Connect with us

BiH

Premijerno prikazan dokumentarni film “Oteto djetinjstvo”

Objavljeno

on

Dokumentarni film “Oteto djetinjstvo”, mr. don Pave Crnjca, rektora zagrebačke crkve Corpus Domini, rodom iz Rame, prikazan je premijerno 5. ožujka u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Snimatelj je bio Pavao Vranjicani a načinjen je u produkciji Ramske zajednice u Zagrebu.

U središtu filma je 686 djece koja su poslije četničkog pokolja u Rami 1942. i gladi 1943. godine spašena od ostatka ratnih strahota tako što su odvedena na prehranu u Zagreb i okolicu. Film je vrijedno i originalno svjedočanstvo koje od zaborava trga potresne priče više stotina ramskih dječaka i djevojčica koji su u ratnoj oluji 1942. i 1943. godine kao malodobna djeca bili prinuđeni napustiti rodni dom te su odvedeni u Zagreb i okolicu.

oteto_djetinjstvoMnogi od njih vratili su se poslije II. svjetskog rata svojim domovima, a znatan dio njih ostao je u domovima kod novih obitelji po kontinentalnoj Hrvatskoj. Mnogi su zadržali svoj identitet, mnogima se, jer su bili premali da znaju tko su i odakle su, izgubilo ime i prezime te su ih dobili po posvojiteljima. Kako su rasli, što su proživljavali i kakvo je njihovo sjećanje, saznaje se iz živog i potresnog svjedočenja u filmu „Oteto djetinjstvo” tada djece, a danas, nakon više od sedamdeset godina, već staraca i starica. O filmu su govorili Šimun Babić, predsjednik Ramske zajednice koja je producent filma, mons. Juraj Batelja, vicepostulator kauze bl. Alojzija Stepinca, koji je iscrpno prikazao lik blaženika u svjetlu prave djelotvorne kršćanske ljubavi. Istaknuo je veliku i nesebičnu ljubav koju je bl. Stepinac imao prema svima u potrebi, a osobito spram onih najmanjih i nemoćnih, djece, te je i ovom prigodom, pobrinuvši se na najbolji i najtopliji način za prognanu i izgladnjelu ramsku djecu, daleko od roditeljskoga doma, iskazao im u Zagrebu, osobno i putem Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, toplinu i ljubav.

O filmu je govorio i dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, korijenima iz Rane, a fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira u Splitu,koji zbog nevremena nije mogao doći iz Splita, poslao je pismo. Na kraju je govorio i autor filma, don Pavao Crnjac. Voditeljica je bila Tanja Baran.

[ad id=”40551″]

Fra Mijo Džolan o filmu Oteto djetinjstvo

Fra_Mijo_DzolanMir i dobro, svima vama u dvorani Vijenac na premijernoj projekciji dokumentarnog filma „Oteto djetinjstvo“. Osobita čestitka autoru ovog filma don Pavlu Crnjcu, cijeloj redateljskoj ekipi koja je istaknuta u impresumu; producentu Ramskoj zajednici Zagreb na čelu s dipl. iur. Šimunom Babićem i svim suradnicima koji su zaslužni za ovaj film. Pozdravljam predstavljače, mons. Juraja Batelju, dr. sc. Željka Tanjića i don Pavla Crnjca, uz žaljenje i ispriku da nisam večeras s vama.

Film se može s iskrenim emocijama gledati ponajprije kao pohvalu žrtvama:

– Djeci čije traume odvajanja u najosjetljivijim razvojnim godinama nikad nitko nije vidao, (potresno je sjećanje dječaka kako je imao prigodu sjesti kardinalu Stepincu u krilo);

– Majkama, koje su stavljene pred izbor: odvojiti se od nejake djece, što je tih godina gladi i tragedije 1942. i 1943. bila cijene njihova preživljavanja: one nam izranjaju pred očima  poput biblijskih majki ili likova klasičnih tragedija; (Potresan je primjer bake Ruže, koja na svoj način vjeruje u racionalnost  svijeta i ne može se pomiriti da u tolikom mnoštvu debelih knjiga, nema nigdje spomena njezina djeteta Ive);

– Film je pohvala ljudskoj dobroti i solidarnosti organizatora „prehrane“ 492 djece iz kotara Rama, pogotovu što je njihov humanitarni, karitativni rad u okviru NDH pod lupom komunističke vlasti morao biti demoniziran i osuđen.

– Film je topla ljudska zahvala svim udomiteljima djece.

– Film je također pohvala Rami, kao fenomenu buđenja života iz pepela. To je pohvala Rami u kojoj  pored sve grešnosti (ljudske, političke) ima toliko nedužnosti koja se ne može nikakvim interpretacijama gurnuti zaborav. Utemeljeno, film polazi s činjenicom da u zadnji čas spašava od namijenjenog zaborava sve sudionike ramske tragedije, koja se nastavlja i nakon rata ubojstvima bez suda sve do kraja 1947., represijama sve do 1990., a suptilno raznim „kontekstualiziranjima“  tragedija sve do danas. Film se pojavio u zadnji čas, jer upravo se bliži kraju period koga su Rimljani zvali „saeculum“ (čitaj: sekulum) tj. period 80-100 godina u kojim još žive neposredni svjedoci nekog događaja. Upravo ti neposredni svjedoci, tadašnja  djeca, a danas časni starci i starice, najdragocjeniji su dio filma.

Njihova kazivanja, isprepletena povremeno humorom kao vjerničkim privilegijem, moram priznati pozitivno su me iznenadila: izostala je svaka srdžba, bijes, neprijateljstvo, kao da nam poručuju kako tragedija i trauma nisu zadnja istina o čovjeku. Film ovdje doista otvara  jedan novi horizont, koji me neodoljivo podsjeća na detalj oltarne freske Josipa Biffela na Šćitu-Rami iz 1968. (Ako kleknete pred taj oltar možete komunicirati s jednom sličnom porukom ili pitanjem:  na koju slobodu i pomirenje smjera sv. Ante kad nogom staje na mač kojeg drži borac za hrvatsku slobodu, s hrvatskim stiliziranim grbom na leđima?)

Upravo s ovim dijelom film, uvjeren sam, može vrlo poticajno komunicirati s modernim antropološkim i teološkim teorijama pamćenja i pomirenja. Teolozi ovo pamćenje koje vodi pomirenju nazivaju često „opasno sjećanje“, jer ono u prvi plan stavlja autoritet žrtve, tj. kritiku  svakog totalitarnog  sustava)  u korist rehabilitacije žrtve. U našoj memoriji aktualne su ideologije fašizma, komunizma zajedeno sa njihovim mimikrijskim antifašizmom. U tom pogledu ovaj film došao je na samo u zadnji čas već i u pravi čas, kada hrvatsko društvo, kako se sve češće govori, duboko ideološki podijeljeno, mora tražiti jednu novu arhimedovsku čvrstu točku, novi autoritet pomirenja. Taj imperativ, kojega će, uvjeren sam, s punim jedrima slijediti nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, usporediv je s imperativom odlaska na „prehranu“, preživljavanje ramske djece 1942/1943.

Teorije pamćenja s kojima ovaj film komunicira ne preskaču ništa od pretpostavki autentičnog pomirenja: istina, pravda, kajanje, ozdravljujuće pamćenje, pamćenje kao štit, a ne kao mač.

Ovo ozdravljenje  pamćenja očigledno vapi da se dogodi ne samo na individualnoj razini, već i na kolektivnoj, kulturnoj razini. Poruka je da znanost, kultura, umjetnost, historiografija kao instrumenti „opasnog sjećanja“ služe rehabilitaciji žrtve, a ne demoniziranju žrtve, koje s puno cinizma i prijezira sugerira da su u konačnici žrtve i „zaslužile“ što ih je snašlo.

U hrvatskom društvu mogu se u svrhu pomirbe susresti dvije inspiracije:

Jedna vjernička, poglavito kršćanska, jer ona je duhovna podloga ovog filma, koja računa  da sva naša pamćenje i tragedije filtrirane (kako kaže teolog Miroslav Volf) kroz spomen na  Kristovu Muku i Uskrsnuće ipak oslobađaju za jednu novu sliku čovjeka: on nije više tek puki proizvod  svoga iskustva, nije samo ono što pamti  već u konačnici ono što je  s Bogom i pred Bogom. Tu je moguće ono što slutimo kao trajnu nit filma: zajednica ljubavi koja ozdravlja i pomiruje žrtvu i počinitelja: sada u Crkvi kao paradoks i sablazan, a s Bogom u finalu vremena kao dar. Tu tihu pokretačku nadu nastojali smo izreći Ramskim križem.

Druga inspiracija koju možemo u hrvatskom narodu i društvu, dakako i u susretu sa svakim čovjekom i narodom, dijeliti kao vjernici i nevjernici jest ona koja je ugrađena u temelje  europske uljudbe: To je Kantov imperativ, tj. koncept čovjeka koji se vidi kao  svrha po sebi, a nipošto  i nikada kao sredstvo. Ovo načelo duboko je potvrđeno kao nosiva ideja filma „Oteto djetinjstvo“ jer bezuvjetno staje na stranu žrtve i raskrinkava sve totalitarne ideologije, isključuje slavljenje zločinaca, kao i njihove mimikrijske izvedenice, koje parazitiraju na „politički korektnim“ frazama.

Stoga, vrijedi se potruditi ući u dijalog, emociju i poruku ovog u zadnji čas i u pravi čas dobrodošlog filma. Hvala svima!

Dvorana Vijenac, Zagreb, 5. ožujka 2015.
fra Mijo Džolan, Franjevački institut za kulturu mira, Split

RZ

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari