima, Brajkovićima, Velikoj i Maloj Bukovici, Radonjićima, konfesiocida nad gučogorskim samostanom, Biblijom, kipom Svetog Frane…

Bivši predstavnik Christian Schwarz-Schilling povlači ručnu na način  priznanja legalnosti izbora u beha Predsjedništvo pripadnika muslimanske Armije BiH Željka Komšića, kao predstavnika Hrvata. Legaliziranje nelegalnog, zar može biti predstavnik Hrvata onaj koji je pucao na njih u ratu i koji je zbog toga odlikovan od svog vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, samo je nastavak zločina, što je i pokušaj zaustavljanja procesuiranja muslimanskih ratnih zločinaca. Jer ako se uspije legalizirati nelegalni izbor „građanina“, vojnika protivničke vojske, za hrvatskog člana u beha Predsjedništvo, onda je lako legalizirati i muslimanske zločine diljem BiH napose one u Lašvanskoj dolini. I to je Schwarz-Schillingov cilj, legalizirati Komšićev izbor kako bi se legalizirali muslimanski zločini. To je razlog što se Schwarz-Schilling javlja upravo sada kada se pred Božić 2018. hrvatske žrtve muslimanskih zločina počimaju otkopavati i identificirati, a počinitelji imenovati, progoniti uz nadu da će napokon početi i kažnjavati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari