Pratite nas

Kolumne

Prekomjerno granatiranje na Dolcu

Objavljeno

na

U Stožer za obranu Pupovca jedan po jedan ulaze mineri prosvjeda u Vukovaru

Incident u pješačko gastronomskom prometu na zagrebačkom Dolcu u kojemu je glavna uloga pripala Pupovcu, nije incident, već „napad“ o kojemu su promptno izjave dali predsjednici Vlade i Sabora, gradonačelnik Zagreba, policijski šefovi, znani i neznani, uglavnom inkluzivirani na ovaj ili onaj način u poredak i proračun. Najavljena je hitna istraga o tomu tko je pogodio Pupovca ostatcima hrane „od vrata do zapešća desne ruke“. Napadnuti nije zatražio liječničku već političku pomoć, odmah je razgovarao s kirurgom Plenkovićem i patologom Vučićem, pa je opravdano pretpostaviti da je o „napadu“ izviješten i Klub europskih pučana pri Europskome parlamentu, čime bi Dolac dobio međunarodni karakter, a prosvjed u Vukovaru marginalni. Stvar je, međutim, dijametralno suprotna!

Prekomjerno granatiranje na Dolcu

Performans se dogodio na Dolcu samo nekoliko dana poslije tiskovne konferencije skupine javnih osoba koje su podigle tužbe protiv odgovornih osoba jednonacionalne udruge SNV, koje se optužuje za nanošenje teških kleveta. Nepoznati bacač ostataka u nas debelo preskupe hrane mogao je imati dva osnovna motiva. Da mu Pupovac ide na živce svojom politikom. Ili da Pupovcu pruži razlog za daljnje pripovijedanje o srpskoj ugrozi. Vjerujem da će istraga utvrditi o kojemu je motivu riječ otprilike istodobno kad utvrdi tko je likvidirao dr. Ivana Šretera, ili tko je nacrtao kukasti križ na Poljudu. Ta i bez dolačkoga topničkoga dnevnika, jasno je kako je riječ o prekomjernom granatiranju. Očekujem dakle i hitni dolazak u Zagreb Carle del Ponte, makar i turistički.

Nije to prvi prosvjed na Dolcu suprotiv političarima. Jedna je kumica pred kamerama prije nekoliko godina Vesnu Pusić tijekom pohoda Dolcu nazvala „kurvom“, na što joj ova nije ostala dužna – bio je to verbalni incident dviju kumica. Istrage, koliko je poznato, nije bilo. Sad su pak zrakom letjeli ostatci hrane bez ikakva verbalna okršaja, što je olakotna okolnost za počinitelja, ali je otegotna okolnost što je „napad“ izvršen bez kamera, nenajavljeno, onako „mučki“. Nije utvrđeno kojim je sve sastojcima prekomjerno granatiranje izvršeno, istraga je u tijeku, ali se pouzdano zna kako je riječ o „napadu“. Tko je utvrdio napad? Politikanti i mediji.

„Napad“ su odmah osudili brojni inkluzivirani čimbenici. Plenković je u interpretativnoj izjavi zacrtao osnovni pravac rezultata istrage – riječ je o „napadu“. Jandroković je također nešto izjavio, bolje da je šutio. Klub zastupnika nacionalnih manjina izrazio je „solidarnost“ s „napadnutom“ rukom „od vrata do zapešća“. I HNS je potvrdio da je riječ o „napadu“, što znači da se više o tomu u vladajućoj koaliciji nema što raspravljati, najavljenoj istrazi usprkos. Stoga IDS i GLAS proširuju „napad“ i kažu kako je riječ o „mržnji i primitivizmu“. I SDP u nestanku osuđuje „napad“. Pupovac je o „napadu“ izvijestio Beograd, ali je Vučić valjda skopčao pišuriju performansa, pa je izjavio da „ne će dolijevati ulje na vatru“, onako kako to dolijevaju njegove sluge i guske u hrvatskoj magli.

Istražitelj Beljak imenovao je počinitelja!

Poslije društvenopolitičkih organizacija javile su se „istaknute osobe“. Pupovčeve Novosti navode osude „napada“ stanovitoga Marka Vučetića, Kreše Beljaka i Veljka Kajtazija. Istaknuli su se. Osobito sirovi Beljak, on je otkrio počinitelja – stanovitu „bagru“. Da nitko poretku vjeran ne ostane nezapažen, javio se gigant GONG. Zatim selektivna kućica ljudskih prava, antifašistička ligica, neizbježna Documenta… Sve to nije dosta, naime, novostčad ističe: „Komentare prepune izrugivanja pišu i čitatelji brojnih portala koji su ranije popodne izvjestili o napadu na Pupovca i Miloševića“. Gdje je nestala sklonost Novosti prema „satiri“? Umjesto satire u prvi plan postavlja se pitanje kako natjerati čitatelje da pišu komentare s dušom i mozgom Beograda.

Nema, međutim, straha. Režim ima dovoljno snage za obranu od „bagre“ i tjelohranitelja za Pupovca, a mobiliziraju se i pričuvni sastavi. Primjera radi, tu je Josip Đakić. Odlučio je svoje snage iz HVIDR-e u cijelosti povući iz Vukovara, da koji od njih ne zaluta na neprijateljski prosvjed u Vukovaru protiv režima koji sustavno ignorira zločine agresora, a procesuira istražitelje zločina agresora. Hoće li Đakić za ovaj hrabar čin dobiti orden za hrabrost? Nije, međutim, jedini koji se boji Vukovara i čija stranka fantazira o „napadu“ na Dolcu.

Stožer za obranu Pupovca dobiva sve više pristaša

Predsjednik zajednice branitelja hdz-a, Miljenko Filipović, također je svoje snage (e, moj Gojko, zna se koji!) umjesto u Vukovar usmjerio kontra Vukovara – na Dolac. Zapovijed glasi: Povucite se na pričuvne položaje što dalje od opravdanih težnji naroda, vodi se borba za svakoga čovjeka, pravac – Dolac! Kaže u povlačenju da se branitelji ne žele igrati s osjećajem Vukovara i Vukovaraca jer je taj grad za sve njih mjesto posebnog značaja, te je još naglasio kako je braniteljskoj populaciji dosta da ih netko vuče za rukav i pokušava s njima manipulirati. Koliko zamjena teza u jednoj rečenici! Strašno. Ali ušima režima milo.

Već ranije Generalski se zbor između lojalnosti režimu ovisnom o Pupovcu i istraživanja zločina agresora u Vukovaru i na Ovčari, opredijelio uskratom prostora za tiskovnu konferenciju istražitelja Nikole Kajkića. Dodajmo tomu izjave generala Glavaša suprotive vukovarskom prosvjedu. Čeka se još izjašnjavanje s pripadajućom diferencijacijom trenutno šutljivoga kombinatorika i počasnoga građanina Vukovara, Vladimira Šeksa, nositelja medalje „Vukovar“ i Velereda kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom (odlikovao ga je S. Mesić, 2008., nakon što je on Mesića 2005. počastio Veleredom kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom). Osim toga, o enigmi Vukovar ili Dolac, svakako bi bilo zanimljivo čuti i počasnu predsjednicu HVIDR-e (od 1998.) i nositeljicu medalje „Vukovar“, Jadranku, naime, Kosor – počasnu građanku Vukovara. Ne ostavlja se Grad na cjedilu!

I tako iz mandata u mandat

Kad se, dakle, jake snage pod zapovjedništvom Filipovića i Đakića, Glavaša i Šeksa, izvuku iz vukovarskoga okruženja mrskih populističkih neprijatelja, da ne velim od najavljenoga „mekoga ustaškoga udara“, kad napokon nedvosmisleno utvrde i među sobom dogovore da je Dolac „mjesto posebnog značaja“, moguće se i formalno udruže u Stožer za obranu Pupovca, posebice ako svoj dolazak na vukovarski prosvjed najave izbornik Dalić, najbolji svjetski nogometaš Modrić i poslije Olivera najuspješniji domaći pjevač Thompson. Stožer bi Dolcu mogao podariti spomen ploču stradanja Pupovčeve desne ruke „od vrata do zapešća“ pisanu na latinici i ćirilici.

Sa stožerom Pupovca više ne će trebati braniti Vučić „svim raspoloživim sredstvima“. Neustrašivi branitelji Pupovca dokazat će gazdama kako je ljudsko dostojanstvo jako rastezljivo ako je dovoljno unosno, premda su to već dokazali u povodu ratifikacije rodne ideologije. Treba li reći da se i Pupovac javno ogradio od vukovarskoga prosvjeda? Ne, ne treba. Sve je odavno jasno, kolikogod krinke sporo ili brzo padale. A danomice padaju, pa je na Dolcu za očekivati postavljanje šatora za obranu od „vekovne ugroženosti“, koja je prema akademiku Krestiću u Hrvatskoj počela još u „šesnaestom veku“.

Tako je „napad“, ovdje opisan i kao budućnosna perspektiva bolje prošlosti, uz pomoć gusaka i magle prekrio tužbe protiv SNV-ovaca, prosvjed u Vukovaru, izbore u BiH, implementaciju rodne ideologije, gaženje inspektora Kajkića, Agrokor, nestašicu „tableta“ u eksperimentalnoj fazi eksperimenta zvanog Divjak, ideesov bankomat Uljanik, poreznu reformu, mirovinsku reformu, odlazak u mirovinu poslije smrti, odlazak Hrvata iz Hrvatske i koješta drugoga. Poslije performansa na populističkome Dolcu, režim će smisliti novu lakrdiju za sluđivanje širokih narodnih masa. I tako iz mandata u mandat. Gdje kraj tome cirkusu?

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari