Pratite nas

Kolumne

Prema novom jeziku Partije agresor je sudionik

Objavljeno

na

JEDNA VUKOVARSKA KOLONA    U ovim danima vukovarske tuge, peta kolona provodi jezičnu fazu izjednačavanja agresora i žrtve. Više ne razlikujemo hrvatske branitelje i pripadnike agresije na Hrvatsku, nego govorimo o “sudionicima ili učesnicima Domovinskog rata”. U Vukovaru se formira sramotna zajednička kolona svih sudionika. Vrijeme je da na Ovčari vijenac položi i predstavnik klasičnog kriminala. Silovane Hrvatice zapravo su tražile kvalitetnije gene.

Hrvatska je zrela za podizanje unutarnjeg Zida prema vlastitim barbarima.

Nazvao bih to komunističkim monoteizmom. Imamo ozbiljne pokušaje da se u Vukovaru 18. studenog formira jedna kolona, koja bi okupila hrvatske branitelje, hrvatske neprijatelje i veleizdajnike, četničke zločince, silovatelje i silovane Hrvatice. Trebamo li pridodati i predstavnike klasičnog kriminala, koji je u Vukovaru za opsade grada prigušen, da bi se u svojoj punini vratio nakon pada Vukovara. Neki kriminalci

… u svijetu na velika vrata dolazi antički rehabilitirana pedofilija, prirodna za patricijski dio svjetske populacije. Liberalni fašizam priprema društvo na ciljani uzgoj(!) djece za imućnije starce, za potrebe transplantacije svježih, kvalitetnih i kompatibilnih organa.

i psi rata napustili su Vukovar prije Pada, pojavljujući se među nama kao lažni branitelji i lažni prognanici. Takvi danas zagovaraju novo “pomirenje”.

Ljudska prava žive još samo kao platforma za rušenje protivnika. Za silovanje je kriva žena ili silovani muškarac, a u svijetu na velika vrata dolazi antički rehabilitirana pedofilija, prirodna za patricijski dio svjetske populacije. Liberalni fašizam priprema društvo na ciljani uzgoj(!) djece za imućnije starce, za potrebe transplantacije svježih, kvalitetnih i kompatibilnih organa. Eto prilike da povećamo izvoz. Znate, maloljetni hrvatski branitelji zapravo su se igrali rata, pa stoga ne mogu ostvariti puna braniteljska prava. Kao i nesretne Hrvatice Vukovara i Slavonije, pravdu nisu dočekale niti sustavno silovane muslimanke Foče, silovane tijekom 1992. godine, također od strane četnika.

Protokoli egalitarizma

Takozvana “Documenta” i takozvana peta kolona u Hrvatskoj pokušavaju kroz nove jezične termine redefinirati Domovinski rat, u smislu da se uvede neutralni termin “sudionika ili učesnika Domovinskog rata” kao jedinstven nadomjestak za nazive “hrvatski branitelj” i “pripadnik agresorske formacije”. Znate, bilo je opasno i PetaKolona1nezdravo ležati u vlažnom hrvatskom rovu i čekati četničke granate, ali je još teže na propuhu uzvisina dovoziti teške granate, i mjesecima pucati po rasutim hrvatskim položajima, u jednako nemogućim higijenskim uvjetima. Agresori su prošli dublje moralne drame. Zamislite da vam netko zapovjedi da pucate na Zorana Milanovića ili Ivu Josipovića. Vaša nutarnja drama bila bi nepodnošljiva. Zašto vatreno oružje? I tome slično. Već od takvog pitanja lovi me PTSP. Tko se u Domovinskom ratu naradio više, mete ili strijelci? Silovane žene ili četnici?

Trećina žena u civiliziranoj Europskoj uniji doživjela je neki oblik nasilja. Silovanja se događaju i od strane homoseksualaca i lezbijki. Prema istraživanju u Italiji 2006. godine, više od 90 posto silovanih žena nisu prijavile silovanje. Osim nasilja i psihičke traume, žrtve su izložene infekcijama i bolestima, što se nepravedno zanemaruje. Silovanje je kvalificirano kao kriminalan čin još u Rimskom pravu. U antička vremena silovanje se manje gledalo kao nasilje nad ženom, a više kao kriminal prema muškarcu kojemu je silovana žena pripadala, odnosno prema ocu i suprugu, sa posebnom težinom u slučaju gubitka nevinosti. Prema biblijskom zakonu, silovatelj mora oženiti ženu koju je silovao, ako je slobodna i ako njen otac na to pristane. Jasnu razliku između otmice i silovanja postavio je Gratianov ukaz iz 12. stoljeća. U Engleskoj je 1533. donesen Buggery Act, koji je predviđao smrtnu kaznu za sodomiju i silovanje. Kako kvalificirati feudalno pravo prve bračne noći?

Hrvatska je potpisala Istambulsku konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Hrvatska je dužna kao potpisnica omogućiti žrtvama IstanbulConvenseksualnog nasilja sve vidove oporavka, uključujući pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, obrazovanje, pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i pomoć pri zapošljavanju. “Svi moramo djelovati sada, kako bi poboljšali živote mnogih mladih žena i djevojaka koje su izložene nasilju samo zbog njihovog spola” – izjavila je nedavno glavna tajnica Vijeća Europe Thorbjørn Jagland. Suprotno nasilničkom egalitarizmu, koji se kod nas provodi i o trošku žrtava, Njemačka pooštrava zakone protiv silovatelja. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska nije ratificirala Istambulsku konvenciju? Možda zato što bi država time uzela prostor nekim nevladinim udrugama i interesnim skupinama, koje ne čine skoro ništa, a vise na našem proračunu i na europskim fondovima.

Gdje se u toj Istambulskoj konvenciji otišlo ispod očekivanja? Svjedoci smo dramatičnog nasilja u Iraku. Pripadnici ISIL-a otimaju žene, prisilno ih islamiziraju, namećući im brak ili seksualno i drugo ropstvo. Sve podsjeća na starorimsku otmicu Sabinjanki. U nekim državama još uvijek se tolerira ubojstvo ili neko drugo nasilje zbog obiteljske časti. Mnoge Hrvatice i muslimanke silovane su tijekom agresije na Hrvatsku i BiH zbog svoje etničke pripadnosti. Kod nas se “istambulski” okvir nasilja nad ženama koristi za relativiziranje ratnih zločina, koje možemo promatrati u rasponu od pojedinačnog silovanja do organiziranih masovnih silovanja. Najprije se poništi etničko određenje četnika-silovatelja, a onda je ipak izgovor za silovanje proglašena nacionalna ugroženost u okruženju silovatelja. Prava žrtva postaje silovatelj, koji nakon fame o diskriminaciji trpi dodatnu duševnu bol – silovatelj (i njegov odvjetnik) čin silovanja brane kao nametnut.

Dobile su što su tražile

Dok se “rat muškaraca protiv žena” prilagođava genderskom pokretu, javlja se popularna parapsihološka teza o krivnji silovane žene. Ta najnovija “znanstvena spoznaja” polazi od konstatacije da su žene tijekom mjeseca, a neke tijekom godine, plodne samo nekoliko dana. Kako se onda događa da skoro sve silovane žene ostanu u drugom stanju? Kako se događa silovanje baš onda kada su žene plodne? Zaključak se prirodno nameće. Silovane Hrvatice i muslimanke dobile su ono što su tražile! Nema silovatelja, niti žrtve, nego je riječ o “sudionicima oplodnje”, kako bi se to trebalo izraziti na kukuriku jeziku. Ženka prirodno traži kvalitetnije gene. A belgijski znanstvenici potvrđuju da su kvalitetniji geni onih naroda koji ratuju češće od ostalih, pa su Srbi jako cijenjeni. Oprez – po novome nije afirmativno biti žrtva rata, nego baš agresor! Žene i Bog vole pobjednike.

Podoficir-TomicIskušan specijalist za širenje mržnje u Hrvata i prema Hrvatima je Ante Tomić, prikriveni homofob, odnosno “muškarac koji mrzi Hrvate”. Detektirao je novu hrvatsku mržnja, u nešto blažim okvirima od one u švedskom filmu “Muškarci koji mrze žene” s neobičnom Noomi Rapace u glavnoj ulozi Lisbeth Salander, žrtve koja uzima pravdu u svoje ruke, vraćajući bezobrazno svome silovatelju milo za drago. Lisbeth se bez milosti osvećuje svome četniku, odnosno silovatelju, i stavlja ga pod kontrolu sa urednim dokumentiranjem zločina, posve suprotno postupanju takozvane “Documente”, koja traži krivce u napadnutoj populaciji. Fenomen su hrvatski muškarci, koji mrze samo svoje supruge, ali to ionako pada u okvire Istambulske konvencije.

Antu Tomića ne određuje ono što kaže koliko ono što prešućuje ili zaobilazi. U svome novom tekstu “o Hrvatima koji mrze žene”, Tomić pomalo nezgrapno spaja Toma Waitsa, Davida Lettermana i naše stare viceve iz starih domaćih tekstova. Brico nije vratio kusur guslaru, pa mu je ovaj doveo svoju ženu, da je obrije, za kusur. Ha, ha, ha! Nedostaje onaj guslarski Lettermanov band, da spasi Tomićevu duhovitost, odnosno njegovo skrivanje četničkog nasilja u zločinačkoj guslarskoj prošlosti. Tomić promatra pradavno “nasilje” prema ženama u Poskokovoj Dragi, da izbjegne svoje osobno očitovanje glede silovanja Hrvatica i muslimanki tijekom agresije posrbljene JNA i Srbije na Hrvatsku i BiH. Već po Anti Tomiću vidimo da je genetska baza kod Hrvata značajno reducirana i da su kod Hrvata krenuli ozbiljni degenerativni procesi.

Tomić napominje da je Jovanka Broz desetljećima bila zaključana. Josip Broz bio je neplodan, ali nije dozvolio da Jovanku oplodi netko drugi, a Partija je u Beogradu skupila veliku kolekciju primitivnih brdskih gena, iz svih sovjetskih republika. Kako se meni čini, Jovanka je u svojoj mladosti bila vrhunski dugonogi komad žene, istinski kvalitetnih gena. Pa eto, potomstva nije bilo. Dakle, Tito je bio ostarjeli sovjetski degenerik, koji je više ubijao nego silovao. Tomić je u svome tekstu zaobišao Tita, ali domovinski korektno reče da u Srbiji i danas drže da je Slobodan Milošević bio dobrica kojeg je “upropastila ona gadura Mira Marković”. Jovanka je bila rasna žena iz Like, a Mira jugoslavenski i srbijanski urbani proizvod, koji se danas prirodno svemu sklonio u Rusiju.

Je li došlo vrijeme za jednu kolonu?

Isto tako, kod nas se izjednačavaju sve civilne žrtve rata, uključujući četničke paradržave, u kojima se kao civilne žrtve rata kvalificira sve one koji nisu registrirani
glavasevickao četnici. To je još jedna dimenzija objavljivanja Registra hrvatskih branitelja i skrivanja registra četnika. Zapravo, registar četnika i četničkih silovatelja nikada nije napravljen, a službe su načinjene popise četnika uništavale, za spas kvalitetno udomljene djece ili unučadi. Pravilno pomazan četnik, što uključuje i naknadno skrivanje njegovog oružja, postaje nevini civil stradalnik. Ako se neka puška pored pripadnice paradržavne postrojbe ne skloni na vrijeme ili ne ukrade, u pravilu se bilježi kao ustaško podmetanje. Bojan Glavašević, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja, kao gost na tribini takozvane “Documente”, čudio se kako četnici (silovatelji) ne pate od PTSP-a. To je zastrašujuće banaliziranje zločina prema ženama.

Sve se događa na 25. obljetnicu pada Berlinskog zida i na 23. obljetnicu pada Vukovara. Kako god postavite terminologiju, Nijemci nisu dozvolili da ubojice vladaju u novoj državi, što je kod nas slučaj. Angela Merkel živjela je u Istočnoj

Berlinski zid Istočne Njemačke štito je Zapadnu Njemačku. Kineski zid spasio je Kinu. Čuveni hercegovački Most je obnovljen, a funkcionira kao Zid i spomenik nesnošljivosti katolika prema muslimanima. Sve što podsjeća na neki zločin ili pogrešku Hrvata, pretvara se u povijesni spomenik, a sve ono što svjedoči o zločinu ili genocidu nad Hrvatima, sakrije se ili uništi. Stotine jama u koje su bačeni pobijeni Hrvati nisu niti označene.

Njemačkoj, ali ne u obitelji “partizana” ili nekog druga iz komiteta, nego u župnom dvoru, izolirana od komunističke infekcije. Nikakvo čudo da se za njenog mandata odvija suđenje udbaškim ubojicama iz SRH. Nakon što je koalicija Kukuriku za spas glavnog udbaša SRH izglasala takozvani “Lex Perković”, koji nas je osramotio, stiže nam i sramotni “Lex četnik”, koji posve izjednačava žrtvu i agresora. Tko normalan očekuje da neka Hrvatica ili muslimanka kaže “ne” četniku prilikom silovanja? Njemačka je konačno dala pravi značaj za “ne” žene, ukoliko je izgovoreno, odbijajući odvjetničke konstrukcije o tome kako je “ne” dio seksualne igre.

Pustimo na stranu moderne tirade o tome kako trebamo rušiti zidove i graditi mostove. Berlinski zid Istočne Njemačke štito je Zapadnu Njemačku. Kineski zid spasio je Kinu. Čuveni hercegovački Most je obnovljen, a funkcionira kao Zid i spomenik nesnošljivosti katolika prema muslimanima. Sve što podsjeća na neki zločin ili pogrešku Hrvata, pretvara se u povijesni spomenik, a sve ono što svjedoči o zločinu ili genocidu nad Hrvatima, sakrije se ili uništi. Stotine jama u koje su bačeni pobijeni Hrvati nisu niti označene. Prisjetimo se komunjarske i četničke povike protiv ideje da se dio razorenog Vukovara spomenički konzervira. “Pomiritelj” Boris Dežulović dobio je međunarodnu nagradu za tekst “Spomenik razorenom gradu u prirodnoj veličini”, u kojemu je ismijao tu ideju. Da smo na vrijeme učvrstili Civilizacijski zid na Drini, danas bismo lako poništili Istočnu Hrvatsku među nama.

Protuhrvatski zid postaje vidljiv

Sukladno novom terminu “sudionika ili učesnika Domovinskog rata”, imamo skupinu autora i prikrivenih komunističkih ideologa, okupljenih oko Slavenke Drakulić, koji su književno i umjetnički pripremili “četnički egalitarizam”. Svaka četnička agresija Goran_Radmanprikazana je kao rat muškaraca protiv žena. U Drakulićkinom romanu “Kao da me nema”, srbijanska agresija na Hrvatsku i BiH jednostavno je preskočena, a umjesto nje pojavilo se vojno organizirano anacionalno nasilje muškaraca protiv žena. Film “U zemlji krvi i meda” Angeline Jolie razočarao je u istom smislu, uz sufliranje domaće pete kolone. Istu liniju slijedi Goran Radman, koji se kao partijska nada pojavio na zagrebačkom Prisavlju još za komunizma, da bi se nekim čudom uvaljao kapitalističkom Microsoftu.

Prije mjesec dana, na okruglom stolu o filmu “Broj 55″, u produkciji HRT-a, Goran Radman nastupio je kao proleterski karizmatik. Pozvao se na svoje bore na čelu, a vukovarski branitelj Stjepan Sučić zvan Crni rekao mu je pred ostalim “sudionicima okruglog stola” kako prepoznaje stigmu petokrake. Možete li zamisliti šok u dvorani? E moj Crni, tugo naša vukovarska, gdje ti se zagubila partijska svijest? Da ti ponovno razorimo Vukovar? Sučić je pitao zašto u filmu “Broj 55″ nema partizanske zvijezde, pod kojom su počinjeni najgori zločini. Ne zna se tko je agresor, nema emocija. Izostala je poruka zašto su branitelji ponudili svoj život. Skoro svi branitelji nosili su krunice i slike svoje obitelji, a u filmu je to zamagljeno. U filmu čujemo: “Jebo te Franjo!”. OK, u redu, ali istu psovku možemo uputiti i autorima filma, uključujući glavnog producenta, koji je debelo iskoristio Tuđmanovo pomirenje. Ogromni Komunistički zid nikad nije srušen. Tek da se zna, Crnom su četnici s kokardama i petokrakama na čelu 1991. na kućnom pragu pobili roditelje.

U izokretanju svih vrijednosti, sve hrvatsko postaje ružno, a sve protuhrvatsko

Nastupilo je konfliktno i paradoksalno vrijeme formalno samostalne Hrvatske u kojoj dominiraju neprijatelji Hrvatske i Hrvata. Kontroliraju glavne stranke, državnu upravu, uključujući diplomaciju i tajne službe, javna poduzeća, školstvo, društvene asocijacije, kriminalno i drugo podzemlje.

stavlja se u prihvatljive okvire. Vlado Marić, autentičan hrvatski branitelj i stradalnik agresije na Hrvatsku, predsjednik Savjeta za ratne veterane predsjednika RH, tražio je da HRT više obrađuje teme zatočenih i nestalih, silovanja i maltretiranja žena u logorima i izvan logora, maltretiranje ročnih vojnika u JNA. Marić je tražio da se HRT više bavi suicidima branitelja, veteranskim centrima i braniteljskim zadrugama. Naglasio je osporavanje sudjelovanja u Domovinskom ratu maloljetnim braniteljima, koji nisu ostvarili nikakva prava. Marić je prigovorio zbog izostanka dogovorene emisije 2013. povodom obljetnice akcije Krvavi Uskrs, na kojoj se trebala provesti raščlamba tijeka akcije i što je njoj prethodilo, uz sudjelovanje zapovjednika i drugih sudionika akcije iz ATJ Lučko i Tigrova.

Realnost je uistinu ružna. Najveći promotor zida Karlobag-Virovitica pušten je iz haaškog pritvora, da podgrije velikosrpske strasti. U Srbiji je javno rehabilitirano četništvo, a kod nas se isto provodi zakulisnim igrama, sve uz pomoć takozvanih nevladinih udruga, koje su često prikrivena protuhrvatska agentura.  Nastupilo je konfliktno i paradoksalno vrijeme formalno samostalne Hrvatske u kojoj dominiraju neprijatelji Hrvatske i Hrvata. Kontroliraju glavne stranke, državnu upravu, uključujući diplomaciju i tajne službe, javna poduzeća, školstvo, društvene asocijacije, kriminalno i drugo podzemlje. Zanimljivo je da hrvatski nacionalni korpus i katolička većina uopće ne mogu doći u ravnopravan odnos. To nije samo obrnuta diskriminacija, nego grubo i otvoreno porobljavanje Hrvata i katolika. Možemo li termin “hrvatskog dužnosnika” preimenovati u “sudionika veleizdaje”?

Tvrtko Dolić/croative.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari