Priče
Prelijepa priča snimljena 1970 godine na Širokom Brijegu
Priče
‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’
Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor
Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.
Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.
– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.
‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’
– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.
Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.
– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.
‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’
Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.
Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost
– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.
Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.
– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.
Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.
Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.
Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi
Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.
Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.
Golobradi mladići u škriparima
Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info
O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.
Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!
Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.
Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“
Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.
Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.
O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.
Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info
Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.
Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča
Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.
U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.
Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.
Ivan Kraljević/Bljesak.info
