Pratite nas

BiH

Premijerovo uporno prozivanje i zabijanje autogolova

Objavljeno

na

Premijer koalicije koja na polovici svog mandata nije ispunila niti jednu točku od 21. iz svog predizbornog programa, kako je posvjedočio jedan od „lidera“ Koalicije, bavi se stalnim prozivanjem drugih, kao da je vođa oporbe, dok se vođu saborske oporbe ne primjećuje, toliko je skroman, ili si misli da „šutnja je zlato“. Na koncu HDZ niti jača niti slabi, što znači da je poznata „hrvatska šutnja“ dobila svoju potvrdu, a „rating“ vladajućoj partiji SDP stalno pada, i gotovo se približio standardu Hrvatske demokratske zajednice u posljednjih nekoliko godina, od oko 20 posto, a i to je previše i nezasluženo, i za jednu i za drugi partiju.

[dropcap]P[/dropcap]remijerove prozivke su najviše vezane uz korupcijske skandale prethodne vlasti, (dok korupciju u vlastitim redovima, i korupciju Račanove koalicije, kao da ne vidi), i uz povijesne nadnevke, a njima ćemo se ovaj puta baviti, dakle, povijesnim nadnevcima i prozivkama s tim u vezi.

Pouka jednog profesora povijesti iz legendarne Špičkovine, s kojom je poučio premijera, očito nije urodila plodom, ali nada umire posljednja.

Ovaj puta je premijer junački istupio na međunarodnoj obljetnici holokausta koja se, hvala Bogu, obilježava i u Republici Hrvatskoj, i kako je papa Franjo rekao, da je Holocaust najveća sramota u povijesti, te se ovoj konstataciji svetog Oca pridružujemo.

Međutim, čemu prozivanje Katoličke crkve u Hrvata na obljetnicu holokausta? Zar to premijeru treba? Je li to od njega traži njegovo biračko tijelo, ili njegov ego, ili ego njegovog biračkog tijela koje se u posljednje vrijeme s pravom topi kao snješko na suncu, jer nezaposlenost se približila magičnoj psihološkoj granici od 400 tisuća, a uskoro i pola milijuna. Ulazak RH u članstvo EU od 1. srpnja 2013. pogoršao je gospodarsku situaciju u zemlji, s tendencijom daljnjeg pogoršanja.

Čemu premijerovo inzistiranje na preuzetoj tezi savjetnika Slavka Goldsteina, da su ustaše počinili prvi genocid u Europi? Premijer je, kako prenosi zagrebački Večernji list i hrvatsko Dnevno.hr, rekao, da su osnivanjem N.D.H. počele prve masovne egzekucije u Europi. Je li ova teza i tvrdnja uopće točna, i odgovara li povijesnoj istini?

Prvi genocid, doduše, ne u Europi, ali u Maloj Aziji, i dijelom u Europi, jer europski dio Istanbula je u Europi, počinio je režim Osmanskog Carstva za vrijeme Prvog svjetskog rata, (WWI), i to nad armenskom manjinom, (djevojke, žene, starice, i trudnice, masovno silovane, i ženski svijet odveden na Križni put sve do Sirije, na kojemu su mučenice skapavale od gladi, žeđi i iscrpljenosti, a muški svijet od kolijevke do groba ubijen, odnosno zaklan, sve skupa nekoliko milijuna Armenaca), i to prvo ubojstvo naroda dokumentirao je njemački saveznik Osmanskog Carstva u WWI. Zapadni Saveznici nisu genocid nad Armencima nikada kaznili, i to je ohrabrilo Adolfa Hitlera da u zoru napada na Poljsku, prilikom čega je zahtijevao istrebljenje Poljaka, na primjedbu svojih generala, odgovori: „Gospodo moja, tko se uopće još sjeća Armenaca?“

Tko je uopće indirektno omogućio holokaust? SSSR, i to time što je potpisao pakt s Hitlerovom Njemačkom o napadu na Poljsku, i komadanju susjedne Poljske. Tko je podržao pakt „Molotov-Ribbentrop“, i osudio Zapadne Saveznike, posebno Veliku Britaniju, da su „imperijalisti“? Politbiro CK KPJ na čelu s „Titom“.

Međutim, kad je riječ o prvim masovnim egzekucijama baš u Europi, one su se događale već u Prvom svjetskom ratu, npr., kada je srpska vojska u povlačenju preko Albanije do Krfa, izvršila masovna ubojstva nad albanskim civilima. Zabilježeno je tako, primjerice, da si je jedan srpski oficir lubanju jedne albanske žrtve ponio kao trofej, i stavio je uz svoje noge, dajući do znanja stupanj prezira prema „Šiptarima“ (Albancima), koji se u velikosrpskoj ideologiji smatraju nižim ljudskim bićima. O tome je posvjedočio „lider“ socijaldemokrata u Srbiji, koji se toga sramio, a posljedica toga je bila da je praktički izopćen iz javnog i političkog života svoje domovine. Nakon toga su masovne egzekucije nastavljene u Europi, i to nad Hrvatima u Kraljevini SHS (kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji), kada je velikosrpski režim otvorio vatru na hrvatske prosvjednike na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Bilo je to 5. prosinca 1918. godine kada su Hrvati prosvjedovali protiv osnivanja prve jugoslavenske države Josipa Jurja Strossmayera, a u stvarnosti velikosrpske tvorevine nakon okupacije hrvatskih zemalja od strane vojske Kraljevine Srbije, uz pomoć pete kolone. Britanski tisak je nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića pisao, da se jugoslavenski režim prema Hrvatima odnosi gore nego svojedobno osmanski režim prema raji. Hrvatske seljake su velikosrpski stražari masovno batinali u žandarmerijskim kasarnama, i to pred njihovim suprugama i djecom, zatim se ubijalo politički nepodobne hrvatske oporbene političare i znanstvenike, usred jugoslavenske Skupštine u Beogradu je likvidiran hrvatski vođa oporbe Stjepan Radić i drugi hrvatski parlamentarci, a fašistički režim u Beogradu, koji je koketirao s talijanskim crnokošuljašima, proganjao ustaše i njihove obitelji, i zatvarao ih u logore. Tako je logorašu Mili Budaku bilo zabranjeno da dođe na sahranu svoje supruge, a on sam je 1945. od strane jugoslavenskih komunista i titoističkoga režima ubijen nakon mučke „istrage“, i nakon što su mu ondašnji udbaši, odnosno oznaši, pokazali fotografije njegove kćerke koju su partizani sadistički silovali, i njeno tijelo rasjekli sjekirom u komadiće, odrezavši joj nožem grudi, i to dok je još bila živa. Doglavniku NDH, Mili Budaku, inače hrvatskom književniku, se i dan-danas predbacuje da je donio rasne zakone, što nije istina, jer ih je donio ministar pravosuđa, a on kao ministar obrazovanja bio dužan iste primijeniti, te da je izmislio krilaticu o tome da se „jednu trećinu Srba ima likvidirati, drugu trećinu iseliti, a treću trećinu asimilirati“. To je krilatica jednog ruskog plemića koji je to predlagao caru Romanovu u vezi ruskih Židova, i tu krilaticu su s ushićenjem preuzeli velikosrpski radikalni krugovi i ekstremisti.

Prve masovne egzekucije u Europi u Drugom svjetskom ratu počinila je zloglasna tajna policija Sovjetskog Saveza, staljinistički N.K.V.D. kada je 1940. u šumi Katyn kraj ruskoga grada Smolenska, i na drugim lokacijama, strijeljao do smrti 30 tisuća antifašističkih i antikomunističkih poljskih ratnih zarobljenika, časnika i generala. (Poslije će SSSR nastaviti s masovnim egzekucijama nad ratnim zarobljenicima različitih narodnosti, kao što je staljinistički režim nastavio u Drugom svjetskom ratu s masovnim egzekucijama diljem svoje sustavne mreže koncentracijskih logora Gulag, u Sibiru, u kojima su masovno ubijeni sovjetski građani.) Kao što se zna, Nezavisna Država Hrvatska osnovana je 10. travnja 1941. godine, godinu dana prije prvih masovnih egzekucija u Europi.

Na hrvatskom ratištu N.D.H. su prve masovne egzekucije u Europi počinili velikosrpski četnici kada je kvislinški režim u Beogradu uveo koncentracijske logore ‘Banjicu’ i ‘Sajmište’ kod Beograda, u kojima su masovno likvidirani srbijanski Židovi, (o srpskoj dokumentaciji logora, pisana na srpskoj ćirilici, svjedočila je povjesničarka Ljubica Štefan koja ju je pronašla u beogradskim pismohranama), i kada su četnici digli oružani ustanak u N.D.H., 27. „jula“ 1941., i masovno likvidirali hrvatske civile, pretežito seljake, i hrvatske ratne zarobljenike (domobrane, ustaše, i redarstvenike), i to već u travnju 1941., i zatim u svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu 1941. godine, te su četnici Draže Mihajlovića počinili u Drugom svjetskom ratu genocid nad hrvatskim političkim narodom, koji je dokumentiran od strane ustaških vlasti u Zagrebu, i objavljen od strane ministarstva vanjskih poslova NDH, a „ustaška“ dokumentacija korištena od Titovih komunista za vrijeme suđenja vođi četničkog pokreta Draži Mihajloviću koji je prihvatio velikosrpski plan o priključenju hrvatskih teritorija Srbiji, odnosno stvaranju „Velike Srbije“, i masovne egzekucije od 1 milijun Hrvata. (Na kraju su četnici u Drugom svjetskom ratu uspjeli likvidirati oko 68 tisuća Hrvata, od toga pola katolika, i pola bosanskih muslimana, da bi nakon rata četnici u redovima partizana likvidirali na desetke i desetke tisuće hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, uz masovno silovanje Hrvatica.)

Polako se gubi iz vida da su četnici na području N.D.H. tisuće Hrvata masakrirali noževima i sjekirama; prilikom jednog takvog masakra, jednom zarobljenom muslimanskom domobranskom časniku su stavili tamburicu u ruke, pa je izgledalo „kao da svira“. Hrvatskim djevojkama su četnici obično nakon silovanja rezali noževima dojke, čak i trudnicama, a dojenčad naboli na bajunete pušaka nakon što su ih noževima izrezali iz majčine utrobe. (O tome postoji povijesna foto-dokumentacija.) Postoje i primjeri kako su Titovi partizani, prilikom masovnih egzekucija hrvatskih civila, npr. u okupiranom Prijedoru 1942. godine, u Potkozarju, svoje žrtve odvodili na Kozaru, i tamo masovno ubijali kundacima pušaka, odnosno razbijanjem lubanja glava, i klanjem noževima, a svoje masovne grobnice su žrtve same morale iskopati, o čemu postoji također foto-dokumentacija; jednoj djevojci su partizani u Prijedoru nožem urezali na dlanove njezine ruke i na čelo znak „V“ (simbol pobjede), nakon što su je silovali, i zatim golu zaklali.

Četnici, a ponekad i partizani, su imali potrebu, isto kao i njemački nacisti, da svoje žrtve prije masovne egzekucije skidaju do gola. U masovnim egzekucijama na Kočevskom rogu je Jugoslavenska armija maršala Tita 30 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima 2000 djece ustaške mladeži, zaklalo, prilikom čega su žrtve komunizma prije toga skidane do gola (djevojke i žene su ritualno i serijski silovane, među njima brojne supruge hrvatskih časnika koje su bile sa svojim obiteljima u pratnji hrvatske vojske prilikom povlačenja prema Bleiburgu). Jednog zarobljenog hrvatskog katoličkog svećenika, kojeg su specijalci izabrani iz XI. dalmatinske brigade 26. divizije Jugoslavenske armije skinuli do gola, razapeli su na drveće, i živome mu nožem ostrugali kožu koju su također razapeli na drveće da se suši, i tako je žrtva dočekala „inspekciju“ maršala Tita i njegovu pratnju iz general-štaba „Vrhovnog štaba“, (politbiroa CK KPJ), koji se došao osvjedočiti u efikasnost svojih koljačkih jedinica. Bilo je to u lipnju 1945. godine, kada su se na području Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske događale masovne egzekucije u Europi, koje su izvršavali titoisti.

Logore u Europi, 1941. godine, uspostavili su talijanski fašisti na okupiranom i anektiranom hrvatskom teritoriju, i izvršili masovne egzekucije nad slovenskim i hrvatskim ribarima i seljacima. Nikada za to talijanski fašisti nisu suđeni, niti je Tito ikada zatražio izručenje zapovjednika talijanske okupacijske II. armije, generala Roatte, koji je nakon Drugog svjetskog rata uživao britansku zaštitu na Malti, jer je bio njihov tajni agent za vrijeme rata.

Toliko, dakle, o premijerovoj tvrdnji na obilježavanju obljetnice holokausta u Zagrebu, 2014. godine, na Trgu žrtava fašizma, bivšem Trgu hrvatskih velikana, (dok i danas ne postoji u Zagrebu Trg žrtava komunizma), na kojoj je prozvana Katolička crkva, da nije poslala dovoljno visokog predstavnika na komemoraciju. To prozivkom je de facto oblaćena komemoracija žrtvama fašizma, pri čemu je premijer cinično poručio Crkvi da joj valjda „još treba vremena“. Vremena za što? Da osudi holokaust? Crkva je bila prva na svijetu koja je osudila holokaust. Učinio je to još papa Pio XII, i zagrebački biskupa Alojzije Stepinac koji je bio antifašisti, i kojeg su lažni antifašisti, a pravi komunisti na čelu sa svojim crvenim firerom Titom, ubili, kao što su titoisti izvršili masovne egzekucije nad drugim hrvatskim antifašistima, na primjer iz Hrvatske seljačke stranke čije su dužnosnike masovno strijeljali u svojim koncentracijskim logorima, kao npr. u logoru ‘Viktorovac’ kraj Siska. Tito nikada nije osudio holokaust.

Postavlja se pitanje, gdje je premijer bio na međunarodnu obljetnicu osude komunističkih i fašističkih zločina od 23. kolovoza 2013. godine, i prethodnih godina? Koliko se zna, obljetnica je u Hrvatskoj protekla praktički uz medijsku cenzuru režimskih medija, i glavna vijest režimskih medija toga dana je bila, da je Jovanka (Titova udovica) završila u jednoj bolnici u Beogradu, a nije bilo premijera niti prozivke, npr., udruge antifašista, koji, ne samo da nisu poslali predstavnika, nego nisu ni bili na komemoraciji žrtvama komunizma, jer znaju da ih nisu pobili antifašisti nego komunisti, odnosno da se bivši komunisti predstavljaju kao „antifašisti“. U kojem rangu je vlada RH bila nazočna na komemoraciji žrtvama komunizma i fašizma od 23. kolovoza 2013.? Sveta Katolička crkva ima bezbroj mučenika holokausta, a najpoznatija je redovnica Edith Stein koja je umorena u njemačkom nacističkom koncentracijskom logoru smrti, i to u plinskoj komori, zato što je bila židovskog podrijetla koja je sa židovske prešla na katoličku vjeru, i postala sluga Isusa Krista za kojeg je i umrla.

Ratni zrakoplovi Zapadnih Saveznika su nad nebom iznad Njemačke u Drugom svjetskom ratu izbacili na milijune letaka s preslikom teksta pape Pia XII o osudi fašizma. Prema tome, premijer RH nema nikakvo pravo Katoličku crkvu prozivati, i suflirati kako joj navodno treba još vremena da osudi holokaust, jer to je drsko i bezobrazno.

Na koncu, neka se premijer i svi drugi titoisti zapitaju, zašto partizani nikada nisu oslobodili niti jednu jedinu žrtvu holokausta, zašto niti jedna partizanska jedinica nikada nije napala logor u Jasenovcu, i pokušala osloboditi logoraše, i spasiti zarobljene Židove, a maršal Tito nikada nije službeno posjetio spomen-područje u Jasenovcu.

Na kraju jedna pouka premijeru, koja stoji zapisana u knjizi židovsko-američke povjesničarke Esther Gitman koja je rodom iz Sarajeva.

Ona je dokazala, da je N.D.H. bila jedina država u okupiranoj Europi čiji su hrvatski građani masovno sakupljali peticije, i slali ih poglavniku NDH s molbom da oslobodi zarobljene hrvatske i bosanske Židove, pri čemu su se potpisnici peticija izlagali smrtnoj opasnosti. To je bila prava hrabrost Hrvata u Drugom svjetskom ratu, jedinstvena u europskoj povijesti. To je, npr., mogao spomenuti predsjednik vlade RH na komemoraciji povodom obljetnice holokausta, tj. obljetnice oslobođenja logoraša u logoru smrti ‘Auschwitz’, iz siječnja 1945. godine.

Vlada RH je tom prilikom mogla u posjet u Zagreb pozvati i gospođu Esther Gitman koja bi se vjerojatno rado odazvala takvom pozivu. Esther Gitman je pohvalila angažman zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju Židova, Srba i Roma, i rekla da blaženi predstavlja pravo svijetlo. O toj činjenici premijer nije spomenuo niti riječ, ali je zato prozivao Katoličku crkvu u Hrvata.

Piše profesor Goran Jurišić,

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari