Premijerke i premijeri iza svakog ćoška

Premda su se zli jezici toga odmah uhvatili, najmanjim problemom Sandre Benčić u najavljenom pohodu na Banske dvore pokazuje se što je diplomirala s 36 godina. Nema od toga neke naročite štete, barem ne takve da ju ne bi mogao ekspresno sanirati kolega joj koordinator u Možemo.

Naime, pita li tko Tomislava Tomaševića, vodećeg tramvajologa u Hrvata, koliko je godina Benčićevoj bilo kad je diplomirala, ispalit će ni ne trepnuvši – 23! Može se tako kad si u Možemo. A zašto i ne bi kad čak ni na nekoć prestižnom Cambridgeu, gdje je dotični magistrirao, studente očito odveć ne opterećuju elementarnom matematikom. A valjda da ih ovi ne bi tužili?

Lako za to, premijerka u pokušaju pravi si je autogol zakucala prijetnjom da će zagrebački upravljački model Tomeka skembridža preslikati na čitavu Hrvatsku. Pa sad, kome je do epskih biblijskih pošasti, peludnih alergena, komaraca, štakora, veprova,… i u svome zavičaju, ne će moći kukati da nije imao izbora. Mada, što drugo realno očekivati od tipa koji ne može zabiti koš ni kad ga se samoga zaključa u dvoranu? I ne samo da ne može zabiti, ne može do koša ni dobaciti. Ne s trice, nego s udaljenosti od tri metra. Na stranu trice i kučine, da mu ni drugdje s koševima ne ide baš najbolje, Zagrepčani svim čulima ćute na gotovo svakom koraku. Loše, gore, gorčica iliti po domaći – senf!

 

Zoran „rejting“ i Sandra „blokada“

I dok su zasad samo Zagrepčanima čula u blokadi, znatno ozbiljniji udarac vjerodostojnosti premijerskim ambicijama Sandre Benčić zadala je spoznaja o višekratnoj blokadi njezina obrta na temu EU savjetovanja, čime se, zanimljivo, bavio i Zoran Milanović, kako bi za vrijeme privremenog izbivanja iz politike prehranio obitelj. Na novinarski upit Benčićeva doslovce odgovara – taj je obrt već dulje vrijeme neaktivan i već je u postupku gašenja. Pa ako je već dulje vrijeme neaktivan, nije li onda tek, a ne već, u postupku gašenja? No, što drugo, nego preko krajnjih granica rastegnuto tumačenje značenja čak i trivijalnih riječi, očekivati od perspektivne osobe koja je diplomirala s, ovisno o perspektivi, tek ili već 36 godina? No, pravi šou je počeo tek kad se „premijerka“ počela vaditi iz gabule. Isprva spominje kako iza duga kojim je prouzročena zadnja blokada u nizu stoji njena podstanarka, jer nije podmirila račun za telekomunikacijske usluge. No, već dan poslije to više ne spominje, nego je blokada odjednom posljedica nenaplaćenih potraživanja. Da bi se potom izjadala kako ona kao poduzetnica dobro zna kako je to skrbiti za plaće zaposlenih, premda joj obrt ima u dlaku jednak broj zaposlenih kao svojedobno i Milanovićev – 0 (nula)! Tajnu „uspjeha“ definitivno je razotkrila pokazavši kako nije svladala ni poduzetničku abecedu. Nije joj, naime, poznato da se malim poduzetnicima PDV naplaćuje po naplati a ne ispostavi fakture.

Muke po Sandri eskalirale su kad se, nakon što je rekla da vlastiti stan iznajmljuje, postavilo pitanje gdje zapravo živi. Dok svoj iznajmljuje, pokazalo se da prebiva u unajmljenom većem stanu, no troškove najma ne spominje u imovinskoj kartici. Sirota nije znala da to mora… A kakve bi samo rupčage u imovinskoj joj kartici nastale kad bi, recimo, bila krupni kapitalist, nekretninski magnat ili kulak s desecima livada i oranica poput kakva HDZ-ova glavešine, teško je i zamisliti. Ovako, koliko toga ne zna, može biti sretna što se nitko još nije sjetio upitati ju može li predočiti ugovor o najmu za oba stana ili, recimo, istražiti gdje ima prijavljeno prebivalište. Sve u svemu, takvo verbalno koprcanje i kopernikanski obrati u jedva dva dana dušu daju za postaviti poneko pitanjce i o „premijerkinu“ zdravstvenom stanju, što utjecajniji mediji zasigurno ne će učiniti, niti će ovu temu predugo držati pod povećalom, štoviše, jedva će dočekati da ju prekriju ružmarin, snjegovi i šaš. U najmanju ruku, zadovoljit će se objašnjenjima nelogičnosti i nepreciznosti neznanjem i previdom, što ih kad su viđeniji HDZ-ovci posrijedi ne zadovoljava. Tada priznaju samo glavosjek. A kako će se stići baviti vrludanjem Benčićeve pored kapitalističkog „živodera“ Grlića Radmana živa? On, naravno, zaslužuje vrijeđanje i sramoćenje, a da je rođen pod sretnom crvenom zvijezdom petokrakom, to uopće ne bi bila sramota, nego propust koji se može dogoditi svakome. Ma koliko se medijski trudbenici pravili nevješti, ključna poruka „premijerkine“ neslavne poduzetničke epizode glasi – ako je bila neuspješna i nemarna u malome, u poslu na svoju korist, kako može biti uspješna u velikome, vodeći brigu o općem dobru? I onda će se, nakon što je Zoran „rejting“ Milanović na vrhuncu slave odveo Hrvatsku u smeće, opet čuditi ako ju Sandra „blokada“ Benčić odvede, ha, gdje nego u blokadu.

 

Most je za Možemo prava demokratska gromada

Jednako kao privatnim ekonomskim pothvatima u Možemo se ne mogu pohvaliti ni nekom osobito uzornom unutarnjom demokracijom. To ih, međutim, ne sprječava u nakani da čitavo hrvatsko društvo prosvijetle bakljom konspiracije. Na stranu što je Benčićeva izabrana za špicen-kandidatkinju jednoglasno, kratkim dogovorom kružoka od 50 ljudi, navlas isto se dogodilo i kad je postavljena na čelo Možemo bez protukandidatkinje ženskog roda. Premda je suparnika u borbi za koordinatora muškog roda, ne nužno i spola, imao čak i Tomislav Tomašević. Uz činjenicu da je izborima pristupilo svega 300 ljudi, što prije odaje dojam zatvorene sekte, nego otvorene političke stranke, na netransparentnost temeljnog demokratskog unutarstranačkog procesa u Možemo ukazuje to što točne rezultate njihovih izbora nije moguće lako, ako i uopće, naći na svekolikom međumrežju. Tako zapravo javnost ni ne zna s koliko je glasova Benčićeva tada izabrana, kao ni kojim je omjerom Tomašević pobijedio protukandidata Velibora Zaninovića.

Glede unutarstranačke demokracije, čak i jedan Most je, usporedi li se s Možemo, prava demokratska gromada. Osim što je izborima u toj tvorbi pristupilo skoro dvostruko više birača (njih čak 580), što, doduše, također ostavlja dojam da im članstvo čini širi krug rodbine i prijatelja viđenijih faca, rezultati su ipak dostupni na mrežnoj stranici Mosta. Iako im se netransparentnost ne može spočitnuti, ipak ni tamo nisu imuni na određenu dozu demokratskog deficita. Naime, nakon što je Most otpao iz vlasti, što bi u svakoj normalnoj političkoj stranci bilo protumačeno neuspjehom, predsjednik Božo Petrov je na unutarnjim izborima hametice trijumfirao, potukavši protukandidata Brunu Petrušića postotnim omjerom glasova 90:10. Za usporedbu, na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, održanima u 4. godini kontinuirane vladavine vodeće hrvatske stranke, Andrej Plenković je voljom 74 tisuće stranačkih birača pobijedio protukandidata Miru Kovača zamjetno manjim omjerom glasova – 79:21.

 

Odrast, ta pupčana nit koja veže Možemo i Most

Što iz toga zaključiti, nego da u Mostu politički uspjeh ne mjere uvriježenim mjerilima, nego više u smislu sve popularnijeg pojma odrasta. Riječ je o nazadovanju i propadanju, kroz prizmu novog moralnog ruha držanih napretkom. Zanimljivo, mostovci logiku odrasta gaje i u sferi ekonomije, stajući tako na zajednički nazivnik s Možemo. Ta, gdje je bilo Možemo dok su mostovci već uvelike prakticirali odrast, dok se Božo Petrov, kao doajen odrasta u Hrvata, angažirao oko arbitraža s MOL-om, opstruirajući razvoj vodeće hrvatske naftne tvrtke s devastirajućim posljedicama na državni proračun? Strast prema kulturi odrasta mostovci se ne libe posvjedočiti i posvemašnjim prijezirom prema bogatim pojedincima, onima koji rovare protiv odrasta stvarajući dodanu vrijednost. Zanimljivo, krupni kapitalisti mostovcima obično dignu živac tek nakon što se prebace s ruskih na neke druge izvore energenata. Dotad bi im opstrukciju odrasta velikodušno opraštali.

Uzevši u obzir suglasje između Možemo i Mosta oko koncepta odrasta, najpoštenije, ujedno i najpragmatičnije je postupio Nino Raspudić, ponudivši moratorij na ionako površinske, simbolične razlike u ideologiji. Posve logično, jer su privlačne silnice među tim blizancima toliko moćne da ih zapravo čine dvjema stranama iste medalje. Potpuno im je jasno da tamo gdje vlada logika – ako ne možete upravljati Zagrebom ili Metkovićem, ne možete ni Hrvatskom – za njih nema mjesta pod suncem. Duboko su svjesni kako imaju šanse uspjeti tek ako nametnu kompletnu novu paradigmu pa društvo nazadovanje prihvati kao vrhunaravnu vrijednost kojoj mora stremiti. Ako prevlada takva avangarda, napokon nastupa njihovo vrijeme, vrijeme nazadovanja, poniranja, propadanja… No, to nije sve! Iskorjenjivanjem gadljivog im stvaranja elegantno će iskorijeniti i osobito mrsku im korupciju, budući da ionako više ne će biti ničega što bi se moglo ukrasti.

 

Za sve je kriv Andrej Plenković

Iza napadnog medijskog tetošenja MožeMosta nazire se eksperiment primjene ekstremnih ljevičarskih ideja na manjima i slabijima pod pokroviteljstvom kojekakvih štiftunga i produženih im medijskih ruku, slično kao što se lijekovi, ali i otrovi, testiraju na glodavcima. Hrvatska je iz nekog razloga očito ocijenjena idealnim poligonom za takvu rabotu, a Hrvati, poglavito Zagrepčani, savršenim pokusnim kunićima. Možda zato što su, opterećeni kompleksom provincijalne malograđanštine, skloni servirane im tlapnje nekritički pretpostaviti viđenome vlastitim očima?

Utjecajnijim medijima svaka čast na upornosti. U koleričnom liku Benčićeve im je napokon uspjelo pronaći „premijerku“ koja se i pored jednog Peđe Grbina doimlje redikuloznom, a nema mjesta sumnji kako će sličan uspjeh polučiti i u izboru Mostova kandidata za istu dužnost. Ako već treba tražiti neku logiku u kandidaturi Benčićeve, onda je to zacijelo popuštanje štrika oko vrata Peđe Grbina, što si ga je sam metnuo, uz stvaranje popratne percepcije da on, koji ne zna ni gdje je doma, ni je li poš’o ili doš’o, ispadne donekle umjereno i normalno. Ukratko, onakav kakvim se pored Kate Peović doimao Zoran Milanović. No, ma koliko Benčićevoj mediji laskali, čini se da je Zvonimir Troskot trenutno ipak korak ispred u utrci za vice-kancelara u kabinetu Peđe Grbina. Prije svega zato što, kako stvari stoje, ni on ne zna gdje je doma. A to je velika prednost, izgleda i zaštitni znak novih uspješnih.

Odgovornosti za takav razvoj događaja nipošto ne može izbjeći ni sâm Andrej Plenković. Uvelike mu je kumovao ostavivši vrlo malo prostora za poboljšanje i napredak. Time je zapravo prisilio oporbu da pošandrca do daske, a medije da stanu razbijati dokolicu tražeći alternativu u nedoraslim i neodraslim čudacima bez istaknutije crtice u životopisu koja bi ih kvalificirala za bilo kakvu državnu dužnost. Praveći afere ni iz čega, nerijetko uvrnutom logikom duboko zalazeći ispod donjeg praga ljudskog dostojanstva, mediji zapravo prešutno priznaju kako vladajući ozbiljnijih propusta nemaju. A to predstavlja veće priznanje Plenkovićevoj vladi od bilo koje ocjene rejting agencija.

 

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?