Pratite nas

Kolumne

‘Predstavnik Hrvata’ – onaj koji je pucao na njih u ratu

Objavljeno

na

Križančevo Selo - spomenik hrvatskim žrtvama koje su ubili uoči Božića 1993. pripadnici muslimanske Armije BiH

Zločini nad Hrvatima uoči Božića 1993.

Četvrt stoljeća se skrivalo lagalo i šutjelo o strašnim i teškim muslimanskim ratnim, dijelom i poratnim zločincima i zločinima nad hrvatskim narodom u Lašvanskoj dolini. Taj najstradalniji hrvatski prostor u muslimanskoj agresiji danas je mjesto na kojem Bosna i Hercegovina ili pada ili ostaje, ili se urušava ili joj se budućnost nazire, ili će je biti ili će je zauvijek nestati. Jer, ni jedan beha dio nije prekriven tolikim hrvatskim žrtvama, masovnim grobnicama, spaljenim hrvatskim selima, porušenim ili obeščašćenim crkvama, oskrnavljenim grobljima, tolikom muslimanskom laži o stradalničkoj istini, tolikom broju ubijenih hrvatskih povratnika, kao što je taj srednji dio fratarske Bosne. Na tolikim hrvatskim žrtvama civila, žena, djece i zarobljenih pripadnika Oružanih snaga hrvatskog naroda, Hrvatskoga Vijeća Obrane, i na nezabilježenoj muslimanskoj prkosno pobjedničkoj euforiji slavljenja tih teških zločina, te herojskog ponašanja poznatih počinitelja zločina, ne može se graditi nikakva pomirba kao temelj neke buduće državne zajednice bošnjačko muslimanskog i hrvatskog naroda. Povijesna istina koja se ničim ne može pobiti.

I ako bi neki entitet, neka zajednica i bili uspostavljeni na takvim krvavim temeljima, na tolikim žrtvama skrivenim u masovnim grobnicama po kojima slobodno hodaju muslimanski zločinci, silom i lažima čuvan kao što je današnji federacijski beha slučaj, njegov život bio je i bit će vrlo kratak, a raspad krvav i tragičan. Tu tragičnu sudbinu čeka zasigurno i beha federacija ako se ne pokuša u njene temelje ugraditi istina ratnih zločina sve tri strane, napose bošnjačke koja se pomoću naftnih dolara iz islamskih zemalja uspješno skriva i nekažnjava više od dva desetljeća. Kao najveći krivotvoritelj te strašne istine građansko-vjerskog rata za teritorij, ali i kao strana koja je nad hrvatskim narodom počinila neviđene brutalne zločine i još uvijek iste skriva a počinitelje štiti, brani i herojima proglašava, na bošnjačkoj je strani obveza da prva napravi korak razotkrivanja i priznavanja zločina, nad kojima se nikako ne može graditi beha federacija.

Gradnja bilo kakve zajednice, dakako ni federalne koja zapravo i nije federalnih vrijednosti jednakosti i ravnopravnosti nemoguća je čak ni pod pritiskom Angele Merkel građaniziranja Hrvata, proces kojim odlazeća kancelarka produžuje tragediju i stradanje hrvatskog naroda, u federaciji koja je sve više islamski entitet a manje zajednica suverenih i konstitutivnih,  jednakopravnih i ravnopravnih naroda sa svojim identitetima.

O strahotama i brutalnostima  muslimanskih zločina nad hrvatskim narodom u Lašvanskoj dolini, samo u Križančevu Selu počinjen ne slučajno pred sami Božić 1993. a zbog kojeg danas 24 godine poslije Bošnjaci, navodno nastoje procesuirati i kažnjavati poznate zločince, pokazala je slika iz veljače 1994. godine. Naime, u još za hrvatski narod tužnom božićnom vremenu muslimanska zločinačka strana u pratnji UNHCR-a dozvoljava pristup masovnoj grobnici poubijanih Hrvata u toj hrvatskoj Srebrenici. Iskopane leševe trpaju u najlonske vrećice i unose u hladnjaču koja ih vozi do Viteza, gdje ih čeka stručni liječnički tim za identifikaciju. Slike su strašne, nepojmljive za ljudski um, iste one koje danas svijet gleda na Bliskom istoku koje crtaju isilovci nad kršćanima. Zbog strahota, brutalnosti, mučenja i načina likvidiranja već na trećoj identificiranoj žrtvi viteški liječnik doktor Franjo Tibold je kazao: „Ja dalje nisam mogao…“, i njegov tim zapisao:

Leš br. 1. – Zdrobljena glava u predjelu vilice. Duboka posjekotina na lijevoj strani potkoljenice.

Leš br. 5. – Zdrobljena glava odozgo prema vilici. Lica – nema.

Leš br. 9. – Preklan. Rez širok 15 cm.

Leš br. 11. – Zdrobljena glava.

Na tim strašnim žrtvama čije počinitelje bošnjačka strana više od dva desetljeća skriva i brani ih i novcima hrvatskih poreznih obveznika, pokušava se, uz Angelinu pomoć, hrvatski narod građanizirati, zapravo islamizirati. Uz dva bošnjačka člana beha Predsjedništva, jednog vojnika i jednog obavještajca, za beha ideologiju građanstva može se kazati da je to prisilna islamizacija kršćana u XXI. stoljeću na europskoj periferiji. Koliki je Angelin pristrani utjecaj na centraliziranje i unitariziranje zapravo islamiziranje daytonske federacije vidljivo je i po muslimansko-bošnjačkom milimetarskom otvaranju ratne istine zločina A BiH i mudžahedina u Lašvanskoj dolini. Naime, bilo je potrebno da započne početak kraja nedodirljive „migrant” Merkel  pa da Bošnjaci krenu  otkrivati, ispitivati, uhićivati, nadati se i osuđivati svoje poznate počinitelje ratnih zločina nad Hrvatima u Križančevu Selu i identificiranju hrvatskih žrtava poubijanih u selu Maljinama, čije mjesto masovne grobnice i dalje skrivaju.

Tek kada se na obzorju pojavio Merkeličin odlazak zahvatio je strah Bošnjake i prisilio ih na početak procesa otkrivanja dugo skrivane istine ratnih, ali i poratnih nad hrvatskim povratnicima, zločina u Lašvanskoj dolini, beha prostoru koji će, u zavisnosti od tijeka započetog procesa, beha Federaciju, ali i cijelu BiH, ili oživjeti ili za vjećnost pokopati. Budući da iza svake politike i političara ostaju njegovi nasljednici i u odlasku Merkel, kao branitelj njene brutalno pristrane politike građaniziranja, odnosno islamiziranja federalnog beha dijela, javlja se bivši visoki predstavnik član njene stranke Christian Schwarz-Schilling. I umjesto da kao bivši predstavnik bude sadašnji supokretač potrebitog procesa otkrivanja istine muslimanskih ratnih zločina nad Hrvatima, on poput Merkeličinog povlačenja ručne kočnice migrantskom invazijskom valu, povlači ručnu na samom početku puta otkrivanja muslimanskih zločinaca na najstradalnijem hrvatskom teritoriju, u Lašvanskoj dolini.

Začuđujuće tako olako njemačko miješanje u unutarnje beha poslove, i ne smeta Bošnjacima za razliku od hrvatskog ili srpskog „miješanja“,  ravno onima kakvi su turski, iranski, saudijskoarabijski i niza drugih radikalnih islamskih zemalja duboko umiješanih u beha problem. Muslimanski zločini nad hrvatskim narodom u Srednjoj Bosni su veći i strašniji i zbog istine da su svi, napose onaj u Križančevu Selu, počinjeni u predbožićno vrijeme, što beha sukob uistinu  čini vjerskim, a plan i brutalnosti zločina sam konfesiocid. I stoga čudi da itko u demokratskom i slobodnom svijetu može biti protiv muslimanskog otkrivanja mjesta masovne grobnice Hrvata poubijanih u Maljinama. Ili protiv otkrivanja počinitelja zločina u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Miletićima, Dubravici, Vitezu, Putičevu, Brdu, Grahovčićima, Brajkovićima, Velikoj i Maloj Bukovici, Radonjićima, konfesiocida nad gučogorskim samostanom, Biblijom, kipom Svetog Frane…

Bivši predstavnik Christian Schwarz-Schilling povlači ručnu na način  priznanja legalnosti izbora u beha Predsjedništvo pripadnika muslimanske Armije BiH Željka Komšića, kao predstavnika Hrvata. Legaliziranje nelegalnog, zar može biti predstavnik Hrvata onaj koji je pucao na njih u ratu i koji je zbog toga odlikovan od svog vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, samo je nastavak zločina, što je i pokušaj zaustavljanja procesuiranja muslimanskih ratnih zločinaca. Jer ako se uspije legalizirati nelegalni izbor „građanina“, vojnika protivničke vojske, za hrvatskog člana u beha Predsjedništvo, onda je lako legalizirati i muslimanske zločine diljem BiH napose one u Lašvanskoj dolini. I to je Schwarz-Schillingov cilj, legalizirati Komšićev izbor kako bi se legalizirali muslimanski zločini. To je razlog što se Schwarz-Schilling javlja upravo sada kada se pred Božić 2018. hrvatske žrtve muslimanskih zločina počimaju otkopavati i identificirati, a počinitelji imenovati, progoniti uz nadu da će napokon početi i kažnjavati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari